GRUZIJA – ZEMLJA LJEPOTE I IZNENAĐENJA

GRUZIJA 28 12 19

Glavna i možda najupečatljivija osobina Gruzije jeste njena sposobnost da iznova iznenadi um, oduševi čula i osvoji srca. Budući da smo prije tri i po godine bili u ovoj zemlji i prokrstarili od Crnog mora do granice sa Rusijom na Velikom Kavkazu, bili smo ubijeđeni da znamo šta možemo da očekujemo od novog susreta. Naravno, nismo bili u pravu. Već drugog dana u Tbilisiju posjetili smo Samebu (Saborni hram Svete Trojice), jednu od najvećih pravoslavnih bogomolja, koju nismo vidjeli prilikom prve posjete glavnom gruzijskom gradu. Ipak, pored veličanstvenog dvorišta i zaista impozantne građevine, najviše su me iznenadili Gruzini koji su palili svijeće i molili se ispred ikone Trojeručice Hilandarske koja se nalazi u hramu. Gruzija je prvoslavna zemlja sa veoma bogatim istorijskim i kulturnim nasljeđem, a to nasljeđe je uspješno utkano u savremeno doba. Taj spoj drevnog i modernog osnovna je crta Tbilisija, jer u njemu se prepliću uticaji Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, davnašnjeg i novog. Na svega stotinjak metara razdaljine nalaze se Gruzijska Patrijaršija, džamija i jermenska crkva Svetog Đorđa u kojoj je sahranjen čuveni pjesnik i trubadur Sajat Nova. Jedni uz druge su stara termalna kupatila u kojima je boravio i Puškin, zidine srednjovjekovnih utvrđenja, te moderne uspinjače koje vode do vidikovaca i stakleni pješački Most mira iznad rijeke Mtkvari. Međutim, pored izuzetne arhitekture i brojnih istorijskih znamenitosti, Tbilisi je na nas ponovo ostavio poseban utisak sveprisutnošću kulture. Naime, gotovo je nemoguće pobrojati sve galerije, pozorišta i institucije poput muzeja ili opere i baleta. Naročito obilježje čine skulpture koje se nalaze širom grada, posebno u Rustaveli aveniji koja počinje od Trga Slobode na kome se nalazi grandiozni 35 metara visoki spomenik Svetom Đorđu – zaštitniku Gruzije. Tbilisi je izrastao u istinski turistički centar, u njemu se mogu čuti mnogi jezici, a u restoranima, prodavnicama i suvenirnicama, osim na gruzijskom, uglavnom je sve napisano na ruskom i engleskom. Gruzijski jezik i pismo su jedinstveni, toliko da je njihov alfabet UNESKO uvrstio na listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva. Jedan od najoriginalnijih „spomenika“ gruzijskom pismu ipak se ne nalazi u Tbilisiju, nego na jugozapadu zemlje u Batumiju, glavnom gradu Adžarije. Do ovog poznatog ljetovališta putovali smo izuzetno modernim i udobnim vozom na sprat. Koliko je prisutna kultura čitanja u Gruziji moglo se naslutiti po mnogobrojnim antikvarijatima, knjižarama i uličnim prodavcima knjiga u glavnom gradu, ali prvo iznenađenje nas je dočekalo u zgradi željezničke stanice kada smo vidjeli mladu djevojku koja iz knjigomata uzima knjigu. Drugo iznenađenje vidjeli smo u vozu u kome postoji mala biblioteka kako bi putnici, uprkos dostupnom internetu, mogli da prekrate vrijeme putovanja. Jedna od prvih građevina koja se vidi u Batumiju jeste Alfabetski toranj – 130 metara visoka građevina na kojoj su poput dvostrukog heliksa DNK prikazana sva slova alfabeta, simbolizujući tako neraskidivu vezu između Gruzina i njihovog pisma. Alfabetski toranj je naročito atraktivan tokom noći kada biva bogato osvijetljen. Takođe tokom večeri, na šetalištu duž crnomorske obale, pod diskretnim svjetlom moguće je prisustvovati „predstavi“ koju izvode Ali i Nino, dvoje ljubavnika koji čine nesvakidašnju pokretnu skulpturu. Uprkos poznom septembru, more je ugodno toplo, a na šljunčanoj plaži bilo je još dosta kupača. Ipak, najljepši dio boravka u Batumiju bilo je druženje sa ocem Davidom, sveštenikom koji je studirao u Beogradu i koji odlično govori srpski jezik. S njim smo otišli u Džvartamagleba manastir u brdima iznad grada, odakle se pruža fantastičan pogled na Batumi, obalu i močvaru, te na vijence iza kojih je Turska. Za bolje razumijevanje prošlosti, ali i sadašnje situacije u Gruziji, razgovori sa divnim i blagim ocem Davidom bili su neprocjenjivi i sigurno ih nećemo zaboraviti.

   A iz Batumija – na istok! Regija Kaheti prema granici sa Azerbejdžanom je dio Gruzije u kome ranije nismo bili. Imali smo želju da posjetimo „grad ljubavi“ Signagi, te manastir Svete Nine u Bodbeu. Sveta Nina je najznačajnija prosvjetiteljka u Gruziji, početkom 4. vijeka širila je hrišćanstvo pokrstivši i samog gruzijskog cara Miriana. Gruzijski krst, veoma karakterističog izgleda, naziva se još i krst Svete Nine. Manastir je prepun hodočasnika, a lociran je na mjestu sa kojeg se pruža neponovljiv pogled na dolinu rijeke Alazani i kavkaske vrhove. Bio je poseban doživljaj kada smo u manastirskom dvorištu sreli svatove u prelijepim narodnim nošnjama. Signagi je malo ali izuzetno živopisno mjesto koje obiluje tavernama, restoranima i uličnim prodavačima raznih domaćih radinosti. Poseban šarm mu daju kaldrma, stare zidine i prekrasan pogled prema dolini i planinama, pa nije čudno što je vrlo popularna destinacija. U Telaviju, najvećem gradu regije, obišli smo tvrđavu iz 17. vijeka u kojoj se nalazi škola osnovana 1758. koja i danas radi. Premda je cijela Gruzija poznata po proizvodnji vina, Kaheti vjerovatno ima najveći broj vinarija i vinskih ruta. Zato je i Telavi prepun vinoteka i restorana u kojima se mogu degustirati kahetska vina.

Na povratku u Tbilisi obišli smo manastir Džvari iz 6. vijeka, još jedan gruzijski lokalitet na spisku svjetske baštine UNESKO-a. Odatle smo, zajedno sa iznenađujuće velikim brojem arapskih i japanskih turista, uživali u pogledu na staru prijestonicu Mchetu.

   I naše drugo putovanje u Gruziju iznjedrilo je mnoga iznenađenja, ali u isto vrijeme, činilo se kao povratak u poznato, putovanje kući. Jer kao i kod kuće, tamo imamo prijatelje bez kojih ovakve putešestvije ne bi bile moguće. Tamo nas uvijek dočekaju specijaliteti koje volimo – hačapuri, hinkali, čurčele, najrazličitiji sirevi… Gruzija zaista uvijek oduševljava čula i osvaja srce. Zato smo joj se vratili i zato ćemo joj se ponovo vraćati.

* Objavljeno u „Glas Srpske“, dodatak Glas Plus, 28 i 29. 12. 2019. str. 6 i 7.

KUĆA OD ZAVIČAJA (MIRJANI, TAMO NEGDJE)

Može biti da sam o Vuku znao ponešto više od onih koji su tih godina kao od šale nizali petice, ipak, vukovac nisam bio. Ma ni blizu! Takav rasplet je, na koncu, bio i jedini pravedan, jer sam instinktivno, na neobjašnjivom primordijalnom nivou više naginjao Mrkalju nego Vuku. Dabome, prije nego što sam od Razredne uopšte doznao više o Savi Mrkalju. Bio sam, dakle, tek crticu ili rezu iznad ubogog prosjeka, ali, koliko me pamćenje služi, nisam ćutao kada su me prozivali da odgovaram. Čak i kad gradivo nisam dobro poznavao, govorio sam, zamuckujući i izvlačeći neke poveznice, hvatajući se za spasonosne pojaseve koje je srednjoškolski mozak spuštao niz kanape upamćenih enciklopedijskih pikanterija ili nasumično pročitanih i memorisanih „Da li ste znali da…“ rubrika Politikinog zabavnika. Kako bilo, ćutao nisam. Kod Razredne naročito. Znali smo se na času raspričati o Autostoperskom vodiču, Hazarskom rečniku, Kvaki 22, ili o nekim drugim knjigama koje nisu bile dio kurikuluma, a kojima je neštedimice punila moj ruksak nakon nastave. Dio učenica (da, bio sam jedini dječak u razredu) vrckajući se hihotao, dio čujno (sic!) kolutao očima, a dio se poluglasno pitao o čemu to nas dvoje kog vraga pričamo?

A onda se desilo – zaćutao sam. Skoro frtalj vijeka kasnije stajao sam u amfiteatru moje srednje škole i ćutao. Govorio sam i pred više ljudi, govorio sam u tom istom amfiteatru godinu dana ranije, ali grlo mi nikad nije bilo tako stegnuto i suvo. Glasnice, ti najtananiji instrumenti iz kojih izvire zvuk, mirovale su pod mojim jezikom okamenjene poput fosila. Ispred mene sjedjeli su profesori bivši i sadašnji, članovi porodice i rođaci u crnini, poznanici, prijatelji… Ipak, vjerujem da bih uspio sastaviti koju rečenicu da nije bilo uplakanih đaka. Jer, iako ih prvi put vidim, ti đaci nisu neka nepoznata djeca. Oni su djeca Razredne. Kao što sam to bio i ja prije nego što su oni rođeni. Oni su, dakle, moja braća, moje sestre. Kako sam onda, tako suočen sa suzama svojih rođenih, mogao da kažem bilo šta?

A nije da se ne bi imalo šta reći… Pregršt anegdota, crtica iz razgovora, zanimljivih prepiski, susreta. Razredna jeste bila profesor, ali bila je i prijatelj. A prijateljski odnos podrazumijeva razmjenu mišljenja. Bila je otvorena za nova iskustva, imala je uho i osjećaj za ono što su đaci (prijatelji) imali da kažu. I kako je ona uticala na nas, tako smo mi njoj preporučivali da čita Adaševića i Demića (o, koliko je samo zavoljela „Molske akorde“! Možda baš zbog Mrkalja i Srezojevića…), ili da sluša Dream Theatre, Block Out i Hladno pivo. A tek one tradicionalne januarske telefonske konferencije povodom NIN-ove nagrade… Ali ništa od toga nije moglo da nađe put do ušiju onih koji su došli na komemoraciju. U toj tišini koja nije trajala duže od par sekundi, u meni se vrtio film, od ekskurzije 1998. godine, preko pisanja recenzije za moje prvo (da li?) literarno djelo, do dvije hiljade i neke kad mi je javila kako je otkrila Edgara Li Mastersa i epitafe u njegovoj Spoon River Anthology.

Epitaf. PAF!! Epitaf! Tek tako… Po definiciji, to je kratak tekst u čast preminule osobe. Ali još nije vrijeme. Kako napisati epitaf za Razrednu?! Ne ide to… Zato sam, nakon tih nekoliko mučnih trenutaka muka i iščekivanja rekao samo jedno tiho, pretužno, iskreno: hvala.

Na putu kući, razmišljao sam o zavičaju. O nenadoknadivoj praznini koju je Razredna ostavila a koje, siguran sam, ljudi (još) nisu svjesni. Sa druge strane, ja sam itekako svjestan gubitka. Premda već godinama u zavičaju nemam kuću, još imam kuću od zavičaja. Odlaskom Mirjane Prodanović urušio se jedan od zidova te kuće, onaj gdje su bila ulazna vrata. Bila su to vrata na koja sam u svako doba dana i noći mogao da pokucam. Tih vrata nema više. U nekim narednim godinama ostaje mi da se šunjam pod prozorima te kuće od zavičaja i da se uvlačim u nju kradomice, poput bjegunca. Pa i pobjegao si iz zavičaja, reći će mnogi. I biće u pravu. Ali dušom nikad otišao nisam. Zato i boli. Mnogo boli, Razredna. Mnogo boli…

* Jula 2019.

 

O ROMANU „MULAT ALBINO KOMARAC“: SMELLS LIKE GOOD BOOK

Proljeće je tek počelo da se budi i sve djeluje kao što treba da bude. Dječaci igraju fudbal. Ovaj prizor može se na ovom mjestu vidjeti od prvih toplih dana do prvog snijega. Nema ničeg posebnog u njemu.

Onda mi sinu. Ti dječaci. Tu su, iz komšiluka. I svakom od njih upravo je mjesto u školi, a ne na livadi. Radni je dan i upravo je trebalo da traje nastava.

Čitalac romana „Mulat albino komarac“ Steve Grabovca naići će na ove redove tek nakon pedesetak pročitanih stranica. Zašto bih onda prikaz započeo njima? Pored toga što Grabovčev narativ nije hronološki linearan i shodno tome omogućava metod „temporalnog konjićevog skoka“ u opisivanju djela, postoje još dva bitna razloga. Prvi je taj što ova naoko obična, a zapravo vrhunski jeziva scena predskazuje početak kraja dotadašnjeg života glavnog junaka. To je onaj osjećaj iz horor filmova kad postaje jasno da nešto nije u redu, ali još ne možete da dokučite šta. Drugi razlog zbog kojeg me je ovaj odlomak toliko potresao krajnje je lične prirode. Naime, bio sam jedan od onih dječaka na livadi koji su igrali fudbal. Priznajem, pomalo je zastrašujuće naći se tako neočekivano u vidokrugu književnog junaka, biti stiješnjen među koricama knjige (makar i na tren) i ponovo biti uvučen u vorteks ratnog bezumlja od kojeg bježimo već decenijama. Treba, dabome, priznati i to da me intimno poznavanje prostora i vremena u kome se odvija dobar dio radnje romana sasma diskvalifikuje kao objektivnog čitaoca i, prema tome, nekoga ko bi se na nepristrasan način pozabavio rastumačenjem štiva. Međutim, kako vjerujem da će ini kritičari i čitaoci vrlo brzo uvidjeti objektivne literarne vrijednosti djela, dopustiću sebi nedopustivo – svojevrstan insajderski osvrt koji možda ne može da bude lako uočljiv širokom publikumu.

MULATU tom smislu, valjalo bi najprije reći koju o geografiji. Mjesto radnje je Brod, premda je to uočljivo tek u asocijativnom nizu (rafinerija, most, granica) ili dobrim poznavaocima lokalne toponimike. Zbog toga vrijedi ukazati na sjajnu detaljnost i originalnost opisa koji su pokatkad čisto ingeniozni i/ili humorom obojeni: Izlazim na ulicu koju prosto zovemo – Glavna, jer se proteže cijelom dužinom, od ulaza u grad do rafinerijske kapije. Da, tu, na ulaznoj kapiji rafinerije nafte završava grad. To je možda jedina glavna slijepa ulica na svijetu. Simbolički potencijal sintagme jedina glavna slijepa ulica na svijetu je zapanjujuće gigantski. Opisi Nasipa, Nebodera, Žitokombinata, gradske pijace ili postratnog urbanističkog rugla koje kao da je u prostor preneseno sa platna nekog (veoma lošeg) predstavnika kubizma, do te mjere su živopisni da će ih bez sumnje osjetiti i čitaoci koji nikad nisu prošli ovim gradom. Ukupan geografski dojam ne bi bio potpun bez mirisa sumpornih isparenja na koje su stanovnici već odavno svikli, ali Grabovac ne samo da ga nije previdio, već ga vrhunski plastično opisuje, takoreći ulazeći čitaocu u nozdrve.

Osim specifičnosti mjesta radnje, jezik je nešto što takođe zavređuje pažnju. Pri tome ne mislim na jezik narativa koji je jasan i neopterećen, usljed čega su rečenice mahom kratke, a tekst se brzo čita. Mislim na lokalni govor kojim u nekoliko navrata progovaraju likovi romana, a koji je Grabovac vjerodostojno prenio, doprinoseći tako i atmosferi, ali i (kulturološkoj) distinkciji između onih koji govore tako i onih koji to ne čine: E, aj mi otiđ kup kiselu ili E, aj nam pomoz da zatvorimo butik, dost je za danaske ili Nemoj tamo, tur je vamo.           

Atmosfera predstavlja možda najznačajniji i najslojevitiji dio romana. Moguće je prepoznati i uživjeti se u čitavu nisku tih slojeva – od atmosfere beznađa, neizvjesnosti, straha, užasa, terora, iščekivanja, bijesa, potištenosti, do atmosfere ispunjene vjerom, olakšanjem, smirenošću i nadom. Glad je ono što se provlači kroz sve pomenute slojeve i što ih povezuje u jedinstveno tkanje. Glavni junak je doista u životu dobio obilnu porciju gladi, ali kada autor piše o gladi, ni tada on to ne čini na jednoznačan način, pa tako možemo razlikovati bukvalnu, fizičku glad, glad za muzikom, filmom i umjetnošću, glad za smislom, glad za ljudskošću, na koncu i glad za životom.

Posebno fascinira Grabovčeva pripovjedačka neposrednost koja je gotovo u potpunosti lišena optuživanja i osude. U tome se i krije katarzičnost ovog romana – u neprihvatanju statusa žrtve koja je vječito kivna na život, ili preciznije, na one koji su život pretvorili u pakao. A život glavnog junaka zaista je ličio na pakao u kome se smjenjuju gladovanje, tamnovanje u logoru, strah, gubitak samopouzdanja, gubitak prijatelja, gubitak vjere u ljude, gubitak roditelja. Kako je onda moguće da pored svih tih gubitaka Grabovčev junak i sam nije postao gubitnik? Čini mi se da nije skliznuo među luzere prije svega zato što je umio da postavi prava pitanja i što je na njih tražio odgovore. Bilo bi lijepo da jednom neko isiše sva sjećanja iz nas. Šta bismo onda bili? Neko novi? Ili niko? Junak ne daje odgovor, ali prihvata da nosi breme sjećanja, to su njegovi ožiljci, njegov „talog iskustva“, svjestan je da su sjećanja integralni dio njega. Osim toga, u tim sjećanjima žive i njegovi roditelji i neki drugi dragi ljudi i događaji i on ne može da ih se odrekne. Junak romana „Mulat albino komarac“ je poput Mister Noa (njegovog omiljenog strip-junaka koji je ime dobio po tome što je uporno ponavljao „no“ dok su ga mučili) preživio i rat i zatočeništvo. I poput njega, Grabovčev junak je rekao NE! samodestrukciji, samosažaljenju, primitivizmu i besciljnosti življenja. Pobijedivši tako samoga sebe, junak kao da se ponovo rodio (po ko zna koji put!). Samo tako, valjda, i može da se živi nakon svega.

Stevo Grabovac napisao je dirljivu, hrabru, na momente mučnu i tešku, opominjuću ali optimističnu knjigu, emotivan roman lišen mržnje, knjigu podjednako ispunjenu ljubavlju i strahotama. „Mulat albino komarac“ se može tretirati kao roman izgubljene generacije, ali to je iznad svega lična (is)povijest koju je autor majstorski ispričao. I još nešto. Premda naslov bez sumnje budi konotacije na Nirvanin Smells Like Teen Spirit treba ukazati i na sljedeće: mulat, albino, komarac su pojmovi koji označavaju nešto strano, nepoželjno i/ili drugačije. Roman Steve Grabovca zasigurno jeste drugačiji, možda će nekome biti i stran, ali će za našu književnost knjige poput ove uvijek biti poželjne.

*Objavljeno na imprimatur.ba i kulturište.

DVA PUTA DO GRUZIJE

Dogodilo se to početkom milenijuma, nenadano, kako to već biva s velikim ljubavima. Među kopiranim listinama iz kojih je valjalo spremiti ispit egzotičnog naziva „Turističke regije svijeta“, na frtalj sivkaste stranice, između Malog i Velikog Kavkaza, stislo se poglavlje o crnomorskoj obali Gruzije. Tih nekoliko škrtih redova obuzelo je studenta-zanesenjaka do te mjere, da je mahnito tražio sve što se moglo pročitati o toj čudnovatoj zemlji. Sjećam se kako sam se lako odrekao pozamašne svote da bih pazario Grejvsovo Zlatno runo, tek da bih kroz mit okusio drevno putovanje Argonauta u Kolhidu, zelenu i plodnu gruzijsku niziju. Putovao sam tamo upijajući priče o toj zemlji koje mi je s pažnjom prepričavao profesor Miloš Bjelovitić, putovao sam bjesomučno buljeći u geografske karte ili u monitor internet kafea kraj nekadašnjeg Filozofskog fakulteta. Na diskete sam snimao fotografije manastira i panorame Tbilisija i Batumija otužne rezolucije. Istraživao sam sukob u Abhaziji, prebrojavao mnogobrojne nacionalne parkove i prirodne rezervate, čudio se bajkovitom pismu, čitao legende o pećinskim gradovima i srednjovjekovnom carstvu. Pamtim dan kad sam shvatio da velike Sovjetske enciklopedije u biblioteci PMF-a ne mogu da koristim bez rječnika i dan kad sam kupio jedan polovni rusko-srpski na tezgi kod Narodnog pozorišta. I starijeg brata sam zarazio Zakavkazjem do te mjere da mi je preko interneta (u to vrijeme poduhvat i po!) naručio knjigu sa Amazona. Još se dobro sjećam bitke koju je mentor vodio s ostatkom nastavničkog vijeća kako bismo našu ljubav ozvaničili odbranom diplomskog rada. Na koncu smo uspjeli. Stajao sam pred komisijom u prevelikom na-vrat-na-nos kupljenom odijelu držeći u rukama reljefnu kartu Gruzije koju sam načinio od terakote i glinamola. A onu desetku i aplauz kolega nisam zaslužio ja, nego ona. Čak i takvom luckastom pajacu bilo je lako zadiviti publiku ljepoticom kao što je Gruzija.

A onda sam, nakon mnogo godina u kojima sam se geografijom (i Gruzijom) bavio iz hobija, iznenada baš kao i prvi put, dobio priliku da je konačno istinski upoznam. Prije tri proljeća moj pasoš nagrađen je zelenim pečatom na aerodromu u Tbilisiju. I znate šta? Gruzija je još ljepša uživo. Ali o tome i ljubavi koja i dalje traje nekom drugom prilikom.

* Objavljeno u M:agazin, proljeće 2019.

NEKAKO ĆEMO!

Tog prvog aprila osvanuli smo u našoj kućici na selu. Tada su konačno i najveći skeptici među prijateljima shvatili da smo ozbiljni i da je datum selidbe sasvim slučajno rezervisan za šale i smicalice. O(d)govaranja, snebivanja, rogačenja očiju i božikanja lagano su ustuknula pred pitanjem svih pitanja: Kako ćete? Poput odlučnih, drčnih i pomalo naivnih dvadesetogodišnjaka uvijek smo davali isti odgovor: Nekako ćemo. Naravno, kad s ove distance pomislim na to vrijeme, zaista smo izgledali i zvučali kao bleskasti avanturisti. Uz to, avanturisti do već pomalo okoštalih ramena umočeni u tridesete.

Nekako ćemo. To je univerzalni balkanski odgovor na sva ona promišljanja, na „za“ i „protiv“ liste, kalkulacije i planiranje, tako svojstvene nekim srećnijim geografskim širinama. Čini se da je to i jedini mogući obrazac za život ovdje, jer se nebrojeno puta pokazalo da planovi individualaca u sistemu akutno oboljelom od entropije ne vrijede ni pišljiva boba. Stihija je u nepremostivoj zavadi sa bilo kakvim planovima od davnina.Tako mu je to, što bi rekao Vonegat. I to „nekako ćemo“ doista liči na prepuštanje stihiji, matici nepredvidive rijeke. Da li smo se plašili? Dabome, ali smo vjerovali da ćemo isplivati. Uvijek smo više strahovali od pogubnog gliba, od stajanja u blatu i bespomoćnog osmatranja proticanja života.

Nekako ćemo. Ove riječi možda nekome predstavljaju okosnicu životne filozofije, ali jedno je sigurno — u njima ima više vjere i nade nego što se čini u prvi mah. Lako je zamisliti sve one koji su se bodrili izgovarajući ih kao svojevrsnu molitvu. Mislim da smo ih i mi govorili s takvim prizvukom, iako su ih naši sagovornici tumačili kao lakomislene riječi onih koji nemaju pojma u šta se upuštaju. I nismo znali. Ne samo da nikad ranije nismo živjeli na selu nego nismo živjeli ni u kući. Prvih nekoliko mjeseci nismo imali auto, a ja nisam imao posao. Komšije su nas često sretale dok smo kilometrima tabanali uzbrdo, noseći u cekerima potrepštine iz najbliže prodavnice. Onda bi nas povezli. Pitali bi gdje radimo. Razgovor bi prilično naglo utihnuo kad bi čuli kako Marija pominje biblioteku. Zatim bi prekidali neugodnu tišinu pitanjem: „Kako ćete bez auta?“ Nekako ćemo.

I stvarno, nekako smo kupili auto (na našu radost, a na žalost listova na mojim nogama, koji su taman počeli da liče na one Safeta Sušića); nekako smo već prve godine imali plodove u bašti (uprkos mojim egzibicijama sa mijenjanjem strogo definisanog plodoreda); nekako sam uspio iscijepati drva za zimu (eh, da je to neko snimio u čaplinovskom maniru, bio bi to zasigurno veličanstven comeback nijemih komedija!); nekako smo izašli na kraj sa vonjajućom misterijom zvanom septička jama… Nekako smo se navikli na različite satnice raspjevavanja raznolikih ptica, šuštanje okerastih listova kukuruza, na gorkasti bazd marve koji pokatkad nanese vjetar, na činjenicu da nam šumske jagode rastu na nekoliko metara od ulaznih vrata, na pijetlove koji čine ono što smo mi odavno zaboravili — entuzijastično pozdravljaju novi dan. Upravo taj frontalni juriš na čula jeste ono što nikome ne pada na pamet kad se priprema za odlazak na selo. Moram da priznam da je čulu vida prilagođavanje bilo najlakše. Nestvarne nijanse sa palete koju nudi priroda lako su zasjenile svu varošku sivost koju razbija tek poneki izlog butika ili neon sa reklamnih mamipara. Neboder bez dileme jeste čudo ljudskog znanja i ruku, ali ne može se mjeriti sa čudima prirode koje već predugo uzimamo zdravo za gotovo: s onim debelim hrastovima i bukvama, s fazanima koji se vrzmaju oko dvorišta, ili sa raznolikošću krila leptirica. Da, oči su se na selo privikle bez negodovanja.

Međutim, bilo bi prejednostavno i odveć idealistički tvrditi da selo čine samo leptirići i fazani, iliti njihanje klasja i miris dozrelog grožđa. Selo takođe čine problemi i ljudi. Nekako se navikneš na probleme, premda moram da pomenem teško objašnjive i vanredno česte nestanke struje i prilično mršavu pokrivenost signalom mobilne telefonije. Postoje i oni problemi iz domena više sile, kao na primjer — snijeg. Kad snijeg napada, kao što je bio slučaj u prethodne dvije zime, naš je zaselak amputiran i od ostatka sela a nekmoli od Banjaluke. Tada na scenu stupaju ljudi koji se sami organizuju, prave improvizovane grtalice i prije zore započinju sa čišćenjem ceste. Dozvoliću sebi generalizaciju i reći ću — dobri su ovdje ljudi. Da budemo načisto, prilično sam strepio od toga kako ćemo se slagati s njima, sa potpunim strancima s kojima, tako mi se barem činilo, nemamo ama baš ništa zajedničko. Ispostavilo se da je naša zebnja bila neosnovana, jer sve što su dobrosusjedski odnosi iskali bila je stara dobra iskrenost. To je ono nešto zajedničko, ona vezivna nit što nas spaja. Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca. A i oni su oduvijek bili iskreni. Baba Radmila je za našeg psa govorila kako je dobar, ali malo naopak. Kad nas je jedared presreo u šetnji, komšija Mišo, naviknut da je psu mjesto na lancu, izgovorio je antologijsku rečenicu: „Ne bi’ ga ja vodô ni da piša kolonjsku vodu!“Takvi su ovdje ljudi, što na umu, to na drumu. Ako to poštuješ, onda nema problema. Ali ako muljaš, vrdaš, praviš se pametan i nadmen, e onda… Imalo bi se još mnogo toga reći o našim seljacima, o đedu Radetu, recimo, koji ne psuje Boga, sunce, hljeb, nego kroz smiješak kaže „Jebem mu pola šale!“, no o tome drugom prilikom. Ipak, ono što treba da se kaže jeste da su ljudi izuzetno vrijedni. Mi, prepametni posmatrači sa strane, mislimo da sve znamo. I sâm sam bio takav, ali tek pošto sam vidio koliko muke i truda zahtijeva poljoprivreda, mogu da tvrdim da paprika nije skupa, da je karfiol jeftin, da je kupus bagatela.

Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca.

I tako to naše „nekako ćemo“, eto, traje skoro tri i po godine. Nema nikakve sumnje da smo za starosjedioce na Babića brdu i dalje egzotični primjerci, jednovremeno čudni i simpatični dvojac bez kormilara što šeta psa (i mačke!) po ataru. Bez obzira na to, mislim da smo uspješno prošli inicijaciju (učešće u postavljanju ograde lokalnog groblja, svadbe, slave, rođendani…) i na neki način postali dio zajednice. Život na selu nije jednostavan, da se razumijemo, ali oplemenjuje na mnogo načina i vrijedi truda. Ponekad baš zaškripi, kao onda kad je suša jednog ljeta sparušila par tona komšijinih krastavaca. Sjećam se da sam ga pitao „Pa kako ćete se iščupati“, a on se nasmiješio, podigao čašicu rakije da nazdravi i zvonkim glasom punim samopouzdanja rekao: „Nekako ćemo!“

(Tekst „Nekako ćemo”, iz pera Berislava Blagojevića objavljen je u Talasu #7, čiji je temat SELO 2.0)

* Tekst je dostupan i na ovom linku