NEKAKO ĆEMO!

Tog prvog aprila osvanuli smo u našoj kućici na selu. Tada su konačno i najveći skeptici među prijateljima shvatili da smo ozbiljni i da je datum selidbe sasvim slučajno rezervisan za šale i smicalice. O(d)govaranja, snebivanja, rogačenja očiju i božikanja lagano su ustuknula pred pitanjem svih pitanja: Kako ćete? Poput odlučnih, drčnih i pomalo naivnih dvadesetogodišnjaka uvijek smo davali isti odgovor: Nekako ćemo. Naravno, kad s ove distance pomislim na to vrijeme, zaista smo izgledali i zvučali kao bleskasti avanturisti. Uz to, avanturisti do već pomalo okoštalih ramena umočeni u tridesete.

Nekako ćemo. To je univerzalni balkanski odgovor na sva ona promišljanja, na „za“ i „protiv“ liste, kalkulacije i planiranje, tako svojstvene nekim srećnijim geografskim širinama. Čini se da je to i jedini mogući obrazac za život ovdje, jer se nebrojeno puta pokazalo da planovi individualaca u sistemu akutno oboljelom od entropije ne vrijede ni pišljiva boba. Stihija je u nepremostivoj zavadi sa bilo kakvim planovima od davnina.Tako mu je to, što bi rekao Vonegat. I to „nekako ćemo“ doista liči na prepuštanje stihiji, matici nepredvidive rijeke. Da li smo se plašili? Dabome, ali smo vjerovali da ćemo isplivati. Uvijek smo više strahovali od pogubnog gliba, od stajanja u blatu i bespomoćnog osmatranja proticanja života.

Nekako ćemo. Ove riječi možda nekome predstavljaju okosnicu životne filozofije, ali jedno je sigurno — u njima ima više vjere i nade nego što se čini u prvi mah. Lako je zamisliti sve one koji su se bodrili izgovarajući ih kao svojevrsnu molitvu. Mislim da smo ih i mi govorili s takvim prizvukom, iako su ih naši sagovornici tumačili kao lakomislene riječi onih koji nemaju pojma u šta se upuštaju. I nismo znali. Ne samo da nikad ranije nismo živjeli na selu nego nismo živjeli ni u kući. Prvih nekoliko mjeseci nismo imali auto, a ja nisam imao posao. Komšije su nas često sretale dok smo kilometrima tabanali uzbrdo, noseći u cekerima potrepštine iz najbliže prodavnice. Onda bi nas povezli. Pitali bi gdje radimo. Razgovor bi prilično naglo utihnuo kad bi čuli kako Marija pominje biblioteku. Zatim bi prekidali neugodnu tišinu pitanjem: „Kako ćete bez auta?“ Nekako ćemo.

I stvarno, nekako smo kupili auto (na našu radost, a na žalost listova na mojim nogama, koji su taman počeli da liče na one Safeta Sušića); nekako smo već prve godine imali plodove u bašti (uprkos mojim egzibicijama sa mijenjanjem strogo definisanog plodoreda); nekako sam uspio iscijepati drva za zimu (eh, da je to neko snimio u čaplinovskom maniru, bio bi to zasigurno veličanstven comeback nijemih komedija!); nekako smo izašli na kraj sa vonjajućom misterijom zvanom septička jama… Nekako smo se navikli na različite satnice raspjevavanja raznolikih ptica, šuštanje okerastih listova kukuruza, na gorkasti bazd marve koji pokatkad nanese vjetar, na činjenicu da nam šumske jagode rastu na nekoliko metara od ulaznih vrata, na pijetlove koji čine ono što smo mi odavno zaboravili — entuzijastično pozdravljaju novi dan. Upravo taj frontalni juriš na čula jeste ono što nikome ne pada na pamet kad se priprema za odlazak na selo. Moram da priznam da je čulu vida prilagođavanje bilo najlakše. Nestvarne nijanse sa palete koju nudi priroda lako su zasjenile svu varošku sivost koju razbija tek poneki izlog butika ili neon sa reklamnih mamipara. Neboder bez dileme jeste čudo ljudskog znanja i ruku, ali ne može se mjeriti sa čudima prirode koje već predugo uzimamo zdravo za gotovo: s onim debelim hrastovima i bukvama, s fazanima koji se vrzmaju oko dvorišta, ili sa raznolikošću krila leptirica. Da, oči su se na selo privikle bez negodovanja.

Međutim, bilo bi prejednostavno i odveć idealistički tvrditi da selo čine samo leptirići i fazani, iliti njihanje klasja i miris dozrelog grožđa. Selo takođe čine problemi i ljudi. Nekako se navikneš na probleme, premda moram da pomenem teško objašnjive i vanredno česte nestanke struje i prilično mršavu pokrivenost signalom mobilne telefonije. Postoje i oni problemi iz domena više sile, kao na primjer — snijeg. Kad snijeg napada, kao što je bio slučaj u prethodne dvije zime, naš je zaselak amputiran i od ostatka sela a nekmoli od Banjaluke. Tada na scenu stupaju ljudi koji se sami organizuju, prave improvizovane grtalice i prije zore započinju sa čišćenjem ceste. Dozvoliću sebi generalizaciju i reći ću — dobri su ovdje ljudi. Da budemo načisto, prilično sam strepio od toga kako ćemo se slagati s njima, sa potpunim strancima s kojima, tako mi se barem činilo, nemamo ama baš ništa zajedničko. Ispostavilo se da je naša zebnja bila neosnovana, jer sve što su dobrosusjedski odnosi iskali bila je stara dobra iskrenost. To je ono nešto zajedničko, ona vezivna nit što nas spaja. Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca. A i oni su oduvijek bili iskreni. Baba Radmila je za našeg psa govorila kako je dobar, ali malo naopak. Kad nas je jedared presreo u šetnji, komšija Mišo, naviknut da je psu mjesto na lancu, izgovorio je antologijsku rečenicu: „Ne bi’ ga ja vodô ni da piša kolonjsku vodu!“Takvi su ovdje ljudi, što na umu, to na drumu. Ako to poštuješ, onda nema problema. Ali ako muljaš, vrdaš, praviš se pametan i nadmen, e onda… Imalo bi se još mnogo toga reći o našim seljacima, o đedu Radetu, recimo, koji ne psuje Boga, sunce, hljeb, nego kroz smiješak kaže „Jebem mu pola šale!“, no o tome drugom prilikom. Ipak, ono što treba da se kaže jeste da su ljudi izuzetno vrijedni. Mi, prepametni posmatrači sa strane, mislimo da sve znamo. I sâm sam bio takav, ali tek pošto sam vidio koliko muke i truda zahtijeva poljoprivreda, mogu da tvrdim da paprika nije skupa, da je karfiol jeftin, da je kupus bagatela.

Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca.

I tako to naše „nekako ćemo“, eto, traje skoro tri i po godine. Nema nikakve sumnje da smo za starosjedioce na Babića brdu i dalje egzotični primjerci, jednovremeno čudni i simpatični dvojac bez kormilara što šeta psa (i mačke!) po ataru. Bez obzira na to, mislim da smo uspješno prošli inicijaciju (učešće u postavljanju ograde lokalnog groblja, svadbe, slave, rođendani…) i na neki način postali dio zajednice. Život na selu nije jednostavan, da se razumijemo, ali oplemenjuje na mnogo načina i vrijedi truda. Ponekad baš zaškripi, kao onda kad je suša jednog ljeta sparušila par tona komšijinih krastavaca. Sjećam se da sam ga pitao „Pa kako ćete se iščupati“, a on se nasmiješio, podigao čašicu rakije da nazdravi i zvonkim glasom punim samopouzdanja rekao: „Nekako ćemo!“

(Tekst „Nekako ćemo”, iz pera Berislava Blagojevića objavljen je u Talasu #7, čiji je temat SELO 2.0)

* Tekst je dostupan i na ovom linku

Advertisements

LEPTIRICA I SIDRO

Vrijeme tako sporo prolazi da je pauku pošlo za nogama da svoje složeno tkalačko umijeće prikaže na uspavanim kazaljkama. Sekundara se, istini za volju, i dalje derviški vrti, ali čini se da za nju ne mari ni pauk, ni onaj štrkljasti izdanak mehanizma koji prikazuje (pr)otekle minute. Isprva se čudio prisutnosti paučine na živom časovniku, ali onda je pomislio kako i sjećanja živog čovjeka može da obavije mrenasta kukuljica, čineći ih nedostupnim ili barem maglovitim, nejasnim i polustvarnim. Nije u ovoj spoznaji našao ni objašnjenje ni prstohvat utjehe, ali nikakvu zebnju zbog toga nije osjetio. U tom trenutku učinilo mu se da je istovremeno sve moguće i nemoguće. Jer, ako je mogućno da se paučina prostre po izrezbarenim kazaljkama, onda je moguće i da maleno sidro, nehajno prikucano na zid tik (tak!) do sata kako bi podsjećalo na posjetu nekom od mnogih primorskih gradića bez osobitih turističkih motiva, ne predstavlja ništa drugo nego dvije posvađane udice koje su jedna drugoj okrenule leđa. Ipak, ova tiha razigranost unutar lobanje, premda zabavna i donekle poetična, nije potrajala duže od osmine kruga one čigre na zidnoj uri. Razlog za to je toliko očigledan, koliko i budalast: sljubljujući u jednoj misli riječi sidro i udica odjednom je osjetio nelagodu uzrokovanu užasnom mogućnošću izbora koja ne nudi razrješenje i ne mijenja suštinu situacije u kojoj se našlo prosječno ljudsko biće – usidriti se na dnu ili biti upecan?

Leptirica koja je u tom času cikcakasto uletjela u kadar njegovih vodnjikavih očiju (u kome je još bio zumiran stari zidni sat) kao da je lepetom odagnala dilemu, pa mu se namah povrati onaj osjećaj kako je sve i moguće i nemoguće. A ako je već tako, pomisli, onda je do čovjeka, odnosno, do one već ubajaćene poštapalice o čaši koja je napola puna ili napola prazna. Pogledom slijeće na čašu pored sudopere. Potom tromo ustaje, uzima čašu i njom poklapa leptiricu što je na časak zastala da, može biti, dođe do daha. Baš tako, jer otkud on zna da li je ona mlada i puna snage ili stara i zadihana poput njega. One su ljudima sve iste; nasrtljivice što se muvaju (novi proplamsaj u lobanji: ako se muve muvaju, onda leptirice, možda, leptiraju?!) oko lampiona, revnosne prenositeljke polenskog alergena; moljačaste porodilje koje potomstvo ostavljaju u posudama s rižom. Najprije žustar zamah krilcima i uzlet, potom nekoliko čujnih udaraca u staklene zidove, a zatim jedva primjetan titraj što nagovještava mirenje s neizbježnim krajem. Predstava životnog ciklusa u svega par trenutaka. A svršetak predstave je uvijek isti, čak i za one koji žive pod staklenim zvonom. Ipak, leptirica neće skončati u zatočeništvu. Pustiće je kroz balkonska vrata za koji minut, čim završi s ritualnim proklinjanjem prostate u toaletu i ispijanjem jutarnje doze pilula. Kiselkasto se osmijehnuo na pomisao kako je on u očima leptirice zapravo bog. Bog, koji je možda samo nekoliko nedjelja daleko od proučavanja uputstva za korištenje pelena za odrasle. Ali, nije li tako oduvijek? Zar čovjek nije nepopravljivo satkan od niza oprečnosti, dobročinstva i zloće, ružnoće i ljepote, moći da leti ili kroti rijeke i potpune, iskonske bespomoćnosti nalik onoj od koje su drhtala naga tijela crtača grafita u Altamiri? Obrni-okreni, čini mu se da je tako: mi smo čudan amalgam durljivih kontradiktornosti što jedna drugoj okreću leđa. Poput onih udica spojenih da čine sidro. Da, biće da čovjek nije ništa drugo do sidro. A zna se kakav je usud sidra.

Prerano je ustima primakao šolju čaja i naočare očas poprimiše izgled januarskog prozorskog okna. Obnevidjevši na trenutak, on se prepusti spontanoj igri asocijacija i započe da sastavlja spisak važnih događaja u njegovom životu što su beznadežno zalijepljeni uz riječ prerano: prerano je ostao bez Marte, prerano je otišao u penziju, prerano ustaje… A otac? Da li je majku i njega prerano napustio? Nije ovo, dabome, prvi put da razmišlja o tome, ali obično bi se dumanje završilo na jednom od krajeva skale od da, ostavio nas je prerano, do za odlazak takvog čovjeka nikad nije prerano. Istina je, kako to i biva, negdje na sredini. A ona ga sad, nakon toliko godina, udostoji svoga prisustva i ponudi mu putokaz za treći, najrjeđi put – otac je otišao na vrijeme; dovoljno rano da im život još više ne ogorči, ali i dovoljno kasno kako bi osmogodišnjak mogao da razazna i upamti ljepljivi zvuk ciničnog osmijeha, ubjeđivački izraz lica lažova i smutljivca i nečujni plač povrijeđene žene.

Otišao je na vrijeme, izusti tiho, dok je gurkao odmagljene naočare ka korijenu nosa. Zatim žmirnu nekoliko puta, kao da ga je neko iz tame naglo izveo na osunčani proplanak, i prvo što je ugledao bila je krilata zatočenica u čaši. Učinilo mu se da njene oči, vješto nacaljene na čelo, pilje preko dvije tanke antene direktno u njega. Kao hipnotisan, nagnuo se naprijed kako bi se približio čaši, pri tom umalo nezaoravši bradom o sto. Godinama je bio lišen istraživačkog svraba, da bi ga sad, potpuno neočekivano, zagolicala najobičnija leptirica. Prokletstvo nekoga ili nečega običnog i jeste u tome da ostaje neprimjećeno. Međutim, u slučaju leptira-lovine, biti neupadljiv ne predstavlja ništa manje nego preduslov za ostanak u životu. Premda, kad se izbliza pogleda kroz dioptrijske okulare, leteće stvorenjce u stakleniku je sve samo ne obično i neugledno. Pažljivo odabrani pastelni tonovi koji ne privlače pažnju iscrtani su majstorski povučenim linijama što oponašaju životonosne vene i žilice bjelogoričnog lista. Tanane noge, pogodne za slijetanje i (po potrebi) koračanje, pripijaju se uz tijelo prilikom uzleta brzinom koju točkovi aviona ni u dalekoj budućnosti neće postići. Glava, takođe sva u kamuflažnom ruhu, opremljena je najistančanijim osjetilima, sofisticiranom opremom za detekciju hrane i predatora. Ovako zagledanom, leptirica mu se učini savršenom. Ali, ako je zaista tako, onda je savršenstvo zapravo u običnosti. Uzdahnu, ponovo naštima naočare što su malo skliznule, pa pomisli kako je barem jedno sigurno – živimo u svijetu čuda. Jer, ma šta mislili o životu, čudo je zagarantovano. Čudo je ako je postanak života božje djelo, čudo je ako je posljedica igrokaza aminokiselina, čudo je i ako je za sve oko nas zaslužno mutiranje nekog gena, a čudo je i ako smo proizvod eksperimenata bića iz dalekih zakutaka vaseljene. Čudo je što on o svemu tome razmišlja dok posmatra već pomalo umornu leptiricu. Čudo je što se baškari u eri sisavaca i ima privilegiju da koristi mozak za maštarije dok gviri u utamničenog insekta. Čudo, jašta, jer da je kojim slučajem živ u eri insekata (a ona će doći!) uloge bi bile zamijenjene. Ta mentalna slika ga prenu iz misli i on dlanom začepi otvor naopako okrenute čaše i zaputi se laganim korakom prema balkonu. Tamo je, pošto je tri puta duboko udahnuo, okrenuo čašu i sklonio koščatu ruku.

Leti, čudo malo savršeno, leti, reče dovoljno glasno da isprovocira ljubopitljivi pogled komšinice. Leptirica, nesigurno kao da je upravo probuđena iz anestezije, zaleprša krilima i ode. Dolje, čekao je svijet čuda kojeg nije bila svjesna.

(Odlomak)

* Objavljeno u Bosanskoj vili br. 73-74, oktobar 2018.

U BARIJU PROMOVISANO IZDANJE ROMANA „TIŠI OD VODE“ NA ITALIJANSKOM JEZIKU – „PIÙ SILENZIOSO DELL’ACQUA“

Na univerzitetu u Bariju je 12. oktobra predstavljena knjiga Più silenzioso dell’acqua uz prigodan razgovor sa studentima. Prisutni su bili prevodilac Danilo Capasso, profesori  Giuseppe Cascione i Alfredo Ferrara, kao i šef Odsjeka za političke nauke Giuseppe Moro. Moderatorka je bila Chiara Lacirignola iz izdavačke kuće Stilo Editrice.

U Gradskom muzeju (Museo Civico) je 13. oktobra održana još jedna promocija romana Più silenzioso dell’acqua na kojoj su prisustvovali prevodilac Danilo Kapaso, te Paola Romano (Grad Bari). Moderatorka je bila Chiara Lacirignola. Ovom prilikom prikazan je i trejler za roman u produkciji Nemus Inseduamenti Creativi.

 

 

PROMOCIJA ITALIJANSKOG IZDANJA ROMANA „TIŠI OD VODE“

U Bariju (Museo Civico), 13. oktobra sa početkom u 19 časova biće upriličena promocija romana PIÙ SILENZIOSO DELL’ACQUA – italijanskog izdanja romana „Tiši od vode“. Danilo Kapaso, prevodilac romana će takođe učestvovati.

Knjigu je objavila izdavačka kuća Stilo Editrice, a trejler je djelo Nemus Insediamenti Creativi.

locandina EuropaCard FB Europa_ottobreGazzetta_5_10_18Repubblica_5_10_2018

Dan ranije, 12. oktobra, autor će biti gost Univerziteta Aldo Moro (Universita degli studi di Bari Aldo Moro), gdje će razgovarati sa profesorima i studentima.

locandina Università

Image_00001

(Izvor: EuroBlic)

OBJAVLJEN PREVOD POEZIJE NA POLJSKI JEZIK

U septembru je objavljen izbor poezije deset savremenih autora iz Republike Srpske na poljskom jeziku – Współczesna poezja serbska Autorzy mieszkający w Republice Serbskiej. Knjiga je, uz prisustvo Bronislava Kotvica, jednog od prevodilaca, promovisana na 3. Međunarodnim susretima pisaca u Banjaluci (16.09.2018.).

 

U knjizi je zastupljeno pet pjesama, po dvije iz zbirki „Trebao sam biti riječ“ i „Mi u magli“, te jedna ranije neobjavljivana pjesma.