KONCERT ZA KRAJ DJETINJSTVA


Početkom 1992. iz Broda me ispratila rečenica: Vratićeš se za par dana, samo dok se stvari primire.

Premda neuvjerljivo izgovorena, možda bih joj i povjerovao da uz nju nije išao i bagaž za odvraćanje pažnje – AMIGA 500, portabl TV i sobna električna TV-antena. Ovako, osjećao sam da s tom rečenicom zaista nešto nije u redu. Dabome, nisam znao da zapravo ništa nije bilo u redu.

Kao što nisam znao da su tada u Doboju lijeno curile posljednje nedjelje mog djetinstva. Istovremeno, neka druga djetinjstva oko mene prikupljala su uspomene i materijal za anegdote koje će se kasnije sa sjetom prepričavati. I ma koliko da se upinjem, ne mogu se pohvaliti kako se sjećam mnogo detalja iz tog vremena. Ali sjećam se jednog dana, tačnije, nekoliko sati tokom kojih je moje djetinjstvo uletjelo u unakrsnu paljbu pitanja i saznanja. Ispostaviće se da se od tih hitaca nikad nije oporavilo. Ubrzo je utihnulo ispod prvih bubuljica i nakazno smiješnih svilenkastih brkova.

Elem, taj 20. april proveo sam drugačije nego prethodne. Budući da je na taj datum 1945. oslobođen Bosanski Brod, uvijek sam učestvovao u nekakvim priredbama, prigodnim recitalima, takmičenjima Titovim stazama revolucije… (Uzgred, ne sjećam se da li se revolucija pisala malim ili velikim slovom; čini mi se da ni oni koji su takmičenja organizovali nisu u jednom trenutku bili sigurni, pa su sve pisali velikim slovima. Mudrijaši!) Bio je to usud svakog malog sekcijaša, a ja sam bio upravo to, jer literarna, muzička, šahovska, sportska, likovna sekcija nisu mogle proći bez mene. A opet, bolje sekcijaš nego sektaš.

korice10prednjeKako bilo, dan je proticao monotono, izuzmu li se povremene bombastične (dez)informacije o stanju na ratištima u Hrvatskoj i napetostima širom Bosne. Djed je osluškivao glasove saboraca iz onog rata još uvijek ne vjerujući u ono što se dešavalo. A baka, valjda kao svaka baka, kao u kakvoj vrtešci, kretala se rutom špajz-kuhinja-stolica-kauč-špajz-kuhinja. Kako u školu nisam išao, većinu vremena provodio sam pred ekranom upravljajući fregatom i ratnim galijama u igrici Sid Meier’s Pirates! Toliko, da i danas mogu žmireći da nacrtam detaljnu kartu karipskih arhipelaga. Djed me je jednom pitao da mu objasnim šta se radi u toj igrici, nakon čega je prokomentarisao: Znači, plačkaš, kao što se sad ovdje plačka. U gotovo punih trinaest godina nisam čuo da djed riječ pljačkati izgovara plačkati. Valjda zato što nije bilo potrebe da se to pominje…

Od ove zaraze liječio sam se knjigama i pokatkad televizijskim programom. Tog dana htjelo se da umjesto čitanja Kingove „Izmaglice“ upalim TV, a tamo, na hrvatskom kanalu, upravo je počinjao Freddie Mercury Tribute Concert. Premda nisam bio naročito veliki fan Quinn-a, bio sam prilično lud za Zeppelin-ima, pa kad su najavili Roberta Planta kao jednog od izvođača, nije bilo šanse da me iko odvoji od TV-a. A nije da nisu pokušali…

Baka, pošto je čula komentatora (sic!) koji je pričao o glazbi, tjednu, mjesecu studenom kada je preminuo Freddie, uđe u sobu i hitro isključi ton. Kad sam se razrogačio na nju, samo je šapatom rekla: Jesi li normalan? Hoćeš li da čuju da se u našoj kući gleda hrvatski kanal?

Krajičkom oka vidjeh da na scenu izlazi Hetfield, pa pojačah zvuk. Baka ode, a ja sam ostao sam sa muzikom. Ali ne zadugo, jer dok su najavljivali Plantov nastup, baka je ponovo furiozno uletjela u sobu, otela mi daljinski iz ruke, ugasila TV da bi potom nestala u hodniku. Uspio sam upaliti uređaj old school way i pojačati taman kad je Plant neslavno promašio tajming i ulazak u Innuendo. Ipak, Plant ne bi bio Plant da nije popravio dojam sa Led Zeppelin klasikom Thank you… Onda je na red opet došao spiker, pa baka i čupanje kablova iz utičnice, da bih konačno u miru (hm… u zaključanoj sobi i uprkos povremenom bakinom negodovanju sa druge strane vrata) odslušao ostatak koncerta. Bili su to sati velikih otkrovenja, prije svega George Michael, ali i duet Bowie-a i Annie Lennox, Lisa Stainsfield, Seal… Majku mu, čak i Elthon John je zvučao dobro!

U krevet sam otišao uzbuđen, pod adrenalinom koji je neprestano vrtio film svega što sam čuo i vidio. Najprije, otkud taj užasan, paranoični strah koji je obuzeo baku? Strah da neće moći da me zaštiti ako neko čuje hrvatski govor iz našeg stana. Strah da će nas cinkariti ko zna kome. Strah da će neko zalupati na vrata… Naknadno sam shvatio taj strah, a to je ona vrsta straha koji djeca ne poznaju. Ili barem za njega ne bi trebalo da znaju. To znači da sam već tad prelazio prag kojim se napušta djetinjstvo. Pored toga, nikako nisam mogao da se othrvam oduševljenju koje je u meni probudio George Michael izvedbom Somebody to Love. Shvativši da ponekad obrada može da bude jednako dobra kao original (ako ne i bolja), prihvatio sam do tada nezamislivu mogućnost da su varijacije na temu normalna pojava i da su stvarni originali zapravo endemični i nerijetko rezervisani za neko davno prošlo vrijeme. Koncert mi je pokazao da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Niti je George Michael obična bejbifejs polovina inače pregrotesknog Wham-a, niti je Annie Lennox samo prepoznatljivo lice iz spotova Eurythmics-a, niti je Elthon John bezveznjak sa čudnim smislom za odijevanje kako se na prvi pogled čini. Niti je Robert Plant nepogrešiv i savršen. I heroji umiju da razočaraju, iznevjere (osim Bowie-a kad pjeva Heroes!). Zbog ovog koncerta sam prvi put jasno prihvatio činjenicu da život postoji i tamo negdje, a ne samo u komšiluku koji sam napustio. Bez obzira na horor koji smo već živjeli i koji ćemo proživljavati narednih godina, tog dana i večeri osjećao sam kako sam dio svijeta, dio te raspjevane mase. Ovaj koncert me oslobodio gomile predrasuda, što je svakako korak van dvorišta djetinjstva. I dok je u djetinjstvu sve crno i bijelo, ispred mene se te večeri rasprostrla velika paleta nijansi onoga između, što je značilo i definitivni izlazak iz jednog doba i ulazak u drugo. A ako djetinjstvo već mora da se upokoji, ne postoji bolji način nego da se ta smrt proslavi uz muziku.

 * Objavljeno u časopisu Talas broj 10, jul 2020.

3 mišljenja na „KONCERT ZA KRAJ DJETINJSTVA

  1. Šta ti je sinhronizitet ( valjda se vako piše)….prije desetak dana sam gledao dokumentarac koji se bavio snimanjem iza kulisa i razgovorom sa sudionicima ovog koncerta. Seal tako priča kako je odabrao da pjeva njemu omiljenu pjesmu a onda je shvatio na probi da on to ne može otpjevati, preteška za njegove glasovne mogućnosti. Al na kraju je ipak to nekako otamburao i sve je prošlo bez problema. Pozdrav Bero.

  2. Čitam ovo dok vani duva vjetar i pada kiša. Septembar 2020. Davno je bio rat. Davno je i prošao rat. Žena i djeca spavaju. Ja pijem špricer od jeftinog italijanskog vina i neke domaće kisele vode. U izbjeglištvu. Ne ratnom, nego iz ove perspektive, onom mnogo gorem, iseljeničkom, onom iz koga se rijetko ko vratio. U ratnom izbjeglištvu, svi žele samo da se vrate tamo odakle su otišli i žele to žarko dok ovo drugo je malo duže, malo manje tužno, malo manje traumatično ali opet nekako teško iako nema ranjenih, iako nema mrtvih, nema plača majki za mrtvim sinovima ni plača sestara.
    Prokleto izbjeglištvo!
    Neko je bio u Doboju, neko je bio u Loznici, neko se vratio kući, neko nije. Ja sam nekako oduvijek znao iako sam bio dijete da će neko da pogine u ratu, neko blizak, neko drag. Tako je i bilo.
    Nadam se da nam se ratovi neće ponovo desiti. Nadam se.
    Jedan od glavnih razloga odlaska iz Bosne je taj da moja djeca ne prolaze djetinjstvo slično mom, djetinjstvo slično našem.
    Pozdrav iz kišovitog Graza.

    P.S. Prokleta kiša se napokon smirila

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s