PLAČ NAD ŽIVOTINJOM

Vidio sam kučiće, buvaraste i vašljive, ostavljene da skapaju na rubu šume, trbuha okruglih kao da je sva tuga kugle zemaljske u njima. Plakao sam za tim životinjama. Vidio sam ježa zgaženog na seoskom putu nemarom bespotrebne žurbe. Plakao sam za tom životinjom. Vidio sam lovce kako sa sigurne udaljenosti tanetom istjeruju život iz srne, ostavljajući njeno nejako potomstvo u drhtaju strepnje i gotovo sigurne skore smrti. Plakao sam za svim tim životinjama. Vidio sam pticu kako bolno grakćući nadlijeće mjesto gdje je njeno tek rođeno žgoljavče nesrećno ispalo iz ukrošnjenog kreveca dok su radnici orezivali grane. Plakao sam za životinjama. Vidio sam konja rabljenog i šibanog do smrti, kako još upregnut i natovaren iznemoglo leži na prašnjavom drumu. Plakao sam za tom životinjom. Vidio sam ribe kako ukočene plutaju u vodi boje rđe, u vodi smrdljivoj, vodi neživoj. I plakao sam za tim životinjama. Vidio sam medvjeda na lancu, pauna u kavezu, otrovane pčele i za svim tim životinjama sam plakao. Vidio sam čovjeka dvadesetog, a za njim i čovjeka dvadeset i prvog vijeka. I za tim životinjama sam plakao. Možda i dublje, iskrenije, nemoćnije.

PISMO IZ 2020. (MIRJANI, TAMO NEGDJE)

Ima onih pisama, znaš i sama, koja ne moraš da adresiraš, a ona nekim čudom opet stignu do onoga kome su namijenjena. Ovo je jedno od takvih. Dabome da pamtim tvoju adresu, naziv ulice koji se mijenjao u zavisnosti od (ne)prilika, znam i broj i izgled kuće, tamo kad se produži od „Doors“-a blago zakrivljenom džadom koja prati Savu poput uhode, poput mrtvog asfaltnog dvojnika. Ali znam da u toj ulici, na tom broju više nikog nema i bilo bi suludo zapisivati sve to na poleđinu koverte. (Jedna ludost manje, dakle. Od koga je – nije ni mali doprinos! Na koncu, nismo svi stvoreni za grandiozna djela, zar ne? Ponekad je dovoljno ne činiti bespotrebne probleme, ne zagorčavati svakodnevicu sebi i drugima kojekakvim tričarijama i eto dobrog djela.) Prema tome, ovo pismo će biti umetnuto u bijelu kovertu. Zato se uzdam u gorepomenuto čudo da će pismo stići do tebe.

A kad konačno uzmeš kovertu u ruke, prvo ćeš zapaziti baš tu bjelinu, pa ćeš misliti o simbolizmu, o tome šta sve jeste bijelo, šta predstavlja i šta bi sve moglo biti. Na stranu književna tumačenja, odmah moram da ti kažem da je sve manje čistoće oko nas. I bukvalno i metaforički. I svako malo, bunovan geograf u meni se probudi, pa otvori desno oko i zalarma: kako su se bijela područja na karti svijeta smanjivala, tako se množila raznorazna prljavština! I opet: i bukvalno i metaforički. Potom ćeš ugledati naslov i ponovo ćeš se naći u lavirintu aluzija, prenesenih značenja, intertekstualnih, metatekstualnih, post-post-post…modernih koještarija, pa da te odmah poštedim glavolomke i riješim trileme: naslov je posve običan, da ne kažem prozaičan. Ovo je tek pismo upućeno tebi, zavjet da ću ti pisati svake godine i nema nikakvih skrivenih veza sa Andrićem. Uostalom, sve je manje-više isto kao i tad. Mržnja, neke sitne ljubavi i simpatije, nerazumijevanje i neuvažavanje. Postoji željeznički kolodvor u Slavonskom Brodu, ali na njemu nema nas. I nema željezničke stanice s druge strane rijeke. A sve i da je ima, ne putuje se baš ovih dana. Jer pandemija. Smješkam se dok ovo pišem, jer znam da bi me nazvala i raspravljala se oko toga kako se piše: korona-virus, Korona-virus, koronavirus… A onda smješkanje prelazi u grohot, jer sam na trenutak zamislio tebe kako pokušavaš da se dopisuješ sa đacima preko vibera (ili je vajber?!), Zoom-a, Whatsapp-a, mejlova. Tvoj otpor prema novim tehnologijama (neću napisati gedžetima, jer ćeš, tamo negdje, uzalud tražiti po vremešnim rječnicima pojam koji nije postojao u vrijeme njihovog štampanja) uvijek je budio dvostruka osjećanja; sa jedne strane divio sam mu se i tiho ti zavidio na tome, a sa druge, taj otpor i akutno nerazumijevanje savremenih sredstava komunikacije bio je povod za bezbrojne šaljive (ali i istinski urnebesne) scene. Dakako, svjestan sam da si sve te tehnološke cake mogla da savladaš, ali nisi željela. Pričali smo o Haksliju, Zamjatinu, Orvelu i drugima, znala si gdje sve to vodi. I otuda ta nepomirljivost sa tim i takvim napretkom, tim i takvim promjenama. A sve se mijenja, brzo, prebrzo, dobra moja. Ono što me najviše plaši, pominjao sam ti to ako se sjećaš, jeste perfidnost kojom su nam svekolike promjene nametnute, pa im razdragano hrlimo u susret kao kakvoj dobroti, nesvjesni mogućih stranputica, opasnosti i užasa.

Bilo kako bilo, evo još se kikoćem tvojim komentarima za učenje na daljinu! I već vidim kako bi to završilo: đaci bi pojedinačno ili u manjim grupama dolazili na razgovor i na instrukcije. Dvorište i sprat u kući gdje je bila tvoja soba uskoro bi ličili na komunu hipika. Knjige i muzika. Oduvala bi prašinu sa nekih prastarih viceva i oni bi ponovo zasjali i nasmijali neke nove klince. Onda bi me uveče nazvala i pričala mi o njima, o tome kako u razredu imaš nekog novog genijalca, o tome kako si na kvarno nekog od njih ubijedila da čita Bumerang ili Tiši od vode. Potom bi izgovorila ono tvoje čuveno – šta ima? Ima svega, Razredna. Svega ima: i ljubavi i novih priča koje sam napisao i mačića i smijeha i putovanja u Gruziju i plača i zebnje (na rasklapanje!) i nedostajanja i knjiga, baš svega.

Samo tebe nema.

 

* Povezano sa: Kuća od zavičaja (Mirjani, tamo negdje)

O JEDNOJ ANEGDOTI POVODOM 75. GODIŠNJICE OSLOBOĐENJA BRODA

Ozbiljnije sam o tome počeo da razmišljam kasno. Ili relativno kasno, kako se uzme, a uzeće se (u obzir) kao fakat da sam te 2010. već zagazio u svoje tridesete. S proljeća te godine pohodio sam Beograd kao učesnik „Aprilskih susreta“ koje je organizovao SKC. Slobodno vrijeme koristio sam za tumaranje gradom (sa kartom u rukama) uglavnom pješke, ali ponekad i gradskim prevozom. Jednog jutra čekao sam autobus na Topčiderskoj zvezdi, kružni tok bio je prazan, vazduh svjež, prohladan i nikoga naokolo nije bilo sem čovjeka na stanici zagledanog u daljinu. Čovjek zagledan u daljinu, a ja… U njega, isprva oprezno, takoreći špijunski, a potom sve opuštenije i napadnije. Da li je to on ili ipak nije? U trenutku je i meni postalo neprijatno da buljim, pa odlučih da mu priđem i razriješim dilemu.

   – Oprostite, vi ste Peca Popović? – upitah nesigurno.

   – Jesam – njegovi brkovi se razvukoše u osmijeh.

Potom sam se okuražio, znate, ja sam taj i taj, godinama čitam i pratim ono što pišete, veoma sam srećan što smo se upoznali… Autobusa nigdje na vidiku, razgovaramo o muzici (šta bi drugo?!), Peca je neiscrpno vrelo, izuzetno prijatan i neposredan. U jednom momentu zastaje i pita odakle sam. Iz Banjaluke, velim. Zapravo iz Bosanskog Broda, rekoh u nastojanju da što tačnije odgovorim na ovo naoko jednostavno, ali na Balkanu vazda komplikovano pitanje.

   – Ha-ha-ha! Znate li onu anegdotu kada je mladi Duško Trifunović sreo Ivu Andrića? – razdragano upita.

   – Ne znam –

   – Interesovao se Andrić odakle je mladi pjesnik, a kad mu je Duško pomenuo Sijekovac i Brod, Andrić zastade, pogleda ga, pa reče: To je nemoguće! Niko nije iz Bosanskog Broda! –

   – Nije nemoguće – rekoh kroz smijeh – evo ja sam živi primjer!

Razgovor (uglavnom o muzici, premda sam pomenuo Voju Čolanovića koji je Brođanin po rođenju) smo nastavili još neko vrijeme u prevozu. Peca Popović je zatim sišao na nekoj stanici prepunoj ljudi i počeo da maše. Kao da se rastaje od dobrog prijatelja. Naravno, nismo se doista toliko sprijateljili, niti bih na osnovu ove epizode mogao da tvrdim da poznajem Pecu. Ali, mogu da posvjedočim o njegovoj uljudnosti, o izuzetno prijatnom ophođenju prema potpunom strancu. Neznancu porijeklom iz grada iz kojeg, kako se tvrdi u nekim anegdotama, niko ne potiče.

   Od tog susreta prošla je puna decenija tokom koje sam sve češće razmišljao o zavičaju. Odnosno, o geografskoj predodređenosti, te spletu uzročno-posljedičnih veza i odnosa koje su dovele do toga da „niko nije iz Bosanskog Broda“, o zlosrećnom usudu pograničnog mjesta, o raseljavanju i doseljavanju bez kraja i konca, o tome da ne postoji knjiga koja je posvećena ovom gradu i ljudima koji su u njemu živjeli ili koji su iz njega pošli u život. Postoji, istina, nekolicina izdanja (od kojih je knjiga Đure Baslera svakako najčešće citirana) koja daju određeni uvid u istoriju i razvoj Broda, ali sve je to otužno ako znamo da postoje sela koja imaju monografije od više stotina stranica. Dakako, kvantitet nije i ne treba da bude mjerilo, ali susretao sam se sa knjigama koje na šest stotina strana opisuju istoriju fudbala u nekom hercegovačkom selu. Tada me obuzme neopisiv čemer, jer ispada kao da zaista niko nije iz Broda, kao da nikoga nije briga za ono što je bilo i ono što će biti. Danas ponovo razmišljam o svemu tome. No, kako god da okrenem, neće biti da je na današnji dan 20. aprila 1945. prije sedamdeset i pet godina oslobođena tek nekakva baruština u kojoj niču samo komarci, žabe i poneka roda. Jeste da je grad bio u ruševinama, ali opet, neko se u njega vratio, neko se u njega doselio, neko ga je gradio i proširivao, neko je u njemu pjevao, neko se zaljubljivao, neko je u njega putovao, neko iz njega odlazio. Neko je, ipak, morao biti iz Broda, želio on to priznati ili ne. A valja priznati i to, ma kako to bilo nepopularno, da je Andrić bio u krivu. Bez obzira što se radilo o šali, ako se onaj razgovor dvojice pisaca uopšte i desio.

 

1942 Željeznička stanica Bos. Brod foto Griesbach1942 Bosanski Brod foto Griesbach

ZBIRKA „MI U MAGLI“ DOSTUPNA ONLAJN U OKVIRU BIBLIOTEKE SKD-A

Srpsko književno društvo među svojim članovima pokrenulo je akciju osnivanja onlajn biblioteke koja bi sadržavala djela članova SKD-a. Ova biblioteka – MNEMOSINA – će se dopunjavati, a za sada se u njoj nalaze djela više od dvadeset književnika. Kompletnu biblioteku možete da pregledate (po autorima) na OVOM linku, a poetsku zbirku Berislava Blagojevića „Mi u magli“ na OVOM.

Berislav-Blagojevic-Mi-u-magli-korice

RAČUN PROŠLOSTI

Djedovu metalnu blagajnu otvorio sam par sedmica nakon bakine smrti. Od mojih očekivanja šta bi se moglo skrivati u toj pravougaonoj zelenoj kutiji ne bi se mogla napisati priča. Jednostavno, nisam mnogo razmišljao o tome. Ali, o onome što sam u njoj pronašao, moglo bi se štošta reći. Nikakvo blago. Nikakvo nasljeđe. Ne, ništa slično. Nekoliko značaka što vaskrsavaju sjećanje na već zaboravljene partizanske odrede, tuce neupotrebljivih SFRJ kovanica i komad papira. Račun br. 85575 iz neke neznane restauracije od 14. februara 1986. Na njemu:

Miješano meso – 6

Lepine – 6

Vino – 1

K(isela) V(oda) lit. – 1

Konjaka – 4

Lincura – 8

K(isela) V(oda) – 1.4

Salate – 4

Kafa – 6

U dnu stoji potpis konobara (Slavko) i napis: Plaćeno Ostoja.

Zašto je djed sačuvao baš ovaj račun? Zašto je to bilo važno? Šta se dogodilo tog dana? Da li se nešto proslavljalo? U kojem gradu? Ko je bio s njim na tom ručku? Ko sve nije naručio salatu i zašto? Ko je nakon lincure nastavio da pije konjak, a ko je ostao pri istom piću? Da li je vino bilo crno ili bijelo i ako je bilo bijelo, da li se miješalo sa kiselom vodom? Da li je konobar Slavko živ, sjeća li se možda djeda, može li mi reći nešto o njemu? Nagađanjem odgovora, domaštavanjem povoda, atmosfere, članova družbe, mogla bi se ispisati sasvim pristojna (pseudodetektivska) priča. A zapravo, nema nikakve potrebe za tim, jer na tom papiriću zapisano je ono najvažnije – Plaćeno Ostoja. Zabavljam se pomišlju da je djed sačuvao račun kao posthumnu pouku: uvijek plaćaj svoje račune! Svjestan sam da je sve ovo puka slučajnost, ali odmah potom, isto tako svjesno, odbacujem mogućnost slučajnosti. Biram da krenem tim drugim putem. Samo tako nastaje priča. Iz komada papira, iz prošlosti, iz sna, iz ničega.

Račun iz prošlosti 1986.