KULTURA NA + 40

Te je subote i zvanično izmjerena temperatura vazduha iznosila četrdeset stepeni. Sela nadomak glavnog grada danima su bez vode, a očajni poljoprivrednici pored znanih i uobičajenih, ispaljuju i poneku inovativnu psovku uz pominjanje kraja svijeta. Baš tada, u obezvodnjenom i sparušenom dvorištu čitao sam prevedeni članak „Raj i utopija – mitska geografija i eshatologija“, prvi prilog u časopisu „Kultura“ iz 1982. U dijelu teksta pod naslovom „Kraj sveta“ autor Mirča Elijade piše o tome kako plemena Guarani ne zamišljaju kraj svijeta na isti način. Dok Mbue očekuju skori potop ili vatru kosmičkih proporcija i tamu koja će se spustiti na zemlju, Nandeve smatraju da će katastrofu izazvati rasprskavanje zemlje. Kajove, opet, „zamišljaju da će zemlju dokrajčiti čudovišta: leteći konji i majmuni sa plamenim strelama.“ Držim da su Kajove na dobrom tragu – majmuni i konji će nas doista dokrajčiti!
Prvi put se susrećem sa časopisom „Kultura“ (stidim se!), časopisom za teoriju i sociologiju kulture i kulturnu politiku. (Više se ne stidim, ali se zato smijem, a kako i ne bih – časopis za kulturnu politiku, a mi ni dokument kulturne politike nemamo! Mislim, imamo, ali taj dokument ima veze sa realnošću otprilike koliko i Zakon sticanju statusa samostalnih umjetnika koji je, istina, u Službenom glasniku RS objavljen još 2010. godine, ali nikada nije zaživio.) Časopis izdaje Zavod za proučavanje kulturnog razvitka. (Opet smijeh. Cinizam inače pretjerano ne ljubim, ali čini se da mu prijaju nesnosne vreline.) Oguglao na jaru, guglam i doznajem da pomenuti Zavod i dalje postoji i da, na moje oduševljenje, još objavljuje časopis „Kulturu“. Eto, čovjek i na plus četrdeset može da nauči nešto novo, da pročita, čuje ili vidi nešto zanimljivo.
Razmišljam o kulturi dok držim „Kulturu“ u rukama i teturajući tražim zaklon od sunca što žeže kroz zjapeću ozonsku rupetinu nadamnom. Jasno je da ništa nije besplatno, ali iz poluobarene pameti pomaljaju se kulturni događaji u Banjaluci na plus 40:
Demofest – ulaz besplatan.
Kratkofil – ulaz besplatan.
– Beograd Jovana Bijelića – izložba u Muzeju savremene umjetnosti RS (do 25. avgusta) – ulaz besplatan.
Kestenburg – međunarodni festival studentskih pozorišta (31. juli – 09. avgust; 24 predstave na lokacijama svih teatara u gradu) – ulaz besplatan.
– Koncerti klasične muzike, pedeseti, jubilarni Kočićev zbor… – ulaz besplatan.
Sa druge strane, prisjetih se da sam prije nekoliko dana vidio poster koji najavljuje koncert Baje Malog Knindže negdje u Laktašima. Ulaz: 7 konvertibilnih maraka.
Ponovo pogledavam u „Kulturu“ (sada već u spasonosnoj hladovini). Otvaram je i opet iščitavam ono o majmunima, konjima i kraju svijeta. Kraj svijeta, dakle, otpočinje onda kad kultura postane skupa, kad se za nju ne izdvaja ni prebijena banka. Možda nije besplatna, ali kultura nije i ne smije biti skupa! Skupi su nekultura, primitivizam i glupost. Najskuplji, zapravo. Bez obzira na doba godine ili temperaturu vazduha.

* Objavljeno na konkursiregiona.net

Advertisements

DEBELO A LAGANO

… i tako čovjek ispred mene u biblioteci zatraži nešto „podebelo, a lagano“ za ljeto. Ne treba Vama ništa za čitanje, nego nešto „za pod glavu“ na plaži, htjedoh reći ali se ugrizoh za jezik.
Takvi smo, šta ćeš. Uvijek tražimo nemoguće – debelo a lagano, kvalitetno a jeftino, korisno a gratis, mrsno a posno, da ne radimo a da dobro zarađujemo… Tražimo demokratiju, a kad je (jednom) dobijemo nećemo znati šta s njom, tražimo slobodu govora, a onda ćutimo kao da bolujemo od kolektivnog laringitisa (poneko, doduše, tu i tamo nijemo ofarba svoju sliku na FB u dugine boje). Tražimo prečice koje ne postoje, tražimo gomilu TV kanala, a onda blejimo u ono ružičasto s….e.
U takvim okolnostima zaista je uzaludno objašnjavati da je „debelo a lagano“ pogrešan izbor, iako u formi knjige zaista postoji ovakva kategorija (a zašto postoji, zašto je popularna i zašto se trpa u isti koš sa književnošću d(r)uga je priča). Jer ljudi koji su do neki dan bili opčinjeni „podvizima“ Zmaja od Šipova u nekakvom rijalitiju potražiće nešto „debelo a lagano“, ukoliko već ne iskrsne neka nova plitka TV zabavica, razumije se.
Međutim, postoje i oni drugi, ona manjina, oni koje uporno nastoje izbrisati ignorisanjem njihovog postojanja. Ti drugi znaju da postoji i „tanko a teško“. Njima želim da preporučim jednu takvu knjigu: „Boje prljavštine“, Alber Kosri. U ovom romanu nema ništa ružičasto, što je samo po sebi dovoljna preporuka. Ipak, vrijedi istaći da se na jedva nešto više od stotinu stranica, mogu pročitati ovakve rečenice:
„Osama je bio lopov. Ali, ne lopov koji operiše pod okriljem zakona, kao što to rade ministar, bankar, aferista, špekulant ili preduzimač, bio je to skroman lopov neizvesnih primanja čije su aktivnosti – verovatno zato što su bile ograničenog iznosa – bile oduvek i svuda u svetu shvaćene kao uvreda naneta moralu bogatašâ.“ Ili: „Ove krađice su, u suštini, predstavljale samo maleni povraćaj novca u odnosu na ogromne sume koje su ovi beskrupulozni kriminalci nagomilavali uprkos velikoj bedi naroda.“
Zvuči poznato? Dabome da zvuči. Ali, knjiga je objavljena još 1989. I, šta smo naučili? Ništa! Zato je krajnje vrijeme da se okanemo neuhvatljivog „debelo a lagano“ i malo mućnemo glavom.

* Objavljeno na konkursiregiona.net

BAŠTA

„Eh, kad bih imao malu baštu, pa da malo odmorim mozak!“

Ova rečenica, koju sam prethodnih mjeseci čuo nekoliko puta, još jednom jasno ukazuje koliko je ljudima dosta svega, koliko su umorni od obmanjivanja, političarenja, gužve i gungule, od gledanja u pokisla lica prolaznika. (Dabome, ovo se odnosi na one koji ne odmaraju mozak uz „Parove“, „Grandove“, turske i indijske serije…)

I zaista, rad u nekoj omanjoj bašti naizgled nudi upravo tu vrstu relaksacije – ptičice pjevaju, zelenilo, svjež vazduh, oslobođenost od svakodnevne crne hronike. Naizgled, kažem, jer nakon nekog vremena posao se obavlja mehanički, a crkut i zelenilo prestaju da impresioniraju i postaju obični prizor ruralnog pejzaža. A onda misli krenu (jer mozak ne spava ni kada spavamo).

Radiš u bašti i, recimo, razmišljaš o kulturi. Premda ovo zvuči gotovo nemoguće, zapravo nije. Čak je i logično. Evo nekoliko poveznica.

U bašti se uzgajaju poljoprivredne kulture, zar ne? Kultura je naša baština, ono što baštinimo. Dalje, kulturu (lat. colere – gajiti, njegovati) treba njegovati, kako onu poljoprivrednu, tako i onu drugu. Inače… Korov! Da, silesija onih nepoželjnika iz roda vulgaris nezaustavljivo će krenuti u osvajački pohod. I onda shvatiš da se, uz časne izuzetke, upravo to i desilo sa ovdašnjom kulturom. Bašta kulturne scene prepuna je korova i parazita, onih koji samo crpe, a ne daju uroda. Ili ga daju, pa se taj plod etiketira kao kultura, što je još gore i poraznije. Vulgarnost, bezobrazluk, dodvoravanje, ucjenjivanje, veze i vezice, politika, odavno su zagospodarili kulturom i sve je manje mjesta za one vrijedne biljke koje mogu da daju sočne i zdrave plodove i koje ćemo moći sa ponosom da baštinimo. Etička kultura, po definiciji predstavlja podizanje pojedinca i cijelog društva do toga da mu ideali budu: pravičnost, istinitost, čovječnost i uzajamno poštovanje. Ima li makar jednog od pomenutih ideala u ovom (kulturnom) sistemu?? Nema! I neće ih ni biti ukoliko se stvari drastično ne promijene.

Za početak, valjalo bi primiti na znanje da nije sve što se naziva umjetnošću zaista umjetnost, da nije sve što se ogrne u plašt književnosti zaista književnost, da nije kultura sve ono što u imenu nosi riječ kultura. Dokle god budemo lakomo i bez razmišljanja gutali ono što nam se servira, umjesto zdravih plodova u sebe ćemo trpati smeće i otrove, a umjesto analize kulturnih dostignuća moći ćemo da analiziramo tek koprokulturu.

* Objavljeno na konkursiregiona.net

SLUČAJ

mlad si ima vremena   Da li je lično? Dabome da jeste, iako sam odbijao da to priznam. Godinama sam, naime, kružio ivicom tog ambisa, izbjegavajući pad u mračne dubine doživljavanja sebe kao slučaja.
Ali, vrijeme je da se prizna i sebi i onima koji žele/treba da čuju: ja sam slučaj, poput desetina hiljada drugih ovdje, i ne, nemam vremena!
Hodanje unazad ne samo da nije prirodno (osim ako nismo neki naopak evolutivni rukavac u nastajanju, što je, nažalost, moguće), nego je i prilično nezgodno. Međutim, to nezgrapno i trapavo geganje istovremeno je i korisno zato što ima potencijal da otkrije mnogo toga. A evo kako u kratkim isprekidanim kadrovima ide film nakon što se premota:
Kad sam dobio „izbjegličku karticu“ imao sam dvanaest godina i bio sam mlad.
Bio sam mlad i kad sam sa trinaest krenuo da obilazim kafane i kad su me prvi put donijeli kući pijanog. Ipak, ne sjećam se da mi je neko tada rekao mlad si, ima vremena.
Ovu sentencu počeli su da mi govore u vrijeme kad sam krenuo na studije. Bio je to svojevrstan malj koji je tukao u glavu na svaki pokušaj propinjanja na prste i gvirenja u svijet perspektiva i mogućnosti, u život.
Godine su prolazile, a mlad si, ima vremena sam, paradoksalno (a kako ovdje drugačije?!), slušao sve češće.
Svega par dana prije isteka sada već davne 2006. godine, u emisiji „Omladinski forum“ sam uz još dva gosta ubačen u koš pod etiketom mladi pred kojima je budućnost. Bili smo obučeni u kostime Djeda Mraza, a osnovna ideja bila je da se priča o novogodišnjim željama. U publici, u prvom redu, sjedjeli su tadašnji ministri. Razgovarali smo, zapitkivali, smijali se, oni su imali svoje želje, a na kraju smo i mi skinuli maske i rekli svoje. Tačnije svoju: posao.
Prekid filma. Od tada je prošlo gotovo desetljeće, a ja sam, čini se, u nekim glavama i dalje mlad i još imam vremena. Izdešavalo se mnogo toga: magistarski rad, knjige, neke sitne nagrade, priznanja i stipendije, stručni i naučni radovi, prijemi kod ministara, odbijenice, nadanja, razgovori, pregovori, dogovori, obećanja… Eh, kad bi se barem stanarina, hljeb i mlijeko mogli platiti obećanjima – gdje bi mi bio kraj?!

Da budem jasan: ne zamjeram nikome. Ni onima koji su me godinama smišljeno obmanjivali, ni onima koji su to činili nehotično ili zbog viših sila i kojekakvih sticaja okolnosti; ni onima koji su klevetali i najmanje moje postignuće, ni onima koji su objašnjenje za to postignuće tražili u raznoraznim teorijama zavjere ili najnemogućnijim i izmišljenim kombinatorikama; ni onima koji su mi iza leđa govorili kako nije u redu da jedan balavac (koji, dakako, ima vremena) otvara Sajam knjige (taj je balavac, neka se i to zna, uredno platio kartu da uđe na sajam i održi svečanu besjedu), ni onim licemjerima koji me dugo, predugo, tapšu (ljepljivim prstima) po ramenu i pozivaju me na još malo strpljenja.

Da budem jasan: ne tražim ništa, tek zrnce razumijevanja za povlačenje crte i jedno kratko NE koje čak ne mora nužno da bude glasno. Jer strpljenje, pretpostavimo li da ga je uopšte preostalo, ne vrijedi ni pišljiva boba, gospodo, ako vremena nema. A nema ga, vjerujte. (Da, vama govorim, vama koji ste u mojim godinama imali i stalne poslove i porodice i kuće i stanove i vikendice i…)

I još nešto. Čak i ako termin mlad shvatimo u njegovoj neupitnoj fleksibilnosti, to neće promijeniti činjenicu da, prema nekim statističkim podacima, prosječan život muškarca u ovoj zemlji iznosi 72 godine. To u prevodu znači da je ovaj prosječni slučaj dogurao do polovine životnog puta i da definitivno više nije mlad. I nije problem u tome što ja, slučaj, na samo pola stranice mogu da popišem ono što posjedujem. Nije problem ni u novcu, trudu, vremenu utrošenom na studiranje, pa ni to što za dvanaest godina otkako sam diplomirao i sedam otkako sam magistrirao niti dana nisam proveo radeći u struci (što me, realno, u budućnosti prilično diskvalifikuje kao eventualnog kandidata za posao). Sve sam to poodavno odbolovao i nemam problem s tim, ali imam s onima koji mi i dan-danas govore mlad si, ima vremena. Zato sve „dobronamjerne“, „prijatelje“ i „dušebrižnike“ najljubaznije molim da mi to više nikad ne kažu. Ako ništa drugo, valjda jednu molbu mogu da usliše.

* Objavljeno na konkursiregiona.net

ŽIVJETI I VOLJETI

   Prije dvadesetak dana, sasvim slučajno, došao sam u posjed jedne zanimljive, gotovo pola vijeka stare knjižice. U pitanju je „Knjiga pripovedaka mlađih jugoslovenskih pisaca“ (Mlado pokolenje, Beograd 1966). Izbor i pogovor potpisao je dr T. Čolak. U izdanju je zastupljeno četrnaest autora, među kojima su Voja Čolanović, Branimir Šćepanović, Antonije Isaković, Sead Fetahagić… i tada dvadesetšestogodišnji Filip David. Priređivač je naglasio da izbor nije antologijski i da je u njega mogao „da uđe još dobar, velik broj naših savremenih pripovedača“.
DSCN7553Na prvi pogled, dakle, radi se tek o jednom od mnogobrojnih izbora. Međutim. Ovaj izbor nije sasvim običan, uzme li se u obzir da je ujedno predstavljao i lektiru za osmi razred osnovne škole (vidi sliku). Odavno sam završio sa školskom (premda ne i sa obaveznom) lektirom; sve se promijenilo, osnovne škole u međuvremenu su porasle i postale devetogodišnje. Ne pratim nove izbore, ne znam ko ih predlaže, sastavlja i usvaja, iako sam siguran da postoje. Međutim. Potpuno sam uvjeren da se u njima ne nalaze dvadesetšestogodišnjaci sa jednom objavljenom knjigom. Takođe, vjerujem da u predgovoru/pogovoru nekog sličnog novijeg izbora ne stoji rečenica: „Ovakav, kakav je, ovaj izbor je težio da vrednosti u njemu budu što ujednačenije i da svetovi zastupljenih pripovedaka budu raznolikiji, kako bi slika života, u njima umetnički konkretizovana, ispala što kompleksnija“ (kurziv – B.B.). Može li se u nekom savremenom izboru zamisliti podnaslov i osnovna poruka kakvu ima „Knjiga pripovedaka mlađih jugoslovenskih pisaca“ – ŽIVETI I VOLETI?
Ne želim da zaključujem ovo ili ono, niti da tvrdim ovako ili onako, jer potpuno je jasno da stvari nikad nisu samo crne, baš kao što nisu ni samo bijele. Ovdje valja razmišljati o niši mogućeg, kategoriji mogućnosti. Da li je danas i ovdje, u atmosferi naelektrisanoj munjama najrazličitijih i najstrašnijih podjela na „naše“ i „njihove“, u atmosferi (da, to je ono što udišemo) ispunjenoj antagonizmima, neshvatanjem, sujetama i nedodirljivim postulatima jednoumljâ, da li je, dakle, u jednom takvom habitatu moguće stvarati i poštovati (biti poštovan), živjeti i voljeti?

ČETIRI ZEMLJINE POLULOPTE

   Posmatrano u kontekstu ukazivanja na nešto izuzetno važno, a jednovremeno poražavajuće i hindenburški katastrofalno, u beskorisnost i uzaludnost ovog teksta uopšte ne treba sumnjati. Razloga za to ne manjka, ali dva se posebno izdvajaju: prvo, oni kojih se naredni redovi najviše tiču neće ih pročitati (i živo im se fućka zbog toga) i drugo, oni koji su zainteresovani za ovu problematiku, već su upućeni u sve mračne ambise koji nas čekaju u 2015.
Čemu onda pisanje o predstojećoj „kulturnoj“ godini? I ovdje bi se moglo naći ko zna koliko subjektivnih i objektivnih razloga, ali možda bi najbolji odgovor bio kontrapitanje – Zašto ne pisati o tome? Ako nas svakodnevno napisima obmanjuju smatrajući nas glupljima nego što zaista jesmo i ako nas bombarduju idiotlucima, političkim i estradnim (političko-estradnim!) zvijezdama i zvjezdicama, zašto ćutati o drugoj strani medalje? O toj drugoj, pomračenoj strani medalje, poznatoj pod nazivom prosvjeta i kultura.
udzbenik GEOUkratko, u prednovogodišnjoj igranki usvojeni su budžet RS (2,033 milijarde KM) i ekonomska politika. Prema ovoj politici, prosvjeti i kulturi bi u narednoj godini trebalo da pripadne 7,19 miliona KM, što je u odnosu na ovogodišnjih 16,17 miliona značajno smanjenje. Tih 7,19 miliona KM predstavlja, pazite dobro, oko 0,35 % (slovima: NULA zarez tridesetpet odsto) budžeta. A od tih 0,35 % veći dio vjerovatno će biti usmjeren na prosvjetu, a kulturi šta ostane. Istina, ovo možda i nije loša ideja, jer će se ulaganjem u prosvjetu možda spriječiti pojava ovakvih rečenica u udžbenicima: „Kontinent na sve četiri zemljine polulopte“ (vidjeti sliku)
A šta će biti sa ustanovama kulture, umjetnicima (bez zvaničnog statusa), raznim kulturnim programima, festivalima, koncertima? Moguće je predvidjeti tri scenarija. Prema prvom, „kulturnjacima“ će biti sugerisano da sredstva za svoje aktivnosti traže „na sve četiri zemljine polulopte“. Prema drugom scenariju, umjetnici će (larpurlaristički) sve projekte realizovati iz sopstvenih resursa (!?) i na bazi entuzijazma i volonterstva. Treći scenarij je najrealniji i predviđa gašenje kulturnih aktivnosti i udruženja.
U knjizi Žerara Ženeta („Figure V“) na jednom mjestu piše: „Komedija je tragedija kojoj pođe po zlu“. I ovdje je očigledno mnogo toga pošlo po zlu, pa je situaciju u kojoj se našla kultura Republike Srpske moguće opisati kao tragediju prošaranu komedijom. Ta gorka komičnost ogleda se u tome što gotovo nikoga ovakvo stanje neće zabrinuti ili alarmirati. Osim možda preostale novinare kulturnih rubrika i redakcija. Ukidaju se emisije iz kulture, u štampi odavno ne postoji ni kritika, ni kratka priča. Šta će da rade ti ljudi kada se i ono malo preostalih kulturnih manifestacija ugasi?
I još nešto. Do sada je bila praksa da Lutrija Republike Srpske dio prihoda izdvaja za kulturu. Godinama sam birao brojeve u naivnom ubjeđenju da sam svakako na dobitku. Više neću. U duhu novogodišnjih odluka, od ovog januara igram samo lutriju za useljeničku vizu. Destinacija? Svejedno je. Zemlja je i sa dvije polulopte dovoljno velika.

* Objavljeno na konkursiregiona.net

VAGANJE (LITERARNOG) POSTOJANJA

Tas prvi (lijevi ili desni – izbor je slobodan):
– Postoje ljudi koji neumorno pišu žvrljotine i njima smaraju urednike, kritičare, slučajne prolaznike na pijaci…
– Postoje ljudi koji pišu, ne čitaju ništa, ali znaju sve.
– Postoje ljudi koji konstantno zapljuckuju po nepročitanim djelima i njihovim autorima.
– Postoje ljudi koji ne pišu ni zbog sebe ni zbog čitalaca, već isključivo zbog nagrada.
– Postoje ljudi koji ištu književne nagrade, jer im samo to nedostaje u biografiji.
– Postoje ljudi koji ištu književne nagrade, jer su i oni nekada bili u žiriju (a ruka ruku mije!).
– Postoje ljudi koji ištu književne nagrade, jer renoviraju kupatilo ili ima treba novi frižider.
– Postoje ljudi koji ištu književne nagrade, jer su porculanski zubi bezobrazno skupi.
– Postoje ljudi koji ištu književne nagrade, samo da bi se njihovo ime pojavilo u medijima.
– Postoje ljudi koji ištu književne nagrade naprosto zbog toga što su nešto napisali.
– Postoje ljudi koji iz godine u godinu ucjenjuju i/ili podmićuju članove žirija za književne nagrade (može im se, jer ne postoji „literarna suspenzija“).
– Postoje ljudi koji uzimaju svoje knjige sa bibliotečkih polica i stavljaju ih u izdvojenu sekciju: „Preporučujemo“.
– Postoje ljudi koji pregledaju karte sopstvenih knjiga u biblioteci i zbrajaju ko je i kada čitao te knjige (nije utvrđeno da li kasnije zovu čitaoce u gluvo doba i preslišavaju ih o motivima, fabuli…).
– Postoje ljudi koji osim Andrićevih djela nisu pročitali ništa.
– Postoje ljudi koji imitiraju Andrića.
– Postoje ljudi koji misle da su jednako dobri kao Andrić.
– Postoje ljudi koji su uvjereni da su bolji od Andrića.
– Postoje ljudi koji uređuju časopise samo da bi objavljivali one druge od iste sorte, koji će onda(k) objavljivati njihovo pisanije u inim časopisima.
– Postoje ljudi koji smatraju da je svaka njihova rečenica misao decenije, a svaka njihova knjiga materijal za čitanku ili barem lektiru.
– Postoje ljudi kojima proradi čir svaki put kada knjiga autora kojeg poznaju postigne uspjeh (makar to bila i najobičnija pozitivna kritika).
– Postoje ljudi koji će druge kolege pisce uvijek tapšati po ramenima, ali onom rukom u kojoj drže bodež.

Tas drugi (izbor zavisi od prethodnog odabira):

– Postoje ljudi zbog kojih vrijedi istrajavati i izdržati planinu prljavštine na tasu prvom.

* Objavljeno na konkursiregiona.net