RAZGOVOR ZA PODKAST „KNJIGE NARODU!“ IZDAVAČKE KUĆE IMPRIMATUR

Podkast „Knjige narodu!“ izdavačke kuće Imprimatur traje duže vrijeme, a ovo je prva epizoda u video-formatu. Razgovor u ugodnom ambijentu Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske vodila je Ena Mitrovski.

Razgovor dostupan na linku ali i na spotify i anchor platformama. Više o podkastu, izdanjima i aktivnostima IK Imprimatur na ovom linku.

Knjige narodu

CJELOVITI SPOMENAR NEDOREČENOSTI – KRITIKA KNJIGE „MONUMENT“

Cjeloviti Spomenar nedorečenosti ili Traktati o kvalitetu života

Kratka priča se u našoj savremenosti iskristalisala kao žanr koji je najpitkiji savremenom čitaocu. Razloge ne treba posebno objašnjavati, kratka forma koja ne oduzma mnogo vremena, jer vrijeme više nego ikada otiče u bescijenje svjetlećih reklama koje umaraju pažnju od pokušaja da se fokus zadrži na tekstu. Međutim, kao i sve kratke forme ona traži da se bude nemjerljivo vispren, brižljiv, ali i taktičan u tekstu – da bi mogla da ima kvalitet, sastojak koji savremenosti sve više, ako ne i najviše nedostaje. S tim u vezi prava razlikovnost zbirke Berislava Blagojevića Monument, koja broji oko dvadesetak ovakvih proznih bravura, istaći će se dvjema posebnosima.

Prva je gotovo školska dužina kratke priče uz sve potrebne elemente: zapleta, jednostavnosti izraza, začudnosti, u mnogo navrata i onaj bokačovski sokolski okret, zrele ironije kojoj ostavi eho da odzvoni dovoljno da ne bude puko stilsko sredstvo, kao i nježni humor nad malim čovjekom svjesnim svoje malenosti, bespomoćnosti, ali ništa manje svjesnog i besmisla veličine ostatka univerzuma, pa utakmica završi neriješeno.

Druga posebnost je mali poetički paradoks: ni kraćih priča – ni dužih rečenica! Ovo je možda najzanimljivija odlika zbirke Monument: Berislav Blagojević u počesto ispovjednim pozicijama Ja-naratora slijedi tok misli koji umnogome sjeća na unutrašnji monolog, iniciran nečim iz spoljašnjeg svijeta. Bila to bolest (Paratetis u nozdrvama, Da vjerujemo), neimaština (Ergastulum, U opromajenoj sobi, Distribucija), ili neki nedorečeni istorijski podatak (Vikend sa grofom Marsiljijem, Monument). Sva ćutnja usta koja se pretoče u bujicu misli, pripovjedne junake rastaču borbama svijesti, savjesti, informacije, spoznaje u dugim rečenicama nakon koje i sam čitalac postaje željan da udahne.

Iako su nastajale u različitim vremenskim periodima, objavljivane samostalno u periodici, ovdje, sabrane na jednom mjestu, mogle bi se čak i ciklizirati u nekoliko tematskih okvira. Jedna od izrazitijih tema jeste svakako stari čovjek u novom svijetu. Iako se svijet rapidno promijenio, pa tako piše u priči Pogled: Nismo očekivali da će prestati da se mijenja, ali nismo očekivali ni da će se pretvoriti u kutiju ispunjenu ispraznošću, plastikom, steroidima i blaziranim mediokritetima, isfirsiranom pohotom, strahom od starosti, strahom od sunca, strahom od vazduha, strahom od različitosti i drugosti, bizarnim fetišima i još bizarnijim novim drogama, paranojom i nadzornim kamerama, huliganima na stadionima, huliganima u policiji, huliganima na ulicama, bezgraničnim licemjerjem svih, od usiljeno nasmiješenih klimoglavih državnika do armije običnih besposličara koji danju lajkuju u virtuelnoj, a noću mrze sve u onoj drugoj stvarnosti. Na ovom tragu su i sve priče koje imaju tog alijeniranog čovjeka naviklog na neka posve druga mjerila života, te se njegova otuđenost ne može mjeriti aršinima otuđenosti koja se sistematski stvorila novim, a opet ne i kao nemogućnost da se prilagodi, već kao nemogućnost da u onome što dolazi spozna bilo kakvu vrijednost. Kao odličan primjer ovog maligniteta je vožnja liftom, mučna i beskrajna kojom se sa visokom ironijom do tačke jezovitog smijeha bavi u priči Na putu prema dolje, gdje se decidno kaže: …danas je stranac i osoba u stanu udaljenom par koraka od tvojih ulaznih vrata. A kamoli samom sebi čovjek.

Motiv porodice koja je nastala iz jednog spontanog pogleda kao nosioca starog svijeta koji više ne postoji, i koji nestaje u hipermodernom, ostaje tinjava nada da možda još uvijek negdje ima preostalih primjeraka stare vrste, usamljene, dakako. Ova tema roditelja koji je nemoćan u trenutku separacije, rabi se sjajno u priči U oblacima, koja tehnički kombinuje tipično postmodernistički, fusnote i citate iz udžbenika, upliće i piščevu primarnu vokaciju geografa, što je često i u drugim pričama, da bi u tekstualnoj zamršenosti iznjedrio misao o tome kako smo nemoćni i mali pred vremenom ušuškanim u onome što nam prija, gdje smo sigurni. Suproć ovoj ideji već priča koja će uslijediti nakon Pogleda (i ovakvo poslagivanje u kontrastu nije efemerno), jeste Ovdje, daleko, a njen glavni junak je zahvalni migrant bistrih očiju, neizgovorljivog imena i izbrisanog sjećanja. Ironično, donekle, ali iako svjestan ispranosti, on takođe jeste i svjestan samostalne odluke u tome. Dakle, intencionirano alijeniran iz naciona, ličnog identiteta, neofit koji je uspješno prošao inicijaciju u vrli novi svijet. Nekarakteristično za kratku priču, ali svakako prepoznatljivo za Blagojevića, jesu naslojavanja više perspektiva, više istorijskih sjećanja, podataka, osjećaja ličnih ili kolketivnih koje u tim dugim rečenicama paralelno vodi. Simultanizam koji je ovdje visokofunkcionalan jeste i visoko umjetnički, jer broj karaktera se troši i kratka priča samo što nije završena. Takav je slučaj sa inputima iz savremenosti tamo negdje i autputima u prošlosti kao tragovima sjećanja u ovoj priči ili u Pogledu sa paralelizmom komparacije sigurnog padanja nehotice srušene čaše i prvog susreta sa voljenom. Poneki trag su sjećanja koja čile, na najgrotesknije načine, obilazak tuđih grobova nasumice da bi se porazgovaralo sa počivšom majkom. Izgovraram riječi na jeziku koji više ne postoji, ali koji i dalje pamtim. Na jeziku koji koristim ovdje, daleko, za razgovor s mrtvima u snu ili na groblju. Svakako da bi se otišlo ovoliko daleko u ovoj dehumanizovanoj inicijaciji treba preći jedan raniji korak, kao što je to u priči Park moga brata, gdje će junak bagerom prekopati ličnu istoriju, lično djetinjstvo zarad podizanja nove zgrade, simboličko rušenje malih oaza prirode u gradovima koji bujaju, sa paradoksom da to čini upravo onaj čije je baš to parče slobode pod kranom, današnja dnevnica.

Ovo nas navodi na dva traga u čitanju, jedan je dosljedno autorov, koji ostaje Revolucionar (2012), pa makar i bez frontalne borbe, kao resle starog svijeta, a drugi je književnoistorijski da se Blagojević može svrstati u onaj krug autora koje Ala Tatarenko stavlja pod pekićevsku liniju postmodernističkog kriticizma. To se najbolje očituje u postavljanju aršina megalopolisa koji su pojeli bilo kakvu ideju o polisu, o građaninu, individui pretvorivši je u bezličnu usamljenu masu, kao što i fast forward na kasetofonu požvaće traku. London zato, kao polip megalopolisa, u onom značenju kako ga je oformio i kako ga rabi i Slobodan Vladušić, u priči Pogled ne znači Engleze, nego probrane koji imaju dovoljno novca za raj, ali i da ostanu u njemu. Geografski fatum da će idući ka jugu uporednik projuriti između ostalog i kroz nekolicinu još nekih gladnih zemalja sa egzotičnim zastavama da bi se jednako tako nevažno, ali i konačno smrznuo u ledenoj bjelini. Simptomatično za ovakvu viziju svijeta jeste i taj momenat da bezimene i gladne zemlje još uvijek imaju nacionalnu zastavu!

Iako ova proza često zapinje svoj oroz na nekim istorijskim ili geografskim istinitostima koje su često na provjeri interneta i autentičnih izvora, postoje i one koje su slobodne od takvog odnosa prema mimezi. Jedna od brilijantnijih je o vickastim posljednjim mislima dezertera čija će sigurna smrt ipak biti nepostojeća u glavama izvršilaca, te će ostati Preživjeli. Ili pak, sjajni Hodač po vodi koji je kao sinopsis za čitaoca dobar podvodač da će se iz njega razviti bogat roman.

Radnička klasa koja postaje robovski element u društvu koje opisuje, počesto, jeste dio invertuma u kojem su ti radnici, viljuškaristi, bageristi, osnovnom vokacijom intelektualci. Oni svoje fizičke nespremnosti za poslove kojima preživljavaju na jeftinim salamama, dogušavaju čitanjem u svojim kvasnim izbama (Ergastulum). Monument je zbirka jednog vremena na prelazu, pokušaj da se zabilježi jedno davno prošlo vrijeme, makar i okrnjenim spomenikom. Jer uvijek postoji neko ko će se zapitati nad krhotinama književnosti.

Jelena Kalajdžija

*Objavljeno u časopisu Srpska vila, br. 54, str. 113-116.

RAZGOVOR O KNJIZI „MONUMENT“

Razgovor o zbirci priča „Monument“ vodio je Branislav Predojević za „Glas Srpske“ (17-18. jul 2021.).

Razgovor je dostupan na ovom linku.

Image_00002

PROMOCIJA ZBIRKE PRIČA „MONUMENT“

Zbirka kratkih priča „Monument“ promovisana je 15. jula 2021. ispred Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske u Banjaluci. O knjizi su govorili književnica Tanja Stupar Trifunović i izdavač Boris Maksimović (Imprimatur). Ovo je bilo prvo predstavljanje knjige uživo nakon objavljivanja u decembru prošle godine.

RAZGOVOR ZA GLAS SRPSKE O „MONUMENTU“, UMJETNOSTI, KNJIŽEVNOSTI…

“Monument” predstavlja zbirku priča koje su raznovrsne po tematici, idejama, formi, emotivnom naboju. Neke priče su inspirisane sjećanjem ili ličnim doživljajem, neke su u dijalogu sa pročitanim – bilo da se radi o lijepoj književnosti ili o esejima i naučnim radovima, neke su nastale kao reakcija na mnoge teme koje tište nas kao društvo i mene kao pojedinca.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” banjalučki književnik Berislav Blagojević, govoreći o svojoj novoj knjizi, zbirci priča “Monument”, koja je objavljena u izdavačkoj kući “Imprimatur”.

– Tokom pisanja tragao sam za nekim odgovorima, ili barem za tragovima koji bi mogli da upute na dalje promišljanje, a u tom procesu igrao sam se i formom. Zato zbirka sadrži i priče od jedne rečenice i priče napisane gotovo isključivo u dijalogu, ali i one koje su hermetične, zgusnute i “teške”. “Monument” donosi i priče o ljubavi, o nadi i vjeri, ali i o istoriji, socijalnim problemima, pitanjima emigracije, opšteg licemjerstva u koje smo zapali kao civilizacija, problemima i dilemama s kojima se susreće običan čovjek u današnjem svijetu. 

GLAS: Priče u zbirci, između ostalog, govore o različitim tajnama, tišinama, radostima, velikim i malim dijelovima istorije (lične, ali i opšte). Kako svoje zapise vidite u kontekstu svjedočanstva za buduće dane?

BLAGOJEVIĆ: Ne razmišljam mnogo o tome. Da li će i na koji način neko djelo biti čitano i tumačeno, niko ne može da zna. Moj zadatak je da pišem najbolje što umijem, da kreiram mikrokosmose i da ostavim jedno od bezbroj različitih viđenja svijeta. Međutim, priče su – ma koliko biografskih upliva sadržavale – ipak samo fikcija. One nisu dnevnički zapisi koji imaju drugačiju vrijednost kao svjedočanstvo za neko buduće vrijeme. Kako bilo, svaka knjiga na neki način predstavlja svjedočanstvo o jednom vremenu, o ljudima, o autoru, o nadama i strahovima, o pobjedama i porazima (što ličnim, što onim drugim), o umjetničkim ili drugim dostignućima. Zato ih je neophodno čuvati. U tom smislu, vidim “Monument” kao tek jedan kamenčić golemog mozaika. 

GLAS: Da li je onda stvarno istina da ni za čim ne vrijedi žaliti osim za knjigama i bibliotekama?

BLAGOJEVIĆ: Apsolutno, premda je ova misao iz priče “Vikend sa grofom Marsiljijem” izvučena iz konteksta. Naravno da ćemo žaliti i za ljudima i za kućnim ljubimcima, pa i za stvarima. Ono što sam želio da apostrofiram odnosi se na važnost knjiga i biblioteka. Knjige su i dalje značajna svjedočanstva o duhu vremena, a biblioteke i danas predstavljaju najveće sabiralište znanja. Uništavanjem knjiga i biblioteka, bilo s namjerom ili bez nje, trpe i čovjek kao jedinka i čovječanstvo u cjelini. Riječ je o strašnom zločinu, jer strada znanje. To znanje je sadržano u milionima knjiga, što onih visokoumjetničkog dometa, što knjiga iz oblasti stručne literature. U tom ključu treba čitati to da “ni za čim ne vrijedi žaliti osim za knjigama i bibliotekama”. Gubitak unikatnih knjiga, rariteta ili čitavih biblioteka predstavlja civilizacijski korak unatrag. Neki rukopisi i knjige za koje znamo da su postojali zauvijek su nestali. Mi zato i danas treba da žalimo za njima, jer neka od tih stranica možda krije “savršen” stih ili važnu matematičku formulu, ili misao koja čitaocu može da donese olakšanje i spokoj, ili notni zapis koji će univerzalnim jezikom muzike razgaliti srca miliona ljudi. Knjige i biblioteke su zato motivi u nekim pričama iz “Monumenta”.      

GLAS: Kada posmatramo književnost, ali i svu umjetnost u sadašnjosti, od svega što je istorija sačuvala, imaju li sačuvana djela, knjige, slike i skulpture štit od prolaznosti? Kako uopšte većini predstaviti značaj nečega što je nastalo prije nekoliko stotina godina i značaj čuvanja sopstvene kulture i umjetnosti?

BLAGOJEVIĆ: Kada se za neko umjetničko djelo (s pravom) kaže da je od neprolazne vrijednosti, onda je nebitno kada je nastalo. Brojne skulpture, slike, pa i književna djela, stari više stotina godina, i dalje zadivljuju ljude. Međutim, treba priznati da takva djela procentualno čine mali udio umjetničkog stvaralaštva. Što, opet, ne znači nužno da su druga djela bezvrijedna, već su naprosto ostala začaurena u jednoj epohi, u vremenskoj niši izvan koje ne mogu da komuniciraju sa savremenim čitaocem/posmatračem. Osavremenjavanje je neophodan proces kako bi se čak i poznatim i univerzalnim umjetnicima i njihovim djelima omogućio “novi život”, kako bi komunicirali sa publikom. Šekspir se igra na hiljade načina, ali na savremenom engleskom jeziku, jer ga takoreći niko ne bi razumio. Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske je pripovijetke Petra Kočića prilagodila za najmlađe i za ljubitelje stripa kroz “Stripovijetke”, a moguće je u Sobi sjećanja odgledati “Kroz mećavu” uz pomoć naočara za virtuelnu realnost. To su samo neke od mogućih opcija prilagođavanja i spasa od prolaznosti. Dakako, nedovoljno kvalitetno djelo nikakva tehnologija neće “vratiti u život”. Rad na očuvanju i širenju svijesti o značajnim kulturnim dobrima neophodno je sprovoditi na nekoliko nivoa: kroz obrazovni sistem, putem kulturnih institucija i u okviru akademske zajednice. Kada postoji svijest o tome, za predstavljanje tih kulturnih i umjetničkih vrijednosti i njihovu veću dostupnost treba koristiti prednosti savremenog doba: digitalizaciju, onlajn platforme, virtuelne izložbe i postavke i slično. Svakako, ne treba nipodaštavati savremeno stvaralaštvo i domete koje su ostvarili naši savremenici na poljima književnosti, likovne i vizuelne umjetnosti, muzike i dr. 

GLAS: Kako bi to trebalo da činimo sada, a ne u budućnosti kada tvorci te umjetnosti više ne budu tu? Sadašnjost pokazuje da umjetnost i kultura u Republici Srpskoj često žive i postoje zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi pojedinaca (i prije pandemije, a i sada, kada je smanjen broj kulturnih sadržaja). Kakve promjene na tom polju bi trebalo da se dese?

BLAGOJEVIĆ: Ova pitanja spadaju u red onih koja se tiču raznih nivoa odlučivanja i teško je na njih jednostavno odgovoriti. Suština je da se najprije umjetnost i njeni stvaraoci trebaju prepoznati kao važan segment društva. Potom, umjetnike i kvalitetnu umjetnost treba planski podržavati i podsticati. Učinjeni su određeni koraci, na primjer, pravni okvir za definisanje kategorija slobodnog umjetnika i stručnjaka u kulturi, te izrada registra. Potrebno je podržavati esnafska udruženja iz oblasti umjetnosti i kulture, domaće izdavačke kuće i sve druge koji djeluju u tzv. kulturnoj industriji, a čiji se rad pokazao kvalitetnim i profesionalnim. Samo takav, dugoročni i sistemski riješen odnos, može da donese ne samo stalnost u kvalitetnoj produkciji, već i adekvatno vrednovanje stvaralaca. U suprotnom, kulturni život će biti sveden na sporadične bljeskove sjajnih pojedinaca, te na amaterizam i KUD-ove. Dabome, nemam ništa protiv KUD-ova i ne želim govoriti sa elitističkih pozicija kulture, već samo ističem da je za vrhunske rezultate u umjetnosti, dakle one koji ostaju kao dugotrajne vrijednosti, neophodno stvoriti pogodan ambijent i uslove.

Kontakt i smisao

GLAS: Da li je stvaranje umjetnosti i njeno dijeljenje sa svijetom uvijek pomalo borba s vjetrenjačama?

BLAGOJEVIĆ: Svakako da jeste. Danas je, govorim kao pisac, možda još teže doći do čitaoca nego što je ranije bio slučaj. Uprkos blogovima, društvenim mrežama i drugim pogodnostima, izuzetno mnogo autora je prisutno, dosta se štampa, a čitalaca je i u demografskom i u svakom drugom smislu sve manje. Pandemija je još više odvojila pisca od čitaoca, pa su se stvari dodatno zakomplikovale. Nedostaje nam i kontakt, odnosno književne promocije, ali nedostaje nam i vrijeme potrebno za uživanje u literaturi. Pokatkad zato imam osjećaj da je pisac nekad bio kap vode u jezeru, a da je danas kap vode u okeanu. Ali, ako pisanje prihvatam kao poziv, kao nešto što je neodvojivi dio mene, onda je i ovako nezahvalan odnos kaplje i okeana prihvatljiv. Bez stvaranja, kao i bez čitanja, sve bi imalo manje smisla, ako bi smisla uopšte i bilo. 

* Objavljeno u Glas Srpske 20. i 21. februar 2021. Dostupno i na OVOM linku.

Image_00002