U starosti ga je ophrvao jeziv osjećaj promašenosti. I ma koliko se upinjao nikako nije mogao da iz sjećanja iščeprka makar jedan zlatni grumen koji bi njegovom postojanju dao vrijednost. Možda zato što je u prirodi čovjeka da ne obraća pažnju na uzgrednost, sitnice ili jedva primjetan gest nije pomislio na događaj star nekoliko decenija. Kao dječak, jednog je vikenda sa lokalnim klubom izviđača pošumljavao brdo u okolini. Zasadio je dvadeset tri stabla i za to je bio nagrađen značkom. O, kako je samo bio srećan i ponosan! Šteta što nije sačuvao tu značku, jer da mu je sad ušla u vidokrug možda bi poput mamuze podbola pamćenje i podsjetila ga na taj davni jesenji vikend. Doista šteta, jer od svih nagomilanih stvari samo je taj komadić metala, očita imitacija zlata, imao snagu da odagna osjećaj koji ga je tištio. Samo ta značka mogla je da otvori vrata jedne izbavljujuće mogućnosti: zahvaljujući drveću koje je zasadio, neko je negdje udahnuo posljednji put i rekao oprosti, neko je negdje udahnuo posljednji put i rekao volim te.
* Objavljeno u časopisu Koraci.
