O JEDNOJ ANEGDOTI POVODOM 75. GODIŠNJICE OSLOBOĐENJA BRODA

Ozbiljnije sam o tome počeo da razmišljam kasno. Ili relativno kasno, kako se uzme, a uzeće se (u obzir) kao fakat da sam te 2010. već zagazio u svoje tridesete. S proljeća te godine pohodio sam Beograd kao učesnik „Aprilskih susreta“ koje je organizovao SKC. Slobodno vrijeme koristio sam za tumaranje gradom (sa kartom u rukama) uglavnom pješke, ali ponekad i gradskim prevozom. Jednog jutra čekao sam autobus na Topčiderskoj zvezdi, kružni tok bio je prazan, vazduh svjež, prohladan i nikoga naokolo nije bilo sem čovjeka na stanici zagledanog u daljinu. Čovjek zagledan u daljinu, a ja… U njega, isprva oprezno, takoreći špijunski, a potom sve opuštenije i napadnije. Da li je to on ili ipak nije? U trenutku je i meni postalo neprijatno da buljim, pa odlučih da mu priđem i razriješim dilemu.

   – Oprostite, vi ste Peca Popović? – upitah nesigurno.

   – Jesam – njegovi brkovi se razvukoše u osmijeh.

Potom sam se okuražio, znate, ja sam taj i taj, godinama čitam i pratim ono što pišete, veoma sam srećan što smo se upoznali… Autobusa nigdje na vidiku, razgovaramo o muzici (šta bi drugo?!), Peca je neiscrpno vrelo, izuzetno prijatan i neposredan. U jednom momentu zastaje i pita odakle sam. Iz Banjaluke, velim. Zapravo iz Bosanskog Broda, rekoh u nastojanju da što tačnije odgovorim na ovo naoko jednostavno, ali na Balkanu vazda komplikovano pitanje.

   – Ha-ha-ha! Znate li onu anegdotu kada je mladi Duško Trifunović sreo Ivu Andrića? – razdragano upita.

   – Ne znam –

   – Interesovao se Andrić odakle je mladi pjesnik, a kad mu je Duško pomenuo Sijekovac i Brod, Andrić zastade, pogleda ga, pa reče: To je nemoguće! Niko nije iz Bosanskog Broda! –

   – Nije nemoguće – rekoh kroz smijeh – evo ja sam živi primjer!

Razgovor (uglavnom o muzici, premda sam pomenuo Voju Čolanovića koji je Brođanin po rođenju) smo nastavili još neko vrijeme u prevozu. Peca Popović je zatim sišao na nekoj stanici prepunoj ljudi i počeo da maše. Kao da se rastaje od dobrog prijatelja. Naravno, nismo se doista toliko sprijateljili, niti bih na osnovu ove epizode mogao da tvrdim da poznajem Pecu. Ali, mogu da posvjedočim o njegovoj uljudnosti, o izuzetno prijatnom ophođenju prema potpunom strancu. Neznancu porijeklom iz grada iz kojeg, kako se tvrdi u nekim anegdotama, niko ne potiče.

   Od tog susreta prošla je puna decenija tokom koje sam sve češće razmišljao o zavičaju. Odnosno, o geografskoj predodređenosti, te spletu uzročno-posljedičnih veza i odnosa koje su dovele do toga da „niko nije iz Bosanskog Broda“, o zlosrećnom usudu pograničnog mjesta, o raseljavanju i doseljavanju bez kraja i konca, o tome da ne postoji knjiga koja je posvećena ovom gradu i ljudima koji su u njemu živjeli ili koji su iz njega pošli u život. Postoji, istina, nekolicina izdanja (od kojih je knjiga Đure Baslera svakako najčešće citirana) koja daju određeni uvid u istoriju i razvoj Broda, ali sve je to otužno ako znamo da postoje sela koja imaju monografije od više stotina stranica. Dakako, kvantitet nije i ne treba da bude mjerilo, ali susretao sam se sa knjigama koje na šest stotina strana opisuju istoriju fudbala u nekom hercegovačkom selu. Tada me obuzme neopisiv čemer, jer ispada kao da zaista niko nije iz Broda, kao da nikoga nije briga za ono što je bilo i ono što će biti. Danas ponovo razmišljam o svemu tome. No, kako god da okrenem, neće biti da je na današnji dan 20. aprila 1945. prije sedamdeset i pet godina oslobođena tek nekakva baruština u kojoj niču samo komarci, žabe i poneka roda. Jeste da je grad bio u ruševinama, ali opet, neko se u njega vratio, neko se u njega doselio, neko ga je gradio i proširivao, neko je u njemu pjevao, neko se zaljubljivao, neko je u njega putovao, neko iz njega odlazio. Neko je, ipak, morao biti iz Broda, želio on to priznati ili ne. A valja priznati i to, ma kako to bilo nepopularno, da je Andrić bio u krivu. Bez obzira što se radilo o šali, ako se onaj razgovor dvojice pisaca uopšte i desio.

 

1942 Željeznička stanica Bos. Brod foto Griesbach1942 Bosanski Brod foto Griesbach

KATALOG IZLOŽBE „KUĆA KNJIGA BEZ ADRESE – BIBLIOTEKA I ZEMLJOTRES“

земљотрес изложба.cdrPočetkom novembra 2019. Orijana Vuković i Berislav Blagojević priredili su izložbu „Kuća knjiga bez adrese – Biblioteka i zemljotres“ povodom 50. godišnjice zemljotresa u Banjaluci. Izložba je bila postavljena u Narodnoj i univrzitetskoj biblioteci Republike Srpske do februara 2020. godine, a sada je dostupan i katalog izložbe na ovom linku.

Katalog otkriva mnoge detalje o radu Biblioteke ne samo neposredno nakon zemljotresa nego i u potonjim godinama, potrebi za knjigama, pomoći koja je pristizala, solidarnosti, odnosu vlasti prema Biblioteci…

S KNJIGOM KROZ NEDOBA – PRILOG ISTORIJI ČITANJA

S KNJIGOM KROZ NEDOBA – PRILOG ISTORIJI ČITANJA

(Čitajući Šapat ispod obešenih Voje Čolanovića)

   Zastaću odmah na početku. Sat pokazuje 5 i 36. Jutro je, dvadeset peti mart. Vrijeme, ono koje se nazire kroz prozorsko okno, nikako ne ide ruku pod ruku s kalendarom: snijeg je povio grane forzicije u neki smrznuti žućkasti vodopad, oko cvjetova kruške ništa ne zunzara. Tek, poneka zbunjena ptica stidljivo se oglasi pitanjem – Šta je ovo, dođavola? Kako stvari stoje i biljkama i životinjama je vrijeme neprijatelj. 5 i 42. Čini se da je vrijeme neprijatelj i čovjeku. Svi čekamo bolje vrijeme. Flora i fauna da se proljeće konačno razmaše, a ljudi da prođe pandemija kako bi se vratili normalnom životu i poslovičnom kukanju kako nemaju dovoljno vremena. Za poneki izraz pažnje. Za razgovor. Za život. Ipak, čovjek u raljama iznenadnog viška vremena nije ostavljen bez ijednog prijatelja. Virus koji je u domove zatvorio milione ljudi još jednom je dokazao da je knjiga među najboljim prijateljima koje imamo. Roditelji traže literaturu za djecu, putem raznih onlajn kanala doturaju se linkovi koji vode ka digitalnim bibliotečkim zbirkama (ili ka nekim na crno formiranim digitalnim repozitorijima), penzioneri u zgradama razmjenjuju davno čitane (i vjerovatno zaboravljene) naslove i edicije kupovane za popunu masivnih od-poda-do-plafona regala. Postoji čitava biblioteka[1] sačinjena od djela koja su posvećenih čitanju – o čitanju kad se nije smjelo, o čitanju u čitaonicama, fabričkim halama, podstanarskim sobičcima, o čitanju u egzilu i zatočeništvu, o glasnom i tihom čitanju, o čitanju i kad nam, prema gotovo svakom zdravorazumskom kriterijumu, nije trebalo biti do čitanja. Ovo potonje u novije doba zabilježeno je ne samo riječima, nego i fotografijama, poput one iz porušene londonske biblioteke Holland House (nakon njemačkog bombardovanja) ili onog čitaoca koji nakon banjolučkog zemljotresa sjedi i čita pored gomile svaštarija spašenih iz ruševina.

HollandHouseLibraryBlitz1940.jpg

Holland House Library, London, 1940

Image_00011

Banja Luka, 1969

No, zadržimo se ipak na riječima. Tačnije, na knjizi Voje Čolanovića Šapat ispod obešenih – iz mojih dnevnika za nemačke okupacije (Službeni glasnik, Beograd, 2019)[2]. Ova knjiga predstavlja neobično vrijedno autentično svjedočanstvo o svakodnevnom životu u okupiranom Beogradu. Naravno, knjigu mogu da čitaju i koriste istoričari, proučavaoci kulturnih prilika pod okupacijom, ljubitelji Čolanovićevog stvaralaštva ili tumači njegove književnosti[3], ali ona pruža i jedan uvid u značaj čitanja, u moć knjige u vremenu kada smo manje-više nemoćni da utičemo na ono što se događa oko nas. Pored toga, neki detalji izneseni u knjizi Šapat ispod obešenih mogu da posluže i proučavaocima istorije bibliotekarstva u Beogradu[4]. Tek čitanjem ovih zapisa uviđamo koliko je knjiga značila budućem piscu i njegovim prijateljima: knjige su se pozajmljivale iz biblioteke, razmjenjivale sa poznanicima, one su odagnavale turobne misli, „štitile“ od užasa svakodnevice, hranile duh i na neki način nadoknađivale sveopštu oskudicu, formirale mišljenja i poticale rasprave. Zapravo, Šapat ispod obešenih je moguće čitati kao svojevrstan dnevnik čitanja, toliko je u njemu literature i misli o književnosti i nauci (što će kasnije obilježiti Čolanovićev radni i stvaralački vijek). Za svega četiri i po mjeseca, od sredine avgusta 1941. godine (kada je unesen prvi zapis) do kraja te godine, Čolanović pominje čitanje sljedećih knjiga: Leonid Leonov Lopov, Čarls Darvin Moj život, Alfred Adler Poznavanje čoveka, Dostojevski Zločin i kazna, Kockar, Turgenjev Očevi i deca, Anri Bergson Stvaralačka evolucija, Maksim Gorki Među tuđim ljudima, Tolstoj Šta je umetnost?, Anri Barbis Oganj I i II, Luis Bromfild Kiše dolaze, Emil Fage Flaubert, Pjer Loti Carmen Sylva, Ann Bridge Peking Picnic. Ali Čolanović ne ostavlja tek spisak pročitanog, nego komentariše, analizira i povezuje razne autore i njihova djela („Uz Adlera, sve vreme čitao sam Zločin i kaznu. Silno mi se sviđa. Raskoljnikov je fantastičan. Jedno vreme bio sam takoreći zaljubljen u taj lik“). Istovremeno, u raznim kontekstima pominje Zolu, Balzaka, Jesenjina, napominje kako mora čitati Frojda („… ne ide da se jedan svršeni maturant dugo skanjera pred nerasklopljenim Uvodom u psihoanalizu…“), osvrće se na Anatola Fransa, histologa Vilsona, Andre Žida. Čita izdanja na srpskom i na engleskom jeziku (npr. knjigu o Floberu). Na trenutak se stiče utisak da je Čolanović tada bio srednjovječan čovjek, možda neki profesor koji nije imao drugih obaveza. Ali, to je bio devetnaestogodišnji Čolanović koji pohađa kurseve, drži lekcije iz engleskog jezika, povremeno radi, obavlja razne zadatke (nabavka namirnica, cijepanje i prenošenje drva i sl.). Nije to bilo čitanje da se ubije vrijeme, već upravo suprotno – da se vrijeme koje je imao na raspolaganju pretvori u saveznika. Nema nikakve sumnje da je čitanje za njega tada (a i kasnije) bilo nešto neophodno, poput hrane i vode.

Pola vijeka kasnije, 1993. Voja Čolanović dolazi u ratom razoreni rodni grad Brod i promoviše knjigu pripovjedaka Osmeh iz crne kutije. Znao je Čolanović da za vanrednih stanja, a ratno je svakako takvo, glad za knjigom ne jenjava.

   Tako je, valjda i danas. Pandemija virusa aktivirala je policijski čas, uvela vanredno stanje i natjerala ljude u samoizolaciju. Ali sve to ne umanjuje potrebu za čitanjem. Sasvim prigodno je što u karantinu sopstvenog doma čitam Šapat ispod obešenih objavljen u ediciji Ključ od kuće. Knjiga je ključ za svaku bravu. Bila i biće.

[1] Vidjeti, na primjer: Aleksandar Genis, Časovi čitanja – kamasutra zaljubljenika u knjigu, Alberto Mangel, Istorija čitanja, kao i Biblioteka noću istog autora.

[2] Odlomak iz Dnevnika objavljen je specijalno u Beogradskom književnom časopisu br. 36-37, 2014.

[3] Ovdje posebno moram da izdvojim Jelenu M. Žurić koja je fenomenalnom doktorskom disertacijom „Poetika proze Voje Čolanovića“ na više od 800 stranica dala izuzetan doprinos čitanju Čolanovićevog opusa.

[4] Vidjeti, recimo: Ljubomir Durković Jakšić, Biblioteka grada Beograda 1928-1945.

GRUZIJA – ZEMLJA LJEPOTE I IZNENAĐENJA

GRUZIJA 28 12 19

Glavna i možda najupečatljivija osobina Gruzije jeste njena sposobnost da iznova iznenadi um, oduševi čula i osvoji srca. Budući da smo prije tri i po godine bili u ovoj zemlji i prokrstarili od Crnog mora do granice sa Rusijom na Velikom Kavkazu, bili smo ubijeđeni da znamo šta možemo da očekujemo od novog susreta. Naravno, nismo bili u pravu. Već drugog dana u Tbilisiju posjetili smo Samebu (Saborni hram Svete Trojice), jednu od najvećih pravoslavnih bogomolja, koju nismo vidjeli prilikom prve posjete glavnom gruzijskom gradu. Ipak, pored veličanstvenog dvorišta i zaista impozantne građevine, najviše su me iznenadili Gruzini koji su palili svijeće i molili se ispred ikone Trojeručice Hilandarske koja se nalazi u hramu. Gruzija je prvoslavna zemlja sa veoma bogatim istorijskim i kulturnim nasljeđem, a to nasljeđe je uspješno utkano u savremeno doba. Taj spoj drevnog i modernog osnovna je crta Tbilisija, jer u njemu se prepliću uticaji Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, davnašnjeg i novog. Na svega stotinjak metara razdaljine nalaze se Gruzijska Patrijaršija, džamija i jermenska crkva Svetog Đorđa u kojoj je sahranjen čuveni pjesnik i trubadur Sajat Nova. Jedni uz druge su stara termalna kupatila u kojima je boravio i Puškin, zidine srednjovjekovnih utvrđenja, te moderne uspinjače koje vode do vidikovaca i stakleni pješački Most mira iznad rijeke Mtkvari. Međutim, pored izuzetne arhitekture i brojnih istorijskih znamenitosti, Tbilisi je na nas ponovo ostavio poseban utisak sveprisutnošću kulture. Naime, gotovo je nemoguće pobrojati sve galerije, pozorišta i institucije poput muzeja ili opere i baleta. Naročito obilježje čine skulpture koje se nalaze širom grada, posebno u Rustaveli aveniji koja počinje od Trga Slobode na kome se nalazi grandiozni 35 metara visoki spomenik Svetom Đorđu – zaštitniku Gruzije. Tbilisi je izrastao u istinski turistički centar, u njemu se mogu čuti mnogi jezici, a u restoranima, prodavnicama i suvenirnicama, osim na gruzijskom, uglavnom je sve napisano na ruskom i engleskom. Gruzijski jezik i pismo su jedinstveni, toliko da je njihov alfabet UNESKO uvrstio na listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva. Jedan od najoriginalnijih „spomenika“ gruzijskom pismu ipak se ne nalazi u Tbilisiju, nego na jugozapadu zemlje u Batumiju, glavnom gradu Adžarije. Do ovog poznatog ljetovališta putovali smo izuzetno modernim i udobnim vozom na sprat. Koliko je prisutna kultura čitanja u Gruziji moglo se naslutiti po mnogobrojnim antikvarijatima, knjižarama i uličnim prodavcima knjiga u glavnom gradu, ali prvo iznenađenje nas je dočekalo u zgradi željezničke stanice kada smo vidjeli mladu djevojku koja iz knjigomata uzima knjigu. Drugo iznenađenje vidjeli smo u vozu u kome postoji mala biblioteka kako bi putnici, uprkos dostupnom internetu, mogli da prekrate vrijeme putovanja. Jedna od prvih građevina koja se vidi u Batumiju jeste Alfabetski toranj – 130 metara visoka građevina na kojoj su poput dvostrukog heliksa DNK prikazana sva slova alfabeta, simbolizujući tako neraskidivu vezu između Gruzina i njihovog pisma. Alfabetski toranj je naročito atraktivan tokom noći kada biva bogato osvijetljen. Takođe tokom večeri, na šetalištu duž crnomorske obale, pod diskretnim svjetlom moguće je prisustvovati „predstavi“ koju izvode Ali i Nino, dvoje ljubavnika koji čine nesvakidašnju pokretnu skulpturu. Uprkos poznom septembru, more je ugodno toplo, a na šljunčanoj plaži bilo je još dosta kupača. Ipak, najljepši dio boravka u Batumiju bilo je druženje sa ocem Davidom, sveštenikom koji je studirao u Beogradu i koji odlično govori srpski jezik. S njim smo otišli u Džvartamagleba manastir u brdima iznad grada, odakle se pruža fantastičan pogled na Batumi, obalu i močvaru, te na vijence iza kojih je Turska. Za bolje razumijevanje prošlosti, ali i sadašnje situacije u Gruziji, razgovori sa divnim i blagim ocem Davidom bili su neprocjenjivi i sigurno ih nećemo zaboraviti.

   A iz Batumija – na istok! Regija Kaheti prema granici sa Azerbejdžanom je dio Gruzije u kome ranije nismo bili. Imali smo želju da posjetimo „grad ljubavi“ Signagi, te manastir Svete Nine u Bodbeu. Sveta Nina je najznačajnija prosvjetiteljka u Gruziji, početkom 4. vijeka širila je hrišćanstvo pokrstivši i samog gruzijskog cara Miriana. Gruzijski krst, veoma karakterističog izgleda, naziva se još i krst Svete Nine. Manastir je prepun hodočasnika, a lociran je na mjestu sa kojeg se pruža neponovljiv pogled na dolinu rijeke Alazani i kavkaske vrhove. Bio je poseban doživljaj kada smo u manastirskom dvorištu sreli svatove u prelijepim narodnim nošnjama. Signagi je malo ali izuzetno živopisno mjesto koje obiluje tavernama, restoranima i uličnim prodavačima raznih domaćih radinosti. Poseban šarm mu daju kaldrma, stare zidine i prekrasan pogled prema dolini i planinama, pa nije čudno što je vrlo popularna destinacija. U Telaviju, najvećem gradu regije, obišli smo tvrđavu iz 17. vijeka u kojoj se nalazi škola osnovana 1758. koja i danas radi. Premda je cijela Gruzija poznata po proizvodnji vina, Kaheti vjerovatno ima najveći broj vinarija i vinskih ruta. Zato je i Telavi prepun vinoteka i restorana u kojima se mogu degustirati kahetska vina.

Na povratku u Tbilisi obišli smo manastir Džvari iz 6. vijeka, još jedan gruzijski lokalitet na spisku svjetske baštine UNESKO-a. Odatle smo, zajedno sa iznenađujuće velikim brojem arapskih i japanskih turista, uživali u pogledu na staru prijestonicu Mchetu.

   I naše drugo putovanje u Gruziju iznjedrilo je mnoga iznenađenja, ali u isto vrijeme, činilo se kao povratak u poznato, putovanje kući. Jer kao i kod kuće, tamo imamo prijatelje bez kojih ovakve putešestvije ne bi bile moguće. Tamo nas uvijek dočekaju specijaliteti koje volimo – hačapuri, hinkali, čurčele, najrazličitiji sirevi… Gruzija zaista uvijek oduševljava čula i osvaja srce. Zato smo joj se vratili i zato ćemo joj se ponovo vraćati.

* Objavljeno u „Glas Srpske“, dodatak Glas Plus, 28 i 29. 12. 2019. str. 6 i 7.

KUĆA OD ZAVIČAJA (MIRJANI, TAMO NEGDJE)

Može biti da sam o Vuku znao ponešto više od onih koji su tih godina kao od šale nizali petice, ipak, vukovac nisam bio. Ma ni blizu! Takav rasplet je, na koncu, bio i jedini pravedan, jer sam instinktivno, na neobjašnjivom primordijalnom nivou više naginjao Mrkalju nego Vuku. Dabome, prije nego što sam od Razredne uopšte doznao više o Savi Mrkalju. Bio sam, dakle, tek crticu ili rezu iznad ubogog prosjeka, ali, koliko me pamćenje služi, nisam ćutao kada su me prozivali da odgovaram. Čak i kad gradivo nisam dobro poznavao, govorio sam, zamuckujući i izvlačeći neke poveznice, hvatajući se za spasonosne pojaseve koje je srednjoškolski mozak spuštao niz kanape upamćenih enciklopedijskih pikanterija ili nasumično pročitanih i memorisanih „Da li ste znali da…“ rubrika Politikinog zabavnika. Kako bilo, ćutao nisam. Kod Razredne naročito. Znali smo se na času raspričati o Autostoperskom vodiču, Hazarskom rečniku, Kvaki 22, ili o nekim drugim knjigama koje nisu bile dio kurikuluma, a kojima je neštedimice punila moj ruksak nakon nastave. Dio učenica (da, bio sam jedini dječak u razredu) vrckajući se hihotao, dio čujno (sic!) kolutao očima, a dio se poluglasno pitao o čemu to nas dvoje kog vraga pričamo?

A onda se desilo – zaćutao sam. Skoro frtalj vijeka kasnije stajao sam u amfiteatru moje srednje škole i ćutao. Govorio sam i pred više ljudi, govorio sam u tom istom amfiteatru godinu dana ranije, ali grlo mi nikad nije bilo tako stegnuto i suvo. Glasnice, ti najtananiji instrumenti iz kojih izvire zvuk, mirovale su pod mojim jezikom okamenjene poput fosila. Ispred mene sjedjeli su profesori bivši i sadašnji, članovi porodice i rođaci u crnini, poznanici, prijatelji… Ipak, vjerujem da bih uspio sastaviti koju rečenicu da nije bilo uplakanih đaka. Jer, iako ih prvi put vidim, ti đaci nisu neka nepoznata djeca. Oni su djeca Razredne. Kao što sam to bio i ja prije nego što su oni rođeni. Oni su, dakle, moja braća, moje sestre. Kako sam onda, tako suočen sa suzama svojih rođenih, mogao da kažem bilo šta?

A nije da se ne bi imalo šta reći… Pregršt anegdota, crtica iz razgovora, zanimljivih prepiski, susreta. Razredna jeste bila profesor, ali bila je i prijatelj. A prijateljski odnos podrazumijeva razmjenu mišljenja. Bila je otvorena za nova iskustva, imala je uho i osjećaj za ono što su đaci (prijatelji) imali da kažu. I kako je ona uticala na nas, tako smo mi njoj preporučivali da čita Adaševića i Demića (o, koliko je samo zavoljela „Molske akorde“! Možda baš zbog Mrkalja i Srezojevića…), ili da sluša Dream Theatre, Block Out i Hladno pivo. A tek one tradicionalne januarske telefonske konferencije povodom NIN-ove nagrade… Ali ništa od toga nije moglo da nađe put do ušiju onih koji su došli na komemoraciju. U toj tišini koja nije trajala duže od par sekundi, u meni se vrtio film, od ekskurzije 1998. godine, preko pisanja recenzije za moje prvo (da li?) literarno djelo, do dvije hiljade i neke kad mi je javila kako je otkrila Edgara Li Mastersa i epitafe u njegovoj Spoon River Anthology.

Epitaf. PAF!! Epitaf! Tek tako… Po definiciji, to je kratak tekst u čast preminule osobe. Ali još nije vrijeme. Kako napisati epitaf za Razrednu?! Ne ide to… Zato sam, nakon tih nekoliko mučnih trenutaka muka i iščekivanja rekao samo jedno tiho, pretužno, iskreno: hvala.

Na putu kući, razmišljao sam o zavičaju. O nenadoknadivoj praznini koju je Razredna ostavila a koje, siguran sam, ljudi (još) nisu svjesni. Sa druge strane, ja sam itekako svjestan gubitka. Premda već godinama u zavičaju nemam kuću, još imam kuću od zavičaja. Odlaskom Mirjane Prodanović urušio se jedan od zidova te kuće, onaj gdje su bila ulazna vrata. Bila su to vrata na koja sam u svako doba dana i noći mogao da pokucam. Tih vrata nema više. U nekim narednim godinama ostaje mi da se šunjam pod prozorima te kuće od zavičaja i da se uvlačim u nju kradomice, poput bjegunca. Pa i pobjegao si iz zavičaja, reći će mnogi. I biće u pravu. Ali dušom nikad otišao nisam. Zato i boli. Mnogo boli, Razredna. Mnogo boli…

* Jula 2019.