KUĆA OD ZAVIČAJA (MIRJANI, TAMO NEGDJE)

Može biti da sam o Vuku znao ponešto više od onih koji su tih godina kao od šale nizali petice, ipak, vukovac nisam bio. Ma ni blizu! Takav rasplet je, na koncu, bio i jedini pravedan, jer sam instinktivno, na neobjašnjivom primordijalnom nivou više naginjao Mrkalju nego Vuku. Dabome, prije nego što sam od Razredne uopšte doznao više o Savi Mrkalju. Bio sam, dakle, tek crticu ili rezu iznad ubogog prosjeka, ali, koliko me pamćenje služi, nisam ćutao kada su me prozivali da odgovaram. Čak i kad gradivo nisam dobro poznavao, govorio sam, zamuckujući i izvlačeći neke poveznice, hvatajući se za spasonosne pojaseve koje je srednjoškolski mozak spuštao niz kanape upamćenih enciklopedijskih pikanterija ili nasumično pročitanih i memorisanih „Da li ste znali da…“ rubrika Politikinog zabavnika. Kako bilo, ćutao nisam. Kod Razredne naročito. Znali smo se na času raspričati o Autostoperskom vodiču, Hazarskom rečniku, Kvaki 22, ili o nekim drugim knjigama koje nisu bile dio kurikuluma, a kojima je neštedimice punila moj ruksak nakon nastave. Dio učenica (da, bio sam jedini dječak u razredu) vrckajući se hihotao, dio čujno (sic!) kolutao očima, a dio se poluglasno pitao o čemu to nas dvoje kog vraga pričamo?

A onda se desilo – zaćutao sam. Skoro frtalj vijeka kasnije stajao sam u amfiteatru moje srednje škole i ćutao. Govorio sam i pred više ljudi, govorio sam u tom istom amfiteatru godinu dana ranije, ali grlo mi nikad nije bilo tako stegnuto i suvo. Glasnice, ti najtananiji instrumenti iz kojih izvire zvuk, mirovale su pod mojim jezikom okamenjene poput fosila. Ispred mene sjedjeli su profesori bivši i sadašnji, članovi porodice i rođaci u crnini, poznanici, prijatelji… Ipak, vjerujem da bih uspio sastaviti koju rečenicu da nije bilo uplakanih đaka. Jer, iako ih prvi put vidim, ti đaci nisu neka nepoznata djeca. Oni su djeca Razredne. Kao što sam to bio i ja prije nego što su oni rođeni. Oni su, dakle, moja braća, moje sestre. Kako sam onda, tako suočen sa suzama svojih rođenih, mogao da kažem bilo šta?

A nije da se ne bi imalo šta reći… Pregršt anegdota, crtica iz razgovora, zanimljivih prepiski, susreta. Razredna jeste bila profesor, ali bila je i prijatelj. A prijateljski odnos podrazumijeva razmjenu mišljenja. Bila je otvorena za nova iskustva, imala je uho i osjećaj za ono što su đaci (prijatelji) imali da kažu. I kako je ona uticala na nas, tako smo mi njoj preporučivali da čita Adaševića i Demića (o, koliko je samo zavoljela „Molske akorde“! Možda baš zbog Mrkalja i Srezojevića…), ili da sluša Dream Theatre, Block Out i Hladno pivo. A tek one tradicionalne januarske telefonske konferencije povodom NIN-ove nagrade… Ali ništa od toga nije moglo da nađe put do ušiju onih koji su došli na komemoraciju. U toj tišini koja nije trajala duže od par sekundi, u meni se vrtio film, od ekskurzije 1998. godine, preko pisanja recenzije za moje prvo (da li?) literarno djelo, do dvije hiljade i neke kad mi je javila kako je otkrila Edgara Li Mastersa i epitafe u njegovoj Spoon River Anthology.

Epitaf. PAF!! Epitaf! Tek tako… Po definiciji, to je kratak tekst u čast preminule osobe. Ali još nije vrijeme. Kako napisati epitaf za Razrednu?! Ne ide to… Zato sam, nakon tih nekoliko mučnih trenutaka muka i iščekivanja rekao samo jedno tiho, pretužno, iskreno: hvala.

Na putu kući, razmišljao sam o zavičaju. O nenadoknadivoj praznini koju je Razredna ostavila a koje, siguran sam, ljudi (još) nisu svjesni. Sa druge strane, ja sam itekako svjestan gubitka. Premda već godinama u zavičaju nemam kuću, još imam kuću od zavičaja. Odlaskom Mirjane Prodanović urušio se jedan od zidova te kuće, onaj gdje su bila ulazna vrata. Bila su to vrata na koja sam u svako doba dana i noći mogao da pokucam. Tih vrata nema više. U nekim narednim godinama ostaje mi da se šunjam pod prozorima te kuće od zavičaja i da se uvlačim u nju kradomice, poput bjegunca. Pa i pobjegao si iz zavičaja, reći će mnogi. I biće u pravu. Ali dušom nikad otišao nisam. Zato i boli. Mnogo boli, Razredna. Mnogo boli…

* Jula 2019.

 

O ROMANU „MULAT ALBINO KOMARAC“: SMELLS LIKE GOOD BOOK

Proljeće je tek počelo da se budi i sve djeluje kao što treba da bude. Dječaci igraju fudbal. Ovaj prizor može se na ovom mjestu vidjeti od prvih toplih dana do prvog snijega. Nema ničeg posebnog u njemu.

Onda mi sinu. Ti dječaci. Tu su, iz komšiluka. I svakom od njih upravo je mjesto u školi, a ne na livadi. Radni je dan i upravo je trebalo da traje nastava.

Čitalac romana „Mulat albino komarac“ Steve Grabovca naići će na ove redove tek nakon pedesetak pročitanih stranica. Zašto bih onda prikaz započeo njima? Pored toga što Grabovčev narativ nije hronološki linearan i shodno tome omogućava metod „temporalnog konjićevog skoka“ u opisivanju djela, postoje još dva bitna razloga. Prvi je taj što ova naoko obična, a zapravo vrhunski jeziva scena predskazuje početak kraja dotadašnjeg života glavnog junaka. To je onaj osjećaj iz horor filmova kad postaje jasno da nešto nije u redu, ali još ne možete da dokučite šta. Drugi razlog zbog kojeg me je ovaj odlomak toliko potresao krajnje je lične prirode. Naime, bio sam jedan od onih dječaka na livadi koji su igrali fudbal. Priznajem, pomalo je zastrašujuće naći se tako neočekivano u vidokrugu književnog junaka, biti stiješnjen među koricama knjige (makar i na tren) i ponovo biti uvučen u vorteks ratnog bezumlja od kojeg bježimo već decenijama. Treba, dabome, priznati i to da me intimno poznavanje prostora i vremena u kome se odvija dobar dio radnje romana sasma diskvalifikuje kao objektivnog čitaoca i, prema tome, nekoga ko bi se na nepristrasan način pozabavio rastumačenjem štiva. Međutim, kako vjerujem da će ini kritičari i čitaoci vrlo brzo uvidjeti objektivne literarne vrijednosti djela, dopustiću sebi nedopustivo – svojevrstan insajderski osvrt koji možda ne može da bude lako uočljiv širokom publikumu.

MULATU tom smislu, valjalo bi najprije reći koju o geografiji. Mjesto radnje je Brod, premda je to uočljivo tek u asocijativnom nizu (rafinerija, most, granica) ili dobrim poznavaocima lokalne toponimike. Zbog toga vrijedi ukazati na sjajnu detaljnost i originalnost opisa koji su pokatkad čisto ingeniozni i/ili humorom obojeni: Izlazim na ulicu koju prosto zovemo – Glavna, jer se proteže cijelom dužinom, od ulaza u grad do rafinerijske kapije. Da, tu, na ulaznoj kapiji rafinerije nafte završava grad. To je možda jedina glavna slijepa ulica na svijetu. Simbolički potencijal sintagme jedina glavna slijepa ulica na svijetu je zapanjujuće gigantski. Opisi Nasipa, Nebodera, Žitokombinata, gradske pijace ili postratnog urbanističkog rugla koje kao da je u prostor preneseno sa platna nekog (veoma lošeg) predstavnika kubizma, do te mjere su živopisni da će ih bez sumnje osjetiti i čitaoci koji nikad nisu prošli ovim gradom. Ukupan geografski dojam ne bi bio potpun bez mirisa sumpornih isparenja na koje su stanovnici već odavno svikli, ali Grabovac ne samo da ga nije previdio, već ga vrhunski plastično opisuje, takoreći ulazeći čitaocu u nozdrve.

Osim specifičnosti mjesta radnje, jezik je nešto što takođe zavređuje pažnju. Pri tome ne mislim na jezik narativa koji je jasan i neopterećen, usljed čega su rečenice mahom kratke, a tekst se brzo čita. Mislim na lokalni govor kojim u nekoliko navrata progovaraju likovi romana, a koji je Grabovac vjerodostojno prenio, doprinoseći tako i atmosferi, ali i (kulturološkoj) distinkciji između onih koji govore tako i onih koji to ne čine: E, aj mi otiđ kup kiselu ili E, aj nam pomoz da zatvorimo butik, dost je za danaske ili Nemoj tamo, tur je vamo.           

Atmosfera predstavlja možda najznačajniji i najslojevitiji dio romana. Moguće je prepoznati i uživjeti se u čitavu nisku tih slojeva – od atmosfere beznađa, neizvjesnosti, straha, užasa, terora, iščekivanja, bijesa, potištenosti, do atmosfere ispunjene vjerom, olakšanjem, smirenošću i nadom. Glad je ono što se provlači kroz sve pomenute slojeve i što ih povezuje u jedinstveno tkanje. Glavni junak je doista u životu dobio obilnu porciju gladi, ali kada autor piše o gladi, ni tada on to ne čini na jednoznačan način, pa tako možemo razlikovati bukvalnu, fizičku glad, glad za muzikom, filmom i umjetnošću, glad za smislom, glad za ljudskošću, na koncu i glad za životom.

Posebno fascinira Grabovčeva pripovjedačka neposrednost koja je gotovo u potpunosti lišena optuživanja i osude. U tome se i krije katarzičnost ovog romana – u neprihvatanju statusa žrtve koja je vječito kivna na život, ili preciznije, na one koji su život pretvorili u pakao. A život glavnog junaka zaista je ličio na pakao u kome se smjenjuju gladovanje, tamnovanje u logoru, strah, gubitak samopouzdanja, gubitak prijatelja, gubitak vjere u ljude, gubitak roditelja. Kako je onda moguće da pored svih tih gubitaka Grabovčev junak i sam nije postao gubitnik? Čini mi se da nije skliznuo među luzere prije svega zato što je umio da postavi prava pitanja i što je na njih tražio odgovore. Bilo bi lijepo da jednom neko isiše sva sjećanja iz nas. Šta bismo onda bili? Neko novi? Ili niko? Junak ne daje odgovor, ali prihvata da nosi breme sjećanja, to su njegovi ožiljci, njegov „talog iskustva“, svjestan je da su sjećanja integralni dio njega. Osim toga, u tim sjećanjima žive i njegovi roditelji i neki drugi dragi ljudi i događaji i on ne može da ih se odrekne. Junak romana „Mulat albino komarac“ je poput Mister Noa (njegovog omiljenog strip-junaka koji je ime dobio po tome što je uporno ponavljao „no“ dok su ga mučili) preživio i rat i zatočeništvo. I poput njega, Grabovčev junak je rekao NE! samodestrukciji, samosažaljenju, primitivizmu i besciljnosti življenja. Pobijedivši tako samoga sebe, junak kao da se ponovo rodio (po ko zna koji put!). Samo tako, valjda, i može da se živi nakon svega.

Stevo Grabovac napisao je dirljivu, hrabru, na momente mučnu i tešku, opominjuću ali optimističnu knjigu, emotivan roman lišen mržnje, knjigu podjednako ispunjenu ljubavlju i strahotama. „Mulat albino komarac“ se može tretirati kao roman izgubljene generacije, ali to je iznad svega lična (is)povijest koju je autor majstorski ispričao. I još nešto. Premda naslov bez sumnje budi konotacije na Nirvanin Smells Like Teen Spirit treba ukazati i na sljedeće: mulat, albino, komarac su pojmovi koji označavaju nešto strano, nepoželjno i/ili drugačije. Roman Steve Grabovca zasigurno jeste drugačiji, možda će nekome biti i stran, ali će za našu književnost knjige poput ove uvijek biti poželjne.

*Objavljeno na imprimatur.ba i kulturište.

DVA PUTA DO GRUZIJE

Dogodilo se to početkom milenijuma, nenadano, kako to već biva s velikim ljubavima. Među kopiranim listinama iz kojih je valjalo spremiti ispit egzotičnog naziva „Turističke regije svijeta“, na frtalj sivkaste stranice, između Malog i Velikog Kavkaza, stislo se poglavlje o crnomorskoj obali Gruzije. Tih nekoliko škrtih redova obuzelo je studenta-zanesenjaka do te mjere, da je mahnito tražio sve što se moglo pročitati o toj čudnovatoj zemlji. Sjećam se kako sam se lako odrekao pozamašne svote da bih pazario Grejvsovo Zlatno runo, tek da bih kroz mit okusio drevno putovanje Argonauta u Kolhidu, zelenu i plodnu gruzijsku niziju. Putovao sam tamo upijajući priče o toj zemlji koje mi je s pažnjom prepričavao profesor Miloš Bjelovitić, putovao sam bjesomučno buljeći u geografske karte ili u monitor internet kafea kraj nekadašnjeg Filozofskog fakulteta. Na diskete sam snimao fotografije manastira i panorame Tbilisija i Batumija otužne rezolucije. Istraživao sam sukob u Abhaziji, prebrojavao mnogobrojne nacionalne parkove i prirodne rezervate, čudio se bajkovitom pismu, čitao legende o pećinskim gradovima i srednjovjekovnom carstvu. Pamtim dan kad sam shvatio da velike Sovjetske enciklopedije u biblioteci PMF-a ne mogu da koristim bez rječnika i dan kad sam kupio jedan polovni rusko-srpski na tezgi kod Narodnog pozorišta. I starijeg brata sam zarazio Zakavkazjem do te mjere da mi je preko interneta (u to vrijeme poduhvat i po!) naručio knjigu sa Amazona. Još se dobro sjećam bitke koju je mentor vodio s ostatkom nastavničkog vijeća kako bismo našu ljubav ozvaničili odbranom diplomskog rada. Na koncu smo uspjeli. Stajao sam pred komisijom u prevelikom na-vrat-na-nos kupljenom odijelu držeći u rukama reljefnu kartu Gruzije koju sam načinio od terakote i glinamola. A onu desetku i aplauz kolega nisam zaslužio ja, nego ona. Čak i takvom luckastom pajacu bilo je lako zadiviti publiku ljepoticom kao što je Gruzija.

A onda sam, nakon mnogo godina u kojima sam se geografijom (i Gruzijom) bavio iz hobija, iznenada baš kao i prvi put, dobio priliku da je konačno istinski upoznam. Prije tri proljeća moj pasoš nagrađen je zelenim pečatom na aerodromu u Tbilisiju. I znate šta? Gruzija je još ljepša uživo. Ali o tome i ljubavi koja i dalje traje nekom drugom prilikom.

* Objavljeno u M:agazin, proljeće 2019.

NEKAKO ĆEMO!

Tog prvog aprila osvanuli smo u našoj kućici na selu. Tada su konačno i najveći skeptici među prijateljima shvatili da smo ozbiljni i da je datum selidbe sasvim slučajno rezervisan za šale i smicalice. O(d)govaranja, snebivanja, rogačenja očiju i božikanja lagano su ustuknula pred pitanjem svih pitanja: Kako ćete? Poput odlučnih, drčnih i pomalo naivnih dvadesetogodišnjaka uvijek smo davali isti odgovor: Nekako ćemo. Naravno, kad s ove distance pomislim na to vrijeme, zaista smo izgledali i zvučali kao bleskasti avanturisti. Uz to, avanturisti do već pomalo okoštalih ramena umočeni u tridesete.

Nekako ćemo. To je univerzalni balkanski odgovor na sva ona promišljanja, na „za“ i „protiv“ liste, kalkulacije i planiranje, tako svojstvene nekim srećnijim geografskim širinama. Čini se da je to i jedini mogući obrazac za život ovdje, jer se nebrojeno puta pokazalo da planovi individualaca u sistemu akutno oboljelom od entropije ne vrijede ni pišljiva boba. Stihija je u nepremostivoj zavadi sa bilo kakvim planovima od davnina.Tako mu je to, što bi rekao Vonegat. I to „nekako ćemo“ doista liči na prepuštanje stihiji, matici nepredvidive rijeke. Da li smo se plašili? Dabome, ali smo vjerovali da ćemo isplivati. Uvijek smo više strahovali od pogubnog gliba, od stajanja u blatu i bespomoćnog osmatranja proticanja života.

Nekako ćemo. Ove riječi možda nekome predstavljaju okosnicu životne filozofije, ali jedno je sigurno — u njima ima više vjere i nade nego što se čini u prvi mah. Lako je zamisliti sve one koji su se bodrili izgovarajući ih kao svojevrsnu molitvu. Mislim da smo ih i mi govorili s takvim prizvukom, iako su ih naši sagovornici tumačili kao lakomislene riječi onih koji nemaju pojma u šta se upuštaju. I nismo znali. Ne samo da nikad ranije nismo živjeli na selu nego nismo živjeli ni u kući. Prvih nekoliko mjeseci nismo imali auto, a ja nisam imao posao. Komšije su nas često sretale dok smo kilometrima tabanali uzbrdo, noseći u cekerima potrepštine iz najbliže prodavnice. Onda bi nas povezli. Pitali bi gdje radimo. Razgovor bi prilično naglo utihnuo kad bi čuli kako Marija pominje biblioteku. Zatim bi prekidali neugodnu tišinu pitanjem: „Kako ćete bez auta?“ Nekako ćemo.

I stvarno, nekako smo kupili auto (na našu radost, a na žalost listova na mojim nogama, koji su taman počeli da liče na one Safeta Sušića); nekako smo već prve godine imali plodove u bašti (uprkos mojim egzibicijama sa mijenjanjem strogo definisanog plodoreda); nekako sam uspio iscijepati drva za zimu (eh, da je to neko snimio u čaplinovskom maniru, bio bi to zasigurno veličanstven comeback nijemih komedija!); nekako smo izašli na kraj sa vonjajućom misterijom zvanom septička jama… Nekako smo se navikli na različite satnice raspjevavanja raznolikih ptica, šuštanje okerastih listova kukuruza, na gorkasti bazd marve koji pokatkad nanese vjetar, na činjenicu da nam šumske jagode rastu na nekoliko metara od ulaznih vrata, na pijetlove koji čine ono što smo mi odavno zaboravili — entuzijastično pozdravljaju novi dan. Upravo taj frontalni juriš na čula jeste ono što nikome ne pada na pamet kad se priprema za odlazak na selo. Moram da priznam da je čulu vida prilagođavanje bilo najlakše. Nestvarne nijanse sa palete koju nudi priroda lako su zasjenile svu varošku sivost koju razbija tek poneki izlog butika ili neon sa reklamnih mamipara. Neboder bez dileme jeste čudo ljudskog znanja i ruku, ali ne može se mjeriti sa čudima prirode koje već predugo uzimamo zdravo za gotovo: s onim debelim hrastovima i bukvama, s fazanima koji se vrzmaju oko dvorišta, ili sa raznolikošću krila leptirica. Da, oči su se na selo privikle bez negodovanja.

Međutim, bilo bi prejednostavno i odveć idealistički tvrditi da selo čine samo leptirići i fazani, iliti njihanje klasja i miris dozrelog grožđa. Selo takođe čine problemi i ljudi. Nekako se navikneš na probleme, premda moram da pomenem teško objašnjive i vanredno česte nestanke struje i prilično mršavu pokrivenost signalom mobilne telefonije. Postoje i oni problemi iz domena više sile, kao na primjer — snijeg. Kad snijeg napada, kao što je bio slučaj u prethodne dvije zime, naš je zaselak amputiran i od ostatka sela a nekmoli od Banjaluke. Tada na scenu stupaju ljudi koji se sami organizuju, prave improvizovane grtalice i prije zore započinju sa čišćenjem ceste. Dozvoliću sebi generalizaciju i reći ću — dobri su ovdje ljudi. Da budemo načisto, prilično sam strepio od toga kako ćemo se slagati s njima, sa potpunim strancima s kojima, tako mi se barem činilo, nemamo ama baš ništa zajedničko. Ispostavilo se da je naša zebnja bila neosnovana, jer sve što su dobrosusjedski odnosi iskali bila je stara dobra iskrenost. To je ono nešto zajedničko, ona vezivna nit što nas spaja. Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca. A i oni su oduvijek bili iskreni. Baba Radmila je za našeg psa govorila kako je dobar, ali malo naopak. Kad nas je jedared presreo u šetnji, komšija Mišo, naviknut da je psu mjesto na lancu, izgovorio je antologijsku rečenicu: „Ne bi’ ga ja vodô ni da piša kolonjsku vodu!“Takvi su ovdje ljudi, što na umu, to na drumu. Ako to poštuješ, onda nema problema. Ali ako muljaš, vrdaš, praviš se pametan i nadmen, e onda… Imalo bi se još mnogo toga reći o našim seljacima, o đedu Radetu, recimo, koji ne psuje Boga, sunce, hljeb, nego kroz smiješak kaže „Jebem mu pola šale!“, no o tome drugom prilikom. Ipak, ono što treba da se kaže jeste da su ljudi izuzetno vrijedni. Mi, prepametni posmatrači sa strane, mislimo da sve znamo. I sâm sam bio takav, ali tek pošto sam vidio koliko muke i truda zahtijeva poljoprivreda, mogu da tvrdim da paprika nije skupa, da je karfiol jeftin, da je kupus bagatela.

Kad nisam znao od koga da nabavim drva, pitao sam komšiju Ljubu, a on kaže riješićemo. I riješili smo. Kad nisam znao kad i kako da orežem lozu, pitao sam babu Ranku. Kad je naš četvorotočkaš ispustio dušu na parkingu, zvao sam komšiju Mišu. Iskreno sam trebao pomoć, jer iskreno ništa nisam znao o lozi, nabavci drva, osiguračima u motoru benzinca.

I tako to naše „nekako ćemo“, eto, traje skoro tri i po godine. Nema nikakve sumnje da smo za starosjedioce na Babića brdu i dalje egzotični primjerci, jednovremeno čudni i simpatični dvojac bez kormilara što šeta psa (i mačke!) po ataru. Bez obzira na to, mislim da smo uspješno prošli inicijaciju (učešće u postavljanju ograde lokalnog groblja, svadbe, slave, rođendani…) i na neki način postali dio zajednice. Život na selu nije jednostavan, da se razumijemo, ali oplemenjuje na mnogo načina i vrijedi truda. Ponekad baš zaškripi, kao onda kad je suša jednog ljeta sparušila par tona komšijinih krastavaca. Sjećam se da sam ga pitao „Pa kako ćete se iščupati“, a on se nasmiješio, podigao čašicu rakije da nazdravi i zvonkim glasom punim samopouzdanja rekao: „Nekako ćemo!“

(Tekst „Nekako ćemo”, iz pera Berislava Blagojevića objavljen je u Talasu #7, čiji je temat SELO 2.0)

* Tekst je dostupan i na ovom linku

ZA DOBRO PAMĆENJE

Prošle godine putovali smo u Gruziju. Bilo je nezaboravno.

Tačno je da bi ovakav početak teksta bio neprimjeren i za onaj neuništivi osnovnoškolski maltretman pod naslovom „Kako sam proveo raspust“, ali šta da se radi kad je posjeta Zakavkazju zaista bila – nezaboravna. Da, znam da bi valjalo pažljivije koristiti ovu riječ, ali… Kako drugačije objasniti činjenicu da se nakon više od godinu dana živo sjećam boje glasa taksiste Cezara (!) koji nas je vozio od Gorija do pećinskog grada Upliscihe? Ili da pamtim pukotine na puškarnici utvrđenog srednjovjekovnog manastira Ananuri i kas poludivljih konja tik iza hotela u Stepandsmindi gdje smo prenoćili? Ili umorne oči bake koja u sjeni grandioznog spomenika posvećenog Svetom Georgiju na Trgu Slobode prodaje stare knjige, krastavce i bokore zumbula.

DSCN8840Ne postoje vodiči i karte koji mogu da osvježe sjećanje na ovakve detalje. Ali nema ni potrebe, jer oni su tu, uprkos tonama tričarija koje se svakodnevno obrušavaju na nas, bezočno atakujući na kratkoročnu i dugoročnu memoriju. Jedino (i)racionalno objašnjenje jeste da je Gruzija svoju specifičnu energiju i svekoliku unikatnost utisnula u mene poput kakvog neotarašljivog žiga!

Pretjerujem? Možda, ali o Gruziji se ne može bez pretjerivanja. U toj evroazijskoj zemlji ukliještenoj između Velikog i Malog Kavkaza i između Crnog i Kaspijskog mora, sve je u ekstremu: od planinskih vrhova iznad pet hiljada metara, do morske obale, od bujne Kolhidske nizije do poluaridne regije Kaheti na istoku, od drevnih crkava i manastira, do ultramoderne arhitekture Tbilisija, od luksuznih džipova u mondenskim zimovalištima do siromaštva običnog puka, od muzike koja se čuje gotovo na svakom uglu, do tužne tišine u domovima izbjeglica iz Južne Osetije. I ne bi bilo toliko zadivljujuće da se sve ove krajnosti nalaze u zemlji veličine Brazila ili barem Njemačke, ali Gruzija je, ukoliko ne računamo otcijepljene Južnu Osetiju i Abhaziju, otprilike veličine Hrvatske!

DSCN8674I dalje mislite da pretjerujem? U redu, sad pokušajte da zamislite da se na toli(c)koj površini nalaze tri lokaliteta od zaštitom UNESCO-a, brojne (žive!) crkve iz 6. ili 7. vijeka, ostaci dinosaurusa unutar pećine Sataplia, kilometri plaža i ski-staza, jedno od nalazišta najstarijih humanoida (Dmanisi), desetine nacionalnih parkova i rezervata (ukupno 7% državne teritorije)… Ovi i slični enciklopedijski podaci su tek tri-četiri klika daleko, međutim, oni se ne zadržavaju u pamćenju i ovaj tekst ne govori o njima. Ali pripovijeda o nezaboravnom, ako se sjećate. O onome čega nema ni u bespućima sveznajuće Mreže.

   Stari Tbilisi čak i početkom aprila vrvi od turista. Uprkos relativno nedavnom ratu, mnogi od njih su Rusi. U suvenirnicama je sve na engleskom, njemačkom i ruskom, a ruski je veoma prisutan i u restoranskim menijima. Niti jednog trenutka nisam osjetio mržnju, niti sam vidio neke grafite koji zapljuckuju preko Kavkaza, prema Vladivostoku. Iskreno, osjetio sam olakšanje zbog toga, jer nisam želio da posjetu Gruziji provedem u slušanju priča o ratovima. Centar prestonice je nevjerovatan: u stotinjak metara razdaljine koegzistiraju jermenska crkva (gdje je sahranjen čuveni pjesnik Sajat Nova), sinagoga, džamija i gruzijska patrijaršija; neke građevine su fascinantne i u odličnom stanju (npr. Opera), ali veći dio moguće je opisati kao šarmantno star i poluraspadnut. Zaista, ponekad je bilo teško povjerovati da u nekim zgradama i kućama ljudi žive! Međutim, ti utonuli temelji i napukle fasade puni su života, a sobe s visokim stropovima nerijetko su opremljene gomilom knjiga i klavirom ili pijaninom. Stare terase i balkoni, oronula ali i dalje prelijepa ulazna vrata, kapije od kovanog gvožđa i najčudnija stepeništa koja ste ikada vidjeli – česti su motivi razglednica. No, ono čega nema ni na razglednicama jesu psi i mačke koje se smucaju naokolo iskajući hranu (vakcinisani su i čipovani). Prijateljski odnos prema njima govori mnogo o Gruzinima. Kao i odnos prema kulturi: pozorišta, muzeja, galerija i skulptura je toliko da posjetiocu ne bi bilo dovoljno ni mjesec dana da ih obiđe. Opet pretjerujem? Spreman sam da se kladim sa svakim Nevjernim Tomom!

DSCN8786Sjeverno od Tbilisija nalazi se stara prestonica Mcheta i manastir Džvari (iliti Krst) koji su uvršteni na listu svjetske baštine. Zapanjujuće, ali čak i uz poslovično fotografisanjem opterećene japanske turiste, u manastiru se mogao osjetiti vijekovni mir kako izbija iz debelih zidina. Panoramski pogled prema rijeci Aragvi, Mcheti i dominantnoj Svetickoveli katedrali (11.v.) se ne zaboravlja. Još sjevernije, na samoj granici sa Rusijom, šćućuren je gradić Kazbegi (Stepandsminda). U njemu se nalazi Rooms Hotel sa ogromnom terasom i pogledom prema bijelim vrhovima Kavkaza od kojeg poželiš da napišeš pjesmu u čast Ilije Čavčavadzea, ili, kad bi bilo hrabrosti, u pomen Bulata Okudžave. No, možda najzanimljiviji detalj hotela jeste restoran u kome su svi separei različiti, a odvojeni su policama s knjigama. Na jednoj od njih našao sam izdanje Andrića na ruskom (Na Drini ćuprija i Travnička hronika u jednoj knjizi štampanoj 1974.). Na uzvišenju iznad Kazbegija (na 2.170 m n.v.) nalazi se crkva Cminda Sameba do koje vodi nešto što lokalci zovu put, premda smatram da za ono kuda su nas provezli treba smisliti novi termin. Uska, takoreći kozija stazica, ispresijecana jarugama i na par mjesta gotovo zatrpana ogromnim stijenjem, vijuga kroz gustu šumu dok taksista održava stalni kontakt s kolegama, jer ukoliko bi neko krenuo da se spušta nastao bi haos pošto ne postoji nijedno mjesto od podnožja do vrha gdje bi se dva vozila mogla mimoići.

Kad se krene od Tbilisija na zapad, nakon stotinjak kilometara se stiže u Gori, rodni grad druga Staljina. Morali smo da se našalimo: pošto mjesto Staljinovog rođenja obuhvata kućerak, muzej, te ogroman park, ispada da se majka poznatog brkajlije porađala u čitavom centru grada! Svega desetak kilometara od Gorija nalazi se pećinski grad Upliscihe, pomalo nestvaran pješčarski pejzaž sazdan od dvorana i hodnika.

DSCN8558U Gruziji, dakle, ništa nije obično. Čak ni sam čin putovanja. Tako su nas na dvjestotrideset i nekom kilometru od glavnog grada, uz prašnjavu cestu u srcu nedođije, dočekala tri dječaka. Nisu prodavali magnete za frižider. Nisu prodavali ni jagode, ni kiselu vodu. Prodavali su divlje šparoge! Kako onda, ako ćemo pošteno, kako da ih ikad zaboravim?! Nema šanse! Baš kao što nema šanse da ću zaboraviti putovanje maršrutkom do Batumija. Maršrutka je svojevrsno hibridno vozilo koje bi voljelo da je autobus i koje napune kao da je autobus, ali nažalost to nije. Ova kojom smo se truckali satima do obale bila je prilično nova, opremljena flat ekranom sa kojeg se emitovao ruski turbo-folk. Samo putovanje i ne bi bilo toliko strašno da ispred mene nije sjedio veseljko koji je sve prisutne nudio pivom, a kad je ostajao bez napitka, udarao je šofera u rame i naređivao mu da se zaustavi pored prve prodavnice. Potpuno normalna scena u Gruziji: u jednom trenutku, pijani putnik baca flašu kroz prozor maršrutke, a u drugom se svi putnici odreda krste (jer su negdje u daljini vidjeli crkvu). Da, Gruzini u veoma pobožni. U Tbilisiju smo vidjeli sveštenika kako osveštava mercedes ispred zgrade (kasnije, kad smo vidjeli kako se vozi, osveštanje automobila uopšte nije loša ideja). U našem apartmanu u Batumiju svaka prostorija je imala naljepnicu u obliku krsta, naljepnicu kakva se inače stavlja na ulazna vrata osveštane kuće ili stana. Međutim, ne bih rekao da su Gruzini religiozni fanatici. Prije bih ustvrdio da iz vjere uzimaju ono najljepše i najbolje, kako u svakodnevnom životu pojedinca, tako i u očuvanju kolektivnog identiteta. Još jedna crtica o nezaboravnom: u manastirskom kompleksu Gelati nadomak Kutaisija (takođe na listi svjetske kulturno-istorijske baštine), naš vodič bila je predivna žena koju smo tu zatekli. Nakon obilaska, ispričala nam je da je njen pokojni suprug radio tu kao istoričar i konzervator. Ona, kaže, na neki način nastavlja njegov rad. Prilog za njen, inače izuzetno profesionalno obavljen posao – dobrovoljan.

DSCN8914U Gruziji doista ne manjka lako pamtljivih autentičnosti. Recimo, začuđujuće rasprostranjena upotreba lima u gradnji, ili policijske stanice koje su, po dekretu Sakašvilija koji je podrazumijevao transparentnost i iskorjenjivanje korupcije, građene u staklu kako bi se vidjelo šta se unutra dešava. Ili čudnovat izgled pisma i pomalo arhaičan zvuk jezika. Jedina riječ za koju sam siguran da ima veze s nama bliskim i poznatim jezicima jeste – gvino. Možda je Gruzija zaista postojbina vina! U svakom slučaju, vinskih ruta ima od istoka do zapada, duž cijele zemlje, a ukus tih vina je, pogađate, nezaboravan. Premda ni loza, odnosno čača, nije za baciti. O gastronomskim specijalitetima bi se moglo napisati nekoliko pozamašnih tomova. Nepca nam se još sjećaju ukusa hinkalija, hačapurija, lobijanija, čurčela… Pokušali smo ih praviti po povratku, ali nije to bilo to bez onih gruzijskih začina.

Boravak u zemlji u kojoj su Argonauti tražili zlatno runo zanavijek se pamti. Ne pretjerujem, časna riječ. Zvuči kao reklama za ginko, ali nije: Gruzija – za dobro pamćenje.

  • Objavljeno u časopisu „TALAS“ broj 4, juli 2017.