RAZGOVOR ZA „KNJIŽNI BLOK“ O PISANJU I KNJIZI „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“

U jednom ranijem razgovoru kazali ste da danas živimo u svijetu, gdje je virtuelna stvarnost za petama “stvarnoj” stvarnosti i sve je teže razlučiti šta je realno, a šta nije. Kako u takvim okvirima uopšte vidite mogućnosti stvaranja književnosti, koliko je njen prostor sužen ili ograničen?

Ne smatram da su virtuelna stvarnost i virtuelni prostor prijetnja za književnost. Književnost je postojala prije njih i postojaće, siguran sam u to, kad jednog dana virtuelne realnosti ne bude. Naprotiv, ovaj prostor pruža književnosti novo polje djelovanja u mnogim aspektima – od dostupnosti do marketinga – pa i u kontekstu otvaranja novih ideja za pisanje. Problem je, međutim, u tome što je virtuelni prostor dominantno iskorišten za pogrešne svrhe, za odvlačenje pažnje, za kreiranje iskrivljene slike stvarnosti. Događa se da se pojavljuju izuzetne zamisli, čak  veoma korisne i plemenite, kao na primjer E-tree program, čija namjena je da se ljudi kroz igru i skupljanje poena angažuju u rješavanju problema degradacije šuma u Keniji. Doista lijepo, ali to je tek dio rješenja posljedice a ne uzroka, to je ponovno podilaženje konzumentu kojem se pruža mogućnost da se osjeća dobro što je učinio nešto korisno iz sopstvene fotelje (koristeći pritom resurse zbog kojih su šume uglavnom i iskrčene). Sve će se učiniti samo da se ne izađe u realan svijet, da sami, recimo, zasadimo drvo u okolini. A to je jedini ispravan način. Nakon pandemijskih zatvaranja pokazalo se i sa književnim životom da su ljudi željni živih sajmova, promocija, druženja. Promocije preko Zoom platforme naprosto nemaju čar. I to je dobro, jer to pokazuje da još uvijek više cijenimo „stvarnu“ stvarnost od one druge.

Ono što bih u kontekstu prethodnog pitanja dodao, dojma sam da književnost danas hronično pati od nedostatka mašte, odnosno njenog zanemarivanja zarad manirizma autobiografizma ili onoga što se označava kao biografska fikcija, šta je ono što vas kao autora pokreće u novi tekst, te kako prilazite pitanju forme i iskaza?

Ima mašte, dabome, u zavisnosti koji žanr se preferira, ali ponekad i ja imam osjećaj da je autobiografizam postao neopravdano (sve)prisutan i opterećujući. Čini mi se da to nema toliko veze sa nedostatkom mašte koliko sa onim što ja zovem MC sindromom (prema nekadašnjoj reklami koja je svakom od nas poručivala „ja sam centar svijeta“). I pisci su ljudi, nisu imuni na ovakve boljke, još ako simptome razvije neko sa skribomanskim sklonostima, onda… Naravno da su i u tapiseriju mog stvaralaštva utkane niti autobiografskog, ali nastojim da tu pređu umjetnički obradim i tek potom ubacim u tkanje. Ovo ne činim iz potrebe da sakrijem sebe u vlastitom pisanju, već da izbjegnem banalizaciju koje u književnosti ima dosta. Na pisanje, dakle, može da me potakne razgovor, odgledana emisija ili dokumentarac, priča koju sam (na)čuo, knjiga ili kakav drugi tekst koji sam pročitao, ali i posmatranje prirode i ponašanja živog svijeta. U zavisnosti od potencijala ideje i nekog unutrašnjeg osjećaja, od nukleusa ponekad napišem pjesmu ili kratku prozu, a katkad neka zapažanja i razmišljanja razvijam u duže prozne tekstove ili eseje.

Kako je nastala vasa knjiga priča “Nostalgija za nepostojećim”, te šta je za vas bilo inicijalno poticajno da ovaj rukopis razvijate do oblika konačne knjige? 

Ova knjiga kratkih priča je nastala u specifičnim okolnostima. Osnovna struktura i većina priča nastali su u prvoj godini pandemije, u vrijeme kad se mnogo razmišljalo o životu i smrti, o poziciji jedinke u svijetu i ličnosti u jednom istorijskom trenutku, o samoći i otuđenosti, o ljudskim sudbinama i životu na Zemlji uopšte. Dakako, promišljanja na sve ove teme su mi bila bliska i ranije, ali stalna prisutnost neizvjesnosti, suočenost sa samim sobom i nešto više vremena da se sve detaljnije sagleda učinili su da se zbirka uobliči. Uz sve ovo, naročito važno mi je bilo bavljenje temom samog pisanja – zašto pisati, o čemu se sve može pisati, šta je priča, odnosno, šta sve može da bude i kako nastaje.

Image_00008

Ako bismo govorili o estetskim premisama, šta je za vas u tom smislu bila misao vodilja pri radu na ovoj knjizi?

Sažetost forme i pažljivo biranje svake riječi. Ovo je bilo neophodno kako bih ispunio jedini ograničavajući uslov koji sam postavio – priče ne smiju biti duže od jedne kucane stranice. U ovako postavljenim okvirima, razumljivo je da je pitanje stila i izražaja izbilo u prvi plan, a da je fabularnost svedena.

Iz naslovne sintagme vaše knjige zrcali se, mišljenja sam, nešto naizgled fantomsko. Čini mi se da u jednom širem rasponu generacija rođenih krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina prošlog vijeka to osjećanje fantomske boli, nedostajanja ili nostalgije za nečim što se suštinski nije ni živjelo jeste jedno od temeljnih određenja. Kako, ipak, vi poimate tu nostalgiju?

Nostalgija je višeznačan, fluidan pojam, koji svakako obuhvata i prostor i vrijeme. Nisam imao namjeru da se bavim nostalgijom za nekim određenim vremenom, pa čak ni za određenim prostorom, već nečim što bi se, slobodnije rečeno, moglo nazvati individualnim čežnjama. U naslovnoj priči zbirke zapravo se radi o piscu, a problematizacija nostalgije izmještena je u izmaštano, nenapisano, nepostojeće. U realnosti, nostalgija često ide ruku pod ruku sa idealizacijom nekog istorijskog perioda, a to je pogrešno (često i opasno) kako za „običnog“ čovjeka, tako i za književnika. Iskoristio sam ovu riječ u naslovu između ostalog zato što sugeriše na dvije važne karakteristike knjige: primat emotivnosti (jer nostalgija jeste emocija) i bunt protiv matematizacije i kvantifikacije svega (jer nostalgija je nemjerljiva, a sažetost priča u knjizi u potpunoj je koliziji sa količinom koja je imperativ u svakom segmentu života).

Šta za vas predstavlja pisanje, danas i ovdje gdje jesmo? Sudeći prema lirsko-meditativnom tonu koji se proteže kroz sve vaše dosadašnje knjige vi u književnosti nalazite izvijestan eskapistički prostor?

Vjerujem da me pisanje čini boljom osobom, zato što u stvaralačkom procesu mnogo vremena posvećujem razmišljanju o svijetu oko sebe, pa i mojoj ulozi u tom svijetu. A moja uloga je da ono što mogu učinim boljim, ljepšim, podnošljivijim. Ne hranim zablude o tome da pisac danas i ovdje ima moć da mijenja svije(s)t, ili da utiče na krupnije društvene tokove. Ipak, pouzdano znam da se, makar i sporadično, dešava da neki moj junak, neka situacija koju sam opisao, dodirne čitaoca, nasmije ga, zapanji, utješi. I to je dovoljna potvrda da treba pisati i, naročito, da treba čitati. Istina je da sam ranije, pa i dan-danas, pronalazio u pisanju (ali i čitanju!) prostor za svojevrsni bijeg, odmorište od trivijalnog ili svakodnevnog, neku vrstu sigurne zone. Međutim, više od svega, pisanje (i čitanje) me usrećuje i ispunjava.

Image_00007

Nedavno ste nagrađeni nagradom „Slavitjud“, šta vam znači ova nagrada?

Doista sam prezadovoljan što je knjiga osvojila ovu nagradu, jer veliki je uspjeh da djelo u cjelosti bude prevedeno na neki veliki jezik, a francuski to svakako jeste. Pored toga što je nagrada ponovo pobudila interesovanje za knjigu kod domaće publike, uzbuđen sam što će i frankofoni čitaoci imati priliku da čitaju moje priče.

* Razgovor vodio Đorđe Krajišnik

PRIČE SU SVUDA I SVE JE PRIČA – RAZGOVOR NA PORTALU ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU ČITANJA SINHRO.RS

„Doista, pisanje i nije ništa nego lopovluk, krađa od svoje ili tuđe prošlosti, grabež sjećanja, bestidna pljačka mašte i, konačno, otimačina od vremena koje nam je dato“, reči su pisca Berislava Blagojevića, preuzete iz njegove zbirke Nostalgija za nepostojećim, koju je ove godine objavila banjalučka izdavačka kuća Imprimatur i za koju je nedavno osvojio nagradu „Slavitude“. Tim povodom razgovarali smo sa njim o nagrađenoj zbirci, ali i o izazovima pisanja kratke priče, značaju kvalitetnog prevoda, kao i ulozi koju u svemu tome imaju čitaoci…

Berislav Blagojević
Berislav Blagojević. Foto: Tajana Dedić Starović Ostić

Nedavno ste za zbirku Nostalgija za nepostojećim (Imprimatur, 2022.) osvojili nagradu Slavitude za najbolje prozno delo 2021/22. godine. Reč je o nagradi koja podrazumeva prevod dela na francuski jezik i njegovu promociju u frankofonim zemljama. Međutim, ovo ipak nije Vaša prva knjiga koja će doživeti prevod – kakva su Vaša očekivanja na osnovu dosadašnjeg iskustva, ima li mesta za autore sa ovih prostora među inostranim izdavačkim kućama? Kako je roman Tiši od vode prihvaćen među čitalačkom publikom italijanskog govornog područja?

Događa se (još uvijek) da prevedeno djelo autora sa ovog prostora doživi zapaženiji uspjeh u inostranstvu, ali to je uglavnom vezano za Evropsku nagradu za književnost i slične konkurse/projekte. Samostalno objavljivanje prevoda, dakle bez takve podrške u materijalnom i marketinškom smislu, zapravo je poduhvat ravan omanjem čudu. Velike izdavačke kuće koje mogu da približe prevedeno djelo publici u inostranstvu funkcionišu preko književnih agenata što je takođe jedan od problema, jer takva praksa kod nas praktično ne postoji. Ne treba prenebregnuti ni navike čitalaca – tu i tamo čitam članke o tome i ostanem zapanjen, recimo, koliko malo se u Americi čitaju djela koja nisu američka. Dakle, ne radi se čak ni o prevodu – rijetko se čitaju djela autora iz Britanije, ili Australije i drugih zemalja u kojima se govori i piše na engleskom jeziku. Ipak, vjerujem da se do određenog broja čitalaca može doći i da imamo šta da im ponudimo. To je pokazao primjer prevoda mog romana Tiši od vode na italijanski jezik. Naravno, prevod mora biti dobar i to je jedan od ključnih faktora za mogući uspjeh. Prevod tog romana djelo je Danila Kapasa i svi su rekli da je odličan. Ubijeđen sam da je kvalitet prevoda značajno uticao na to da knjiga doživi dva izdanja i da se u okviru nagrade Polski kot nađe među tri najbolja prevedena djela sa slovenskih jezika na italijanski te godine.

Sa kakvim se sve izazovima suočava pisac koji se opredeli za kratku formu? Pri tom ne govorimo samo o stvaralačkom procesu, nego i o recepciji njegovog dela – smatrate li da je kratka forma ponekad nepravedno zapostavljena među piscima, čitaocima i kritičarima, te da se više pažnje posvećuje romanu?

Paradoksalno, u vremenu kad je vrijeme postalo jedan od najoskudnijih resursa i kad se nema vremena za mnogo toga, a za čitanje naročito, roman i dalje neprikosnoveno drži primat. Čitaoci i izdavači (obrni-okreni, možda je trebalo da napišem izdavači i čitaoci) više vole romane, to mogu da potvrdim nakon tri objavljene zbirke kratkih priča. Dešavalo mi se, priznajem, da su neki izdavači odbijali rukopis priča ne zato što je loš, već naprosto zato što nije roman. To me, međutim, nije pokolebalo i nastavio sam da pišem kratke priče. Ne radi se o inatu, dabome, nego o osjećaju – pišem u formi u kojoj mi se piše u tom trenutku ili periodu i na način koji mi pričinjava zadovoljstvo. Zašto je to veoma često upravo kratka priča ne bih znao konkretnije da odgovorim. Biće da mi je to najprirodnije spisateljsko okruženje, a opet, dovoljno neistraženo kako bi svaki put bilo novo i drugačije.

U Nostalgiji za nepostojećim ukazujete na suštinsku usamljenost čoveka u svetu koji ga okružuje. Prozor i vrata (tačnije – ragastov, o kojem posebno govorite u jednoj od priča), kao lajtmotivi zbirke, možda najjasnije ukazuju na (ne)premostivu granicu koja se nametnula između čoveka i prirode iz koje se on izopštio, ali i između pojedinaca koji više nisu u stanju da čuju i razumeju jedan drugog. Kažete da čovek odavno ne koristi uši za osluškivanje glasa drugog čoveka”. Koliko je zapravo (pogotovo u današnje vreme virtuelne realnosti) ozbiljan ovaj problem nedostatka komunikacije i međusobnog nerazumevanja? Može li se ipak prevazići postojeći jaz među ljudima?

Otvaranje usta i izgovaranje rečenica nije nužno razgovor, kao što ni pisanje/čitanje komentara na društvenim mrežama nije komuniciranje, a čitanje naslova na portalima informisanost. To su samo neke od mnogostrukih zabluda u kojima se svijet kaljuža. Prva zabluda, ona najstarija, bila je da povjerujemo u vječiti napredak, bezgraničnu moć nauke i mogućnost da živimo izvan prirodne sredine (sintagmu životna sredina sve manje ljudi doživljava kao sredinu u kojoj se živi!). Potom je došla zabluda da savremena sredstva komunikacije zbližavaju ljude. I došli smo, evo, u fazu gdje su neograničeni progres i bezgranično pričanje i tipkanje na kojekakvim aplikacijama postavili granice – između nas i prirode, između ljudi. Ne bih volio da budem pogrešno shvaćen, apsolutno vjerujem u nauku, vjerujem i u napredak, ali sve mora da ima mjeru. A mi odavno nemamo mjere u svojim prohtjevima. I sad smo tu gdje jesmo: osam milijardi stranaca (uprkos svemu) od kojih stotine miliona nemaju šta da jedu i piju, ali revnosno doprinose nesnosnoj buci višeglasja na internetu od koje se ne čuje lijepa riječ (a ona je uvijek saopštena tiho). Ovako sumorna slika, ipak, nije i jedina slika. Na mikro-nivou, odvijaju se prijateljstva, bliskosti, dešava se ljubav, ljudi doista slušaju i čuju jedni druge, čitalac razumije pisca… Djeluje depresivno ako pomislimo da od tolikih milijardi ljudi u svom životu imamo, na primjer, samo jednu osobu koja nas razumije i na koju se možemo osloniti. A zapravo, samo jedna je dovoljna. Za početak. Samo jedna osoba je dovoljna da svojim (duhovnim) rukama načini „lopovske merdevine“ pa da se lakše vidi tamo preko, s onu stranu granice. Jaz se prevazilazi najprije u sebi, potom u svom najbližem okruženju. Optimista sam, jer znam da se zatarabljenost može prevazići, potrebno je tek nešto volje, vjere i strpljenja.

Nadovezaćemo se na prethodno pitanje: u priči Dok mrtav pas odlazi niz ulicu upotrebili ste jedan lep oksimoron – “nemi razgovor”. Šta je za Vas onaj univerzalni jezik na kojem se takvi razgovori vode, da li je to empatija, koje kao da među ljudima ima sve manje, pa je stoga i ovakva vrsta komunikacije gotovo svedena na minimum?

Nijemi razgovori se odvijaju neprestano – pogledom, puštenom suzom, ekspresijom lica, gestikulacijom, gestom. I gotovo uvijek se tiču empatije, to ste divno primijetili. Empatije ima, ne sumnjam u to, ali je jedva primjetna zbog žurbe, jer malo ko ima vremena da zastane, uđe u tuđe cipele i iskreno shvati ono što drugi proživljava. I za empatiju, odnosno, komunikaciju na tom nivou opet je potrebno barem dvoje. U suprotnom, imamo nijemi monolog, što je nažalost najčešći slučaj. I još jedna stvar je bitna u ovom kontekstu: empatija je emocionalna, intimna i u savršenom je neskladu sa grudobusadžijskim načinom na koji svijet funkcioniše i komunicira.

Primećuje se da u zbirci pisac o sebi piše u trećem licu. S obzirom na ovakvo distanciranje, možemo li opravdano iz priča (posebno iz one pod nazivom Pertlanje) iščitati i jednu autopoetičku refleksiju? Da li je treće lice neka vrsta Vašeg pokušaja da se raspetlja spetljano” u piščevoj svesti, vrsta oslobađanja čvora” koji pisca steže u procesu stvaranja dela? Da li je uopšte korisno za pisca da se oslobodi sopstvenih emocija u toku pisanja i da se na taj način distancira od svog dela ili je to ono ozdravljenje koje donosi smrt”, o kojem pišete u uvodu zbirke?

Kao i u svakom djelu, valjda, tako se i u ovoj zbirci kombinuju autopoetički elementi sa fikcijom, uz promjenljiv omjer. Neke priče su, dozvolite da se tako izrazim, u potpunosti moje, a neke je možda mogao da napiše i neki drugi pisac. Ono što je zajedničko za sve priče jeste moja emotivna predanost svakoj od njih. Drugim riječima, sebe sam u priče utkao neštedimice, bez distanciranja, bez kalkulisanja. Mislim da je to zdravo čak i ako je pogubno.

Osim što pišete prozu i poeziju, takođe se bavite i književnom kritikom. Kakvo je Vaše mišljenje o stanju u kojem se trenutno nalazi kritika na ovim prostorima, da li predstavlja pouzdan izvor informacija o kvalitetu aktuelne književne produkcije i u kolikoj meri joj šteti pristrasnost koja se prilikom ocenjivanja književnih dela javlja kod pojedinih kritičara?

Kritika se uglavnom svela na pisanje hvalospjeva i naduvavanje autorovog ega, to je činjenica. Da li su ti tekstovi naručeni (i plaćeni?) ili ne, to i nije toliko važno. Ono što je u takvoj atmosferi dobro (a inače je izuzetno negativno!) jeste fakat da se kritika povukla u specijalizovane zbornike i književne časopise koje prosječan čitalac svakako ne čita, pa u tom kontekstu neće biti zapljusnut pristrasnim člancima o nekom djelu i tako naveden na pogrešne zaključke. U godinama koje su prethodile ovakvom stanju takođe nije bilo realne recepcije nekog djela, nego su na sceni bili zaraćeni tabori koji su duvali svaki u svoj rog, najčešće bespotrebno podižući prašinu. Prikazi, ma kako to čudno zvučalo, još imaju koliko-toliko smisla. Na osnovu jednog takvog (dakle, ne kritike) 2009. sam, na primjer, odlučio da pročitam knjigu Molski akordi Mirka Demića. I do kraja života biću zahvalan tom prikazu. A još jedna žalosna strana ovakve kritike kakvu imamo je i to što se više ne vjeruje ni dobrim kritikama knjiga koje to istinski zaslužuju.

Koliko Vam kao piscu pomaže komunikacija sa Vašim čitaocima, kao i njihovo mišljenje? Smatrate li da je ovakva vrsta interakcije bitna u procesu usavršavanja jednog autora?

Više od deset godina uređujem vlastiti blog, pisao sam kolumne i navikao sam bio na komentare, sugestije i mišljenja čitalaca. Smatram da je takva vrsta komunikacije dobra i ne bježim ni od kuđenja, ni od priželjkivanja publikuma. Međutim, mišljenje čitalaca ne može da služi kao isključivi orijentir za pravce budućeg stvaranja. Postoje, dabome, različiti čitaoci i njihovo mišljenje vrednujem na različite načine. Idealni i prvi čitalac svega što napišem je moja supruga i njen sud mi je najvažniji (često se manifestuje nekim od vidova nijeme komunikacije). Značajan dio zbirke Nostalgija za nepostojećim bio je „na čitanju“ kod urednika nekoliko književnih časopisa i, nakon položenog testa, znao sam da priče zaslužuju da se štampaju kao knjiga.

Tvrdite da pisac ne bira priče, one biraju njega”. Gde vidite sebe za 5-10 godina, da li ste kao autor manje-više ispričali sve priče koje ste želeli ili je ipak tako nešto više-manje nemoguće kada je reč o ovakvoj vrsti poziva?

Vidim sebe kako pišem. Priče su svuda i sve je priča.

Razgovor vodila: Sofija Popović

REGIONALNA NAGRADA „SLAVITUDE“ ZA ZBIRKU „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“

U finalu izbora za nagradu „Slavitude“ bilo je pet autora: Bojan Babić sa knjigom „Kako se jede nar“ (Partizanska knjiga), Ana Marija Grbić sa djelom „Srneća leđa“ (Geopoetika), Elvedin Nezirović  sa ostvarenjem „Ono o čemu se ne može govoriti“ (Buybook),  Lazar Pavlović sa zbirkom „Priče o Adamu“ (PPM Enklava) i Berislav Blagojević sa zbirkom kratkih priča „Nostalgija za nepostojećim“ (Imprimatur), a 15. avgusta proglašen je pobjednik za najbolje prozno djelo 2021/2022 – knjiga „Nostalgija za nepostojećim“. Nagrada podrazumijeva prevod na francuski jezik i objavljivanje u francuskoj.

Tim povodom Ernest Zavila je razgovarao sa autorom:

Književna nagrada Slavitjud osnovana je sa ciljem da francuskoj javnosti, kroz prevode, predstavi novu generaciju slovenskih autora, ali i da otkrije mlade francuske autore slovenskog porijekla. Ovo prestižno kulturno priznanje pripalo je ove godine banjalučkom književniku Berislavu Blagojeviću.

Berislav Blagojević je odrastao i školovao se u Brodu, Pančevu i Banjaluci. Magistar je geografskih nauka. Blagojević je prvenstveno prozni pisac, ali piše i poeziju, eseje i književnu kritiku. Njegova najvažnija djela su: Revolucionar (kratke priče, 2012), Tiši od vode (roman, 2013), Mi u magli (poezija, 2015), Bumerang (roman, 2016), Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru (ilustrovani roman za djecu, 2019), Monument (kratke priče, 2020).

Nagradu Slavitjud dobio je za zbirku proznih minijatura „Nostalgija za nepostojećim“, objavljenu u izdanju banjalučke izdavačke kuće Imprimatur. Vijest o dodjeli nagrade nužno sa sobom vuče pitanje odnosa prema toj konkretnoj nagradi, ali i nagradama uopšte. Ovo nije prvo značajno priznanje koje je Blagojević dobio, ali jeste posebno po tome što ima vrlo značajnu međunarodnu dimenziju, u smislu otvaranja prozora prema književnoj publici francuskog govornog područja.
Blagojevića svako priznanje, pa tako i ovo, raduje i obavezuje istovremeno.

Smatra da je specifičnost ove nagrade činjenica da će zbirka biti prevedena, promovisana i distribuisana u Francuskoj i to je, kaže, zaista fantastična stvar. Književnost s ovih prostora je i ranije bila relativno malo prevođena, pa je ovo što čini Slavitjud u ovom i ovakvom vremenu možda još veći podvig. Ne očekuje ništa više od te izuzetne mogućnosti da frankofoni čitaoci imaju priliku da se upoznaju s njegovim djelom. Iskustvo koje je imao s prevodom romana „Tiši od vode“ na italijanski jezik bilo je takođe sjajno. Ova knjiga je tamo doživjela dva izdanja, a „kod kuće“ samo jedno.

Njegove kratke priče, kojima je stupio u domen književnih autora, su prema mom skromnom čitalačkom utisku izuzetno utopljene u poetsko. Taj utisak sjenovite lirske atmosfere čitaoci mogu posebno da steknu ako urone u svijet koji je ispleo u zbirci „Nostalgija za nepostojećim“. Ona odražava vrlo koherentan odnos prema svijetu. U njoj kao da želi napasti, da parafraziramo Kafku, presudno obilježje svijeta, trošnost.

Većina priča pisana je tokom 2020. godine, lomne i prevratničke u raznim sferama života. Otuda u pričama i takva atmosfera, potreba da se još više bavimo sobom, sudbinom čovjekovom, njegovom osjećajnošću i dušom. Svijet se, Blagojević kaže, uvijek mijenja, mijenjao se i ranije, ali ne treba žaliti što svijet kakav smo poznavali ide prema svom kraju. Treba žaliti što promjene koje dolaze nisu promjene nabolje. Nikad više rezolucija, političke korektnosti, zakona i odredaba koja štite ljudska prava, a nikad manje Čovjeka i čovječnosti. U tom smislu, želio je da ovim pričama makar malo ukaže na ovaj paradoks.

U Blagojevićevoj literaturi veoma su prisutne reference, književne i uopšte kulturološke. Čini se da, kao da profesor geografije iscrtava neku vlastitu imaginarnu kartu zarad vlastitog snalaženja ili bilježenja idejnih predjela kroz koje je prošao. Na pitanje koje bi književne i društvene uticaje istakao kao eventualne ključeve čitanja Nostalgije, kaže da je od svih, ova zbirka najmanje opterećena istorijom i geografijom. Međutim, i pored toga u njoj su vidljive neke reference na istorijske događaje, pa i na geografski prostor. Sudbina čovjeka u različitim okolnostima, u svakodnevnim situacijama, bilo je ono što ga je najviše zanimalo. Ovo se naročito odnosi na golemu otuđenost, na paradoks samoće u globalizovanom svijetu, na stare, bolesne, djecu u sirotištima, na koncu, na osjećaje životinja u tom i takvom svijetu. Јedini ključ za čitanje, ako je uopšte umjesno da govorim o tome, bilo bi posjedovanje empatije. Književnih uticaja ima svakako, što svjesnih, što podsvjesnih, ali možda bi jedno ime moglo da se izdvoji – David Albahari.

Nostalgija za nepostojećim objavljena je u izdanju Imprimatura, izdavačke kuće koja je sama po sebi jedan dirljiv izdavački napor, bez kojeg možda ne bi bilo ni ove nagrade. Blagojević radi kao bibliotekar u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske, te otuda može o našem izdavaštvu govoriti unutar dva koordinatna sistema. Za Imprimatur smatra da se može reći da je čudo, ali isto tako i za Imperativ ili za časopis Bokatin Dijak iz Lopara. Želi da kaže da uprkos svemu, mi i dalje imamo potencijal da uradimo dobre stvari, na visokom estetskom i vrednosnom nivou. Tako posmatrano, situacija kod nas jeste teška, ali nije izgubljena. I to što je dobro treba njegovati, podržavati i nadograđivati. Dobrih i loših knjiga (ovih drugih neuporedivo više) ima u bilo kojoj zemlji, samo što smo mi malo tržište i sa manjim brojem kvalitetnih autora. No, to je, čini se, čisto demografsko pitanje.

Prevođenje je, i pored napora uloženih proteklih godina kod nas, još uvijek prostor na kome ima mnogo toga da se uradi. Ova nagrada je divan povod za isticanje važnosti ulaganja u taj domen naše kulture, koji je poput vode za osjetljivu biljku.

Blagojević smatra da bi najveći pomak bio kada bi se inostrane izdavačke kuće javljale na neke konkurse i tamo prevodile i promovisale našu književnost. Književnost, tačnije čitanje, nije tek ubijanje dokolice, to je kulturna razmjena koja oplemenjuje. Ističe da, kao medijum, knjiga još nije potpuno izgubila tu moć prenosa informacije i vjeruje da bi se prevođenjem dobre literature na druge jezike dobilo mnogo u kontekstu boljeg razumijevanja i prihvatanja različitosti. Na mnoge načine je moguće dokazati svoje postojanje drugima, a jedan od najljepših i najplemenitijih je prevođenjem nekog književnog djela.

Ernest Zavila, urednik redakcije Kulturnog programa RTRS – dostupno na linku.

Meliha Pravdić razgovarala je s autorom u emisiji Krug 2 za Radio Beograd 2. Emisija dostupna na linku.

Milan Rakulj razgovarao je s autorom za Nezavisne novine – link.

Vijest o nagradi i izjava dostupni su na ovom linku (video).

Glas Srpske takođe je objavio detalje o nagradi „Slavitude“ (link).

Sofija Popović je razgovarala s autorom za portal Sinhro.rs

Društvo „Ženski pokret“ – stogodišnji eho borbe za ravnopravnost

Istorija društva „Ženski pokret“ u Brodu proteže se u prošlost gotovo cijeli jedan vijek. Na inicijativu Brođanke Anke Popović društvo je osnovano 1924. godine, a za predsjednicu je izabrana Tereza Goldberger. Društvo je djelovalo u skladu sa idejama i programskim ciljevima Društva za prosvećenje žene i zaštitu njenih prava, Narodnog ženskog saveza i Alijanse feminističkih društava u Kraljevini SHS. Član četiri Pravila brodskog društva Ženski pokret decidno kaže: cilj društva je a) prosvećivanje žena i b) sticanje svih građanskih prava za ženu i potpuno izjednačenje žene sa čovekom. „Ženski pokret“ u Bosanskom Brodu bilo je izuzetno aktivno društvo koje je okupljalo veliki broj naprednih žena i djevojaka svih konfesija i nacija. Sredinom 1920-ih upravu društva činile su Anka Popović, Terezija Goldberger, Milka Jovanović, Flora i Sultana Pesah, Natalija Nedimović, Ivanka Ivanović, Milica Sušić, Milana Petrović, Zejneba Čohadžić, Štefanija Kaunic, Olga Ćurguz, Marija Čoh i brojne druge. U časopisu „Ženski pokret“ koji je izlazio od 1920 do 1938. godine često su objavljivani članci o aktivnostima društva iz Broda – tako do nas stižu vijesti o analfabetskim tečajevima, školama za ručni rad, ili domaćičkim školama koje su održavale članice društva. Ideja je bila da se mladim djevojkama koje bi završile neki od ovih tečajeva omogući „da sebi zasluže svakidašnji hleb“ kako stoji u jednom dopisu iz Broda. Aktivnosti društva nisu se ograničavale samo na grad, pa su tako u julu 1925. članice organizovale školu za domaćice u Liješću.

naslov (1)

Koliko je značajno društvo „Ženski pokret“ bilo ne samo za Brod, već uopšte, govori podatak da je upravo u Brodu na poziv Feminističke alijanse organizovan sastanak svih izaslanica ženskih pokreta u državi. Tog 26. septembra 1926. u Brodu je izglasano osnivanje Alijanse Ženskih pokreta, a jednoglasno je traženo aktivno i pasivno pravo glasa za žene u opštinama. Na ovaj način izdvojila su se društva koja su se otvoreno zalagala za feminističke ideje od onih koja su se bavila humanitarnim radom. To svakako ne znači da su te dvije različite struje prestale da sarađuju, naprotiv. Ostalo je zabilježeno da je u maju 1927. Ženski pokret u Brodu zajedno sa Podmlatkom Crvenog krsta i Odborom Kola Srpskih Sestara priredio lijep program i akademiju povodom obilježavanja Materinskog dana. Upravo te 1927. godine predsjednica društva Ženski pokret u Brodu postaje Anka Popović koja je do tada obavljala poslove sekretara, a na upražnjeno mjesto sekretara dolazi višegodišnja saradnica, učiteljica Ivanka Ivanović.

Iznenadna i prerana smrt Anke Popović 1928. označila je i kraj zlatnog doba društva „Ženski pokret“ u Brodu. Arhiva društva ne postoji i mi danas ne znamo do kad je ono formalno postojalo. Međutim, ostalo je nešto dirljivih uspomena na Anku Popović, Brođanku koja je svojim progresivnim idejama i zalaganjem učinila mnogo za žene toga vremena. U nekrologu objavljenom na prvoj stranici jednog broja časopisa Ženski pokret, između ostalog, piše: „Jedan od najtežih gubitaka, koje je pretrpeo Ženski Pokret od njegovog osnivanja, jeste smrt Anke Popović, predsednice Ženskoga Pokreta u Bosanskom Brodu. Anka Popović je dete ugledne trgovačke porodice iz Bosanskog Broda. Odgajena u duhu naših starih srpskih bosanskih porodica, u kojima se za narod živelo i umiralo, Anka je imala sve najlepše osobine naših Bosanki. Vredna, poverljiva i do krajnosti ispravna u radu, brzo je počela biti cenjena, i još pre deset godina postaje prokurista Srpske Banke u Slavonskom Brodu – prva žena prokurista banke u našoj zemlji (podvukao BB). Jedina uteha u ogromnom gubitku neka je ta, što Anka Popović spada u one besmrtne duše, koje nisu živele samo za sebe, i stoga svojim večitim odlaskom iz sredine u kojoj su živeli ne iščezavaju potpuno, njihova uspomena živi mnogo duže posle njihove smrti i ona, kao sjaj već odavno ugaslih zvezda, svetli i pokazuje pravac onima, koje nadahnute njenim idealima i dalje idu onim putem, koji je ona počela krčiti.“

clanak 2 verzija (1)

* Tekst je objavljen kao feljton „Brodskih novina“ – ISTORIJSKI BREVIJAR BRODA I OKOLINE, juli 2022.

GROBLJE DUŠEKA NA NADUVAVANJE

   Tako je na kraju svake sezone i stari Rikardo G. je to dobro znao. Čistio je istu plažu četrdeset šest godina i navikao je na brdo opušaka, izgubljene sandale, pokidane kutije keksa i sladoleda, poneku minđušu ili sitniš što se krišom otkotrljao iz novčanika, slomljene sunčane naočare, srču pivskih flaša koju će more već izvajati u nešto što će djeca vriskom proglašavati za smaragd ili rubin, čepove i zgnječene flaše, već izblijedjele tube krema za sunčanje, pakovanja lijekova protiv glavobolje i dijareje, odrvenjenu koru nara, perlice što su krasile nečiji bikini, tu i tamo neki zaboravljeni peškir i kakvu šahovsku figuru čiji vrh jedva viri iz brdašceta oblutaka. Sve je uvijek isto, mislio je stari Rikardo G. Ljudi su veličanstvena bića sposobna za čudesne stvari, ali više od svega oni su mašine za pravljenje smeća. Mijenjaju se samo količine i robne marke. Nekad je bilo više oglodanih klipova kukuruza, sad je više omota od korneta. Nekad je više bilo losiona od kojih koža tamni, a sad pomadica koje od sunca štite kožu, kosu, nokte. Nekad je nailazio na termos-boce, ali nema ih više. Zato je ambalaža coffee to go na svakom koraku. Navikao je Rikardo G. na sve to, na ulogu neupadljivog sporednog svjedoka evolucije.

   Ipak, postoji jedan djelić žala, žalovit i magičan i prepun neispričanih priča, koji starog Rikarda G. iznova iznenadi, obraduje i sneveseli jednovremeno. Na taj komad kopna vjetrovi i struje svake godine nemilice istovaraju lešine dušeka na naduvavanje. Kad čišćenje tog dijela plaže dođe na red, Rikardo G. sjedne, zapali cigaretu i počne da plače. Gleda te odbačene i nasukane tvorevine plastike i gume, šarene kao karnevalska povorka. Posmatra ih dugo, jecajući. I uprkos vodnjikavom, suznom pogledu, on vidi kako su se na nekom od njih voljeli neki ljudi, vidi kako su, rvajući se sa nekim vazdušastim naramenicama, dječaci zadirkivali jedan drugog, kako su uz pomoć naduvanih jastuka djevojčice naučile da plivaju. Vidi ih jasno kao da su ispred njega, vidi sav taj život, ta tijela, čuje kikot i škripanje suvog dušeka i dozivanja i nadimke. I plače, Rikardo G. a ne zna tačno zbog čega. Može biti da stari Rikardo G. plače zbog ljubavi koja ga iznenada preplavljuje svake godine na groblju dušeka na naduvavanje. Ako je tako, možda mu zaista ne preostaje ništa drugo nego da plače, jer šta star čovjek da čini s tolikom ljubavlju?

* Iz zbirke „Nostalgija za nepostojećim“. Objavljeno u „Novinama“ br. 8 IK Imprimatur.