GROBLJE DUŠEKA NA NADUVAVANJE

   Tako je na kraju svake sezone i stari Rikardo G. je to dobro znao. Čistio je istu plažu četrdeset šest godina i navikao je na brdo opušaka, izgubljene sandale, pokidane kutije keksa i sladoleda, poneku minđušu ili sitniš što se krišom otkotrljao iz novčanika, slomljene sunčane naočare, srču pivskih flaša koju će more već izvajati u nešto što će djeca vriskom proglašavati za smaragd ili rubin, čepove i zgnječene flaše, već izblijedjele tube krema za sunčanje, pakovanja lijekova protiv glavobolje i dijareje, odrvenjenu koru nara, perlice što su krasile nečiji bikini, tu i tamo neki zaboravljeni peškir i kakvu šahovsku figuru čiji vrh jedva viri iz brdašceta oblutaka. Sve je uvijek isto, mislio je stari Rikardo G. Ljudi su veličanstvena bića sposobna za čudesne stvari, ali više od svega oni su mašine za pravljenje smeća. Mijenjaju se samo količine i robne marke. Nekad je bilo više oglodanih klipova kukuruza, sad je više omota od korneta. Nekad je više bilo losiona od kojih koža tamni, a sad pomadica koje od sunca štite kožu, kosu, nokte. Nekad je nailazio na termos-boce, ali nema ih više. Zato je ambalaža coffee to go na svakom koraku. Navikao je Rikardo G. na sve to, na ulogu neupadljivog sporednog svjedoka evolucije.

   Ipak, postoji jedan djelić žala, žalovit i magičan i prepun neispričanih priča, koji starog Rikarda G. iznova iznenadi, obraduje i sneveseli jednovremeno. Na taj komad kopna vjetrovi i struje svake godine nemilice istovaraju lešine dušeka na naduvavanje. Kad čišćenje tog dijela plaže dođe na red, Rikardo G. sjedne, zapali cigaretu i počne da plače. Gleda te odbačene i nasukane tvorevine plastike i gume, šarene kao karnevalska povorka. Posmatra ih dugo, jecajući. I uprkos vodnjikavom, suznom pogledu, on vidi kako su se na nekom od njih voljeli neki ljudi, vidi kako su, rvajući se sa nekim vazdušastim naramenicama, dječaci zadirkivali jedan drugog, kako su uz pomoć naduvanih jastuka djevojčice naučile da plivaju. Vidi ih jasno kao da su ispred njega, vidi sav taj život, ta tijela, čuje kikot i škripanje suvog dušeka i dozivanja i nadimke. I plače, Rikardo G. a ne zna tačno zbog čega. Može biti da stari Rikardo G. plače zbog ljubavi koja ga iznenada preplavljuje svake godine na groblju dušeka na naduvavanje. Ako je tako, možda mu zaista ne preostaje ništa drugo nego da plače, jer šta star čovjek da čini s tolikom ljubavlju?

* Iz zbirke „Nostalgija za nepostojećim“. Objavljeno u „Novinama“ br. 8 IK Imprimatur.

HODAO JE MILENKO F., HODAO JE DUGO

Milenko F. pio je jutarnju kafu kada se na radiju začuo muzički in memoriam za nekog gitaristu koji je, prema riječima voditelja, prstima dirao u samu dušu stratokastera. Odgovorio je na nekoliko unukovih poruka, dabome uz pogrešno korištenje emotikona, što je klinca dovelo do urnebesnog smijeha i iznudilo naknadno obećanje da će mu pokazati kako se to ispravno radi, jer on telefone zna u dušu. Potom je odlučio da se spremi i obuče komplet koji mu je na ofingeru ostavila ćerka prošli put kad je dolazila; hlače, košulju, prsluče i sako za koje je ona tvrdila da imaju dušu, premda su demodirani. Gunđala je, prisjeća se Milenko F., kako mu je potrebna nova pegla jer ova samo što nije ispustila dušu. Krenuo je do mehaničara kako bi dogovorio opravak starog automobila, a preporuka koju je dobio od komšije bila je kratka i jasna: idi kod tog i tog, on poznaje takve šklopocije u dušu.

I hodao je Milenko F., hodao je dugo, razmišljajući o duši, zamišljajući tu čas bezobličnu figuru, čas gotovo opipljivu i jasno vidljivu maglinu. Hodao je Milenko F., hodao je dugo, prošavši pored izloga sa bijelom tehnikom, nastavljajući kraj servisa mobilnih telefona, čitave niske blještavih butika, sve do mehaničarske radnje u predgrađu. Onda je zastao i pogledao u omanje groblje ugaslih žmigavaca, napuklih šofer-šajbni, progorenih auspuha i rđavih kočionih diskova što je svakodnevno narastalo u dvorištu. U toj neupotrebljivoj gomili koja sa svakom kišom iz sebe cijedi otrov u zemlju, jedva je primijetio sklupčanog psa. Kratak lanac bio je vezan za trulu školjku fiće na kojoj se još nazirala registarska oznaka nepostojeće države. Kratak lanac za kratak život, pomislio je Milenko F. A gdje je tu duša, gdje su sve te duše, zapita se tiho i nastavi još dugo da hoda van obrisa grada, neznano gdje.  

* Priča objavljena u časopisu Bokatin Dijak, a nalazi se u zbirci Nostalgija za nepostojećim.

RAZGOVOR SA MARIJOM PEJIĆ POVODOM KNJIGE „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“

Razgovor s autorom: BERISLAV BLAGOJEVIĆ

U maju mjesecu zvanično smo najavili pretprodaju nove zbirke priča „Nostalgija za nepostojećim” koju potpisuje Berislav Blagojević. Zbirka je zamišljena kao skup proznih minijatura pomoću kojih autor nastoji da istraži i pokaže šta sve može da bude kratka priča. Iz priče u priču, čitaocu se otkriva svijet fascinacija predmetima i pojavama iz svakodnevnog života, poput ragastova, pertlanja, zaturenih računa, odlazaka kod zubara, fiksnih telefona, starih atlasa ili ostavljenih dušeka na naduvavanje – svih onih fenomena koje je tako lako previdjeti ili zanemariti, ali koji, viđeni očima pisca, postaju zameci krajnje dirljivih i pomno promišljenih priča u nastajanju. Nešto više o svemu tome pronaći ćete u novom kratkom razgovoru s autorom.

Kako bi svom zamišljenom idealnom čitaocu objasnio šta možekivati od zbirke Nostalgija za nepostojećim”?

 Čitalac ove zbirke može da očekuje priču o neočekivanom, priču u fragmentu i priče o fragmentima i detaljima. Na jedan drugačiji način, ova zbirka pokazuje da sve može da bude priča. Atmosfera i emotivnost su, čini mi se, ono što se najviše ističe i ono čemu sam dao prednost ispred naracije. U tom smislu, zbirka od zamišljenog idealnog čitaoca zahtijeva dodatni trud – domišljanje i domaštavanje. Naravno, priče funkcionišu i bez toga, ali tek pri takvom čitanju dobijaju puni smisao. Krajnje je nepopularno tražiti ovakvu angažovanost od čitaoca (jer smo naučeni na gotovo i lijepo upakovano i servirano), ali govorimo o idealnom čitaocu.    

Kako objašnjavaš svoju fascinaciju kratkim formama? Kakav potencijal imaju kratke priče, šta im potencijalno fali, kakav osjećaj pogađaju?

– Kratka priča nije toliko moja fascinacija, koliko mi daje prirodan osjećaj boravka na domaćem terenu. Međutim, pokazalo se da i taj poznati teren treba dodatno istražiti, da postoji još poneki skriveni zakutak koji otkriva nove perspektive i vidike. Priče u ovoj zbirci mogli bismo nazvati skraćenim kratkim pričama, jer one to doista jesu. Ipak, potencijal takvih priča nije zanemariv, naprotiv. Kratka priča podsjeća na snagu riječi (koje se danas tako nemilice troše i bacaju u prazno), na to da se sa jednom ili dvije rečenice može reći mnogo, da samo jedna riječ može da bude okidač za lavinu osjećanja. Ovako kratkim pričama (potencijalno) nedostaje raspričanost, ali zato imamo pripovijetke ili romane. Fabularnost je u ovoj formi svedena, ali osjećajnost i paleta ljudskih emocija su u prvim redovima. Nemam ništa protiv šesnaestotomnih epskih epopeja, ali želio sam posvetiti više pažnje čovjekovoj osjećajnosti. Ispostavilo se da je za to ponekad potrebno tek nekoliko rečenica.    

Uspješna realizacija ove zbirke ležtome što priče, ma kako kratke bile, nisu hermetične, štaviše, svaka pričoneobičava jednu stvarnu životnu situaciju. Koliko napora piscu iziskuje to da se u nekoliko redaka prenese i impresija i događaj?

– Uglavnom nisam imao poteškoća u pisanju ovih kratkih priča, mada je u nekoliko navrata bilo veoma izazovno dovršiti ono što sam naumio u okviru ograničenja – naime, jedini uslov koji sam sebi postavio bio je da nijedna priča ne može da bude duža od jedne stranice. Događaj sam po sebi najčešće mi nije bio toliko važan, on je tek scenografija postavljena za drugačije pričanje. Istinsko iskušenje bilo je opisati misli i osjećanja junaka, emotivnu oluju koja se javlja zbog neke uzgredne, svakodnevne i krajnje obične situacije. Tu sam morao da zavirim duboko u sebe i zdenac ispunjen riječima kako bih na sažet ali jasan način uspio sve to da prenesem na papir.

Šta su to nepreboli” jednog pisca koje pominješ u prvoj priči? Šta pisanje ima s tim neprebolima”?

– Tu se zapravo radi o svim onim situacijama kroz koje prolaze (potencijalni) književni junaci u piščevoj glavi. Ti junaci su živi, oni rovare (ponekad godinama!) po umu pisca, proživljavaju sve i svašta, a ukupnost tih doživljaja u jednom trenutku ophrva autora svojevrsnom nostalgijom za nepostojećim i postaje veliko opterećenje, breme koje zahtijeva da bude zapisano. Pisanjem se ti nepreboli – avanture, ljubavi, emotivni lomovi – ne mogu izliječiti, ali se mogu podijeliti s drugima. Pisanjem svi ti junaci i svi ti događaji istinski počinju da žive, jer postaju stvarni ne samo za pisca nego i za čitaoca.    

Iz knjige u knjigu primjećujem tvoju tendenciju da postaneš sažetiji, konkretniji i precizniji. S ovom zbirkom si najsažetiji i najprecizniji dosad. Kako sada gledaš na prethodne knjige i da li si jedan od onih perfekcionista koji bi opsesivno ispravljali i mijenjali samo kada bi imali priliku?

– Oh, naravno da bih neke stvari opisao drugačije! Ali, sve je to dio procesa sazrijevanja jednog pisca. Moj način pisanja jeste da svaku rečenicu pišem kao da je to njena konačna verzija, zato ponekad čitav dan provedem baveći se pasusom od tri ili četiri rečenice. Međutim, to što je u tom trenutku za mene završna (i dabome najbolja) verzija nikako ne znači da bi budućem meni bila podjednako dobra. To je zapravo odlično, jer to znači da je samokritičnost u meni itekako živahna i da rastem kao stvaralac. Što se tiče kratke priče, može se reći da rastem sažimajući.

Da li sve situacije iz svakodnevnog života imaju potencijal da budu književno uobličene? I zašto?

– Da. Međutim, to mora da bude urađeno na jedan poseban način. Ako je nešto dnevnik, onda je dnevnik i ne više od toga. Postoje autori, neki od njih su veoma popularni, koji bjesomučno troše riječi na opise svakodnevnog, na pranje zuba koje se otegne na dvije stranice i slično. Ne volim da čitam takva djela i ne smatram ih vrhunskim dometima. To nije moja borba. Moja želja i moj mali privatni rat koji vodim sa sobom samim jeste pronalaženje drugačijeg načina da prikažem svojstva čovjeka. A to je moguće kroz osmatranje svakodnevnog, ali za to je potrebno zakočiti, stati, gledati, osluškivati, mirisati, dodirivati. Malo je onih, čini mi se, koji imaju vremena za to. Svakodnevica proždire vrijeme svih, pa tako i pisca.

Razgovarala: Marija Pejić

Gdje pronaći knjigu?

Knjiga Nostalgija za nepostojećim dostupna je na našoj internet knjižari, a knjigu možete pronaći i u nekoj od knjižara širom BiH i Srbije s kojima sarađujemo (spisak prodajnih mjesta pogledajte ovdje).

* Razgovor preuzet sa portala Imprimatur.

PRIKAZ KNJIGE „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“ U OSLOBOĐENJU

U kulturnom dodatku Oslobođenja – Knjižni blok – početkom juna objavljen je prikaz Steve Grabovca o zbirci kratkih priča „Nostalgija za nepostojećim“. Tekst je dostupan i na ovom linku.

Image_00001

PREDSTAVLJANJE KNJIGE „UPOZNAJTE GAGARINA, NAJŠAŠAVIJEG PSA U SVEMIRU“ U MAJU I JUNU

Knjiga „Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru“ (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva RS) predstavljena je u nekoliko prilika tokom maja i početka juna 2022. S obzirom da je knjiga uvrštena u školsku lektiru u Republici Srpskoj, predstavljena je zajedno sa servisom bibliobus Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske đacima u osnovnim školama „Zmaj Jova Jovanović“ (Banja Luka), „Milan Rakić“ (Karanovac) i „Holandija“ (Slatina). Nakon toga, u okviru programa „Lektira u podne“ petog festivala književnosti „Imperativ“ o knjizi se razgovaralo sa đacima u vijećnici Banskog dvora. Početkom juna, u saradnji sa SKC Kids i Fondom solidarnosti za dijagnostiku i liječenje oboljenja knjiga je uz druženje predstavljena i mališanima koji su se liječili u inostranstvu.

O bibliobusu, značaju čitanja i knjizi „Upoznajte Gagarina“ i na ENGleskom jeziku.