SONATA ZA GVOZDENI KVARTET


Gvozdeni vojnik BL 1915

SONATA ZA GVOZDENI KVARTET – RAT NIJE DJEČIJA IGRA

(Početkom avgusta 1915. godine, Banjalukom se, što gromoglasno, što šapatom, širio proglas o podizanju spomenika – Viteza u oklopu – čije otvaranje je planirano za ćesarev rođendan. Oklopa, zapravo i nije bilo, jer spomenik je bio načinjen od drveta, a građanstvo je trebalo da ga u gvožđe okuje ekserima koje bi prethodno kupili. „Svaki čavao u Viteza u oklopu ima da bude rječit svjedok najviše počasti i najdublje zahvalnosti junacima koji su žrtvovali svoj život na polju slave za cara i domovinu, ili su usljed borbe postali nesposobni za sticanje“, pisalo je u proglasu. Masovnost ukucavanja eksera trebalo je da simbolizuje veličinu patriotizma naroda, ali i znamen najusrdnije ljubavi, privrženosti i nepokolebljive vjernosti caru. Često su, naročito u školama, bile organizovane akcije ukucavanja čavala. Djeci su govorili da od kuće ponesu 20 helera za kupovinu eksera. Zbog posjete poglavara Stjepana Sarkotića, spomenik je skinut i preko noći okovan velikim brojem eksera. Smatralo se za veliku sramotu da na kipu ima još mnogo drvenog prostora. Ovo uspaničeno i ulizničko djelo gradskih vlasti izazvalo je podsmijeh Banjalučana.)

            Iz kabastog i već pomalo crvotočnog sanduka, ispod slojeva košulja i gaća, drvenih štipaljki i komada kanapa, majka konačno izvuče vrećicu iz koje istrese kovanice na dječakov dlan. Dvadeset helera uz kratko oklijevanje stavi u njegovu šaku, a ostatak vrati u sanduk, pa promrmlja: kad glad zakuca na naša vrata, ko će nama udijeliti? Dječak je već bio na izlasku kad ga mati zaustavi uhvativši ga za rame. Popravila je njegovu nakrivljenu braon kapu, obrisala ruke o kecelju, a potom položila dlanove na njegove obraze i poljubila ga u čelo. Ajde sad, reče i dječak se dade u razigran trk dižući prašinu. I budi dobar! Nije je više čuo. Ali, sve i da jeste, vjerovatno bi se zapitao šta to budi dobar uopšte treba da znači? Budi kao ostali? Šta ako su svi oko njega loši? Čini što i drugi čine, čak i ako znaš da je to pogrešno? Ili, ukoliko ne znaš, a u njegovom uzrastu i nije mogao da zna, onda možeš da osjetiš šta je pogrešno a šta dobro. I dječak je upravo osjećao da je pogrešno dati novac za ekser kad ima toliko želja i potreba: krpena lopta, šećerlema, možda neka sitnica za mlađu sestru ili konac za krpljenje materi, ili dopisnica za oca na ratištu… Gdje je uopšte otac? Dječak samo zna da je daleko i da se zadnji put javio iz mjesta čije ime je nemoguće zapamtiti. Nema veze, pomisli, majka će već znati adresu.

Kolona djece kretala se glavnom ulicom pod budnim okom učitelja do spomenika Vitezu kod željezničke stanice. Dječak je iskoristio gužvu na koju je kolona naišla pred jednim dućanom da se iskrade i otrči do radnje Ladislava Volfa. Kupio je jeftinu bež dopisnicu i pokušao se izgubiti u masi, a zatim krenuti kući. Ali, već nakon nekoliko hitrih koraka nabasao je na uplašena lica školskih drugara i ljutiti pogled učitelja. Unaprijed je osjećao (jer znao je šta slijedi) kako mu od šamara bride i gore uši. I opet su mu uši gorjele kad ga je majka kaznila za neposluh, premda ga je odmah potom privijala uz sebe. I ocu su uši gorjele istim plamom kad su negdje na Istočnom frontu prozvali njegovo ime i uručili mu dopisnicu. Djetinji rukopis na par trenutaka utišao je gruvanje topova i fijuk šrapnela. Utihnula je i bol u stopalu, pa je na časak zaboravio na ranu koju je zaradio od eksera što je probio đon njegove cokule.

SONATA ZA GVOZDENI KVARTET – STRAH I STRAST

(Početkom avgusta 1915. godine, Banjalukom se, što gromoglasno, što šapatom, širio proglas o podizanju spomenika – Viteza u oklopu – čije otvaranje je planirano za ćesarev rođendan. Oklopa, zapravo i nije bilo, jer spomenik je bio načinjen od drveta, a građanstvo je trebalo da ga u gvožđe okuje ekserima koje bi prethodno kupili. „Svaki čavao u Viteza u oklopu ima da bude rječit svjedok najviše počasti i najdublje zahvalnosti junacima koji su žrtvovali svoj život na polju slave za cara i domovinu, ili su usljed borbe postali nesposobni za sticanje“, pisalo je u proglasu. Masovnost ukucavanja eksera trebalo je da simbolizuje veličinu patriotizma naroda, ali i znamen najusrdnije ljubavi, privrženosti i nepokolebljive vjernosti caru. Često su, naročito u školama, bile organizovane akcije ukucavanja čavala. Djeci su govorili da od kuće ponesu 20 helera za kupovinu eksera. Zbog posjete poglavara Stjepana Sarkotića, spomenik je skinut i preko noći okovan velikim brojem eksera. Smatralo se za veliku sramotu da na kipu ima još mnogo drvenog prostora. Ovo uspaničeno i ulizničko djelo gradskih vlasti izazvalo je podsmijeh Banjalučana.)

            Strah i strast rvali su se u njemu od onog trenutka kad su mu saopštili da je određen za taj nečasni zadatak. Budući ubog od djetinjstva u lijevu nogu (mada inače zdrav), mimoišao je užase fronta, ali život je za njega pripremio još pregršt bitaka – kako se prehraniti, kako se sačuvati tamnice, kako se oženiti u nedoba. Te večeri, pošto svi utonu u san, trebalo je da ljubi svoju vjerenicu, ali, umjesto da ljubav pruži njoj, valjalo mu je dokazivati ljubav prema monarhiji. Dugo je trajala ta unutrašnja borba, to klanje bajonetima prsa u prsa u njegovim prsima. U jedan mah, činilo mu se da će pobijediti strast i ljubav prema ženi, a u drugi, opet, da ga strah parališe i uzima kao što mu je davno jedan pad sa drveta uzeo nogu. Skrhan i nesrećan, stajao je još neko vrijeme na mjestu gdje se račvaju putevi, da bi na koncu ipak krenuo niz Carski drum do mjesta gdje se nalazio uklonjeni spomenik. Cijelu noć imao je da čekića, da ukucava eksere koji su se volšebno stvorili u toj skrivenoj garaži. Cijelu noć imao je da opipava zaobljene vrhove čavala, jednovremeno tako nalik grudima vjerenice i tako različite od njih. Maštarija bi se svaki put raspršila kad bi prsti umjesto mekog i toplog tijela dotakli hladnu i tvrdu glavušu eksera. Tada bi, oslonjen da zdravu nogu, upinjao desnicom još jače, tukao bi po tim metalnim glavama, tukao zamišljajući da da ih zakiva u samu carsku glavu, tukao bi dok mu oslonac ne bi popustio a dah postao plitak. Potom bi sjeo na tronožac i tupo gledao oko sebe u prizor titrav od voštanica. Hoće li misliti da je kukavica? Hoće li, nakon svega, htjeti njega za čovjeka? Kako da joj objasni? Kako sebi da objasni? Kako, kad izbora zapravo i nije bilo; bilo koja od ponuđenih odluka bila je pogrešna. Onda se na tren primiriše i strast i strah i nahrupi stid u svoj silini. Stid veći od njega samog, veći i od Viteza dvometraša što mu se, tako mu se učinilo, odozgo cinično smješka iz drvene njuške. Tada se uspravi, uzšepa uz male merdevine, prisloni čavao na čelo spomenika i zamahnu životinjskom snagom. Upravo u tom času, vjetar neočekivano uguši svjetlo i on ostade u mraku oči u oči sa Vitezom. U tom bezglasju, začulo se samo tiho kapanje krvi što se iz palca slijevala na lice oklopnika.  

SONATA ZA GVOZDENI KVARTET – ZVONO ZA POGLAVAREVE SLUTNJE

(Početkom avgusta 1915. godine, Banjalukom se, što gromoglasno, što šapatom, širio proglas o podizanju spomenika – Viteza u oklopu – čije otvaranje je planirano za ćesarev rođendan. Oklopa, zapravo i nije bilo, jer spomenik je bio načinjen od drveta, a građanstvo je trebalo da ga u gvožđe okuje ekserima koje bi prethodno kupili. „Svaki čavao u Viteza u oklopu ima da bude rječit svjedok najviše počasti i najdublje zahvalnosti junacima koji su žrtvovali svoj život na polju slave za cara i domovinu, ili su usljed borbe postali nesposobni za sticanje“, pisalo je u proglasu. Masovnost ukucavanja eksera trebalo je da simbolizuje veličinu patriotizma naroda, ali i znamen najusrdnije ljubavi, privrženosti i nepokolebljive vjernosti caru. Često su, naročito u školama, bile organizovane akcije ukucavanja čavala. Djeci su govorili da od kuće ponesu 20 helera za kupovinu eksera. Zbog posjete poglavara Stjepana Sarkotića, spomenik je skinut i preko noći okovan velikim brojem eksera. Smatralo se za veliku sramotu da na kipu ima još mnogo drvenog prostora. Ovo uspaničeno i ulizničko djelo gradskih vlasti izazvalo je podsmijeh Banjalučana.)

            Na putu za Banjaluku Zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine povremeno su obuzimale čudne slutnje. Sporadično se javljajući u trenucima kad ga je pratnja ostavljala samog sa vlastitim mislima, te slutnje su stidljivo izvirivale, ali ipak ih nije pratila zebnja. Čak i da je bilo vremena da se razmašu, one nisu mogle prestraviti brkatog vojskovođu. Na njegovom licu usađenom u kruti uštirkani okovratnik nije se mogla iščitati nikakva zabrinutost. Bilo je na njemu prezira, svakako, kao i ponekog znaka oduševljenja krajolikom. Mogli su se na tom licu nazreti i tragovi blagog unutrašnjeg negodovanja zbog toga što je morao da napusti šeher Sarajevo kako bi došao u negostoljubiviji dio zemlje kojom je upravljao. Ali, već u narednom času, njegovo lice poprimilo bi pomirljiviji izraz, kao da je u sebi slegnuo ramenima i rekao služba je služba. Znao je da ide među divljake, kako ih je nazivao, i možda je baš to uzrokovalo taj nagovještaj slutnje, tu nelagodu koja mu je išla niz kičmu. Umirivalo ga je to što se pobrinuo da sve prođe kako treba i dolikuje – Vitez će biti okovan željezom i svjetlucaće na vrelom avgustovskom suncu, a obezbjeđenje će biti takvo da nijednom bundžiji neće pasti na pamet da pokuša nešto slično kao prošlog Vidovdana. Osim toga, već se uveliko sprema spisak veleizdajnika, što će, znao je to dobro, dodatno obeshrabriti i najzagriženije među njima. Znao je poglavar mnogo toga što ga je ospokojavalo: i za rasulo u kojem je Srbija i za bolest tribunjala Kočića i za strah koji se uvukao u gorštake tjerajući ih još dublje u brda, još dalje od očiju. Mogao je stoga mirno da razmišlja o svom narednom vojnom poduhvatu, o napadu na Cetinje i pokoravanju Crne Gore. Na pomisao o tome poglavarevo lice ozari se krvoločnim smiješkom. Žudio je za takvim prilikama, za velikim bitkama, za slavom i titulama, za ordenjem i klimoglavima bečkih dvorjana. Nikako mu nije prijala ova uloga, odviše civilna i birokratska, premda je znao da on nije doveden ovdje kao obični guverner i piskaralo. Zemlju divljaka ne može da dovede u red ništa sem vojničke pesnice, rečeno mu je. To će i dobiti, pomisli. Nije slutio da će biti zadnji poglavar monarhije u Bosni, baš kao što nije slutio da će ga ti divljaci pustiti da mirno ode u svoj Beč kako bi tamo do smrti radio protiv njih. Nije slutio da će zvona sa crkava i manastira koja su skinuli i pretopili njegovi vojnici ponovo zazvoniti. Još manje da će zvoniti i vijek od danas.

SONATA ZA GVOZDENI KVARTET – MAŠTARIJE PODSMIJEHA

(Početkom avgusta 1915. godine, Banjalukom se, što gromoglasno, što šapatom, širio proglas o podizanju spomenika – Viteza u oklopu – čije otvaranje je planirano za ćesarev rođendan. Oklopa, zapravo i nije bilo, jer spomenik je bio načinjen od drveta, a građanstvo je trebalo da ga u gvožđe okuje ekserima koje bi prethodno kupili. „Svaki čavao u Viteza u oklopu ima da bude rječit svjedok najviše počasti i najdublje zahvalnosti junacima koji su žrtvovali svoj život na polju slave za cara i domovinu, ili su usljed borbe postali nesposobni za sticanje“, pisalo je u proglasu. Masovnost ukucavanja eksera trebalo je da simbolizuje veličinu patriotizma naroda, ali i znamen najusrdnije ljubavi, privrženosti i nepokolebljive vjernosti caru. Često su, naročito u školama, bile organizovane akcije ukucavanja čavala. Djeci su govorili da od kuće ponesu 20 helera za kupovinu eksera. Zbog posjete poglavara Stjepana Sarkotića, spomenik je skinut i preko noći okovan velikim brojem eksera. Smatralo se za veliku sramotu da na kipu ima još mnogo drvenog prostora. Ovo uspaničeno i ulizničko djelo gradskih vlasti izazvalo je podsmijeh Banjalučana.)

            Kako razloga za smijeh kod većine varošana tih ratnih mjeseci i nije bilo, iz arsenala facijalnih grimasa izvukli su prašnjavi, moćni podsmijeh. Bezglasan, više na tragu trača nego smijeha, on se kroz varoš širio brzo, od blago nakrivljenih usana do očiju sagovornika. Dabome, bilo je potkazivača koji su ga smatrali iritantnim i remetilačkim, ali snaga podsmijeha leži upravo u tome da ga čak i najgrđi špijuni u najcrnjim (crnožutim!) režimima teško mogu upotrebiti za optužnicu. Nemušt i nenametljiv, podsmijeh je bio univerzalni jezik za sve istomisleće Banjalučane, za analfabete i trgovce, za starce i omladinu, ili za šegrte i nadničare. Jedini ključ neophodan za razumijevanje tog jezika bila je misao o slobodi. Ko god je na lice nakačio podsmijeh, kao da je rukama visoko podigao pobjednički barjak.

Kao gotovo jedini vid otpora, podsmijeh biješe malo ledeno sječivo upereno u vrelu utrobu zvijeri. Efekat više nego skroman – tek jedva nešto nalik na ubod komarca. Ali, u datim okolnostima, poenta i nije u jačini zadatog udarca već upravo u nagovještaju prisutnosti. Nemoguće je pred počinak u potpunosti se opustiti u sobi koja treperi od zuja komaraca. Malo ko je to znao bolje od utamničenih u memljivim ćumezima Crne kuće, a opet, čak su i njihova napaćena lica bila nakinđurena podsmijehom. Zamisli, došapnuo bi jedan zatvorenik drugom, kažu varošani da je Vitez polugo! I car je polugo, odgovorio bi ovaj, samo valja izdržati pa da dočekamo da se skroz razgoliti.

Maštali su tako ljudi, maštali i nadali se. Zajedno s njima, maštao je i podsmijeh, priželjkujući da bude nešto više od tremora, da nadraste tišinu i razdvoji usne skupljene u grč. Maštao je podsmijeh da preraste u smijeh, tako glasan da se okolna brda zatresu, tako jasan da vijest o njemu daleko ponese žubor vode vrbaske, tako čist i vedar poput sunčanog jutra nakon oluje. 

* Objavljeno u časopisu Nova stvarnost, br. 5, decembar 2021.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s