(NE)SAVRŠENOST OKA


   O složenosti i savršenstvu ljudskog oka govorilo se i pisalo mnogo u popularno-naučnim serijalima i u kolažnim vikend-člancima štampe koja se još baškari u uobrazilji da je cijenjena, analitična i bitna. Odavno ne vjerujem televiziji, a štampu sam takođe prestao da uzimam za ozbiljno. Jedno vrijeme vjerovao sam isključivo svojim očima, ali i to povjerenje su poljuljali neki događaji o kojima radije ne bih pričao. Kako bilo, shvatio sam, i to ne bez prilične doze grozničavog ustravljenja, da je nemoguće vjerovati bilo kome i bilo čemu. Jeziv je osjećaj s podozrenjem gledati na sopstveni vid. Rvao sam se dugo s tom nevjericom i sumnjom u vlastito čulo, tačnije, sve dok nisam prestao da svaljujem krivicu samo na oči, jer one su svakako predivno neupotrebljive bez procesora u lobanji. I premda je ova primisao donijela stanovito olakšanje i skinula stigmu sa očiju, jednovremeno je navukla mutnu mrenu na besprijekornost mozga. I doista, ako je sa okom sve u redu, a ja i dalje ne vidim stvari jasno, onda mora da je problem u glavi. Kakva mőra! Ali, kao i svaki košmar, i ovaj će se završiti čim se probudim, a to pretpostavlja neophodnost upotrebe kofe studene vode u obliku eksperimenta. Jednog sunčanog prijepodneva, dok smo prijatelj i ja šetali kraj najvećeg gradskog parka, stekli su se uslovi za zgodan opit. Park je oblika jajeta, blago eliptičan. U njegovom centralnom dijelu, šarenom od trotineta, plastičnih automobilčića i raznobojnih lopti, sve pršti od djetinje trke i vriske. Ovo jezgro opasuje trim-staza sačinjena po standardima koji garantuju neozljeđene noge trkačima. Uz stazu su i sprave za vježbanje na otvorenom, kako bi potrebe svih ljubitelja takozvanog zdravog načina života bile podmirene. Na obodu parka, na samoj granici koja ga dijeli od buke motora i užurbanih ljudi koji bulje u telefone, smještene su klupe. Noću se na njima dodiruju mlade ruke i mesnate usne, a danju s njih penzioneri golubovima bacaju okorke. Nedaleko od klupa, između staze za trčanje i ulaska u park, razapeta su i dva prljava šatora. Ispred njih sjede njihovi stanari – ratni invalidi, mašinski radnici koje je nadomak penzije privatizacija izbacila iz stroja, kljakavi, umorni, zaboravljeni. Godinama odatle prizivaju pravdu i pozivaju na štrajk. Ali kao da njihove vapaje prigušuju bruj i žamor grada, jer niko ih odavno niti čuje niti posjećuje. Pored šačice tih zlosrećnika promiče mišićavo tijelo trkačice nakinđureno slušalicama. Život bukvalno trči mimo njih, pomislih. Potom se okrenuh ka prijatelju i upitah ga šta vidi. On se na trenutak brecnu, izbeči u čudu, pa reče: park kao i svaki park, jedino novo je znak koji upozorava na zabranu šetanja pasa. Test je uspio, rekoh u sebi i sa zebnjom dodadoh: Ipak nije samo do očiju.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s