NOVOGODIŠNJA

Samo danas da izdržimo

Samo do vikenda

Samo do kraja mjeseca

Samo dok plata ne bude

Samo vjetar da ne duva

Samo suša da ne sažeže

Samo da ne smrzne obnoć

Samo da javi da je stigla

Samo da je ne boli

Samo da se uspavam

Samo da se naspavam

Samo mir da potraje

Samo da ne tuku

Samo da se ne puca

Samo grijanja da bude

Samo da prođe

Samo da dođe

Samo da nas obiđe

Samo da nas zaobiđe

Samo da ne kasni

Samo hljeba da ima

Samo krova nad glavom

Samo torbe za glavu

Samo da imamo snage

Samo strpljenja da bude

Samo vjere da preostane

Samo polako

Samo bez žurbe

Samo do zadnjeg lista kalendara

Samo još malo

Još tako malo

Dok Zemlja ne krene

U novu revoluciju.

POBJEDE

Sva ta tanad
Ispaljena u vazduh
U znak pobjede
Odavno su pala u blato,
A po čahurama su
Patina i korozija
Već ispisali
Neodgonetljive hijeroglife.

Sve one šume koje
Su skrivale promrzle čete
I koje krošnjama upiše
Eho urlika: P O B J E D A!!
Posječene su, a
Njihova trupla seciraju
CNC mašine negdje
U fabrikama podno Alpa.

Sve one zastave
Što su vijorile
Pobjedničkom gordošću
Izjela je buđ
Potonjih gladnih godina.
Zamijenili su ih barjaci
Dovoljno slični da
Prošlosti ne daju da se upokoji,
Ali dovoljno različiti da
Se pod njima
Poju neke druge pjesme.

A sve one pjesme
Urimovane u čast pobjede
Uramljene su u nekom muzeju
Koji niko ne posjećuje.
Jer, doista,
Kome treba podsjetnik
Na negdašnje pobjede,
Kad nas toliko veličanstvenih
Pobjeda tek očekuje u
Svijetloj i herojskoj
Budućnosti?

*Objavljeno u ediciji „Tragovi“ Književnih susreta na Kozari, 2020.

NEDJELJA

Nedjelja je.

Zurim u Savu s nasipa koji se kruni,

grlo je suvo, jednjak se steže.

Gušteri pod nogama u šiprag bježe.

Lako je, kažem, Vrbasu i Uni.

(Ali voljeti Savu, nakon svega…)

Nedjelja je.

Dan za tihovanje na lokalnom groblju,

ali niko moj ovdje ne počiva.

Ispod rogoza poleglog ko griva

nikog mog nema u glinovitom utroblju.

(Tek kapilari traže put do Save.)

Nedjelja je.

Koračam bezglasno i posmatram adu,

vratile se školjke, vidim, u plićaku.

Uporno, svaka je iskopala raku,

pa iz nje gleda u nebo, u nadu.

(A Sava-majka ih miluje i bodri.)

Nedjelja je.

Vrijeme je za rastanak po hiljaditi put.

Sve je tobož rečeno, a nedorečenost vri.

Za radost su potrebne tek sitnice tri:

Rijeka, dječak i vrbov prut.

(Sava se sjeća tih golicanja i namiguje.)

ZBIRKA „MI U MAGLI“ DOSTUPNA ONLAJN U OKVIRU BIBLIOTEKE SKD-A

Srpsko književno društvo među svojim članovima pokrenulo je akciju osnivanja onlajn biblioteke koja bi sadržavala djela članova SKD-a. Ova biblioteka – MNEMOSINA – će se dopunjavati, a za sada se u njoj nalaze djela više od dvadeset književnika. Kompletnu biblioteku možete da pregledate (po autorima) na OVOM linku, a poetsku zbirku Berislava Blagojevića „Mi u magli“ na OVOM.

EPOHA

EPOHA

Ne traćim vrijeme propitujući sebe
gdje sam bio kada se nebom prolamala
lomljavina epohe.
Jer, ma koliko nije svejedno da li
jašeš na goropadnim talasima ili
zalud opravljaš branu sa druge strane,
kad se vodurina povuče ishod je isti
– blato, kaljuža
i zadah zaglibljenosti.

Ne traćim vrijeme propitujući sebe
gdje sam bio kada se nebom prolamala
lomljavina epohe.
Jer, tek će se u potonjim vijekovima
pokazati da to i nije bila epoha
nego tek epizoda, grandiozna, doduše,
za nas male, a opet, jedva zabilježena
u istoriji svijeta.

Zato, ne želim da traćim vrijeme
na bilo šta drugo, osim na nas.
U ovom mraku i onom koji će doći
jedino svjetlo je iskra naših dodira.
Taj prasak, taj časak,
to je svjedočanstvo postojanja
jedine epohe koju priznajem,
jedine epohe koju razumijem.

Januar 2020.