PROVALNICI S RAZLOGOM

   Mačke su, to je već poslovično znano, veoma ljubopitljiva bića. A to je, opet, u savršenoj kontradikciji s njihovim kulerskim stavom i ponekom lijenom i nezainteresovanom pozom. Možda ih baš zato i volimo, zbog te nepredvidljivosti, zbog toga što su u stanju da put od krajnje unezvijerenosti do glasnog predenja i umiljavanja pređu u roku od minute ili dvije. Naš put do razumijevanja mačaka mnogo je duži, naravno, a ako ćemo iskreno – to je zapravo beskrajno putovanje. Jer, mačke nikad ne možeš da upoznaš u potpunosti, one uvijek imaju ono nešto s čim će te ponovo iznenaditi. Imati mačku, to je avantura za čitav život.

   A imati mačku kao što je Luce znači biti spreman za posebne izazove i staviti na probu strpljenje, nerve i, na koncu, zdrav razum. No, krenimo redom. Odmah po rođenju, Luce je bila drugačija. Ne samo zato što je u tom septembarskom leglu bila jedino trobojno mače uz još četiri džindžerasta. Ne, izdvajala se po tome što, kako nam se jedno vrijeme činilo, ona nikad nije spavala. Svi mačići spavaju, kao u pahuljastom oranž klupku – njene oči su otvorene. Ustaneš noću da piješ vodu i svi ušuškani žmire, samo ona gleda. Nahraniš ih prije posla, svi se obeznane od miline, samo Luce očima luta po plafonu, po uglovima sobe i traži nešto, ko zna šta. Ispostavilo se, ipak, da je s njom sve u najboljem redu, samo što je mnogo više zainteresovana za okolinu i dešavanja od ostalih maca. Baš ta njena osobina učinila je da je zavolimo još više, ali i da bdijemo zbog njenog ponašanja. Nakon nekoliko mjeseci Luce je bila vidno najmanja od svih (možda zato što se raste kad se spava?!), ali je stasala dovoljno da bi pravila raznorazne nepodopštine. Zasluženo i ponosno je nosila nadimak Luce Nevaljuce: kad se čistio snijeg ispred kuće ona je „lovila“ lopatu, kad sam skidao snježne naslage sa automobila, ona je kao statua božanstva stajala na haubi bez najmanje namjere da se pomjeri, a kad smo posijali pšenicu u saksiju ona je zalegla u nju kao u najudobniju postelju i mirno grickala onih nekoliko izdanaka koji su ostali iznad zemlje. Na proljeće se vrzmala po ružičnjaku i bašti utrljavajući se u alatke i mlade biljke ili verući se na moja leđa svaki put kad čučnem. Nijedan posao, nijedna šetnja, nikakav šum, apsolutno ništa nije moglo da prođe neopaženo. I bez odgovarajuće reakcije, razumljivo. A te njene reakcije bile su uvijek munjevite i najčešće urnebesne. Na primjer, ako bi neko nekog razloga povisio ton, ona bi hitro skočila i stavila šapice na njegova usta. Bez kandži, dakako, ali odlučno i samouvjereno. Kao da bezglasno poručuje: narušavaš mir univerzuma, glasni čovječe, a to negativno utiče na moju auru.

   Ipak, najviše od svega Luce je voljela visine. I kad je odrasla zadržala je onaj istraživački pogled mačeta, pogled uperen u krošnje, krovove, nebo. Kad smo odlazili u svakodnevne šetnje s psom većinu vremena provodila je na mojim ramenima. Znala je, mustra mala, da odatle ima bolji pogled na okolinu. Onako nevelika, udobno bi se smjestila iza mog potiljka i pomno pratila svako mrdanje i svaki šum u krajoliku, trepet lista na vjetru, let jastreba, krckanje grančica u šumarku preko kojih hodaju vitkonoge srne, vjevericu koju je odao rep upropastivši kamuflažu. Ona je čak pokazivala zainteresovanost za goste, za druga ljudska bića od kojih su (bez ikakvog razloga, naravno) ostale mačke bježale u bezglavom karambolskom trku. Zbog svega toga, imali smo osjećaj da Luce nije samo znatiželjna, već da ona želi da učestvuje. Možda smo sve umislili, što se istini za volju svakako često događa ljubiteljima mačaka, ali doista je sve ukazivalo na to da je Luce po mnogo čemu drugačija, posebna. A imali smo pola tuceta drugih mačaka s kojima smo mogli da izvršimo eksperiment poređenja. Elem, taj izostanak straha (oh, zaboravih da napomenem da je i psa „dovela u red“), to njeno nezasito istraživačko lutalaštvo, naprosto je moralo da je dovede u nezgodne situacije. Jednom je tako jedva umakla očnjacima komšijskog njemačkog ovčara. Drugi put sam je skidao s krova (umalo nastradavši), jer je nekako preko ruže penjačice uspjela da se uspentra gore. Preko trnja do zvijezda, bukvalno…

   Godine 2018. smo se, nakon ko zna koliko neosoljenih ljeta, uspjeli dokopati morske obale. Luce i ostatak menažerije ostali su u kući pod budnim nadzorom majke. Ljeto je, na koncu, vrijeme kad su svi pomalo tromi, skloni ljenčarenju, pa smo pretpostavili da neće biti posebno izazovno održati red i mir u domaćinstvu. A pretpostavka je… Prapočetak svakog kurcšlusa, zabune i gungule. Naročito je opasno bilo šta pretpostavljati kad su mačke u pitanju. Šta se tačno dogodilo dok smo bili na putu ne znamo, ali šerlokovskom dedukcijom zaključili smo da je Luce iz samo njoj jasnih razloga odlučila da posjeti gradilište nedaleko od naše kuće. I to, ni manje ni više, u trenutku kad su ljudi čiji je objekat bili tu. To bi svakako ličilo na nju. Možda su ljudi roštiljali, družili se i uživali u lijepom vremenu i ambijentu, otvorili širom vrata i prozore, može biti da su sređivali nešto od građevinskog materijala i alata. Bilo kako bilo, pošto smo preživjeli dvadesetosmočasovni put do kuće, odmah smo pristupili prebrojavanju članova zvjerinjaka. Pas je uprkos vrućini pokazao tračak radosti što nas vidi, dok su mačke više interesovanja pokazale za kofere. Klasika. Nedostaje Luce. Marija pita majku kad ju je zadnji put vidjela, mati odgovara juče. Čitam zabrinutost sa Marijinog lica, koja se ubrzo pretvara u potpuni užas nakon što majka izgovara novu poluzamišljenu rečenicu: ili je to bilo prekjuče. Panika! Adrenalin poništava obamrlost od predugog putešestvija i mi krećemo u potragu. Luce!!! Luuceeee! Ubrzo se začuo prigušeni mjau iz obližnje vikendice čija izgradnja još nije bila završena. Na svako novo dozivanje, stizao je odgovor. Olakšanje! Provlačimo se kroz ogradu od bodljikave žice, u žurbi zapinjem majicom, otkidaju se komadi tkanine. Ulazimo u tuđe dvorište, prilazimo objektu i dozivamo. Mjau! čuje se glasnije i sad smo definitivno sigurni da je to ona. Obilazimo prizemnicu sa svih strana – sve je zatvoreno i zaključano. Gladna je i žedna, govori Marija, a Luce odgovara mjaukom čim čuje glasove. Ko zna koliko dugo je tu! Unutra mora da je preko četrdeset stepeni. Šta da radimo? U jednom momentu primjećujem da golema rolo-vrata pri dnu imaju nekoliko centimetara široku tvrdu gumenu traku. Kleknem, pokušam da provučem ruku, dlan s mukom prolazi unutra. Sekund ili dva potom osjetim Luce kako se utrljava u moj dlan. Radost! Nema šanse da se ona, iako sićušna, provuče kroz minijaturni otvor. Dobro je što možemo da joj proguramo plitke tanjiriće s hranom i vodom. Marija trči, nosi posluženje, ja čekam s druge strane bodljikave žice. Slušamo kako jede i pije. Mljacka! Automobili usporavaju na krivini, ljudi zabezeknuto gledaju u dvojac koji čuči ispred garažnih vrata. Kasnije, mnogo kasnije, smijali smo se toj sceni, zamišljajući kako je to moglo da izgleda posmatrano sa strane. Međutim, tad nam nije bilo do smijeha, jer… Niko u komšiluku nema kontakt vlasnika, niko ne zna kako do njega doći. Niko ne zna ni kako se preziva. Samo su nam rekli da se zove Jovo.

   Uvjeravao sam Mariju da će sve biti u redu, važno je da možemo da nahranimo Luce. Ubijedio sam i nju i sebe da će za dan-dva, tačnije kad dođe vikend, doći i Jovo i tad pustiti naše mače. Dugi dani. Niko ne dolazi. Samo nas dvoje s posudicama u tuđem dvorištu. Uz to, sve što se proturi do Luce ostaje unutra, jer je ambalažu nemoguće izvući. Polako nas hvata očaj i počinju da nas salijeću najnenormalnije misli i ideje – provjeravamo cijene takvih vrata, jer pomišljamo da ih odignemo i iskrivimo nekom čeličnom šipkom (onda provjeravamo mogućnost dizanja kredita). Takođe, na internetu tražimo tutorijale za otvaranje brava bez ključa (kakav eufemizam za obijanje!). Ne znamo šta da činimo, a čekanje postaje neizdržljivo. Četvrtog dana uspio sam doznati koji ljudi su prodali zemljište pomenutom Jovi i zaputio sam se u neki sokak tražeći te domaćine nadajući se da će oni imati njegov kontakt. Uzalud. I baš u trenutku kad sam se neveseo vraćao našoj kući dobio sam poruku: Luce je slobodna! Potrčao sam mahnito i za par minuta bio sam u našem dvorištu. Na travi je ležala Marija, pored nje pas, a na njenim grudima Luce. Prizor koji nikad neću zaboraviti! S koliko zahvalnosti je Luce Nevaljuce gledala u nju… Kako, pitao sam, iako sam se bojao odgovora. Vidjela sam ispod krova jedan nezavršen dio zatvoren komadom stiropora, reče ona. Nisam bila sigurna da li Luce unutra ima na šta da se popne i dođe do te visine, ali morala sam da pokušam. Razbucala sam sve to koliko sam mogla, napravila rupu i upalilo je – ona je uspjela da izađe! Drugim riječima, provalili smo u tuđu kuću, zaključih. I ko će od nas dvoje u zatvor, upitao sam poluozbiljno. Napiši poruku da smo uradili šta smo uradili i zalijepi na vrata. Platićemo štetu. Tako sam i učinio. Komšija Jovo došao je tek nakon mjesec dana. Bio je u inostranstvu. Objasnio sam mu šta se dogodilo, a on je samo odmahnuo rukom i upitao da li je s macom sve u redu. Odahnuli smo, konačno. Istina je: imati mačku – to je avantura za čitav život. I nikad ne znaš gdje će te avantura odvesti, može biti i na onu stranu zakona…

Provalnici s razlogom

* Objavljeno u magazinu „Mačka“, broj 36, decembar 2022.

SJEĆANJE NA VOJU ČOLANOVIĆA U ČASOPISU „DOMETI“

Računam, bolje da odmah kažem.

Da kažem šta?

Da se, bez naročitog naprezanja veoma dobro sjećam svakog čitanja, svakog razgovora i susreta s Vojom Čolanovićem. Argument kako to i nije naročito dostignuće bio bi jednopotezno oboren na leđa (zamislimo nešto nalik rvačkom manevru iz borbi grčko-rimskim stilom) i ovlašnim pogledom na buljuk ceduljica, podsjetnika, skica, napomena i natuknica koje me okružuju. A to su samo one koje su vidljive. Zatureni papiri sa komentarima i crticama o inim događajima imali bi tek šta da kažu, ali ta njihova raspričanost će morati da sačeka neki od dva futura. Obrni-okreni, kad se pomene Čolanović, prilično samouvjereno se uzdam u sjećanje, uprkos postojanju pregršt dokaza o njegovoj kvarljivosti. I klizavosti, dabome. Zato se za svaku šetnju po skliskom terenu sjećanja najprije naoružam cipelama s kramponima. A zatim – krenem.

Bilo je to sredinom devedesetih godina prošloga vijeka, vjerujem baš one 1995. što je raspolutila tu g(l)adnu dekadu, kad sam prvi put vidio i čuo Voju Čolanovića. Budući da sam odrastao u Brodu (Srpski Brod u to vrijeme, a Bosanski Brod u vrijeme kad je Voja u njemu bio rođen), bio sam među privilegovanim đacima koji su bili pozvani na književni matine s gostom iz Beograda. Dolazio je Čolanović u rodni grad i ranije (septembra 1993. promovisao je Osmeh iz crne kutije u gradiću crnom od gareži, među ljudima bez osmijeha, ljudima čiji su životi završavali u zavežljajima i kutijama, ljudima crnih lica, što od brige, što od još jednog minulog ratnog ljeta), ali tad ga nisam vidio. Dolazio je i kasnije, više puta, ali smo se uglavnom neslavno mimoilazili.

Sjećanje na taj prvi susret s njim čuvao sam dugo, kao što je on običavao dugo da čuva naslov budućeg romana. Čuvao sam to sjećanje samo u formi sjećanja, jasna stvar, jer sam se godinama bio bavio isključivo izučavanjem geografije i nikakvi zapisi nalik na književnost nisu mi padali na pamet. A onda sam nekoliko mjeseci prije tridesetog rođendana, našavši se u bezizlazu slijepe ulice mog wannabe statusa geografa-naučnika, iz nekog najskrivenijeg zakutka izvukao sjećanje na književno druženje sa Vojom. O tome sam napisao kratku priču Susret. Ni danas ne bih bio kadar da odgovorim na pitanje zašto sam je napisao. Možda sam i neznajući to učinio na krilima Čolanovićeve krilatice Solvitur scribendo – rješava se pisanjem (što bi, opet, značilo da sam je pogrešno protumačio, odnosno, da sam podsvjesno mislio kako ću riješiti sve svoje probleme ako se predam pisanju). Bilo kako bilo, potpuno lišen ikakvih očekivanja, poslao sam tu priču na literarni konkurs. I? Reći ću samo da me je ta priča (mada bi se moglo reći i da je to učinio Čolanović) odvela u Barselonu i Toledo, otvorila mi širom vrata svijeta književnosti. Prevedena je na engleski i španski, a kasnije štampana u mojoj zbirci kratke proze Revolucionar. Valjda ponesen ushitom nenadanog uspjeha, učinio sam nešto za šta u potonjim godinama zasigurno ne bih imao petlje – pronašao sam imejl Voje Čolanovića i poslao mu priču. Kakva luda hrabrost! Ili će biti akt hrabre ludosti?! No, kako god ovo da krstimo, ispalo je dobro. Sjećam se da je Voja u gospodskom maniru odgovorio kako je priča dobra i kako i on pamti to druženje u Brodu. Vjerovao sam u to što je napisao u odgovoru, ili bolje: želio sam da vjerujem, ali sam ipak ostavio prostor za mogućnost da se radilo o kurtoaziji. Međutim, svako njegovo novo pismo tjeralo je gospođu Sumnju da se povuče, da bi i zanavijek dala petama vjetra kad smo se konačno ponovo sreli ispred SKC-a. Doputovao sam na jedan dan (o tom danu bi se mogao napisati cirkadijalni skaz!) u Beograd kako bih prisustvovao dodjeli nagrade Borisav Stanković kojom je nagrađen Vojin roman Oda manjem zlu. U Beograd su me pozvali organizatori (kasnije sam doznao da je to bila Vojina ideja) i zamolili me da u jednom trenutku pročitam već pomenutu priču. Bilo je toplo majsko predvečerje, sjećam se da sam stajao na platou SKC-a i zvjernjao naokolo poput pravog provincijalca. Iznenada, (što je u savršenom neskladu s osobom koja je za koji mjesec trebala napuniti devedeset godina) ispred mene je stajao Voja. Isprva nije rekao ništa, samo je sporo zavukao šaku u unutrašnji džep sakoa s pepito dezenom. U magnovenju, pred mojim očima se ukazala fotografija, a zatim je do mene kroz žamor mnogoglasja nekako doplovio njegov tihi glas: To je to, zar ne? Da, bila je to fotografija iz Broda devedesetih! Doista se sjećao tog susreta! I ne samo to – čuvao je pravcati vizuelni dokument o tom događaju. Potom smo se zagrlili kao stari znanci i zaputili se ka sali.                           

Tokom godina razmijenili smo mnoga elektronska pisma, pamtim ih i po potrebi prizivam iz sjećanja da bi mi poslužila kao kompas, da bi me nasmijala ili da u njima pronađem ohrabrenje. Podrška koju mi je pružao Voja bila je uvijek prisutna, iskrena, ali suptilna i odmjerena, pozadinska moglo bi se reći. Sjećam se kad mi je poslao imejl sa čestitkom za ulazak romana Tiši od vode u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Tih sam nedjelja povodom toga imao ko zna koliko razgovora za medije i, ma koliko je to bilo dobro za knjigu i mene, stalno sam osjećao golem stid upravo zbog Voje. Naime, on je prvi intervju dao nakon osvajanja NIN-ove nagrade, dakle sa šezdeset i šest godina.

Uticaj Voje Čolanovića na moje stvaralaštvo možda se ponajbolje ogleda u romanu Bumerang koji je zamišljen kao svojevrstan omaž velikom književniku i njegovom opusu. U to djelo svjesno sam utkao brojne Čolanovićeve neologizme i neke u književnosti inače rijetko korištene riječi koje sam pronalazio u njegovim pripovijetkama i romanima. Pored toga, u romanu eksplicitno pominjem Odu manjem zlu, Levi dlan, desni dlan, Pustolovinu po meri, Zebnju na rasklapanje, Osedlati mećavu. Dabome, ovo nisam učinio u pokušaju kopiranja i oponašanja (kao da je to uopšte moguće!), niti u nastojanju da vlastito ime nakalemim na njegovo (pa da me, daleko bilo, nosi na grbači!) u nekom umaštanom dalekom zrcaljenju istorije književnosti. Tu moju prozu obogatio sam referencama na Voju iz subjektivnih i objektivnih razloga: kao znak zahvalnosti i kao nastojanje da se koliko-toliko ispravi statistika koja neumoljivo tvrdi da Čolanović nije dovoljno čitan i tumačen.

Voja Čolanović i ja smo se vidjeli još dva puta, jednom 2013. i par mjeseci prije njegove smrti 2014. godine, oba puta u njegovom beogradskom domu. Sjećam se tih razgovora, pamtim kako sam se smijao na njegove priče i dosjetke – između ostalog, pričao mi je kako je čitao vijest o Gugl naočarima čije se funkcije aktiviraju pokretima glave i kako je zamišljao ljude u Knez Mihailovoj koji, noseći te skalamerije, hodaju i mrdaju glavama kao golubovi. Taj nerv za nauku, za futurologiju o kojoj je pisao u Galaksiji i koju je majstorski koristio u prozi, nikad se nije ugasio. Baš kao i onaj za humor. Sjećam se tog posljednjeg susreta, skuvao je kafu i napravio čaj. Razgovarali smo o svemu i svačemu („brzopis sam oduvek smatrao vrlinom slabijih duhova“, rekao je tad, možda i nesvjesno mi dajući uputstvo za rukovanje svakim budućim rukopisom) kao da se znamo decenijama. Njegov usporeni hod teško je savladavao prostor od štednjaka do dnevnog boravka, ali je zato njegov duh kao od šale preskakao međunaraštajnu provaliju. Istina, punih pedeset sedam iznosi razlika u godinama među nama, ali to su tek godine tijela. Duša stari na drugačiji način i uvjeren sam da smo Voja i ja zapravo bili vršnjaci. A da li sam ja imao metuzalemsku dušu ili je njegova bila mlada, vjerovatno nikad nećemo doznati. Naginjem ka ovom potonjem, mada to uistinu i nije važno.

  • Objavljeno u časopisu „Dometi„, broj 190-191, jesen-zima 2022. str. 35-38.

A PRIJE GAGARINA – LAJKA

„Ne može i gotovo“, odgovarala je majka. Međutim, nakon tog njenog gotovo nikad nije zaista bilo gotovo i uvijek je dolazilo još nešto. Varijacija na temu bila je: „Ne može i tačka!“, pri čemu, naravno, tačka nije označavala kraj rasprave. Razgovor bi se najčešće završavao rečenicom: „Psu nije mjesto u stanu“. Ista scena, sa istim akterima i istim dijalogom mora da se ponovila bezbroj puta, kao u filmu Dan mrmota.

Bilo je to krajem osamdesetih godina u Bosanskom Brodu. Živjeli smo u dvosobnom stanu u naselju skockanom između Doma zdravlja, obale Save, katoličke crkve i ceste što od centra vodi ka Rafineriji nafte. Danas bih sve to ophodao za desetak minuta, ali tad, mjereno dječijim očima i dječijim koracima, to je naselje bilo golemo kao kosmos. Upravo vasionom sam bio fasciniran od najranijeg djetinjstva, čitao sam knjige Denikena, Artura Klarka, Ahmeda Bosnića, sve što je imalo veze s istraživanjem kosmosa i vanzemaljcima. Tako sam i saznao za Lajku. Toliko sam, valjda, dosađivao drugarima da su me jedno vrijeme zvali Svemirko. „A prije Gagarina bila je Lajka“, držao bih lekcije nezainteresovanom auditorijumu u haustoru za onih kišnih dana kad nismo mogli da igramo fudbal.

Kad je došla u naselje bila je mlada. Niko nije znao odakle je pristigla, a niko se to vjerovatno i nije zapitao. Osim nas klinaca, niko nije ni primijetio da neki novi pas tumara između zgrada. Bila je potpuno crna, izuzev bijelih fleka na tri od četiri šape i bijele pruge što se na donjoj strani vrata spuštala ka prednjim nogama. Nakon početne euforije ispunjene drekom, vriskom, češkanjem i ponekom suvom koricom hljeba, neko je zapitao kako ćemo je zvati. „Lajka!“, viknuo sam, a ona je blago nakrivila glavu i naćuljila uši baš kao Lajka ne jednoj fotografiji koju sam vidio. „Dođi, Lajka!“, čučnuo sam i raširio ruke a ona je, mašući repom, zaista prišla u nekom polutrku i sklupčala se ispred mene. Već sljedećeg trenutka, čitavo tuce glasova orilo se u raštimanom antipodu lijepog horskog pjevanja: Lajka!! Lajka!! Otrčao sam na drugi sprat grabeći katkad i po tri stepenika, uletio u stan i zadihano zapitao: „Mama, može li Lajka da živi kod nas?“ Moj gromoglasni ulazak poremetio je arhetipski prizor majke kraj šporeta okružene loncima, posudama sa začinima, uprljanim escajgom i kuhinjskim krpama i ona napravi poluokret, pogleda me začuđeno i reče: „Molim?“ Ko zna o čemu je ona mislila u tom trenutku, koje važne, može biti i sudbonosne teme je preturala po glavi, ali znam da je meni na umu bilo samo jedno – da Lajku kako znam i umijem uselim u naš stan. Ipak, uprkos tome što sam je uhvatio nespremnu, majka se brzo pribrala i pustila ploču s poznatom recitacijom: „Niko ovdje nema psa u kući… Nema mjesta… To je obaveza, a i ovako ih imamo previše… Ne može i gotovo. Tačka. Psu nije mjesto u stanu.“ Bila je nepopustljiva, a ja sam bio pretužan, durio sam se, odbijao da jedem (što i nije bilo teško, jer koje dijete voli da jede kelj?), ali na kraju sam ipak prihvatao kapitulaciju. No, nije sve bilo izgubljeno, jer Lajka je ostala. Ostalo je i ime koje sam joj dao. I to je nešto, zar ne?

Godine su prolazile, baš kao i mnogi psi kroz naše naselje, zaustavljajući se tek da predahnu između dvije etape lutalaštva. Ali, Lajka je ostajala. Kvart je bio njen dom, a mi smo bili njena familija. Vremenom su i roditelji nas klinaca počeli da joj se obraćaju, da je tu-i-tamo pomaze, da joj bace neku kosku. Prvi put kad je išla veterinaru, sjećam se, komšija Kraljević vozio ju je u prikolici. Kasnije se, kako i dolikuje, vozila u autu. Učestvovala je u svemu što smo radili, u svakoj igri, svakoj ludosti koja nam je padala na pamet. Kad smo parking između zgrada pretvarili u teniski teren, sjećam se, bilo je neophodno iscrtati linije, a Lajka je sve pomno pratila kao linijski sudija. Ipak, nije izdržala da bude potpuno mirna, pa je jedno vrijeme imala nekoliko bijelih pruga više na tijelu. Farba je ubrzo spala s njenog krzna, ali otisak njenih šapa još dugo je stajao na liniji razdvajanja lijevog i desnog servis-polja. Kad smo pravili kolibe na obali Save Lajka je bila tu, prateći nas i upadajući u glib hrabro i bez ustručavanja. Provlačila se vješto kroz gustiš šaševa, drače i žalosne vrbe, njuškajući i osluškujući i ničim nije odavala utisak da to nije njen prirodni habitat. Lajala je samo na ljubopitljive bicikliste što su prolazili nasipom. Inače je bila tiha i strpljiva. Zato smo u njenom društvu mogli da pecamo. Mi smo ćuteći gledali u plovke što lelujaju na površini sivkasto-smeđe vode, a Lajka je kunjala i tek ponekad bi se trznula na ubod komarca. Ulov je uglavnom bio skroman – nekoliko komada crvenperke i babuške – ali dovoljan za nas mršavce iz naselja. Čekali smo sumrak da se sve na obali utiša, a onda bismo iz okolnih bašti otkopali poneki krompir, luk i mrkvu, ili ubrali par kukuruza, paprika i krastavaca. Zatim se ispred koliba palila vatra, spremala se riba, krompir u žaru, pečeni kukuruz, a ponekad i piletina koju bi neko prošvercovao iz kuće. Lajka bi sve to znatiželjno posmatrala, ali nikad nije bila dosadna i napadna. Čekala je svoju porciju, jer je znala da će je dobiti. Bila je s nama kad smo se igrali kauboja i Indijanaca, ili kad smo igrali belu, raub i šnaps ispred zgrade. Pratila nas je do škole, a onda nas dočekivala dižući duguljastu njušku kao znak pozdrava.

Prolazile se godine, odrastali smo zajedno. Lajkine štence sam čuvao, stavljao ih u kutije, sklanjao u garažu, pravio im kućice sa još nekoliko drugara. Zimi, kad bi sjeverac znao smrznuti i savske plićake, namolio bih majku da je pustimo u zgradu. Da bismo izbjegli negodovanja zbog spavanja na otiraču, opremio bih joj „postelju“ od starih ćebadi u prizemlju gdje su se obično ostavljali bicikli. A onda se razboljela ljeta 1990. i stalno se sklanjala po nekim budžacima, ne dozvoljavajući nikom da joj priđe. Ugledao sam je slučajno jedne večeri s balkona, strčao dolje s posudom mlijeka i pozvao je. Zastala je, okrenula se ka meni i dva-tri puta mahnula repom. Potom je prišla, onjušila mlijeko, uzdahnula i stavila glavu u moje krilo. „Šta je, Lajkice? Gdje te boli?“, pitao sam ne očekujući odgovor. Još minut, možda i malo duže, ona je gledala u mene i govorila nešto pogledom, onako kako samo psi znaju. Onda je sporim hodom otišla prema Savi koja je gorjela u narandžastom svjetlu zalazećeg Sunca.

Sutradan smo igrali fudbal na igralištu iza zgrade. Jedan vrlo nespretan Mariov efe poslao je loptu u visoku travu obližnje livade. Tu sam je zatekao. I zaplakao. Prvi put sam vidio voljeno biće koje… Ne sjećam se mnogo detalja oko same organizacije njenog ispraćaja, pamtim samo da smo je nas trojica na livadi položili na talasasti komad lesonit ploče. Istog popodneva, okupila se dugačka povorka iz naselja, kolona djece, roditelja, tetaka i baka… Lajku smo sahranili na obali i sjećam se kako su svi plakali i kako sam, neutješan, čvrsto grlio majku. Bio je to prvi sprovod na koji sam išao. Ubrzo je počeo rat i odlasci na sahrane će postati česti, prečesti. Ali, prije pucnjave i bježanije, prije svih onih nesreća komšiluk je imao vremena i snage za još jedan čestit podvig – Lajki smo podigli okrugli betonski spomenik. Za povodnja, on jedva da i viri iznad vode, ali ljeti se do njega još može doći pješke. Tu je, zadnji put sam ga vidio ovog ljeta kad sam dolazio u grad svog djetinjstva na promociju knjige. Bio sam i srećan i tužan kad sam ga ugledao. Srećan što odolijeva, tužan što vjerovatno više niko osim mene ne zna zbog koga je podignut. Naime, njeno ime je bilo ispisano bordo farbom koje više odavno nema, kao što na parkingu iza zgrade više nema linija teniskog terena.

Tačno četvrt vijeka nakon Lajkine smrti, 2015. godine supruga i ja preselili smo u kuću. Jedna od prvih želja koju sam imao bila je da sad kad konačno imamo uslove za to nabavimo psa. Marija je vidjela oglas i dogovorila da udomimo nekog mješanca. Nije nam bila važna pasmina, čak nismo pitali ni za pol šteneta. Braonkasta lopta stigla je u naš dom u kutiji za cipele. „Lajka!“, uzviknuo sam djetinjasto i podigao psića u vis. Ispostavilo se da je ona zapravo on. Nasmijali smo se, a Marija je potom upitala: „Koje ime ćemo mu dati?“ „Gagarin“, rekoh bez mnogo razmišljanja grleći umiljato stvorenjce. „Gagarin je došao poslije Lajke“.

A majka? Majka penzionerske dane provodi u drugom gradu, često odlazi u šetnje i uvijek u džepu ili torbi nosi vrećicu sa psećim granulama. Jer, nikad se ne zna kad će naići na nekog gladnog i promrzlog dalekog potomka naše Lajke.

* Objavljeno u magazinu „Pas“, broj 66, novembar 2022.

Pas 66 - 42-43_page-0001

Društvo „Ženski pokret“ – stogodišnji eho borbe za ravnopravnost

Istorija društva „Ženski pokret“ u Brodu proteže se u prošlost gotovo cijeli jedan vijek. Na inicijativu Brođanke Anke Popović društvo je osnovano 1924. godine, a za predsjednicu je izabrana Tereza Goldberger. Društvo je djelovalo u skladu sa idejama i programskim ciljevima Društva za prosvećenje žene i zaštitu njenih prava, Narodnog ženskog saveza i Alijanse feminističkih društava u Kraljevini SHS. Član četiri Pravila brodskog društva Ženski pokret decidno kaže: cilj društva je a) prosvećivanje žena i b) sticanje svih građanskih prava za ženu i potpuno izjednačenje žene sa čovekom. „Ženski pokret“ u Bosanskom Brodu bilo je izuzetno aktivno društvo koje je okupljalo veliki broj naprednih žena i djevojaka svih konfesija i nacija. Sredinom 1920-ih upravu društva činile su Anka Popović, Terezija Goldberger, Milka Jovanović, Flora i Sultana Pesah, Natalija Nedimović, Ivanka Ivanović, Milica Sušić, Milana Petrović, Zejneba Čohadžić, Štefanija Kaunic, Olga Ćurguz, Marija Čoh i brojne druge. U časopisu „Ženski pokret“ koji je izlazio od 1920 do 1938. godine često su objavljivani članci o aktivnostima društva iz Broda – tako do nas stižu vijesti o analfabetskim tečajevima, školama za ručni rad, ili domaćičkim školama koje su održavale članice društva. Ideja je bila da se mladim djevojkama koje bi završile neki od ovih tečajeva omogući „da sebi zasluže svakidašnji hleb“ kako stoji u jednom dopisu iz Broda. Aktivnosti društva nisu se ograničavale samo na grad, pa su tako u julu 1925. članice organizovale školu za domaćice u Liješću.

naslov (1)

Koliko je značajno društvo „Ženski pokret“ bilo ne samo za Brod, već uopšte, govori podatak da je upravo u Brodu na poziv Feminističke alijanse organizovan sastanak svih izaslanica ženskih pokreta u državi. Tog 26. septembra 1926. u Brodu je izglasano osnivanje Alijanse Ženskih pokreta, a jednoglasno je traženo aktivno i pasivno pravo glasa za žene u opštinama. Na ovaj način izdvojila su se društva koja su se otvoreno zalagala za feminističke ideje od onih koja su se bavila humanitarnim radom. To svakako ne znači da su te dvije različite struje prestale da sarađuju, naprotiv. Ostalo je zabilježeno da je u maju 1927. Ženski pokret u Brodu zajedno sa Podmlatkom Crvenog krsta i Odborom Kola Srpskih Sestara priredio lijep program i akademiju povodom obilježavanja Materinskog dana. Upravo te 1927. godine predsjednica društva Ženski pokret u Brodu postaje Anka Popović koja je do tada obavljala poslove sekretara, a na upražnjeno mjesto sekretara dolazi višegodišnja saradnica, učiteljica Ivanka Ivanović.

Iznenadna i prerana smrt Anke Popović 1928. označila je i kraj zlatnog doba društva „Ženski pokret“ u Brodu. Arhiva društva ne postoji i mi danas ne znamo do kad je ono formalno postojalo. Međutim, ostalo je nešto dirljivih uspomena na Anku Popović, Brođanku koja je svojim progresivnim idejama i zalaganjem učinila mnogo za žene toga vremena. U nekrologu objavljenom na prvoj stranici jednog broja časopisa Ženski pokret, između ostalog, piše: „Jedan od najtežih gubitaka, koje je pretrpeo Ženski Pokret od njegovog osnivanja, jeste smrt Anke Popović, predsednice Ženskoga Pokreta u Bosanskom Brodu. Anka Popović je dete ugledne trgovačke porodice iz Bosanskog Broda. Odgajena u duhu naših starih srpskih bosanskih porodica, u kojima se za narod živelo i umiralo, Anka je imala sve najlepše osobine naših Bosanki. Vredna, poverljiva i do krajnosti ispravna u radu, brzo je počela biti cenjena, i još pre deset godina postaje prokurista Srpske Banke u Slavonskom Brodu – prva žena prokurista banke u našoj zemlji (podvukao BB). Jedina uteha u ogromnom gubitku neka je ta, što Anka Popović spada u one besmrtne duše, koje nisu živele samo za sebe, i stoga svojim večitim odlaskom iz sredine u kojoj su živeli ne iščezavaju potpuno, njihova uspomena živi mnogo duže posle njihove smrti i ona, kao sjaj već odavno ugaslih zvezda, svetli i pokazuje pravac onima, koje nadahnute njenim idealima i dalje idu onim putem, koji je ona počela krčiti.“

clanak 2 verzija (1)

* Tekst je objavljen kao feljton „Brodskih novina“ – ISTORIJSKI BREVIJAR BRODA I OKOLINE, juli 2022.

SA GRANICA LITERARNE GEOGRAFIJE: O SJEĆANJU VOJE ČOLANOVIĆA NA JEDNU POPLAVU

U časopisu za humanističke nauke, kulturu i umjetnost „Značenja“ (godina XXXII, broj 74) koji objavljuje Narodna biblioteka Doboj objavljen je rad „Sa granica literarne geografije: o sjećanju Voje Čolanovića na jednu poplavu“.

Rad je dostupan kao pdf preko linka.

Sa granica literarne geografije

Image_00002