PRIKAZ ROMANA „BUMERANG“ U VEČERNJIM NOVOSTIMA

Prikaz romana „Bumerang“, zajedno sa romanom „Kukavičja pilad“ moguće je pročitati na ovom linku. Autor teksta pod naslovom „Veličina malih priča“ je Mladen Vesković.

Na portalu časopisa Ljudi govore dostupna je i proširena verzija prikaza.

vecernje-novosti-januar-2017

BUMERANG -NAJAVA NOVE KNJIGE

bumerang-korice

Najavu knjige „Bumerang“ možete da pročitate i na ovom linku.

glas-6-okt-2016

* Bumerang će biti predstavljen na štandu IK Presing (galerija Hale 1) u toku 61. Sajma knjiga u Beogradu.

* Nakon promocije „Bumeranga“ u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS, vijesti o knjizi prenio je Glas Srpske kao i emisija „Prozornica“ (od 5:35 do 8:05 min.).

„MI U MAGLI“ – NOVA POETSKA ZBIRKA

Berislav-Blagojevic-Mi-u-magli-koriceSredinom septembra objavljena je zbirka pjesama „Mi u magli“ u izdanju Društva za afirmaciju kulture – Presing iz Mladenovca. Knjiga sadrži pjesme koje su nastajale u posljednjih deset godina (od 2005. kada je objavljena zbirka „Trebao sam biti riječ“). Na portalima Presing i Konkursiregiona dostupne su dvije pjesme po izboru urednika.

E -KNJIGA „REVOLUCIONAR“ U IZDANJU KNJIŽEVNE RADIONICE RAŠIĆ

Revolucionar E knjigaU novom kolu elektronskih knjiga Književne radionice Rašić objavljena je i zbirka  priča „Revolucionar“.

Knjigu je moguće kupiti na sajtu izdavača KrR, preko ITUNES, KOKOBOOKS, a odlomak je dostupan ovdje.

REANIMACIJA DUŠE – PRIKAZ ROMANA „TIŠI OD VODE“

U martovskom broju časopisa Komore doktora medicine Republike Srpske (!?) „KOD“ (br. 36, str. 66), objavljen je zanimljiv prikaz knjige „Tiši od vode“. Tekst potpisuje Mladen Keleč.

03 uvodnik.indd

* P.S. Glavni junak romana se zove Danilo, a ne Dušan. Časopis je, inače, dostupan i na ovom linku.

TIŠI OD VODE – ODLOMAK II

* * *

Zidovi, police i stolovi „Magelana“ prepuni su geografskih karata, turističkih vodiča, starih busola i najrazličitijih globusa. Frižider u šanku odavno je prekriven šarenim magnetima donesenim sa putovanja i niko više ne pamti njegov originalni fabrički izgled. Pregradni zid iza konobara rezervisan je za uramljene razglednice koje su slali gosti kafea. U vrhu zida, ispod same tavanice, stoji natpis: Uvijek može ljepše, više i bolje! Otprilike u visini konobarovih kukova prikucana je i njihova razglednica. Mali Lošinj. Devedeset prva. Mala uvala u kojoj vrijeme (ne po)stoji, utapanje sunca u liniji horizonta i krvavo kipteća pučina u pozadini. U desnom uglu šepuri se grm maginje čije su plodove brstili uz kiselkasto slovenačko vino. Dole lijevo jasno se vide tobogan i kameni mol. Nogu spuštenih do linije plime, sjedili su jedne zore na tom molu i gledali u rt iza koga se pomaljalo sunce. Bonaca je tog jutra bila podjednako divna i zlokobna, najavljujući kraj njihove nikad ponovljene posjete Jadranu i predskazujući nemir što će uskoro uskovitlati i more i nebo i ljude.

Alen sjedi prekrštenih nogu, puši i prelistava prospekt koji (više slikama negoli tekstom) potencijalne turiste namamljuje u Dominikansku Republiku, Mauricijus, Toskanu i Nepal. Iz zvučnika dopire numera sa još uvijek aktuelnog albuma Pearl Jama i neobično snen i umirujući Vedderov glas:

Do you see the way that tree bends?
Does it inspire?
Leaning out to catch the sun’s rays
A lesson to be applied
Are you getting something out of this all-encompassing trip?

You can spend your time alone, re-digesting past regrets, oh
Or you can come to terms and realize
You’re the only one who can’t forgive yourself, oh
Makes much more sense, to live in the present tense…

U vrijeme kada su Danilo i on otpočeli drugovanje, oni su istinski i živjeli u sadašnjosti, i to je zaista imalo smisla. Upravo za ovim stolom sjedili su nebrojeno puta i razgovarali o nedovoljno vrednovanim knjigama i precijenjenim piscima, o estetici nepreglednih južnoameričkih ravnica, o muzici (u „Magelanu“ su zajednički otkrili i Pearl Jam; bila je to neka rana verzija pjesme „State of Love and Trust“), o istoriji, ljubavima, umjetnosti. Potom su došli dani u kojima se budućnost činila krajnje neizvjesnom i maglovitom i koji su bili toliko obremenjeni baucima i skeletonima prošlosti da je ponekad bilo teško razlučiti da li teče 1992. ili 1942. godina. Sadašnjost je postala gotovo nepodnošljiva i samo su oni koji će kasnije postati uspješni biznismeni i političari istinski živjeli u njoj. Ostali su maštali o tome da tavorenje u takvoj sadašnjosti što prije postane prošlost. Međutim, kako da se tavorenje završi i preseli u istoriju kad je, kako je Danilo jednom zgodom uočio, tavoriti u našem jeziku nesvršen i neprelazan glagol?
Pogledao je u okrugli zidni sat (zapravo, to je karta polarne projekcije sa Antartikom i kazaljkama u središtu) i, shvativši da Radmila kasni, poručio dupli pelinkovac. Bez leda. Potom je ponovo aterirao pogledom na sat-kartu i prisjetio se kako je Danilo, čas sa žarom i frustracijom, a čas sa tugom u glasu, govorio o skrajnutosti geografske nauke i o tome kako je neoprostiv zločin geografa zatočiti u kabinet i ne dozvoliti mu da putuje i na taj način spoznaje prostor u njegovim permanentnim metamorfozama. Na njegovo lamentiranje, on mu je odgovorio citirajući Harmsa: „Moje mišljenje o putovanjima je kratko i jasno: kad putuješ, ne idi suviše daleko jer u protivnom možeš da vidiš takve stvari koje, htio ne htio, nikad nećeš moći da zaboraviš. A kad nešto tako uporno čuči u glavi, čovjek se u početku ne osjeća baš najbolje, a onda potpuno klone duhom“.

* Povodom 50. rođendana Edija Vedera, 23.12.2014.

TIŠI OD VODE – PRIKAZ I. SIMANOVIĆA

Danilo: Učili su nas, onomad u školi, kako da se ponašamo u slučaju rata.
Harms: I? Da li ste ponešto naučili?
Danilo: Ne. Otaljavao sam lekcije, izbjegavao časove… Nalazio sam da je to potpuno bespotrebno i glupo.
Harms: Eto, to je naša nesreća! I vaš primjer potvrđuje koliko je glupost potcijenjena! Glupost treba izučavati, prihvatiti je kao veoma ozbiljnu pojavu. Jer, gluposti nam uvijek rade o glavi. Od dobrih ljudi i pametnih izuma ne treba strahovati.
(Tiši od vode, str. 52)

Slika Danila Mišića, pacijenta br. 36918 i glavnog junaka romana Tiši od vode, otkriva se postepeno i ostvaruje iz nekoliko vremenskih perspektiva njegovog života. Trenutnoj, tragičnoj poslijeratnoj poziciji Danila i njegove supruge Radmile, utopljenoj u sivilo psihijatrijske svakodnevnice i traženje izlaza iz nje, suprotstavljaju se slike koje sežu do djetinjstva, prvog susreta, studentskih dana, te zajedničkog života i vjere „da će mala garsonjera u koju su se upravo uselili vječno biti ispunjena muzikom, pjesmom i smijehom“. Svijet iz koga su izronili metaforizuje se kao „ostava prepuna stvari“ (tegle zaboravljenog slatka od dunja, stare torbe i ruksaci, izlizane startasice, replika Edbergovog vimbldonskog reketa, video-kaseta trijumfa Crvene zvezde, šoljice i fildžani, globus na kome su uscrtane već nepostojeće državne granice, gramofonske ploče…), koju sjećanje panično pokušava da istrgne iz ponora zaborava – ponora koji označava jednu novu stvarnost, u koju su svi uronili početkom devedesetih godina XX vijeka. Stvarnost, ili bolje reći, jezivo naličje stvarnosti, vrijeme pomračenja svijesti, vrijeme u kome su se raspale sve humane vrijednosti, a ustoličili smrt i beznađe. Disonantni zvukovi i uznemirujući stihovi grandž muzike, koji neprekidno odzvanjaju i prepliću se sa tekstom, samo dodatno pojačavaju tu atmosferu napetosti, straha i nemira, koja se u Danilovoj svijesti prvobitno artikuliše kao ironično neprihvatanje takve realnosti i svijest o postojanju različitih nivoa inteligencije (viša, niža i vojna), gdje ova posljednja preuzima primat nad prve dvije. Međutim, ta početna ironija ubrzo prerasta u stravične i izrazito sugestivne ratne slike, koje kulminiraju bombardovanjem pogrešnog [podvukao Berislav Blagojević] sela i najavom Danilovog potpunog psihičkog rastrojstva.
Način na koji se pisac postavio prema jednoj izuzetno osjetljivoj građi (ali sa stanovišta književne građe izrazito bogatoj i inspirativnoj), pokazuje beskompromisno etičko opredjeljenje. Napuštajući uvriježene i opšteprihvaćene kolektivne predstave o uzrocima tragičnog sukoba s kraja prošlog vijeka, koje književnosti nameću stereotipni spoljašnji okvir, sa dominantnom opozicijom mi–oni, koji apsolutno sužava i ograničava mogućnosti promišljanja postavljenog problema, Blagojević u svoga junaka ugrađuje jasnu svijest o postojanju „jugoslovenskog geoprostora“. Naime, pozivajući se na referat Milovana Radovanovića „Geografski prostor i društveno-istorijski proces“*, on donosi citat u kome se kaže da je „jugoslovenski geoprostor geografski, civilizacijski i, uopšte, istorijski predodređen i za integracione i za dezintegracione tokove različitog karaktera i dometa. To je njegova geografska i istorijska realnost, njegovo latentno svojstvo, činjenica prošlosti i sadašnjosti“. Odbijajući shvatanja horološke koncepcije „(tako pogodne za vojnu geografiju!), prema kojoj je geografija nauka o ispunjenosti prostora, a razmještaj geografskih elemenata svrha samom sebi“, te insistirajući na poimanju geoprostora, pisac na vrlo jednostavan, a argumentovan način, praktično zaobilazi uske nacionalne okvire sagledavanja proteklih događaja, samim tim i okvire pojedinačnog, već ih ujedinjuje i artikuliše kroz jednu kolektivnu tragediju, koja nema nikakve veze sa zdravim razumom, kao što će to jasno reći kapetan Petrić, tipični predstavnik i nosilac ideje suprotne Danilovoj: „I bio je u pravu, priznajem mu to. Tamo i tada razum zaista nije imao šta da traži. Kao što je i moja ljubav prema prostoru i svemu što ga ispunjava bila krajnje neprikladna, jer su i kuće i planine i šume i polja djeteline i klima i rijeke i seoske škole, čak i groblja postali moji neprijatelji i potencijalne ubice.“ Nastavite sa čitanjem