NEKAKO ĆEMO!

Tog prvog aprila osvanuli smo u našoj kućici na selu. Tada su konačno i najveći skeptici među prijateljima shvatili da smo ozbiljni i da je datum selidbe sasvim slučajno rezervisan za šale i smicalice. O(d)govaranja, snebivanja, rogačenja očiju i božikanja lagano su ustuknula pred pitanjem svih pitanja: Kako ćete? Poput odlučnih, drčnih i pomalo naivnih dvadesetogodišnjaka uvijek smo davali isti odgovor: Nekako ćemo. Naravno, kad s ove distance pomislim na to vrijeme, zaista smo izgledali i zvučali kao bleskasti avanturisti. Uz to, avanturisti do već pomalo okoštalih ramena umočeni u tridesete.

Nekako ćemo. To je univerzalni balkanski odgovor na sva ona promišljanja, na „za“ i „protiv“ liste, kalkulacije i planiranje, tako svojstvene nekim srećnijim geografskim širinama. Čini se da je to i jedini mogući obrazac za život ovdje, jer se nebrojeno puta pokazalo da planovi individualaca u sistemu akutno oboljelom od entropije ne vrijede ni pišljiva boba. Stihija je u nepremostivoj zavadi sa bilo kakvim planovima od davnina.Tako mu je to, što bi rekao Vonegat. I to „nekako ćemo“ doista liči na prepuštanje stihiji, matici nepredvidive rijeke. Da li smo se plašili? Dabome, ali smo vjerovali da ćemo isplivati. Uvijek smo više strahovali od pogubnog gliba, od stajanja u blatu i bespomoćnog osmatranja proticanja života.

Nekako ćemo. Ove riječi možda nekome predstavljaju okosnicu životne filozofije, ali jedno je sigurno — u njima ima više vjere i nade nego što se čini u prvi mah. Lako je zamisliti sve one koji su se bodrili izgovarajući ih kao svojevrsnu molitvu. Mislim da smo ih i mi govorili s takvim prizvukom, iako su ih naši sagovornici tumačili kao lakomislene riječi onih koji nemaju pojma u šta se upuštaju. I nismo znali. Ne samo da nikad ranije nismo živjeli na selu nego nismo živjeli ni u kući. Prvih nekoliko mjeseci nismo imali auto, a ja nisam imao posao. Komšije su nas često sretale dok smo kilometrima tabanali uzbrdo, noseći u cekerima potrepštine iz najbliže prodavnice. Onda bi nas povezli. Pitali bi gdje radimo. Razgovor bi prilično naglo utihnuo kad bi čuli kako Marija pominje biblioteku. Zatim bi prekidali neugodnu tišinu pitanjem: „Kako ćete bez auta?“ Nekako ćemo.

I stvarno, nekako smo kupili auto (na našu radost, a na žalost listova na mojim nogama, koji su taman počeli da liče na one Safeta Sušića); nekako smo već prve godine imali plodove u bašti (uprkos mojim egzibicijama sa mijenjanjem strogo definisanog plodoreda); nekako sam uspio iscijepati drva za zimu (eh, da je to neko snimio u čaplinovskom maniru, bio bi to zasigurno veličanstven comeback nijemih komedija!); nekako smo izašli na kraj sa vonjajućom misterijom zvanom septička jama… Nekako smo se navikli na različite satnice raspjevavanja raznolikih ptica, šuštanje okerastih listova kukuruza, na gorkasti bazd marve koji pokatkad nanese vjetar, na činjenicu da nam šumske jagode rastu na nekoliko metara od ulaznih vrata, na pijetlove koji čine ono što smo mi odavno zaboravili — entuzijastično pozdravljaju novi dan. Upravo taj frontalni juriš na čula jeste ono što nikome ne pada na pamet kad se priprema za odlazak na selo. Moram da priznam da je čulu vida prilagođavanje bilo najlakše. Nestvarne nijanse sa palete koju nudi priroda lako su zasjenile svu varošku sivost koju razbija tek poneki izlog butika ili neon sa reklamnih mamipara. Neboder bez dileme jeste čudo ljudskog znanja i ruku, ali ne može se mjeriti sa čudima prirode koje već predugo uzimamo zdravo za gotovo: s onim debelim hrastovima i bukvama, s fazanima koji se vrzmaju oko dvorišta, ili sa raznolikošću krila leptirica. Da, oči su se na selo privikle bez negodovanja.

Međutim, bilo bi prejednostavno i odveć idealistički tvrditi da selo čine samo leptirići i fazani, iliti njihanje klasja i miris dozrelog grožđa. Selo takođe čine problemi i ljudi. Nekako se navikneš na probleme, premda moram da pomenem teško objašnjive i vanredno česte nestanke struje i prilično mršavu pokrivenost signalom mobilne telefonije. Postoje i oni problemi iz domena više sile, kao na primjer — snijeg. Kad snijeg napada, kao što je bio slučaj u prethodne dvije zime, naš je zaselak amputiran i od ostatka sela a nekmoli od Banjaluke. Tada na scenu stupaju ljudi koji se sami organizuju, prave improvizovane grtalice i prije zore započinju sa čišćenjem ceste. Dozvoliću sebi generalizaciju i reći ću — dobri su ovdje ljudi. Da budemo načisto, prilično sam strepio od toga kako ćemo se slagati s njima, sa potpunim strancima s kojima, tako mi se barem činilo, nemamo ama baš ništa zajedničko. Ispostavilo se da je naša zebnja bila neosnovana, jer sve što su dobrosusjedski odnosi iskali bila je stara dobra iskrenost. To je ono nešto zajedničko, ona vezivna nit što nas spaja. Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca. A i oni su oduvijek bili iskreni. Baba Radmila je za našeg psa govorila kako je dobar, ali malo naopak. Kad nas je jedared presreo u šetnji, komšija Mišo, naviknut da je psu mjesto na lancu, izgovorio je antologijsku rečenicu: „Ne bi’ ga ja vodô ni da piša kolonjsku vodu!“Takvi su ovdje ljudi, što na umu, to na drumu. Ako to poštuješ, onda nema problema. Ali ako muljaš, vrdaš, praviš se pametan i nadmen, e onda… Imalo bi se još mnogo toga reći o našim seljacima, o đedu Radetu, recimo, koji ne psuje Boga, sunce, hljeb, nego kroz smiješak kaže „Jebem mu pola šale!“, no o tome drugom prilikom. Ipak, ono što treba da se kaže jeste da su ljudi izuzetno vrijedni. Mi, prepametni posmatrači sa strane, mislimo da sve znamo. I sâm sam bio takav, ali tek pošto sam vidio koliko muke i truda zahtijeva poljoprivreda, mogu da tvrdim da paprika nije skupa, da je karfiol jeftin, da je kupus bagatela.

Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca.

I tako to naše „nekako ćemo“, eto, traje skoro tri i po godine. Nema nikakve sumnje da smo za starosjedioce na Babića brdu i dalje egzotični primjerci, jednovremeno čudni i simpatični dvojac bez kormilara što šeta psa (i mačke!) po ataru. Bez obzira na to, mislim da smo uspješno prošli inicijaciju (učešće u postavljanju ograde lokalnog groblja, svadbe, slave, rođendani…) i na neki način postali dio zajednice. Život na selu nije jednostavan, da se razumijemo, ali oplemenjuje na mnogo načina i vrijedi truda. Ponekad baš zaškripi, kao onda kad je suša jednog ljeta sparušila par tona komšijinih krastavaca. Sjećam se da sam ga pitao „Pa kako ćete se iščupati“, a on se nasmiješio, podigao čašicu rakije da nazdravi i zvonkim glasom punim samopouzdanja rekao: „Nekako ćemo!“

(Tekst „Nekako ćemo”, iz pera Berislava Blagojevića objavljen je u Talasu #7, čiji je temat SELO 2.0)

* Tekst je dostupan i na ovom linku

Advertisements

ZA DOBRO PAMĆENJE

Prošle godine putovali smo u Gruziju. Bilo je nezaboravno.

Tačno je da bi ovakav početak teksta bio neprimjeren i za onaj neuništivi osnovnoškolski maltretman pod naslovom „Kako sam proveo raspust“, ali šta da se radi kad je posjeta Zakavkazju zaista bila – nezaboravna. Da, znam da bi valjalo pažljivije koristiti ovu riječ, ali… Kako drugačije objasniti činjenicu da se nakon više od godinu dana živo sjećam boje glasa taksiste Cezara (!) koji nas je vozio od Gorija do pećinskog grada Upliscihe? Ili da pamtim pukotine na puškarnici utvrđenog srednjovjekovnog manastira Ananuri i kas poludivljih konja tik iza hotela u Stepandsmindi gdje smo prenoćili? Ili umorne oči bake koja u sjeni grandioznog spomenika posvećenog Svetom Georgiju na Trgu Slobode prodaje stare knjige, krastavce i bokore zumbula.

DSCN8840Ne postoje vodiči i karte koji mogu da osvježe sjećanje na ovakve detalje. Ali nema ni potrebe, jer oni su tu, uprkos tonama tričarija koje se svakodnevno obrušavaju na nas, bezočno atakujući na kratkoročnu i dugoročnu memoriju. Jedino (i)racionalno objašnjenje jeste da je Gruzija svoju specifičnu energiju i svekoliku unikatnost utisnula u mene poput kakvog neotarašljivog žiga!

Pretjerujem? Možda, ali o Gruziji se ne može bez pretjerivanja. U toj evroazijskoj zemlji ukliještenoj između Velikog i Malog Kavkaza i između Crnog i Kaspijskog mora, sve je u ekstremu: od planinskih vrhova iznad pet hiljada metara, do morske obale, od bujne Kolhidske nizije do poluaridne regije Kaheti na istoku, od drevnih crkava i manastira, do ultramoderne arhitekture Tbilisija, od luksuznih džipova u mondenskim zimovalištima do siromaštva običnog puka, od muzike koja se čuje gotovo na svakom uglu, do tužne tišine u domovima izbjeglica iz Južne Osetije. I ne bi bilo toliko zadivljujuće da se sve ove krajnosti nalaze u zemlji veličine Brazila ili barem Njemačke, ali Gruzija je, ukoliko ne računamo otcijepljene Južnu Osetiju i Abhaziju, otprilike veličine Hrvatske!

DSCN8674I dalje mislite da pretjerujem? U redu, sad pokušajte da zamislite da se na toli(c)koj površini nalaze tri lokaliteta od zaštitom UNESCO-a, brojne (žive!) crkve iz 6. ili 7. vijeka, ostaci dinosaurusa unutar pećine Sataplia, kilometri plaža i ski-staza, jedno od nalazišta najstarijih humanoida (Dmanisi), desetine nacionalnih parkova i rezervata (ukupno 7% državne teritorije)… Ovi i slični enciklopedijski podaci su tek tri-četiri klika daleko, međutim, oni se ne zadržavaju u pamćenju i ovaj tekst ne govori o njima. Ali pripovijeda o nezaboravnom, ako se sjećate. O onome čega nema ni u bespućima sveznajuće Mreže.

   Stari Tbilisi čak i početkom aprila vrvi od turista. Uprkos relativno nedavnom ratu, mnogi od njih su Rusi. U suvenirnicama je sve na engleskom, njemačkom i ruskom, a ruski je veoma prisutan i u restoranskim menijima. Niti jednog trenutka nisam osjetio mržnju, niti sam vidio neke grafite koji zapljuckuju preko Kavkaza, prema Vladivostoku. Iskreno, osjetio sam olakšanje zbog toga, jer nisam želio da posjetu Gruziji provedem u slušanju priča o ratovima. Centar prestonice je nevjerovatan: u stotinjak metara razdaljine koegzistiraju jermenska crkva (gdje je sahranjen čuveni pjesnik Sajat Nova), sinagoga, džamija i gruzijska patrijaršija; neke građevine su fascinantne i u odličnom stanju (npr. Opera), ali veći dio moguće je opisati kao šarmantno star i poluraspadnut. Zaista, ponekad je bilo teško povjerovati da u nekim zgradama i kućama ljudi žive! Međutim, ti utonuli temelji i napukle fasade puni su života, a sobe s visokim stropovima nerijetko su opremljene gomilom knjiga i klavirom ili pijaninom. Stare terase i balkoni, oronula ali i dalje prelijepa ulazna vrata, kapije od kovanog gvožđa i najčudnija stepeništa koja ste ikada vidjeli – česti su motivi razglednica. No, ono čega nema ni na razglednicama jesu psi i mačke koje se smucaju naokolo iskajući hranu (vakcinisani su i čipovani). Prijateljski odnos prema njima govori mnogo o Gruzinima. Kao i odnos prema kulturi: pozorišta, muzeja, galerija i skulptura je toliko da posjetiocu ne bi bilo dovoljno ni mjesec dana da ih obiđe. Opet pretjerujem? Spreman sam da se kladim sa svakim Nevjernim Tomom!

DSCN8786Sjeverno od Tbilisija nalazi se stara prestonica Mcheta i manastir Džvari (iliti Krst) koji su uvršteni na listu svjetske baštine. Zapanjujuće, ali čak i uz poslovično fotografisanjem opterećene japanske turiste, u manastiru se mogao osjetiti vijekovni mir kako izbija iz debelih zidina. Panoramski pogled prema rijeci Aragvi, Mcheti i dominantnoj Svetickoveli katedrali (11.v.) se ne zaboravlja. Još sjevernije, na samoj granici sa Rusijom, šćućuren je gradić Kazbegi (Stepandsminda). U njemu se nalazi Rooms Hotel sa ogromnom terasom i pogledom prema bijelim vrhovima Kavkaza od kojeg poželiš da napišeš pjesmu u čast Ilije Čavčavadzea, ili, kad bi bilo hrabrosti, u pomen Bulata Okudžave. No, možda najzanimljiviji detalj hotela jeste restoran u kome su svi separei različiti, a odvojeni su policama s knjigama. Na jednoj od njih našao sam izdanje Andrića na ruskom (Na Drini ćuprija i Travnička hronika u jednoj knjizi štampanoj 1974.). Na uzvišenju iznad Kazbegija (na 2.170 m n.v.) nalazi se crkva Cminda Sameba do koje vodi nešto što lokalci zovu put, premda smatram da za ono kuda su nas provezli treba smisliti novi termin. Uska, takoreći kozija stazica, ispresijecana jarugama i na par mjesta gotovo zatrpana ogromnim stijenjem, vijuga kroz gustu šumu dok taksista održava stalni kontakt s kolegama, jer ukoliko bi neko krenuo da se spušta nastao bi haos pošto ne postoji nijedno mjesto od podnožja do vrha gdje bi se dva vozila mogla mimoići.

Kad se krene od Tbilisija na zapad, nakon stotinjak kilometara se stiže u Gori, rodni grad druga Staljina. Morali smo da se našalimo: pošto mjesto Staljinovog rođenja obuhvata kućerak, muzej, te ogroman park, ispada da se majka poznatog brkajlije porađala u čitavom centru grada! Svega desetak kilometara od Gorija nalazi se pećinski grad Upliscihe, pomalo nestvaran pješčarski pejzaž sazdan od dvorana i hodnika.

DSCN8558U Gruziji, dakle, ništa nije obično. Čak ni sam čin putovanja. Tako su nas na dvjestotrideset i nekom kilometru od glavnog grada, uz prašnjavu cestu u srcu nedođije, dočekala tri dječaka. Nisu prodavali magnete za frižider. Nisu prodavali ni jagode, ni kiselu vodu. Prodavali su divlje šparoge! Kako onda, ako ćemo pošteno, kako da ih ikad zaboravim?! Nema šanse! Baš kao što nema šanse da ću zaboraviti putovanje maršrutkom do Batumija. Maršrutka je svojevrsno hibridno vozilo koje bi voljelo da je autobus i koje napune kao da je autobus, ali nažalost to nije. Ova kojom smo se truckali satima do obale bila je prilično nova, opremljena flat ekranom sa kojeg se emitovao ruski turbo-folk. Samo putovanje i ne bi bilo toliko strašno da ispred mene nije sjedio veseljko koji je sve prisutne nudio pivom, a kad je ostajao bez napitka, udarao je šofera u rame i naređivao mu da se zaustavi pored prve prodavnice. Potpuno normalna scena u Gruziji: u jednom trenutku, pijani putnik baca flašu kroz prozor maršrutke, a u drugom se svi putnici odreda krste (jer su negdje u daljini vidjeli crkvu). Da, Gruzini u veoma pobožni. U Tbilisiju smo vidjeli sveštenika kako osveštava mercedes ispred zgrade (kasnije, kad smo vidjeli kako se vozi, osveštanje automobila uopšte nije loša ideja). U našem apartmanu u Batumiju svaka prostorija je imala naljepnicu u obliku krsta, naljepnicu kakva se inače stavlja na ulazna vrata osveštane kuće ili stana. Međutim, ne bih rekao da su Gruzini religiozni fanatici. Prije bih ustvrdio da iz vjere uzimaju ono najljepše i najbolje, kako u svakodnevnom životu pojedinca, tako i u očuvanju kolektivnog identiteta. Još jedna crtica o nezaboravnom: u manastirskom kompleksu Gelati nadomak Kutaisija (takođe na listi svjetske kulturno-istorijske baštine), naš vodič bila je predivna žena koju smo tu zatekli. Nakon obilaska, ispričala nam je da je njen pokojni suprug radio tu kao istoričar i konzervator. Ona, kaže, na neki način nastavlja njegov rad. Prilog za njen, inače izuzetno profesionalno obavljen posao – dobrovoljan.

DSCN8914U Gruziji doista ne manjka lako pamtljivih autentičnosti. Recimo, začuđujuće rasprostranjena upotreba lima u gradnji, ili policijske stanice koje su, po dekretu Sakašvilija koji je podrazumijevao transparentnost i iskorjenjivanje korupcije, građene u staklu kako bi se vidjelo šta se unutra dešava. Ili čudnovat izgled pisma i pomalo arhaičan zvuk jezika. Jedina riječ za koju sam siguran da ima veze s nama bliskim i poznatim jezicima jeste – gvino. Možda je Gruzija zaista postojbina vina! U svakom slučaju, vinskih ruta ima od istoka do zapada, duž cijele zemlje, a ukus tih vina je, pogađate, nezaboravan. Premda ni loza, odnosno čača, nije za baciti. O gastronomskim specijalitetima bi se moglo napisati nekoliko pozamašnih tomova. Nepca nam se još sjećaju ukusa hinkalija, hačapurija, lobijanija, čurčela… Pokušali smo ih praviti po povratku, ali nije to bilo to bez onih gruzijskih začina.

Boravak u zemlji u kojoj su Argonauti tražili zlatno runo zanavijek se pamti. Ne pretjerujem, časna riječ. Zvuči kao reklama za ginko, ali nije: Gruzija – za dobro pamćenje.

  • Objavljeno u časopisu „TALAS“ broj 4, juli 2017.

PODVOJENO DOBA

U avgustovskom broju časopisa „Ljepota i zdravlje“

Podvojeno doba

TERRA GRUZIANA

Početak ljubavi uvijek se pamti. Bez obzira na protok vremena i na sve ono što život donosi (i odnosi).
Naša romansa već je tinejdžerka, petnaest joj je godina. U tom dobu je pokatkad hirovita, ali i dalje je svježa i velikodušno dopušta otkrivanje skrivenih kutaka što jednovremeno oštre, miluju i omamljuju čula.
No, vratimo se na početak: sve je počelo kako i dolikuje – čitanjem. Riječ, premda neki slute njenu inferiornost u odnosu na sliku, bila je više nego dovoljna za ljubav (dakako, ne na prvi pogled nego na prvo čitanje). Međutim, zaljubljenost nije proistekla iz čitanja Okudžavinih ili djela Šote Rustavelija i Ilije Čavčavadzea, već je, neočekivano, stigla sporednom vijugavom kaldrmom kakvih u gruzijskim gradovima i gudurama ima na pretek – čitanjem skromnog teksta o crnomorskoj obali Gruzije iz udžbenika za ispit „Turističke regije svijeta“. I kao što biva s velikim ljubavima i uz ovu su se prišlepala najrazličitija čuda, a prvo od njih je fakat da se valjda nikad i niko nije zaljubio vođen škrtom suvonjavom faktografijom, na neviđeno. A dovoljno je bilo tek nekoliko redova o abhaskom i adžarskom primorju, pa da balkanski kontinentalac padne na koljena pred čarima Zakavkazja (i kasnije diplomira na temu „Turistički potencijali Gruzije”). Ljubav između Gruzije i mene, dakle, rodila se slučajno ili intervencijom čuda u slanoj vodi, baš kao što se u toj vodi slučajno ili intervencijom čuda rodio sam život.
Život me je od tada (treba li to uopšte isticati?!) uporno udaljavao od nje. Ali ja sam joj se vraćao, uporno i dosljedno poput talasa što valjaju oblutke na plaži Batumija, održavajući žižak te ljubavi u popularno-naučnim tekstovima, kratkim pričama i romanu. Riječi o njoj su me omađijale, riječima sam nastojao da joj uzvratim.
A onda je na red došlo novo čudo – prijateljica Nataša, sestra koju nisam imao, nastanila se privremeno u Đurđistanu, kupila avionske karte Mariji i meni (da, još postoje ljudi koji to rade) i tako nam ugovorila prvi sastanak s gđicom Sakartvelo. Trema? Svakako! Kao kad krenete na sastanak naslijepo s osobom čiji vas je opis opčinio, ali strepite od vjerodostojnosti tog opisa.


MchetaRazočaranje? Nipošto! Ljepota Gruzije nadvisila je sva maštanja i očekivanja. Predznanje, koje sam od ljubopitljvih pogleda službenika na aerodromima skrivao u srčanoj komori, odbacio sam prvog jutra u Tbilisiju. Tako sam, potpuno nag i bez imalo stida pred gigantskim spomenikom Mother Georgia (Kartvlis Deda; inače, „deda” znači majka, a otac se kaže „mama”) krenuo u grad. I bez straha, premda Kartvlis Deda u jednoj ruci drži mač, on zasigurno nije namijenjen nama jer dolazimo kao prijatelji. Posuda s vinom u njenoj drugoj ruci je za nas, za dobrodošlicu. A vino, pored toga što je izuzetno, vrlo vjerovatno porijeklo vodi upravo odavde; tragovi spravljanja vina u kvevrijima (velikim glinenim posudama zakopanim u zemlju) stari su više od 6.000 godina, a moguće je i da riječ vino potiče od gruzijske riječi „gvino”. Ipak, ni vino, ni odlična loza (čača), a ni ništa manje dobar konjak nisu uzrokovali opijenost tokom prvog susreta. Za to su se pobrinule ulice starog Tbilisija: trošni kućerci i stara zdanja što se kao pripiti oslanjaju jedni na druge, najčudnije terase, stepeništa i ograde od kovanog gvožđa, prekrasne filigranske kapije i vrata, skulpture, galerije, spomenici i trgovi, bezbrojne klupe i česme (!!), šarenilo kavkaskih tepiha izloženih za prodaju, starci i starice koje na Trgu slobode (gdje se u isto vrijeme održavao samit NATO-a) prodaju jorgovane i knjige, krastavce i knjige, suvenire i knjige, reprodukcije Pirosmanija i knjige, začine i knjige, knjige i knjige… Knjige! Na svakom su uglu, baš kao i bogomolje (što, dozvolićete, uopšte nije neobično; nadomak Kutaisija, u manastirskom kompleksu Gelati – 12. vijek, UNESCO World Heritage Site – naučna akademija udaljena je tek petnaest metara od crkve). Zato ne treba da čudi što nacionalna biblioteka u Tbilisiju sa svojih šest zgrada zauzima čitav kvart! O znamenitostima više od 1.500 godina starog grada napisano je na desetine knjiga: topli sumporni izvori/banje po kojima je Tbilisi i dobio ime („Tbili” – topao) i u koje su često dolazili Puškin i Tolstoj, staro jezgro grada, crkve Ančishati (6. v.), Metehi (12. v.), Sioni (6-7. v. u kojoj se čuva prvi krst koji je prema predanju u 4. vijeku donijela Sveta Nina), Sameba (otvorena 2004. sa svojih 105 m visine spada među najveće pravoslavne bogomolje na svijetu) i brojni drugi vjerski objekti (sinagoga, jermenska crkva Svetog Đorđa gdje je grob pjesnika-trubadura Sajata Nove, džamija u starom gradu), tvrđava Narikala (4. v.) i botanička bašta iza nje, zgrada opere (iz 1896.), pozorišta, veličanstveni trgovi, djela vajara… Međutim, neću o onome što se može naći u knjgama ili na internetu. S druge strane, rado bih pisao o rijeci Mtkvari (ili Kuri) i mostu “Sto hiljada gruzijskih mučenika” koji spaja njene obale (prema legendi, toliko je pobijeno i bačeno u vodu onih koji nisu htjeli da pregaze preko ikona i prime islam; kažu da se rijeka mogla pregaziti preko njihovih tijela), ili o čovjeku koji prodaje geografske karte i polovne knjige ispod ceste, u podzemnom prolazu, ili o posebnoj odaji crkve Metehi u kojoj se mole isključivo žene (tu sam vidio uplakanu ženu koja uz njedra grčevito pripija ružičastu benkicu), ili o simpatičnom brkatom taksisti Cezaru (kakvo ime!?) iz Gorija obučenom u izlizani somotni sako koji bojažljivo zapitkuje na ruskom da li smo mi i Slovenci u dobrim odnosima (plašio se da ćemo mu otkazati vožnju kad saznamo da nam vozilo valja podijeliti s mladom Slovenkom), ili o dječacima koji na dionici između 508. i 510. kilometra ceste ka Kutaisiju prodaju mlade šparoge, ili o kravama skromnih gabarita koje se tumaraju Gruzijom kao da su u Indiji, ili o predivnoj ženi koja je bila naš vodič u manastiru Gelati (o tom fascinantnom zdanju napisani su tomovi, ali o toj ženi, naravno, ni riječ; a ona, sva u crnini, blaga i strpljiva, često je pominjala supruga preminuog prije dvadeset godina koji je kao naučnik istraživao manastirski kompleks), ili o velikom izbjegličkom naselju nedaleko od južnoosetinske granice, ili o muzeju u Kazbegiju u koji besplatno mogu da uđu veterani Drugog svjetskog rata i siromašni. Mogao bih pisati o siromaštvu, o tome kako me nas je radnik na blagajni pitao može li račun od 10,23 larija da zaokruži na 10,25 u dobrotvorne svrhe. Ili o socijalnom frižideru na trotoaru namijenjenom gladnicima sa i bez krova nad glavom. Ili o začuđujuće dominantnim crnim tonovima garderobe koji, slutim (premda sam posvađan s modnim trendovima), imaju veze upravo sa skromnim kućnim budžetima, jer crnu odjeću je najlakše kombinovati. Novele bi se mogle napisati samo na osnovu pogleda: pogled na pučinu iz Batumija, pogled s terase Rooms Hotela na preko 5.000 metara visoki vrh Kazbek (nota: u restoranu ovog hotela uređenom kao biblioteka pronašao sam rusko izdanje Na Drini ćuprije i Travničke hronike iz 1974.), pogled sa balkona na divlje konje i manastir Cminda Sameba što samotnjački i nestvarno stoji na kupastom uzvišenju podno Velikog Kavkaza, pogled prema klisuri sa vidikovca na Gruzijskom vojnom putu (vidikovac je zapravo spomenik Vidikovac Gruzijski vojni putnaziva: „Rusko-gruzijsko prijateljstvo”!!) nedaleko od prevoja Džvari (2.379 m; džvari u prevodu znači krst), pogled kroz puškarnice utvrđenog manastira Ananuri (16. v.), pogled prema dolini rijeke Mtkvari s vrha uzvisine u koju je uklesan pećinski grad Upliscihe, pogled iz dvorišta manastira Džvari (6. v. pod zaštitom UNESCO-a) na grad Mchetu (staru prestonicu, takođe na UNESCO listi) i sutok rijeka Mtkvari i Aragvi, pogled na Tbilisi sa žičare koja vozi do utvrde iznad grada, pogled na snijegom pokrivene kavkaske padine iz ski-centra Gudauri… Moglo bi se pisati i o specifičnom trgovačkom igrokazu na putu ka Kolhidi i Crnom moru. Naime, duž puta se smjenjuju (bez miješanja, dakle) grupisani štandovi sa grnčarijom i cvijećem, a nakon par kilometara oni na kojima se prodaju motorna ulja i auto-kozmetika, zatim slijede radnje gdje se prodaju kafa i čaj, pa onda štandovi na kojima se prodaju čurčele (poslastice nalik na kobasice najčešće spravljene od soka grožđa i nara, sa orasima i lješnjacima) i začini. Mogla bi se napisati i neka (gorko)šaljiva priča o rodnoj kući Josifa Visarionoviča (u pitanju je udžerica oko koje je podignut mauzolej, iza nje su Staljinov muzej i njegov lični vagon, a ispred su fontane, klupe… Na ulazu u muzej, gdje nekad ni igla nije mogla da padne među stopala „hodočasnika”, sada drijema pas i niko ga ne uznemirava). O gruzijskom pismu koje ne poznaje velika slova bi se takođe moglo pisati, a koliki značaj ovo specifično pismo ima za stanovništvo svjedoči i 135 metara visoki Alfabetski toranj. Naime, ova zgrada u Batumiju imitira DNK molekul, s tim što je genetski materijal zamijenjen sa 33 slova gruzijskog pisma (zgrada se nalazi u – Parku Čuda!). Zanimljiv putopis pod naslovom „Kulturološki šok na četiri točka” mogao bi da nastane i iz putovanja maršrutkom od Batumija do Tbilisija (maršrutka staje gdje i kad hoće, prevozi sve što može da stane u, na, ili pod nju). Mogla bi se napisati pjesma o mladim muzičarkama u jednom pabu u Kutaisiju (bilo je čarobno čuti „No surprises“ od Radiohead-a u izvedbi tri dame – na klaviru, violini i flauti). Studija karaktera može da se napiše o tome šta i kako ljudi voze (vozi se prilično sumanuto, a barem polovina vozila su džipovi i slične grdosije), ili o događaju kad su lokalci odvrnuli zbog izgradnje saobraćajnice izmješteno autobusko stajalište i vratili ga na mjesto gdje je nekad bilo, a gdje više nikako ne smije da bude – na autoput. O religioznosti Gruzina mogao bi da se napiše zanimljiv rad samo na osnovu nekoliko primjećenih stvari: kao što mi imamo krajputaše, u Gruziji su krstovi (nerijetko osvijetljeni) uz cestu normalna pojava; kada prolazi pored crkve u toku šetnje ili vožnje, narod se obavezno krsti. Bilo bi lijepo opisati još jedno čudo u niski čudesa – susret s David Popiashvili (1)poznatim slikarom Davidom Popiašvilijem. Šetajući od patrijaršije starim Tbilisijem, u jednoj uličici smo naišli na izložene slike i zaustavili se kraj Popiašvilijevih radova koje smo odmah prepoznali. Prodavac nam je prišao i prije nego što je zaustio, Marija je rekla: Znamo, to je Popiašvili. Prodavac je uz osmijeh uzvratio: Ja sam David Popiašvili. Onda nam je ispričao da je samo sišao iz obližnje zgrade gdje radi kao profesor crtanja da na par minuta odmijeni prodavačicu koja je otišla na doručak. Ćaskali smo neko vrijeme, razmijenili mejlove, pričali o umjetnosti… Eto, to je Gruzija – čudo!
I nakon svega viđenog, ne preostaje mi ništa drugo nego da citiram Mariju: Kada bi mi neko ponudio da idem bilo gdje, sad bih izabrala da opet idem u Gruziju. Jer Gruzija je mnogo toga, ali prije svega – ljubav!

PREVODI PRIČA I ESEJA B. BLAGOJEVIĆA U JAPANU

subaruU novembarskom broju časopisa „Subaru“ objavljene su tri priče B. Blagojevića iz zbirke „Revolucionar“ u prevodu Kajoko Yamasaki.

politika-subaru

U Japanu je objavljena i knjiga „Rat i djeca“ u kojoj je i esej B. Blagojevića „Ponovo sa majkom“, takođe u prevodu Kajoko Jamasaki.