PREDSTAVLJENO AUDIO IZDANJE KNJIGE „UPOZNAJTE GAGARINA, NAJŠAŠAVIJEG PSA U SVEMIRU“

U Specijalnoj biblioteci za slijepa i slabovida lica Republike Srpske, 6. decembra 2019. je predstavljen CD „Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru“. Ova biblioteka je objavila knjigu u ediciji „Jedan pisac, jedna knjiga“. Tekst je čitao autor, a tonska obrada je djelo Jelene Radaković iz Specijalne biblioteke. Gosti na predstavljanju ovog izdanja bili su učenici OŠ „Đura Jakšić“ iz Banjaluke.

Ovo izdanje nije namijenjeno u komercijalne svrhe, već prvenstveno slijepim i slabovidim licima. Štampana verzija u izdanju Zavoda zaudžbenike i nastavna sredstva dostupna je u knjižarama Zavoda.

Više detalja o promociji dostupno je na sajtu Specijalne biblioteke.

IZLOŽBA „KUĆA KNJIGA BEZ ADRESE – BIBLIOTEKA I ZEMLJOTRES“

земљотрес изложба.cdrIzložba „Kuća knjiga bez adrese – Biblioteka i zemljotres“ autora Orijane Vuković i Berislava Blagojevića (u saradnji sa dizajnerom Srđanom Vojvodićem) otvorena je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske u petak 8. novembra 2019. Izložba će biti otvorena do kraja januara 2020. godine. Kao dodatak izložbi, urađena je djelimična rekonstrukcija „biblioteke pod šatorom“, na osnovu fotografija iz 1969.

Uz izložbu je štampan i prigodan katalog, a uvodnik daje više detalja o samoj izložbi:

Ranoranioci su 27. oktobra 1969. na stranicama „Glasa“ mogli da pročitaju lijepe vijesti iz kulturnog života u Banjoj Luci: Pozorište Bosanske krajine proslavljalo je četrdeset godina postojanja, izložbu Mersada Berbera otvorio je Skender Kulenović, osnovana je Podružnica likovnih umjetnika Banjaluke, a Narodna biblioteka „Petar Kočić“ uveliko je sprovodila akciju „Mjesec dana knjige“. Međutim, u devet časova i jedanaest minuta razorni zemljotres je uzdrmao grad, a trusni talasi pokazali su svu svoju rušilačku snagu. Život je izgubilo petnaest ljudi, a krov nad glavom hiljade građana, uključujući i brojne kulturne institucije. Dom kulture u kome je bila smještena Narodna biblioteka „Petar Kočić“ teško je oštećen, a prostorije Biblioteke nedostupne. U prvim dramatičnim časovima nakon zemljotresa niko nije mogao da pretpostavi da je prekidom akcije „Mjesec dana knjige“ alhemijom mračne simbolike nastupilo doba mjeseci bez knjige. A dogodilo se upravo to.

Prilikom izbora materijala za izložbu povodom pedeset godina od banjolučkog zemljotresa oslanjali smo se isključivo na građu iz Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Nakon detaljnog pregleda dostupnih monografskih publikacija, novinskih i stručnih članaka, neknjižne građe i arhivskih dokumenata, tematski okvir izložbe koji obuhvata široku problematiku rada biblioteke u periodu nakon zemljotresa nametnuo se sam.

Izložba „Kuća knjiga bez adrese – Biblioteka i zemljotres“ obuhvata vremenski period od pet godina (1969-1974) i pruža uvid u djelovanje Biblioteke u vanrednim uslovima, napore uprave da se prevaziđu brojne teškoće i u požrtvovanost bibliotekara da se nastavi sa radom. Takođe, prikazani su humanost, solidarnost i kolegijalnost kulturne i stručne javnosti, te kompleksni odnosi sa lokalnim vlastima prilikom iznalaženja rješenja za nastale probleme. Nedostatak prostora i nemogućnost da se knjige adekvatno čuvaju i daju na upotrebu korisnicima najizraženiji su problemi u posmatranom periodu. Činjenica da je Biblioteka bila prinuđena da otvara i zatvara odjeljenja i ogranke, da se preseljava u privremene prostorije i montažne objekte i da godinama nakon zemljotresa nije bila u mogućnosti da se skući na jednoj adresi, presudno je uticala na opšti ton izložbe koji je iskazan i samim naslovom. Ipak, uprkos svim nedaćama, Biblioteka je u kontinuitetu obavljala veći dio svojih funkcija, prvenstveno onih koje se tiču prikupljanja, čuvanja, ali i obrade građe. Zahvaljujući naporima koje su naše kolege uložile prije pola vijeka, mi smo danas u mogućnosti da koristimo originalne materijale nastale i prikupljane u danima, nedjeljama i mjesecima nakon zemljotresa. Međutim, treba napomenuti da su posljedice zemljotresa iz 1969. godine trajne, jer od desetina hiljada uništenih knjiga i časopisa zasigurno je bilo i onih rijetkih i specifičnih primjeraka čiji je gubitak istinski nenadoknadiv.

 

Dodatak izložbi predstavlja i mogućnost onlajn čitanja ili preuzimanja časopisa „Putevi“ (vlasništvo NUB RS) iz novembra/decembra 1969. koji je u potpunosti posvećen zemljotresu – kako su ga doživjeli umjetnici, ali i kako je potres uticao na rad kulturnih institucija.

O otvaranju izložbe i samoj izložbi pisali su mondo.ba (Siniša Stanić), mojabanjaluka.info (Goran Dakić), glassrpske

Prilog o izložbi može da se pogleda ovdje, a emitovan je u emisiji „Prozornica“ Radio televizije Republike Srpske.

NA BEOGRADSKOM SAJMU PREDSTAVLJENA KNJIGA „UPOZNAJTE GAGARINA, NAJŠAŠAVIJEG PSA U SVEMIRU“

U četvrtak, 24. oktobra na 64. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu predstavljena je i knjiga „Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru“. O knjizi su govorili Dejan Kerleta u ime izdavača – Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva – i autor. Predstavljanju je prisustvovao i Bratislav Kostić, ilustrator iz Beograda koji je zaslužan za ilustacije u ovoj knjizi.

PROMOVISANA KNJIGA „UPOZNAJTE GAGARINA, NAJŠAŠAVIJEG PSA U SVEMIRU“

KUĆA OD ZAVIČAJA (MIRJANI, TAMO NEGDJE)

Može biti da sam o Vuku znao ponešto više od onih koji su tih godina kao od šale nizali petice, ipak, vukovac nisam bio. Ma ni blizu! Takav rasplet je, na koncu, bio i jedini pravedan, jer sam instinktivno, na neobjašnjivom primordijalnom nivou više naginjao Mrkalju nego Vuku. Dabome, prije nego što sam od Razredne uopšte doznao više o Savi Mrkalju. Bio sam, dakle, tek crticu ili rezu iznad ubogog prosjeka, ali, koliko me pamćenje služi, nisam ćutao kada su me prozivali da odgovaram. Čak i kad gradivo nisam dobro poznavao, govorio sam, zamuckujući i izvlačeći neke poveznice, hvatajući se za spasonosne pojaseve koje je srednjoškolski mozak spuštao niz kanape upamćenih enciklopedijskih pikanterija ili nasumično pročitanih i memorisanih „Da li ste znali da…“ rubrika Politikinog zabavnika. Kako bilo, ćutao nisam. Kod Razredne naročito. Znali smo se na času raspričati o Autostoperskom vodiču, Hazarskom rečniku, Kvaki 22, ili o nekim drugim knjigama koje nisu bile dio kurikuluma, a kojima je neštedimice punila moj ruksak nakon nastave. Dio učenica (da, bio sam jedini dječak u razredu) vrckajući se hihotao, dio čujno (sic!) kolutao očima, a dio se poluglasno pitao o čemu to nas dvoje kog vraga pričamo?

A onda se desilo – zaćutao sam. Skoro frtalj vijeka kasnije stajao sam u amfiteatru moje srednje škole i ćutao. Govorio sam i pred više ljudi, govorio sam u tom istom amfiteatru godinu dana ranije, ali grlo mi nikad nije bilo tako stegnuto i suvo. Glasnice, ti najtananiji instrumenti iz kojih izvire zvuk, mirovale su pod mojim jezikom okamenjene poput fosila. Ispred mene sjedjeli su profesori bivši i sadašnji, članovi porodice i rođaci u crnini, poznanici, prijatelji… Ipak, vjerujem da bih uspio sastaviti koju rečenicu da nije bilo uplakanih đaka. Jer, iako ih prvi put vidim, ti đaci nisu neka nepoznata djeca. Oni su djeca Razredne. Kao što sam to bio i ja prije nego što su oni rođeni. Oni su, dakle, moja braća, moje sestre. Kako sam onda, tako suočen sa suzama svojih rođenih, mogao da kažem bilo šta?

A nije da se ne bi imalo šta reći… Pregršt anegdota, crtica iz razgovora, zanimljivih prepiski, susreta. Razredna jeste bila profesor, ali bila je i prijatelj. A prijateljski odnos podrazumijeva razmjenu mišljenja. Bila je otvorena za nova iskustva, imala je uho i osjećaj za ono što su đaci (prijatelji) imali da kažu. I kako je ona uticala na nas, tako smo mi njoj preporučivali da čita Adaševića i Demića (o, koliko je samo zavoljela „Molske akorde“! Možda baš zbog Mrkalja i Srezojevića…), ili da sluša Dream Theatre, Block Out i Hladno pivo. A tek one tradicionalne januarske telefonske konferencije povodom NIN-ove nagrade… Ali ništa od toga nije moglo da nađe put do ušiju onih koji su došli na komemoraciju. U toj tišini koja nije trajala duže od par sekundi, u meni se vrtio film, od ekskurzije 1998. godine, preko pisanja recenzije za moje prvo (da li?) literarno djelo, do dvije hiljade i neke kad mi je javila kako je otkrila Edgara Li Mastersa i epitafe u njegovoj Spoon River Anthology.

Epitaf. PAF!! Epitaf! Tek tako… Po definiciji, to je kratak tekst u čast preminule osobe. Ali još nije vrijeme. Kako napisati epitaf za Razrednu?! Ne ide to… Zato sam, nakon tih nekoliko mučnih trenutaka muka i iščekivanja rekao samo jedno tiho, pretužno, iskreno: hvala.

Na putu kući, razmišljao sam o zavičaju. O nenadoknadivoj praznini koju je Razredna ostavila a koje, siguran sam, ljudi (još) nisu svjesni. Sa druge strane, ja sam itekako svjestan gubitka. Premda već godinama u zavičaju nemam kuću, još imam kuću od zavičaja. Odlaskom Mirjane Prodanović urušio se jedan od zidova te kuće, onaj gdje su bila ulazna vrata. Bila su to vrata na koja sam u svako doba dana i noći mogao da pokucam. Tih vrata nema više. U nekim narednim godinama ostaje mi da se šunjam pod prozorima te kuće od zavičaja i da se uvlačim u nju kradomice, poput bjegunca. Pa i pobjegao si iz zavičaja, reći će mnogi. I biće u pravu. Ali dušom nikad otišao nisam. Zato i boli. Mnogo boli, Razredna. Mnogo boli…

* Jula 2019.