OKAŠNJELI ORDEN ZA HRABROST (MIRJANI, TAMO NEGDJE)


Trubili su i pištali i pjevali ovih dana, ispod prozora bibliotečkih i po ulicama. Na trenutak nisam znao šta se zbiva, a onda pomislih – maturanti. Tako to biva: nekome upravo protiče najvažniji dan, a drugima je to dan kao i svaki drugi. Znaš li, Razredna, koliko je prošlo? Eheeej, cijele dvadeset tri godine! Cifra okrugla nije, ali je svakako indikativna. Čolanović, dabome! Znao sam da ćeš se sjetiti… Razmjenjivali smo mejlove o čudnovatom ponavljanju broja 23 u romanu „Oda manjem zlu“, nagađali, razmišljali u numerološkim i simboličkim ključevima, tražili način da odgledamo film „Broj 23“, da odgonetnemo… Čini mi se da je danas sve više nepoznanica, ali sve je manje onih koje zavređuju odgonetanje. Samo mahnemo rukom, kao dosadne muve kad tjeramo. I idemo dalje. Ponekad samo dalje, u neodređenu nepoznanicu, a pokatkad dalje u – prošlost. Dvadeset tri godine kasnije, osjećam potrebu da ti kažem ono što u to vrijeme dakako nisam bio osvijestio, ono što ti kasnije nisam stigao reći. (Vječita tehnička greška u mašineriji čovjekovog organizma – vazda misli da ima vremena!) Kakva smo samo raspojasana banda bili! Mili Bože, povesti nas onakve na matursku ekskurziju bilo je ili herojsko, ili djelo luđaka. Biram ovo prvo i za tebe i za Draženu. Naravno, to nije bila ni tvoja prva ispoljena hrabrost, ni posljednja, pa ni najveća, ali dozvoliću sebi tu drskost da ti sada za to dodijelim orden. Ne umijem da crtam, baš nikako, ali mogu da ga vidim: u centralnom dijelu otvorena knjiga, nad njom simetrično i ukoso dvije gitare sa ukrštenim vratovima, u vrhu, umjesto petokrake, šolja puna olovaka koje imitiraju zrake sunca. Nema drugog znamenja, nema krstova, nema orlova, a ako bih i mogao zamisliti kakvu perad na tom ordenu, to bi bile kokoši (da, one iza tvoje kuće) ili u najboljem slučaju ona roda koju je opjevao Duško Trifunović. Kakva smo samo raspojasana banda bili! Ali uspjela si nas sačuvati, od drugih i od nas samih, vratiti nas iz jedne neizvjesnosti kućama u neku drugu neizvjesnost. Ipak, tvoja odgovornost se često nije završavala tu. Pratila si nas i u potonjim godinama, nekad javno i konkretno, u fizičkom obličju ogrnutom u pončo, a nekad tek kao sjena i priviđenje, kao po(r)uka, kako već dobri dusi čine. Pratilo me je ono tvoje čuveno „šta ima?“ koje je u različitim fazama života imalo različito značenje. I uvijek sam, bez greške, znao u koju metu puca to pitanje. Nedostaje mi to pitanje. Čujem ga od raznih ljudi svakodnevno, ali to su pucnji u prazno. Nema tu ničega, Razredna, samo beskorisno riboliko otvaranje usta, blebetanje u vjetar, ljuštura bez sadržine, pitanje bez namjere da se sasluša odgovor, bez želje da se išta zapravo kaže ili čuje. Praznina sasvim polako, ali sigurno, preuzima sve, postaje Sve. Guta poput crne rupe i obesmišljava čak i najplemenitije ideje i najdobronamjernija djela. Toliko je to uzelo maha i toliko je sve postalo antipod originalne namjere da mi se učinilo kako bi dodjeljivanje ovog simboličkog i okašnjelog ordena za tebe bila uvreda. A onda sam pomislio da ti ga ne dodjeljuje neko ko to radi po inerciji, već neko potpuno izmješten iz koordinatnog sistema tih i takvih vrijednosti. Nadam se da će stići do tebe, tamo negdje. Ako ti se ne dopadne, mijenjaj ga za neku knjigu koju nisi stigla da pročitaš, trampi ga za neki neobjavljen rukopis koji su počivši pisci ponijeli sa sobom. Čini s njim šta ti je drago, ali znaj da je od srca i da si ga zaslužila. I više od toga.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s