BITI DIVNA (odlomak) U ČASOPISU KVARTAL


Kada bih umjela da pišem onako kako to čine pisci, prva rečenica koju bih zapisala glasila bi: Oduvijek sam žudjela za tišinom.

Potom bih vjerovatno zastala, napravila grimasu, pa obrisala napisano. Ne zato što je to neistina, već zato što nije dovoljno precizno. Istina, književnost ne mora da bude istinita, ne mora čak da bude ni laserski precizna (pisanje nije operacija oka), ali trebalo bi da bude iskrena i da se zasniva na pravom odabiru riječi. Iskrenost mi nije strana, ali riječi… Evo, ta riječ, prva napisana riječ – oduvijek. Ona je baš kao i riječ zauvijek, krajnje nepouzdana, varljiva i, na koncu, nedefinisana. Šta one uopšte znače? Zna se šta je stolica, šta rat, a šta je krompir ili suncokret. Ali, šta su oduvijek i zauvijek? Tu se opet saplićem o upitnik istine i preciznosti. Kad je rekao da će sa mnom biti zauvijek, vjerujem da je tako i mislio. I ta riječ je, u trenutku kad je bila izgovorena, zasigurno bila istinita. Premda ne i dovoljno precizna, jer ipak je otišao od mene. Otišao je zauvijek. Tek upotrebljena ovdje i ovako, riječ zauvijek ima jasno, definitivno značenje. Moj čovjek je otišao, nema ga više.

Tačka.

Međutim, nije to sve što je problematično u toj rečenici. Čitalac to ne bi prepoznao, dabome, jer on vjeruje piscu. Još teglimo to nasljeđe koje podrazumijeva čestitost pisca i čistotu njegovih namjera. Rijetki su oni koji su kadri, a još rjeđi oni koji ne žale truda da proniknu u tekst, da preispituju, da na tasove stavljaju riječi i rečenice a njihova moguća značenja pod mikroskop. Riječ tišina, na primjer, može za svakog čitaoca da predstavlja nešto drugo. Za nekoga je to ležanje na travi, za nekoga gledanje u more, a za nekoga šetnja kroz šumu. Samo… Gdje je tu zapravo tišina? Nema je! Zrikavci, pčele, ili talasi i galebovi, fazani i sovuljage, svi oni narušavaju zamišljenu tišinu. U mom slučaju, glasovi su taj kvarisklad. Žudjeti za tišinom znači biti lišen glasova. Unutrašnjih i spoljašnjih, stvarnih i umišljenih, vrištećih, tananih, poganih, napuklih, glasova isprekidanih jecanjem… Predugo me progone ti glasovi i zaista sam umorna. Naravno, ne postoji dugme koje možemo da pritisnemo kako bismo izbrisali sve što nas tišti, sve one avetinjske progonitelje. A možda najstrašnije od svega je da čak i kad bi postojala šansa da se moja želja ispuni, opet ne bih bila srećna. Apsolutna tišina jeziva je sama po sebi i nekoga bi možda odvela u ludilo. Mene vjerovatno ne bi, ali izostanak zvuka značio bi da više nikad ne čujem njegov glas. Ne znam da li bih to preživjela. Ili tačnije, ne znam da li bih željela da živim bez sjećanja na taj glas. I sad se ponovo vraćam na prvu napisanu riječ i klimam glavom u nevjerici. Kako se ona, poput uhode, ušunjala tu? Istina je da mi tišina godi i da me glasovi strašno nerviraju, ali zaboga, otkud se stvorilo to neuhvatljivo oduvijek? Odakle i zašto je došla ta riječ kad sam nekad voljela glasove koji pjevaju, glasove koji govore umirujuće riječi? Kad sam toliko voljela njegov glas…

A taj glas bio je zapravo potpuno običan. Sjećam se, prvi put sam ga čula na nekoj književnoj večeri. Bio je žamor, uobičajeno višeglasje koje ne govori ništa, ali ja sam čula njegov glas tako jasno, tako izdvojeno iz tog meteža da sam se na trenutak zapitala kako je to moguće. Nije to bio bariton koji krv najuri u obraze, već nježan i mekan glas, nekako čudno mlađi od vlasnika usta iz kojih je dopirao. Takav je ostao i u potonjim godinama. Mada nešto hrapaviji i dalje je zvučao više kao glas mladića nego li glas odraslog čovjeka. Mog čovjeka. Biće da sam još te večeri znala da je on taj. To bi objasnilo kako sam selektivnim sluhom, meni inače potpuno nepoznatom vještinom, uspjela da u tom zaglušujućem blebetu čujem samo njegove riječi. A sad ih više ne mogu prizvati, ne mogu ih čuti. Znam boju njegovog glasa (ona zrela zelena, topla i puna života), vidim pokrete usana, bore koje se tad pojavljuju na njegovom licu, u stanju sam čak da rastumačim šta izgovara, sve to mi je pred očima kad zažmirim, ali nema tona. Nema više mog čovjeka, nema njegovog glasa. Možda otuda izvire ta žudnja za tišinom? Možda… Tišina je svakako nedokučiva. Jer, evo čujem nesigurne korake iz susjedne sobe. Ustala je i vrijeme je da pristavim kafu. Palim svjetlo u kuhinji. Napolju je težak mrak, gust i slipav. Lijepi se za ljude kao naljepnica na automobil – brzo i lako. Ali se zato teško skida. Aplikacija na telefonu kaže da će sunce izaći za sat i osamnaest minuta. Biće mi lakše kad svane, pomišljam. Potom umišljam da čujem njegov glas koji mi govori izdrži još malo. Znam, tako bi rekao i zagrlio me. Kao što je učinio mnogo puta. Odgovorila bih da život ne treba da bude niska problema koji se uz to izdrži još malo beskonačno smjenjuju. Vjerovatno bih ljutito frknula: Jebeš to! Kakav je to život? Ali, mirnoća njegovog pogleda i titraj njegovog glasa dok poput mantre ponavlja samo još malo, uvijek su bili dovoljni da obuzdaju talase zabrinutosti i bijesa što su me povremeno zapljuskivali iznutra. Vjerovala sam tim očima, rukama koje me grle. Vjerovala sam tom glasu. A sad ga ne čujem. Čujem tek sitne korake njegove majke. Poput ptičjih. I čujem kvaku na vratima sobe kako škripi i jednako škrgutavo dobro jutro. Osmjehujem se, nehajno i nemušto. Niti je jutro, niti je dobro, pomišljam, a zatim uzvraćam: Dobro jutro.

Posmatram je kradomice, preko ramena. Ne želim da zna kako u njenim kretnjama tražim njegove, kako u njenim grimasama želim da prepoznam neke koje je on imao. Nisam to ranije činila. Nije bilo potrebe za tim. Sad kad njega više nema, tražim ga u načinu na koji njegova mati prekršta noge kad sjedne, u pokretu njene šake dok kašikom rastapa med u čaju. Ponekad mi se učini da njih dvoje nemaju ništa zajedničko, a nekad da je on bio njena slika i prilika. Nikako ne mogu da se odlučim šta je od toga tačno. U kojoj mjeri se moje pamćenje i moj um poigravaju sa mnom, a u kojoj to čine moje oči? Kako da znam šta je stvarno, a šta varka nekog od organa? A ljudski organi su zbilja prevaranti, izdajice koje ti okrenu leđa za tili čas. Sa najavom i upozorenjem ili bez njih. Mene vara mozak podvaljujući mi kojekakva (i koječija?) sjećanja, svekrvu će po svoj prilici uskoro prevariti i potpuno iznevjeriti zglobovi i kosti, a mog muža je izdalo srce. Njegovo dobro, veliko srce. I to što je takvo srce otkazalo poslušnost držim kao dokaz da veličina nije garant za bilo šta. Štaviše, prije će biti da je, primajući u svoje prostrano srce mnoge živote, sudbine, lica, tužne pseće oči, pejzaže planinskih vrhova i šta sve ne, toliko zatrpao prostor ispod grudne kosti da se njegovo srce ugušilo od silnog tereta. Da je, poput mnogih koje znam, imao maleno srce skriveno iza kolosalne uskogrudosti, možda bi danas bio živ. Možda, ali to onda ne bi bio moj čovjek. Bio bi tek jedan od hiljada, miliona istih, za mene neprimjetnih muškaraca. Vodopad iz vodokotlića naglo je prekinuo moje misli, istovremeno potopivši tišinu u kojoj sam se našla. Zajedno sa tišinom otišla je i ona misao o tome kako bi, da umijem da pišem onako kako to čine pisci, moja prva zapisana rečenica glasila: Oduvijek sam žudjela za tišinom. Ali, ne marim mnogo za to. U našoj kući muž je bio zadužen za slušanje i pisanje, a ja za pričanje i čitanje. I premda me je podsticao i često mi govorio da treba da pišem, nikad o tome nisam ozbiljno razmišljala. Uvijek je bivalo nešto preče i važnije. Nešto što će naprosto ispariti ukoliko mu se ne posvetim odmah. Kao voda za kafu koja ključa ispred mene. Kroz oblačak pare, kao kroz izmaglicu, više osjećam nego što zapravo vidim pogled njegove majke. Ko zna koliko dugo stojim ispred proključale tečnosti i koliko dugo me ona posmatra. I ko zna šta misli o meni… Stavljam šoljice na poslužavnik. Odvajam kockicu šećera i stavljam na njen tanjirić. Jedna od rijetkih navika iz proteklog vijeka koje se nije odrekla. Ćutimo i gledamo svaka u svoju odabranu tačku. Tišina je zapravo tuga, pomišljam. Što dublja tišina, to veća tuga. Zašto bi iko ikad žudio za tišinom? Ona usisava vrelu tečnost uz glasan srk i ponovo razbija veo tihovanja. Zahvalna sam joj na tome, ali joj to neću reći. Ne još. Možda ću joj nekad napisati. Da, možda…

* Objavljeno u časopisu Kvartal, broj 38-40, septembar 2022. str. 30-31

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s