„LIMNOLOŠKO PITANJE“ I „SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA“ U POVELJI

LIMNOLOŠKO PITANjE

Ne mogu više, reče žena i dodade tiho: ponestaje mi snage. Čovjek ćuti i gleda u zaobljene vrhove kućnih papuča. Moraš mi se pridružiti, ne mogu ovo sama, tiho nastavi žena. On i dalje gleda u polukružnu liniju papuča i na trenutak mu se ona učini kao jezerska obala. Ti si kao davljenik u jezeru, opušten i nijem, reče žena. Ali čak i u vodi, pretežak si. Počinjem i ja da se davim, gotovo uzviknu. Potom ga pogleda, uze ga za ruku i reče: nikad nećemo stići do obale ako mi ne pomogneš. Čovjek uzdahnu ne skidajući pogled sa papuča, a onda upita: kako se zove jezero?

SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA

Čuješ li kako pucaju? Zemlja podrhtava, trese se, reče dječak. Kao da plače. Starac ga zabrinuto gleda, osluškuje i čuje – zatišje. Ne čuje se ništa, odgovara mu. Artiljerija ne tuče već sat vremena, možda i duže, bodri ga starac. Ali ja i dalje čujem paljbu, uporan je dječak. Izdaleka, reče izvijajući glavu tako da uho uperi ka otvorenom prozoru. Kao jeka. Ih! Jeka izdaleka, veliš, nasmiješi se starac i pomilova unuka. Potom se uozbilji, stavi kažiprst u lijevo uho i načini nekoliko brzih gore-dole pokreta cijelom šakom. Onda potvrdi: ništa se ne čuje. Sigurno ti još bruji u glavi od pucnjave. Starac pogleda kroz prozor i vidje ratom ispražnjene ulice i treperenje vazduha iznad asfalta jednog poznog junskog dana.
Tog dana, u hiljadu četiri stotine i kusur kilometara udaljenoj Rigi, sahranjivali su Mišu Talja. U raku su, umjesto grumenja zemlje, bacane šahovske figure. Ta jedinstvena simfonija počasnih plotuna odzvanjala je nadaleko. Trebalo je nešto više od sat vremena da eho udaraca crnih i bijelih drvenih topova u kovčeg doputuje kroz vazduh do malog bosanskog grada. Ali ipak je stigao, u vrijeme primirja kratkog daha, taman da ga dječak čuje. Makar mu starac nije vjerovao. Premda ni sam sebi ne vjeruje, danas, gotovo trideset godina kasnije. Posmatram svoj odraz u prozorskom staklu: ista glava i iste uši, ali dječaka nema. Odavno se odmetnuo u nešto nalik na čovjeka. Tek, tišina ranog jutra ispunjena je nejasnom sumnjom i mišlju o tome da još nedovoljno opoganjene djetinje uši mogu da čuju i ono što se ne može čuti.

* Časopis „Povelja“ br. 1/2020, str. 18-19.

NEDJELJA

Nedjelja je.

Zurim u Savu s nasipa koji se kruni,

grlo je suvo, jednjak se steže.

Gušteri pod nogama u šiprag bježe.

Lako je, kažem, Vrbasu i Uni.

(Ali voljeti Savu, nakon svega…)

Nedjelja je.

Dan za tihovanje na lokalnom groblju,

ali niko moj ovdje ne počiva.

Ispod rogoza poleglog ko griva

nikog mog nema u glinovitom utroblju.

(Tek kapilari traže put do Save.)

Nedjelja je.

Koračam bezglasno i posmatram adu,

vratile se školjke, vidim, u plićaku.

Uporno, svaka je iskopala raku,

pa iz nje gleda u nebo, u nadu.

(A Sava-majka ih miluje i bodri.)

Nedjelja je.

Vrijeme je za rastanak po hiljaditi put.

Sve je tobož rečeno, a nedorečenost vri.

Za radost su potrebne tek sitnice tri:

Rijeka, dječak i vrbov prut.

(Sava se sjeća tih golicanja i namiguje.)

PRIČE „JEDNOG DANA“ I „LUGAREVO VRIJEME“

JEDNOG DANA

Jedan pas i jedna mačka dugo su bili nerazdvojni. Otkad je mačka nestala, pas u šetnji uporno vuče na jedno mjesto. Vlasnik ga pušta da njuška. Pas uzdiše, udiše, dugo srče miris. Potom produžava. I tako nedjeljama. Kao neki čudni ritual. A onda je jednog dana naprosto prestao da vuče na to mjesto. Jednog dana, pomisli vlasnik psa, biće divno ne morati koristiti tu neuhvatljivu vremensku odrednicu. Jednog dana… Jedan pas i jedna mačka. Jednog dana.


LUGAREVO VRIJEME

Lugar Matija život je proveo u šumi. U brvnaru na samom rubu šume došao je iz doma za siročad kao petnaestogodišnjak. Odatle je kretao u svakodnevne obilaske prilikom kojih je upoznavao ćudi prirode, posmatrao kako se smjenjuju doba i kako vegetacija mijenja garderobu. U toj brvnari naučio je slova, ne bi li mu poneka knjiga odagnala samoću i strah. Tu je tražio prave riječi da opiše zvukove kojim uzdiše šuma, a kad ih nije pronalazio on ih je izmišljao. Riječima kao što su jelotres ili bukvopuc, pokušavao je da označi zvuk kada izvaljeno stablo jele uz lomljavinu okolnog granja i šiblja tresne o zemlju, ili kad bukva puca od hladnoće, pa se raspukne poput prezrele dinje. U toj brvnari znao je budan dočekivati zoru, ali uvijek znajući koliko je sati: premda je slavuj bigeljisao takoreći cijele noći, zeba se oglašavala između pola dva i dva, od dva do pola tri pjevušila je crnoglava grmuša, nakon nje prepelica, pa od tri do tri i po ćurlikala je grmuša crvenotrbušna, poslije nje su se javljali kos, pa sjenica…
Gleda u lijep svjetlucav sat koji su mu darovali povodom pedeset godina službe. Potom mu pogled skreće na šaku i kofer koji ona pridržava. U njemu je sve što posjeduje. Rekli su da mu u staračkom domu ništa neće nedostajati. Možda je to istina, pomisli lugar, ali tamo nema ptica. Sve češće ostajem budan cijele noći, čak i onda kada ne moram. Staračka nesanica, reče u sebi. Kako ću znati koliko je sati, kad tamo gdje me šalju nema ptica? Nijedan sat to ne može da nadoknadi. Nema tog monotonog kuckanja koje može da nadomjesti prepoznatljiv, ali vječito nov i drugačiji pjev. Zastaje i ponovo pogledava na sat. Ovaj sat ne mjeri vrijeme, pomisli. On samo prati otkucaje tempirane bombe u mojim grudima. A kad mi srce konačno pukne za šumom i silnim životom u njoj i on će stati. Jedino što mi daje utjehu je pomisao da kad nikoga od nas više ne bude, kad se sve ure svijeta umrtve i stanu, neka sjenica će negdje početi cvrkut pred zoru.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“.

KRATKE PRIČE „IZLAZ“ I „KONCEPT RECIKLAŽE“ U „POVELJI“

IZLAZ

Kako ne razumijete, uzbuđenim glasom žena se obrati doktoru. Potom nenadana tišina. Oči ispraćaju na put dvije nečujne kapljice. Jedna, koju vidi žena, skliznula je kao niz tobogan iz vrećice u cijev koja vodi do ruke pacijenta. Drugu, koju vidi doktor, Zemljina teža sporo je teglila niz udolinu između obraza i usta žene. Ne umire samo tijelo, reče ona mirnijim tonom, ali glasom u kome i dalje drhti nemir. Svako umiranje je mnogostruko, zato toliko boli. S njim će ponovo umrijeti i oni davno upokojeni koje možda još samo on pamti. Sve što je vidio, okusio, zapamtio… Sve. U nepovrat će otići čitav svijet: i kudravi pas iz njegovog djetinjstva i fasade zgrada koje više ne postoje i uvojak prve simpatije i priče prababe o prohujalim vremenima i ljudima. Žena duboko udahnu, pa sporo i tužno slegnu ramenima. S njim će otići i dio mene, reče. Ona ja kakvu je on volio. Možda će nestati baš ona prava ja, a ne ovo što preostaje, ovaj zaostatak, krnjetak što stoji pred vama.

Doktor ćuti, ne gleda u ženu. Ne gleda ni pacijenta. Posmatra znak iznad vrata, strelicu i napis „IZLAZ“. Dođite, ispratiću vas do izlaza, konačno reče s neskrivenim olakšanjem. Blago vama, doktore, uzvrati žena tiho. Potom se okrenu i uputi još jedan pogled ka bolesničkom krevetu. Vi još vjerujete da postoji izlaz.

Izlaz

KONCEPT RECIKLAŽE

U naselje gdje živi gospodin D kontejneri za reciklažu su stigli prije desetak godina. Njemu, pripadniku ostarjelog iščezavajućeg knjiškog plemena, koncept reciklaže bio je potpuno jasan: potreba da se zaštiti priroda, da se smanji količina otpada kojim čovječanstvo nemilice zatrpava sve. Sve oko sebe. Sebe. Gospodin D je revnosno i pedantno odvajao plastiku, metal i staklo u svom domu, a potom ih odlagao u odgovarajuće kontejnere. Ali sa papirom je imao veliki problem. Znao je da se recikliraju ne samo ceduljice na kojima su ispisani spiskovi za nabavku ili kartonske kutije u koje se pakuje pica, već i knjige. Stare, relativno nove knjige, neželjene, poklonjene, nedočitane, pohabane, klasici, stručna literatura, studije koje je pregazilo vrijeme, književni časopisi, novine, raskupusane knjige, slavljene, prećutkivane, zaturene. Znao je gospodin D da sve to završava u nekim golemim presama gdje se skašeni miješaju Gete i lokalni pjesnik, u nekim bazenima sa hemikalijama koje izjedaju nečije napisane misli i nište osjećanja nekoć pretočena u riječi. Svaki put bi se stresao od pomisli na reciklirani toalet papir ili ubruse. Uprkos razumijevanju koncepta reciklaže gospodin D do smrti neće uspjeti da prihvati mogućnost da se nos briše Dostojevskim, prosuta kafa Kafkom, ili da se stihovi Kavafija opogane u toaletu na nekoj benzinskoj pumpi.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“

KONCERT ZA KRAJ DJETINJSTVA

Početkom 1992. iz Broda me ispratila rečenica: Vratićeš se za par dana, samo dok se stvari primire.

Premda neuvjerljivo izgovorena, možda bih joj i povjerovao da uz nju nije išao i bagaž za odvraćanje pažnje – AMIGA 500, portabl TV i sobna električna TV-antena. Ovako, osjećao sam da s tom rečenicom zaista nešto nije u redu. Dabome, nisam znao da zapravo ništa nije bilo u redu.

Kao što nisam znao da su tada u Doboju lijeno curile posljednje nedjelje mog djetinstva. Istovremeno, neka druga djetinjstva oko mene prikupljala su uspomene i materijal za anegdote koje će se kasnije sa sjetom prepričavati. I ma koliko da se upinjem, ne mogu se pohvaliti kako se sjećam mnogo detalja iz tog vremena. Ali sjećam se jednog dana, tačnije, nekoliko sati tokom kojih je moje djetinjstvo uletjelo u unakrsnu paljbu pitanja i saznanja. Ispostaviće se da se od tih hitaca nikad nije oporavilo. Ubrzo je utihnulo ispod prvih bubuljica i nakazno smiješnih svilenkastih brkova.

Elem, taj 20. april proveo sam drugačije nego prethodne. Budući da je na taj datum 1945. oslobođen Bosanski Brod, uvijek sam učestvovao u nekakvim priredbama, prigodnim recitalima, takmičenjima Titovim stazama revolucije… (Uzgred, ne sjećam se da li se revolucija pisala malim ili velikim slovom; čini mi se da ni oni koji su takmičenja organizovali nisu u jednom trenutku bili sigurni, pa su sve pisali velikim slovima. Mudrijaši!) Bio je to usud svakog malog sekcijaša, a ja sam bio upravo to, jer literarna, muzička, šahovska, sportska, likovna sekcija nisu mogle proći bez mene. A opet, bolje sekcijaš nego sektaš.

korice10prednjeKako bilo, dan je proticao monotono, izuzmu li se povremene bombastične (dez)informacije o stanju na ratištima u Hrvatskoj i napetostima širom Bosne. Djed je osluškivao glasove saboraca iz onog rata još uvijek ne vjerujući u ono što se dešavalo. A baka, valjda kao svaka baka, kao u kakvoj vrtešci, kretala se rutom špajz-kuhinja-stolica-kauč-špajz-kuhinja. Kako u školu nisam išao, većinu vremena provodio sam pred ekranom upravljajući fregatom i ratnim galijama u igrici Sid Meier’s Pirates! Toliko, da i danas mogu žmireći da nacrtam detaljnu kartu karipskih arhipelaga. Djed me je jednom pitao da mu objasnim šta se radi u toj igrici, nakon čega je prokomentarisao: Znači, plačkaš, kao što se sad ovdje plačka. U gotovo punih trinaest godina nisam čuo da djed riječ pljačkati izgovara plačkati. Valjda zato što nije bilo potrebe da se to pominje…

Od ove zaraze liječio sam se knjigama i pokatkad televizijskim programom. Tog dana htjelo se da umjesto čitanja Kingove „Izmaglice“ upalim TV, a tamo, na hrvatskom kanalu, upravo je počinjao Freddie Mercury Tribute Concert. Premda nisam bio naročito veliki fan Quinn-a, bio sam prilično lud za Zeppelin-ima, pa kad su najavili Roberta Planta kao jednog od izvođača, nije bilo šanse da me iko odvoji od TV-a. A nije da nisu pokušali…

Baka, pošto je čula komentatora (sic!) koji je pričao o glazbi, tjednu, mjesecu studenom kada je preminuo Freddie, uđe u sobu i hitro isključi ton. Kad sam se razrogačio na nju, samo je šapatom rekla: Jesi li normalan? Hoćeš li da čuju da se u našoj kući gleda hrvatski kanal?

Krajičkom oka vidjeh da na scenu izlazi Hetfield, pa pojačah zvuk. Baka ode, a ja sam ostao sam sa muzikom. Ali ne zadugo, jer dok su najavljivali Plantov nastup, baka je ponovo furiozno uletjela u sobu, otela mi daljinski iz ruke, ugasila TV da bi potom nestala u hodniku. Uspio sam upaliti uređaj old school way i pojačati taman kad je Plant neslavno promašio tajming i ulazak u Innuendo. Ipak, Plant ne bi bio Plant da nije popravio dojam sa Led Zeppelin klasikom Thank you… Onda je na red opet došao spiker, pa baka i čupanje kablova iz utičnice, da bih konačno u miru (hm… u zaključanoj sobi i uprkos povremenom bakinom negodovanju sa druge strane vrata) odslušao ostatak koncerta. Bili su to sati velikih otkrovenja, prije svega George Michael, ali i duet Bowie-a i Annie Lennox, Lisa Stainsfield, Seal… Majku mu, čak i Elthon John je zvučao dobro!

U krevet sam otišao uzbuđen, pod adrenalinom koji je neprestano vrtio film svega što sam čuo i vidio. Najprije, otkud taj užasan, paranoični strah koji je obuzeo baku? Strah da neće moći da me zaštiti ako neko čuje hrvatski govor iz našeg stana. Strah da će nas cinkariti ko zna kome. Strah da će neko zalupati na vrata… Naknadno sam shvatio taj strah, a to je ona vrsta straha koji djeca ne poznaju. Ili barem za njega ne bi trebalo da znaju. To znači da sam već tad prelazio prag kojim se napušta djetinjstvo. Pored toga, nikako nisam mogao da se othrvam oduševljenju koje je u meni probudio George Michael izvedbom Somebody to Love. Shvativši da ponekad obrada može da bude jednako dobra kao original (ako ne i bolja), prihvatio sam do tada nezamislivu mogućnost da su varijacije na temu normalna pojava i da su stvarni originali zapravo endemični i nerijetko rezervisani za neko davno prošlo vrijeme. Koncert mi je pokazao da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Niti je George Michael obična bejbifejs polovina inače pregrotesknog Wham-a, niti je Annie Lennox samo prepoznatljivo lice iz spotova Eurythmics-a, niti je Elthon John bezveznjak sa čudnim smislom za odijevanje kako se na prvi pogled čini. Niti je Robert Plant nepogrešiv i savršen. I heroji umiju da razočaraju, iznevjere (osim Bowie-a kad pjeva Heroes!). Zbog ovog koncerta sam prvi put jasno prihvatio činjenicu da život postoji i tamo negdje, a ne samo u komšiluku koji sam napustio. Bez obzira na horor koji smo već živjeli i koji ćemo proživljavati narednih godina, tog dana i večeri osjećao sam kako sam dio svijeta, dio te raspjevane mase. Ovaj koncert me oslobodio gomile predrasuda, što je svakako korak van dvorišta djetinjstva. I dok je u djetinjstvu sve crno i bijelo, ispred mene se te večeri rasprostrla velika paleta nijansi onoga između, što je značilo i definitivni izlazak iz jednog doba i ulazak u drugo. A ako djetinjstvo već mora da se upokoji, ne postoji bolji način nego da se ta smrt proslavi uz muziku.

 * Objavljeno u časopisu Talas broj 10, jul 2020.