GLAZIRANI PRIMITIVIZAM

Prilično sam siguran da se svaki čovjek na Balkanu svakodnevno susreće s primitivcima: na poslu, u saobraćaju, u prodavnici, atakuju na njega sa TV ekrana… Ova konstatacija sama po sebi nije nikakvo otkrovenje, međutim, ukoliko zagrebemo površinu onog što nazivamo primitivnim, otkrićemo nove dimenzije skrivene iza tog pojma, dimenzije, koje mogu biti od koristi kako bi se stvari (konačno!) počele nazivati pravim imenom. Za potrebe dekonstrukcije poslužiću se promišljanjima Miloša Ilića objavljenim u izuzetnom tekstu „Primitivni savremeni čovek“ sad već davne 1974. (iz knjige „Kultureme“).

Ilić u uvodnom dijelu analize kaže: „Kad se za nekoga kaže da je primitivac, onda se tom tvrdnjom najpre aludira na to da je anahroničan u smislu zaostajanja za vremenom, za epohom. U blažim oblicima, to je nastojanje primitivca ili primitivaca da po svaku cenu zadrže status quo, da vegetiraju, da prežive…“. Potrebno je tek pogledati kroz prozor, ili otvoriti dnevnu štampu (a često ni to nije neophodno!) da bi se vidjelo zaostajanje za duhom vremena. Dakako, uzrok ovog kaskanja upravo treba tražiti u politici primitivaca koji višedecenijski istrajavaju (makar u nečemu!) na statusu quo. Ovome treba dodati važnu odliku predstavnika primitivnog mentaliteta – „nesposobnost da misli na budućnost, a naročito da stvaralački misli na budućnost“. Naravno, kako ističe Ilić, primitivac „nije u stanju ispravno da oceni ni prošlost, te ne zna kakav smisao ona može imati za njega“. Svjedoci smo stalnog revidiranja i naopakog ili nakaradnog čitanja prošlosti, što za posljedicu ima ne samo konfuziju u društvu, nego stalno tapkanje u mjestu, odnosno, izmicanje čvrstog oslonca na kome bi se gradila budućnost.

„Druga krupna i očigledna manifestacija primitivnog mentaliteta“, primjećuje Ilić, „vezuje se za socijalni i moralni plan života time što se on potvrđuje kao nesposobnost za uvažavanje drugog“. Ova osobina primitivnog mentaliteta zaista je evidentna, i to na različitim nivoima – od poznanika ili radnih kolega koji drže beskonačne monologe bez imalo sluha i osjećaja za osobu koja je ispred njih, do raznih direktora, menadžera i ljudi iz vladajućih struktura zaraženih kompleksom Boga i, prema tome, gluvim za bilo kakve sugestije/ideje/molbe. Naročito nezgodan dio primitivnog mentaliteta jeste onaj prema kojem je „on sam sebi porota i dozvoljava sebi sve ono što prođe kroz njegovu ličnu cenzuru koje – nema. Repertoar postupaka gotovo da i nije važan: krvna osveta, siledžijstvo u vidu ugrožavanja fizičkog integriteta drugih, kulturni genocid u bukvalnom smislu reči ili ispiranje mozga i duhovne manipulacije uopšte. Izvođač, doduše, može biti okoreli ili sirovi primitivac, a ponekad i primitivac ‘u rukavicama’, ‘glazirani primitivac’. To ništa ne menja na stvari, jer i jedan i drugi ne uvažavaju drugog čoveka“. Iz ove Ilićeve opservacije može se zaključiti da je primitivizam veoma šarolik, odnosno, da se nijansira, pa bi bilo veoma pogrešno iz kategorije primitivnog isključiti inteligentne ljude. U tom smislu, vjerujem da čitaocu neće biti teško prepoznati određene „likove“ u sljedećim rečenicama: „Nije redak slučaj da se pojedini primitivci, ili grupa primitivaca, eksponiraju kao izvanredno inteligentni ljudi. Njima se često ne može poreći ni sasvim izvesna vrsta intelektualne virtuoznosti koja dolazi do izražaja u kriminalističkim poduhvatima“. Primitivizam se, dakle, konstantno širi, osvaja nove sfere društva, prilagođava se uslovima i, što je simptomatično, podstiče kvantitet, a ignoriše kvalitet. Ranije je glupost bila glavna karakteristika klasičnog primitivca, a takve ljude bilo je relativno lako uočiti (i kloniti ih se). Međutim, danas su pripadnici primitivnog mentaliteta dekani, akademici, ministri… (Paralela u digresiji: nekad su lopovi bili obični grubijani, vucibatine i sjecikese, a danas su to ini menadžeri, biznismeni, lobisti, uštirkani ekonomisti ili brokeri.) Kad se sve sabere, ispada da smo potpuno okruženi primitivcima. Jesmo! I svi ti ispolirani i ulickani fikusi u foteljama (čast izuzecima), svi oni privjesci što vise sa dojki neke od državnih institucija, svi oni su – primitivci – ma kakvim se titulama kitili i ma kakvo im ordenje kačili na prsa. Treba ih tako imenovati i prema njima se, u skladu s tim, treba i ophoditi kao prema primitivcima.

Miloš Ilić je ispravno posmatrao fenomen primitivnog mentaliteta kao rušilački faktor, kao udarnu pesnicu degradacije i kao neprijatelja stvaralačkog mentaliteta. „Naša čežnja za višim vrednostima“, piše Ilić, „biva napadana od vrlo lukavog, podmuklog neprijatelja – primitivizma prerušenog u vrlo naivne i čak bezazlene, kvazinaučne, kvaziumetničke i kvaziemancipatorske kostime. I to u beskrajnim varijacijama“. Nema nikakve sumnje da je borba između stvaralačkog i primitivnog mentaliteta i danas aktuelna (na koncu, ona je permanentna). Ali, za razliku od vremena kad je nastao tekst Miloša Ilića, sa žalošću možemo konstatovati da je primitivizam izbrisao prefiks „kvazi“ iz oblasti nauke, kulture, umjetnosti, prosvjete, odnosno, da je delanje po njihovim principima, normama i moralnim vrijednostima (kojih – nema) postalo zvanično, institucionalizovano, društveno prihvatljivo i (takoreći) nedodirljivo.

Premda smo stiješnjeni i okruženi nadmoćnom silom, ipak vjerujem da bitka nije izgubljena. Budućnost možda jeste nepredvidljiva, ali jedno je sigurno: predaja nije opcija.

Advertisements

PRAVDA ZA RADOVANA

Dragi čitaoče, ako si se upecao na mamac naslova i misliš da je ovo tekst o najpoznatijem Radovanu s ovih prostora (ne, to nije Radovan III), lijepo ponašanje mi nalaže da te obavijestim da si zabasao u XXL zabludu. Naravno, to ne znači da treba odmah da se koprcneš i pobjegneš. Jer ako se kojim čudom još ponekad zapitaš o svojoj/našoj budućnosti, onda je ovaj tekst namijenjen i tebi. Dakle, ovo nije pisanije o prošlosti, nego o budućnosti. Ili preciznije: o četrnaestogodišnjem dječaku Radovanu Ivanoviću, virtuozu na harmonici.
Ko je iole zainteresovan za rubriku kultura i umjetnost, mogao je posljednjih godina da vidi, čuje i pročita mnogo toga o Radovanu – veliki solistički koncert u Banskom dvoru koncem prošle godine, pobjede na brojnim međunarodnim takmičenjima, učešća na svečanim akademijama, manifestacijama… Ovog maja obradovao nas je njegov najnoviji uspjeh: osvajanje drugog mjesta na svjetskom takmičenju harmonikaša u Njemačkoj. To je drugi put da je postao vicešampion svijeta, pošto je prethodno bio drugi na takmičenju u Italiji. Biti drugi na svijetu, složićete se, nije mala stvar, još ako je se takav uspjeh ponavlja, to je za svaku pohvalu. Ali i podršku. Siguran sam da mlađanog Radovana ramena bole od tapšanja onih koji ga hvale. Međutim, kad se pomene podrška (mislim prije svega na finansijsku, jer ko god da misli kako, na primjer, odlazak na takmičenje u Njemačku nije pozamašan izdatak, taj je tek u XXXL zabludi), oni što tapšu po ramenima brže-bolje vraćaju ruke u džepove. U nekoj drugoj zemlji za ovakve talente vjerovatno se otimaju ne jedno, nego barem dva ministarstva – prosvjete i kulture i ono za porodicu, omladinu i sport. Ovako, Radovan će morati da se zadovolji sa par novinskih napisa i zahvalnica. Na sreću, on ne mora da brine za svoju budućnost. Muzika je univerzalan jezik, već će se on snaći, ponudiće mu stipendiju, uslove za dalje usavršavanje i posao. Tamo negdje.
Za to vrijeme, mi ćemo se baviti organizovanjem ko zna kojeg po redu (kvazi)naučnog skupa na temu bijele kuge i problema iseljavanja najkvalitetnijeg i najvitalnijeg dijela stanovništva. Učesnici će larmati, lamentirati nad našom sudbom tužnom i jecajući podsjećati na famozno šantićevsko sunce tuđeg neba koje ne grije kao ovo ovdje. Ali svi već znaju da je sunce jedno i svima isto (razlikuju se samo oni što ga pomračuju). Zato Radovanu i njemu sličnima (a ima ih!) želim svako dobro i – srećan put. Mislim da je to najpoštenije i najpravednije.

PARK IZ DOBA JURE

DINO MANAnimirani, pa i neki igrani filmovi, najveći su krivci zašto mnoga djeca vjeruju da su ljudi i dinosaurusi živjeli u isto vrijeme. U tome, dabome, nema ništa loše. S vremenom će naučiti da to nije istina.
Ili, možda, ipak jeste?
Ne pozivam se, naravno, na buncanja Dejvida Ajka o zmijama i reptilima koji tobože vladaju svijetom. Međutim, pogledamo li stanje u „Juri“ i svim onim drugim balkanskim Jurama, logično je zapitati se – da li nama upravljaju hladnokrvne guje i određuju li našu budućnost gmazovi mimikrirani u ljudsko obličje? Zaista, ko ako ne neko sumasišavši i obezdušen može da dozvoli da mu stanovništvo postane roblje (i to roblje strancu, mada to nije od presudne važnosti)? I ko je, ako ne neko potpuno sluđen profitom, neko kome su srce iščupali tokom seminara u nekoj multinacionalnoj kompaniji ili kome se osladio tajkunsko-tranzicioni lebac, u stanju da tretira radnika kao mašinu (i gore)?
Sasvim je jasno da se u zemljama u kojima čovjek ne vrijedi pišljiva boba, i najvrednija postignuća tog čovjeka – nauka i umjetnost – svakodnevno unižavaju i marginalizuju. Gmazovima i beskičmenjacima koji uspješno kohabitiraju na vodećim mjestima u ovom Parku iz doba jure kultura ne znači ništa, pa joj, shodno tome, ništicu svesrdno i dodjeljuju, kako u finansijskom, tako i u smislu pažnje i moralne potpore. Oni, dakle, samo nalikuju na sisare, ali ne razmišljaju tako, niti se tako ponašaju. Izuzmu li se, dakako, isisavanje života iz običnog čovjeka i dudlanje državne sise. Svjedoci smo, čini se, da veliko izumiranje od prije 65 miliona godina nije označilo kraj ere gmizavaca i da postoje relikti iz mezozoika koji su opstali do dana današnjeg. I ne samo da su opstali, nego još proždiru naš svijet i palacaju otrovnim jezičinama, besramno i nasilnički.
Tačno je da su animirani, pa i neki igrani filmovi, najveći krivci zašto mnoga djeca vjeruju da su ljudi i dinosaurusi živjeli u isto vrijeme. Ali u tome nema ništa loše. Naprotiv, jer oni će možda djecu podučiti da raspoznaju gmazove, da ih se klone i da – eto sreće – ne postanu kao oni.

BROJ3VI

kultura-budzetNa današnji dan, prije osamdeset godina počela je izgradnja pruge Brčko-Banovići. Prvi voz krenuo je tom 92 km dugom prugom nakon svega pola godine. Tokom izgradnje iskopana su dva tunela i sagrađena su 22 mosta.
Prvu kolumnu za konkurseregiona napisao sam na današnji dan prije punih pet godina. To će reći prije šezdeset mjeseci, odnosno, 1.825 dana (zanemarimo li one prestupnih godina).
Previše brojeva? Slažem se.
Zato neću izvlačiti podatke o tome koliko malo se izdvajalo za nauku i kulturu u proteklih šezdeset mjeseci, koliko dugo uzalud odbrojava časovnik koji najavljuje otvaranje Narodnog muzeja i Muzeja savremenih umetnosti u Beogradu, koliko mladih talentovanih ljudi je otišlo s Balkana, koliko godina (i u koliko država/režima) je opstajao Letopis Matice srpske prije nego što je započela akcija “Spasimo letopis – odbrojavanje je počelo”, koliko književnih časopisa je prestalo da izlazi (i koliko ih je na ivici opstanka), koliko festivala se ugasilo, koliko lokalne zajednice duguju samostalnim umjetnicima (u državama gdje zakoni prepoznaju ovu kategoriju), koliko ministarstva kasne sa isplatama za projekte iz oblasi kulture, koliko smo prilika propustili i upropastili tokom 1.800 i kusur dana, koliko nagrada obezvrijedili, ili koliko toga smo mogli da uradimo, ali nismo zbog apatije, sujete, gluposti… i – nedostatka novca. Obrni-okreni, ponovo se dođe do brojeva.
Premalo brojeva? Slažem se.
Toliko se izdvaja za kulturu, da je čovjeku naprosto neprijatno pominjati cifre. Istina je da se sa budžetskih računa na ime kulture i umjetnosti isplaćuju tako smiješne sume da se na taj račun ne treba šaliti ni prvog aprila. A vole ministri da dobiju karte za premijeru (nema veze što redovno ne dolaze, vole kad ih se sjete). I vole gradonačelnici kad ih pozovu na izložbu u muzej (tu se ponekad i pojave, jer su načuli da taj cirkus ne traje dugo, a biće nekih novinara, pa se valja nacaliti u prvi red). Vole i kad gudači filharmonije zagude himnu, pa im toplo oko srca, jer šta se njih tiče to što isti ti gudači nemaju uslove za vježbanje, nemaju honorare, angažmane, redovna primanja…
Od njih za koje smo mi tek brojevi (pa ni to – dok se ne objave rezultati popisa stanovništva) zavisi mnogo toga, ali ne zavisi sve. Mislite li da su njihovi ekvivalenti iz 1946. lopatali od Save ka Banovićima? Jesu šipak! Ali 60.000 ljudi uspjelo je izgraditi prugu u rekordnom roku. Šezdeset hiljada, e, to je broj. U tome je tajna uspjeha (ili neuspjeha). U nama. Zato ne dozvolimo da prođe još šezdeset jalovih mjeseci, pokažimo da nam je stalo (do nas), da nas nisu umrtvili, zaglupili i kulturno degenerisali i degradirali. U skladu s mogućnostima: čitajmo više, posjećujmo pozorišta, muzeje, galerije, učlanimo se u biblioteke, pretplatimo se na časopise, kupujmo stripove domaćih autora, darujmo (odličnog) klarinetistu iza Boske, podržimo umjetnike i umjetnost.
Jer značaj kulture i umjetnosti je nemjerljiv i veći je od bilo kojeg broja.

* Objavljeno na konkursiregiona.net

BUĐENJE NA BALKANU

St LeoApokaliptična kiša i nova definicija pojma niske oblačnosti obilježili su jutro dana što se
svake četiri godine pridodaje februaru. Premda je buđenje na Balkanu uvijek teško, otvaranje kapaka posljednjeg februarskog dana bilo je naročito mučno zbog besane noći uzrokovane dilemom od životnog značaja: Hoće li Dikaprio konačno dobiti Oskara? Hiljade i hiljade poznavalaca i ljubitelja filmske umjetnosti držalo je palčeve tako čvrsto da su bezmalo zaustavili dotok krvi u tom dijelu tijela (a oni su neophodni, ako već ne za nešto drugo, ono barem da se precrta glasački listić). Srećom, pravdoljubivi balkanski narodi mogli su da odahnu; pravda je zadovoljena, kao i njihova godišnja potreba da budu dio nečega što se može svrstati pod kategoriju umjetnosti i kulture. Doduše, da ne zgriješim, treba reći da dio tih ljudi tokom cijele godine aktivno učestvuje u maratonima pljuvačine i omalovažavanju kulture i umjetnosti sa ovog prostora, ili recimo, u raspravama o tome čiji je Ivo, a čiji Meša.

Nema komentara, lajkova, dijeljenja, tvitanja kad Tanju Stupar Trifunović (zajedno sa Damirom Šabotićem i Lejlom Kalamujić iz BiH) nominuju za Evropsku nagradu za književnost. Ili da se vratimo filmu – vijest da je film Daneta Komljena nominovan za nagradu EFA, tj. „evropskog Oskara“, prošla je takoreći potpuno nezapaženo i u medijima i u javnosti. Donekle se digne nešto prašinice (uz neizostavne zajedljive komentatorske mirođije) kada status Udruženja književnika ostane na nivou Udruženja uzgajivača golubova pismonoša „Teslini darovi“, kad se podsjeti da je status slobodnih umjetnika u Republici Srpskoj i dalje nedefinisan, kad se kultura i umjetnost u Srbiji unižava novim zakonskim rješenjima, ili kad se pojave škakljive fotografije iz prošlosti hrvatskog ministra kulture.

A onda se prašina slegne, talog ostane gdje jeste, sve se umrtvi i ljudi mirno pođu na spavanje. O buđenju niko ne razmišlja.

NE GUJMO SRBSKI

Nemam namjeru da se obračunavam, još manje da dijelim savjete onima kojima je to posao, ali ću ipak, nakon podužeg premišljanja, obnarodovati neka zapažanja i razmišljanja o temi koja se posljednjih dana u Republici Srpskoj često pojavljuje u medijima: srpski jezik. Generalno, slažem se sa svima koji su istakli značaj i potrebu njegovanja srpskog jezika, ali nikako ne mogu da se pomirim sa određenim opaskama, komentarima, pa i predloženim načinima zaštite srpskog jezika. Naime, lamentira se nadugačko i naširoko o pogubnom uticaju medija, o iskvarenom i iskrivljenom jeziku koji zbog svoje nerazumljivosti odbija slušaoce/gledaoce. Slažem se, ponekad je govor u medijima do te mjere ispolitizovan, izvještačen i obojen prizvukom birokratije da ga ljudi teško razumiju. Međutim, kako sve ima dvije strane medalje, tako i „narodni” govor u medijima može da bude nerazumljiv. Mene, na primjer, iznova iznenađuje ne samo lupetanje i gluparanje zmaja od šipova (malim slovima, dabome!) sa TV ekrana, nego i činjenica da polovinu njegovog baljezganja ne razumijem (premda me, da ne budem pogrešno shvaćen, ni najmanje ne zanima šta taj baja ima da kaže). Da je kojim slučajem kao poznata ličnost (a on to nažalost zaista i jeste) bio pozvan da učestvuje u kampanji „Negujmo srpski”, ne sumnjam da bi kampanju pretvorio u „Ne gujmo Srbski”…
Osim na medije, ini zaštitnici našeg lijepog jezika obrušli su se i na nazive radnji – to su sve redom, kažu, inostrani i oku našeg čovjeka čudni, odbojni i neprimjereni nazivi. I ovdje mogu da se djelomično složim sa primjedbama, jer zaista postoji pomama za usvajanjem kojekakvih tuđenica, ne samo kad se govori o nazivima preduzeća. Ali uz pogolemo Međutim. U vrijeme kad je „malom čovjeku” (u čije ime i za čije nacionalno zdravlje je ovo jadikovanje tobože i započeto) važno da prođe što jeftinije, svejedno mu je da li je čarape kupio na pijaci (k)od babe Stane ili u Waikikiju. Tek, drugi važan fakat koji se prenebregava jeste to da ni čarape na pijaci, ni one u Waikikiju po svoj prilici nije napravio naš radnik. Opaska kako naši ljudi danas radije idu na picu nego na gibanicu (!?), kao i primjedbe na ponudu lokalnih poslastičarnica (npr. Schwarzwald i Sacher torta) smatram urnebesnom i potpuno promašenom argumentacijom (ako se tako uopšte može nazvati). Ponoviću: većini ljudi je podjednako nedostižna i Sacher torta i Vasina torta, koja bi, ako sam dobro razumio, bila po ukusu, odnosno podobna. No, zarad spašavanja srpskog jezika (koji razlog može da bude iznad ovog?) obećavam da više neću jesti Mozartkugeln. Štaviše, sačekaću da neko patentira i proizvede Mokranjčeve kugle, pa da onda nagradim nepce.
Moglo bi se na ovom mjestu raspredati o nebrojenim primjerima, sugestijama i idejama, ali ko zna gdje bismo onda završili. Zato ću završiti. Citatom, dakako, jer sudeći po mnogim napisima, tekst nije potpun ako se u njegovo tijesto ne umijesi i dodatak tuđe pameti. Ali prije citata izvinjenje što nisam citirao ni Andrića, ni Mešu, ni Teslu, ni Vuka, ni vladiku Nikolaja, nego sam se odlučio za Gandija (iz knjige „Otpor” Ernesta Sabata koju, ah kakav grijeh, mirne duše preporučujem za uvođenje u lektiru):
„Ne želim da zatvorim sva četiri ugla moje kuće niti da zazidam svoje prozore. Želim da duh svih kultura prožme moju kuću svom mogućom slobodom. Ali odbijam da mi iko otima moje radnike. Voleo bih da vidim ove naše mlade ljude sa sklonošću ka literaturi da dobro nauče engleski ili bilo koji drugi jezik. Ali ne bih voleo da ijedan Indijac zaboravi ili zanemari svoj maternji jezik, da se njega stidi ili da pomisli da nije pogodan za izražavanje njegovih ideja i njegovih najdubljih misli. Moja vera mi zabranjuje da od svoje kuće napravim tamnicu.”

Objavljeno na konkursiregiona.net

STO GRAMA KULTURE

Zaista smatram da je izlišno nabrajati primjere koji potkrepljuju mišljenje kako je ovaj komad balkanskog kopna (o primorju da ne govorimo) doista zemlja čudesa. Dabome, kad se kaže „zemlja čudesa” po pravilu se ne misli na neka „dobra čuda”, već prije na dešavanja koja iznova začuđuju ona preostala zdravorazumska stvorenja. I ma koliko bili ubijeđeni da smo svikli na sva ta čudesa kojima nas svakodnevno velikodušno zasipaju, s vremena na vrijeme zaista se pojavi nešto iz kategorije Vjerovali ili ne. Šta je, dakle, razrogačilo ovaj par očiju što je oguglao na napise koji počinju sa Šokantno, Nova afera, Skandalozno i slično?
Pretpostavljam da je taj naslov promakao samo najzagriženijim ljubiteljima crne hronike, onima koji aplaudiraju kojekakvim šarenim lažama vlastele i onima koji su i dalje u začaranom krugu raspre o izdajnicima i patriotama. A naslov je nadasve upečatljiv, takoreći iscurio direktno iz nalivpera kakvog nadrealiste ili vrsnog satiričara:
DOM KULTURE UPRAVLJA PIJACOM
U članku piše da je gradska pijaca u Bratuncu povjerena na upravljanje Domu kulture, kao i to da je jedan opozicioni poslanik kritikovao ovakvu odluku zato što je prethodno „trebalo provjeriti da li je u opisu djelovanja ustanove kulture predviđeno i bavljenje pijacom”, uz prijedlog da se ova odluka skine s dnevnog reda „da nam se javnost ne smije”.
Premda ne ulazeći u pozadinu (!!) i detalje ovog slučaja (vjerovatno dostojnog da bude uvršten u neke nove „Slučajeve“ nalik na one Harmsove), ipak je moguće izdvojiti nekoliko opservacija. Kao prvo, zašto institucija kulture ne bi bila u mogućnosti da privređuje, da zaradi? Vlast unazad četvrt vijeka ionako samo kukumače kako su kulturnjaci paraziti koji ištu i ištu, zijevaju kao goluždravi ptići. Drugo, ne vidim zašto bi ova situacija bila smiješna, bez obzira da li se misli na stanje u kulturi ili na pijačne cijene. Treće, samo neko ko u potpunosti ne poznaje situaciju u vezi s kulturom i kulturnom scenom može da ne vidi komplementarnost ovih djelatnosti. Naime, u kulturi (i kulturom) se već dugo tezgari, trguje se nagradama, priznanjima, pozicijama, zvanjima, pa su se neki ljudi iz tog miljea toliko izvještili u „ti meni – ja tebi“ poslovima da bi bez problema mogli da vode i ministarstvo trgovine, a nekmoli pijacu. Na koncu, da bi uopšte opstale, kulturne institucije su nerijetko prinuđene na sponzorstva, trampe i kompenzacije, dakle, na neke vidove trgovine. Još kad se ovome pridodaju tradicionalni pijačarski jezik (takozvani narodni) i mentalitet koji su itekako prisutni u određenim aspektima kulturnog života, onda se simbioza kulture i pijace čini logičnom. Ali nikako ne i smiješnom. Istina, još se tu i tamo pojavi kakva vijest koja lice ostavi u stanju zabezeka, ali ovdje odavno ništa nije smiješno.