EPOHA

EPOHA

Ne traćim vrijeme propitujući sebe
gdje sam bio kada se nebom prolamala
lomljavina epohe.
Jer, ma koliko nije svejedno da li
jašeš na goropadnim talasima ili
zalud opravljaš branu sa druge strane,
kad se vodurina povuče ishod je isti
– blato, kaljuža
i zadah zaglibljenosti.

Ne traćim vrijeme propitujući sebe
gdje sam bio kada se nebom prolamala
lomljavina epohe.
Jer, tek će se u potonjim vijekovima
pokazati da to i nije bila epoha
nego tek epizoda, grandiozna, doduše,
za nas male, a opet, jedva zabilježena
u istoriji svijeta.

Zato, ne želim da traćim vrijeme
na bilo šta drugo, osim na nas.
U ovom mraku i onom koji će doći
jedino svjetlo je iskra naših dodira.
Taj prasak, taj časak,
to je svjedočanstvo postojanja
jedine epohe koju priznajem,
jedine epohe koju razumijem.

Januar 2020.

SPISAK ZA (B)ARKU

SPISAK ZA (B)ARKU

Moja žena zna da su se ljudi

odavno odrekli Stvoritelja,

da sve nepovratno klizi u košmar

i da nam se valja spremati za put.

Zbog toga sastavlja spisak za (b)arku.

Ona ne umišlja da ću biti novi Noje,

prepametna je za to,

a ja sam ionako previše kvaran

i odveć umoran za tu ulogu.

Njeni razlozi su sebični, prizemni i

bazični poput naših mogućnosti,

skromni kao naš fond spasa –

prazna teglica ajvara

napola ispunjena kovanicama

(kasica-prasica bila je preskupa).

Rekla mi je jednog jutra:

Sagradićeš malu (b)arku

od stvari koje imamo –

polovnog namještaja,

dovrataka i baglama,

vodootporne mušeme-stolnjaka

sa pijace, kesa za smeće i

frižiderskih vrata.

I šta onda, pitao sam.

Evo ti spisak, rekla je.

I uzmi novac iz teglice…

Na spisku je pisalo:

Naša (b)arka će nam dati

još nekoliko sati života,

možda dan.

To je dovoljno.

Kupićeš kornjaču koju ćemo

ponijeti s nama.

Potrebnija nam je od bilo čega.

Da nas nadživi

i da svjedoči

o našoj ljubavi.

 

Banja Luka, 2014

(Iz zbirke „Mi u magli“)

 

 

 

ODRŽANO KNJIŽEVNO VEČE U „DŽEPU“ (STUDENTSKO POZORIŠTE BANJA LUKA)

U petak, 21. februara 2020. u prostoru Studentskog pozorišta Banja Luka u okviru projekta DŽEP (džez i poezija), Berislav Blagojević čitao je poeziju i kratku prozu, uz prigodan razgovor.

Domaćin večeri, kao i svakog petka, bila je književnica Tanja Stupar Trifunović.

POZDRAV

POZDRAV

                                                            Bori

 

Nisam bio tamo onoga dana

kad su usnulu januarsku zemlju zbog tebe budili.

Nema potrebe da se ikome pravdam;

Ionako znaš da sam u to vrijeme bio s tobom.

Još od prethodne večeri razgovarali smo

strastveno o trojednom pojmu

Ljubav – Književnost – Umjetnost –

i, upadajući jedan drugome u misao,

premetali sve one znakove jednakosti

između ovih riječi.

Nisam bio tamo onoga dana

kad je vjetar posljednje pozdrave raznosio

sa mnogih usana.

I bolje da nisam, jer mogao sam i ja,

ponesen trenutkom i ophrvan

nadirućom prazninom u galopu,

da se okliznem o takvu nepromišljenost.

Ti bi mi oprostio, vjerujem,

uz blago tapšanje po ramenu

i osmijeh širok kao Dunav kod Golupca.

Ali, ja bih se teško pomirio s tom neistinom,

jer do novog susreta čeka nas još razgovora

o besmrtnom plamu

Umjetnosti, Književnosti, Ljubavi.

Do tada, dobri moj,

šaljem ti

ne posljednji,

ne pretposljednji,

već samo – pozdrav.

* Objavljeno u audio časopisu „Homer“, broj 23, maj 2019.

HLJEB I SO

Zamisli da je okrugla zidna ura

topla pogača vremena.

Otkini dva parčeta, ali tako

da jedno pripada danu,

a drugo noći.

Zatim zažmiri, nečujno,

pa na desno oko stavi

komadić od obdanice,

a na lijevo onaj noćnik

pomalo garav i hrskav.

Potom me pozovi, u sebi,

i ja ću doći noseći

na otvorenom dlanu

pagodastu kupu od soli.

Onda s oka skloni

ogaravljen okrajak noći,

Ubijeli ga solju i prisloni

na moje usne.

Ja ću skinuti drugo parče,

to blago žutilo oteto

od proljetnog dana

i položiti ga na posoljen dlan.

Ti ćeš ga pojesti iz moje ruke,

nježno dodirujući jezikom

linije na mom dlanu.

Tada ćeš raskriliti trepuške,

pogledaćemo se

i nasmiješiti.

Onako kako to čine

ljubavnici koji su

ukrali malo vremena za sebe.

 

Mariji, 2018.