NEDJELJA


Nedjelja je.

Zurim u Savu s nasipa koji se kruni,

grlo je suvo, jednjak se steže.

Gušteri pod nogama u šiprag bježe.

Lako je, kažem, Vrbasu i Uni.

(Ali voljeti Savu, nakon svega…)

Nedjelja je.

Dan za tihovanje na lokalnom groblju,

ali niko moj ovdje ne počiva.

Ispod rogoza poleglog ko griva

nikog mog nema u glinovitom utroblju.

(Tek kapilari traže put do Save.)

Nedjelja je.

Koračam bezglasno i posmatram adu,

vratile se školjke, vidim, u plićaku.

Uporno, svaka je iskopala raku,

pa iz nje gleda u nebo, u nadu.

(A Sava-majka ih miluje i bodri.)

Nedjelja je.

Vrijeme je za rastanak po hiljaditi put.

Sve je tobož rečeno, a nedorečenost vri.

Za radost su potrebne tek sitnice tri:

Rijeka, dječak i vrbov prut.

(Sava se sjeća tih golicanja i namiguje.)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s