PRIKAZ ROMANA „BUMERANG“ B. MAKSIMOVIĆA

„Beskrajne su tajne provincijskih biblioteka.“ Ovom rečenicom je Svetislav Basara započeo svoj roman „Fama o biciklistima“, ali isto tako ju je mogao iskoristiti i Berislav Blagojević u svom novom romanu „Bumerang“.

I dok se Basara igra izmišljajući knjige koje pronalazi u biblioteci u Bajinoj Bašti, Berislav – ili da budemo precizni, njegov junak – u biblioteci u Brodu pronalazi jedan fascinantan artefakt, izdanje nadbiskupskog časopisa Vrhbosna iz 1920. i neke, odštampano na ćirilici i ekavici (!) koje poziva na štrajk u odbranu radničkih prava pobunjenih željezničara!

Otkud taj dokument tu posebna je priča, ali takav početak nije slučajan i ima svoje mjesto u arhitekturi knjige. Tim uvodom, koji kao da je pisan ne u drugom vremenu već u drugoj dimenziji, Berislav pravi preludijum za ono što će tek da dođe, priču o bibliotekama, granicama, pravu čovjeka na rad i putovanju kroz vrijeme.

Postoji nekoliko ključeva za čitanje ovog romana.

„Bumerang“ je i priča o Brodu kao gradu koji je vječito na granici svjetova.

Prije svega, možemo ga čitati kao priču o četvorici tridesetpetogodišnjaka i njihovim problemima pri snalaženju u ovom vremenu i prostoru. To su one godine u kojima je čovjek, kao što bi Meša rekao, dovoljno mlad da ima još želja, ali dovoljno star da ispije podosta životne žuči i vidi kako za napredak i ispunjenje ambicija nisu dovoljni ni pamet ni težak rad već često nešto sasvim drugo. Bumerang generacijom se u nazivaju „mladi odraslog uzrasta koji se vraćaju da žive sa roditeljima nakon perioda nezavisnosti“.

U slučaju četvorice musketira o kojima Berislav pripovijeda ne radi se o ljudima koji nemaju želje za životom, koji nisu pokušavali da nađu posao, ženu, da sagrade svoj dom. Naprotiv. Radi se o ljudima koji su sve to pokušavali, volontirali, išli na razgovore za posao, skupljali odbijenice kao Panini sličice i onda su u jednom trenutku iz ovog ili onog razloga jednostavno odustali.

Mnogo je pasusa u kojima se ta njihova prostorno-vremenska dezorijentisanost materijalizuje: „I mi smo u okovima, ali u nekim drugačijim – u verigama beznađa, bankarskog ropstva i domaćih robovlasnika. Stojimo i čekamo i krivi i dužni. Stojimo i ćutimo, baš kao i oni. U gradu začaurenom u rascjepu između šta-bi-bilo-kad-bi-bilo i šta-bi-bilo-da-je-bilo, u gradu koji ne nudi ništa sem vremena. Ima li razlike između osuđenika i nas, tobože slobodnih? Postoji li razlika izmešu zatvorske ćelije i ovog grada?

„Bumerang“ je i priča o Brodu kao gradu koji je vječito na granici svjetova. To je posebno naglašeno u poglavlju koje se baš tako i zove „Na granici“ i to poglavlje je jedan od najboljih dijelova romana iz kojeg čovjek prosto ne zna šta bi prvo citirao.

„Sredinom rijeke pruža se nevidljivi limes koji je, čini mi se, oduvijek tu. Granicu je nemoguće opipati, na nju se ne može staviti prst i reći eto, to je to, ali svejedno znam da je tu. Osjećam je, ona je dio mene. Ona je rođenjem stečeni melanom koji sporo ali sigurno burgija u dubinu tkiva. I ako bih želio biti operisan od nečega, onda bi to sigurno bio taj zloćudnik. Ali, granica je, kako nas je istorija već informisala (jer podučila nas nije, to je fakat!), žilava kategorija čija tajna dugovječnosti počiva upravo u nama. I prilično je depresivna ta izvjesnost da će granice iščeznuti tek onda kada naše vrste više ne bude.“

Bumerang generacijom se u nazivaju „mladi odraslog uzrasta koji se vraćaju da žive sa roditeljima nakon perioda nezavisnosti“

U ovom dijelu knjige najzanimljiviji je dio gdje se pojavljuje motiv pronađenog rukopisa. „Najzanimljivi dio“ zapravo zvuči prilično blijedo, to je jedan istinski fascinantan odlomak koji naprosto savija vrijeme. Tu Berislav, kao i spomenuti Basara na početku, zapravo igra staru postmodernističku igru pronalaska izgubljenog rukopisa i preko ove igre povlači vremenske parabole s kojima dokazuje, kao Propovijednik, da se nikad ništa ne mijenja i da ništa novo nema pod suncem.

Narator u jednom trenutku u knjizi laureata NIN-ove nagrade iz Broda Voje Čolanovića, koji se takođe u romanu spominje često i sa kojim vodi intertekstualne razgovore, sasvim slučajno pronalazi papir nepoznatog porijekla na kojem zapravo otkriva da je sve to što njega muči godine 2016. isto tako bilo prije nekoliko vijekova.

To je priča o Luiđiju Ferdinandu Marsiljiju, italijanskom grofu, prirodoslovcu, avanturisti, diplomati i špijunu, koji je naše krajeve zadužio time što je napisao djelo „Danubius Pannonico-Mysicus“. Tatari su ga tokom jedne misije oteli i držali u zarobljeništvu, onda su ga prodali nekim bosanskim konjanicima, a na kraju su ga otkupili franjevci i oslobodili. Njegova životna je nevjerovatna i nema ovdje dovoljno mjesta da se kvalitetno prepriča. Ali ono što je bitno jeste da je on u jednom trenutku „poput krtice rovio po krvavom i ugljenisanom Budimu“ i tražio ostatke biblioteke Matije Korvina i tu uviđamo još jedan razlog zbog kojeg ga je Berislav uveo u ovu priču.

Knjige u ovoj knjizi su nešto gotovo ljekovito.

Drugi razlog je isto tako bitna je činjenica da je on vodio austrijsku delegaciju za razgraničenje po Karlovačkom miru 1699. godine. (Opet te proklete granice!) Saznajemo tako da je zbog nekog ostrva nasred Save, koje je postalo prepreka u pregovorima, Visoka porta pisala austrijskom dvoru, kako je car lično naredio Marsiljiju da sa ovog ostrva ukloni topove, da poruši rovove i da se ostrvo u dokumente uvede kao zajedničko.

Čitav ovaj odlomak koji se proteže na nekoliko strana napisan je u samo jednoj rečenici i čovjek ima osjećaj kao da čita neki od Albaharijevih romana ili gleda jedan od onih filmova koji su snimljeni u jednom kadru.

Kraj tog odlomka je posebno lijep: „I on zaklopi knjigu i obuze ga gnjev zbog činjenica da je samo njegov grad bio predodređen za uništenje, jer isto se desilo i mnogo puta kasnije i on poče da plače nekontrolisano i pomisli opet na Korvinovu biblioteku, pa na ojađenu i obesknjiženu biblioteku u svome gradu, pa na Marsiljija i na takozvanu Marsiljijevu liniju,koja je u dijelu Pounja, eto, i danas granica između država i kako je sve povezano i kako sve ima smisla i kako je, opet, sve besmisleno i kako se sve mijenja i granice i države i ljudi i kako je sve prolazno i kako ne vrijedi žaliti ni za čim osim za knjigama i bibliotekama.

(Uh! Ima u ovom odlomku nešto što me podsjeća na sami kraj Leopardijeve pjesme „Beskraj“ (L’infinito), samo što je Leopardi uspio da poentira osjećanjem ispunjenosti i sreće, a Berislav je, ipak, malo dublje potonuo.)

Knjige u ovoj knjizi su nešto gotovo ljekovito. Serum protiv otrova svakodnevice, izvor novih svjetova u koje se može pobjeći kad ovaj postane nepodnošljiv, riznica saznanja o ovom svijetu kako je nekada izgledao, ali i inspiracija kakav bi mogao da bude kad bismo mi bili bolji.

„Majka ne zna da sam isuviše depresivan i umoran da bih postao pijanac. Pored novca, alkoholizam zahtijeva odgovarajuću volju i predanost, a toga ovih dana imam samo za knjige. (…) Miris papira me umiruje i čini mi se da ruke uprljane prašnjavim knjigama nisu izvor alergija i plućnih bolesti, već da, upravo suprotno, kroz njih upijam osobitu vrstu ljekovitosti.“

„Bumerang“ je zapravo priča koja sve vrijeme gravitira oko biblioteke. Prva scena se dešava u biblioteci, narator i kasnije pomaže svojoj bivšoj razrednici pri seljenju i katalogizovanju knjiga, a u jednom trenutku kad život previše stegne svoja klješta njemu se javlja spasonosna ideja Projekta BOB – Brodske omladinske biblioteke.

Kad je već izgledalo da je izgubio i zadnji razlog da se raduje novom danu naratoru iznenada na um pada ideja kojom bi uspio ne samo da obnovi zapuštenu biblioteku već i da zaposli sebi i trojicu drugova. „Od opštine ćemo tražiti tražiti prostorije – ostatak stare željezničke stanice koji ionako samo propada i ne služi ničemu; klince ćemo udaljiti od kafana i kladionica, jer u blizini stanice toga nema, grad će dobiti nešto prepoznatljivo, nešto što drugi gradovi nemaju“, govori narator prijateljima prije nego što im predstavi detaljan plan projekta.

Ovaj projekat nije samo razrada jedne plemenite ideje, on je na jednom simboličkom planu zapravo dokaz da su i oni počeli da hvataju korak sa vremenom u kojem žive i shvatili da – koliko god ovo zvučalo naivno i NVO-ovski – inicijative mogu da se realizuju i na neki drugi način, bez partijske knjižice i velikih sredstava.

Kao i u njegovom prošlom romanu „Tiši od vode“, koji je ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2016. godine, i ovdje muzika ima veoma bitnu ulogu. Džuboks u lokalnoj kafani uvijek vrti neku njihovu pjesmu, na slušalicama su posebno odabrane melodije, vode se razgovori o albumima i autorima. Ukratko, muzika nije samo podloga, ona je često i okosnica oko koje se vrti cijela jedna generacija koja je preko muzike sticala svoj identitet i usvajala osnovne vrijednosti koje su u jednom određenom periodu prestale biti na snazi.

U slučaju četvorice musketira o kojima Berislav pripovijeda ne radi se o ljudima koji nemaju želje za životom, koji nisu pokušavali da nađu posao, ženu, da sagrade svoj dom. Naprotiv.

Tako je muzika koju su oni slušali i uz koju su odrastali postala ne samo dio njihovog identiteta već na neki način i dokaz njihovog životnog poraza. „Negdje pod konac prošlog vijeka na terasi tog zdanja svirao je naš bend. Tada smo još vjerovali u oslobađajuću moć muzike, u prosvjetiteljsku snagu poezije. Drug Sikira bi iz grla ječao Kurvine sinove, ali oni se nisu obazirali“, kaže narator u jednom trenutku.

Na kraju, može se reći da je „Bumerang“ i priča o tome kako ljubav može da nadomjesti mnogo toga što nedostaje čovjeku u životu i kako, da se poigram Berislavovim stilom pripovijedanja, jedan poziv menja sve, ali ne bi bilo u redu da otkrijem sve iz ove knjige.

Ovaj kratki roman od cijelih 110 strana je istinski zanimljivo i višeslojno djelo i moram priznati da sam pri drugom čitanju otkrio dosta toga što mi je prvi put promaklo. Berislav Blagojević je, vrijedi to ponoviti hiljadu puta, jedan od najzanimljivih predstavnika nove generacije domaćih pisaca i velika je nepravda što je više priznat sa strane nego kod nas. Ali tu tešku priču ćemo sačuvati za neki drugi put.  

Autor: Boris Maksimović

Objavljeno na mondo.ba

 

Advertisements

PRIKAZ ROMANA „BUMERANG“ U VEČERNJIM NOVOSTIMA

Prikaz romana „Bumerang“, zajedno sa romanom „Kukavičja pilad“ moguće je pročitati na ovom linku. Autor teksta pod naslovom „Veličina malih priča“ je Mladen Vesković.

Na portalu časopisa Ljudi govore dostupna je i proširena verzija prikaza.

vecernje-novosti-januar-2017

REANIMACIJA DUŠE – PRIKAZ ROMANA „TIŠI OD VODE“

U martovskom broju časopisa Komore doktora medicine Republike Srpske (!?) „KOD“ (br. 36, str. 66), objavljen je zanimljiv prikaz knjige „Tiši od vode“. Tekst potpisuje Mladen Keleč.

03 uvodnik.indd

* P.S. Glavni junak romana se zove Danilo, a ne Dušan. Časopis je, inače, dostupan i na ovom linku.

ZBIRKA „REVOLUCIONAR“ u tekstovima Slavka Gordića

U brojevima 150-153 i 154-157 „Književnog magazina“ objavljeni su tekstovi Slavka Gordića o savremenoj srpskoj priči, uz pominjanje zbirke „Revolucionar“.

150-153(1)-38
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nastavite sa čitanjem

VIŠE OD NEMANJA ILI BLAGOJEVIĆEV PROZNI OBJEKT

Kritika romana „Tiši od vode“, Tamara Jovanović (Letopis Matice srpske, oktobar 2014, str. 535-538)

   Listajući knjigu Berislava Blagojevića moja čula prvobitno su bila zaokupljena muzikom njenog naslova, koja je do te mere sugestivna i voluminizirana da je uspešno amortizovala buku saobraćajnog besa bulevara na kojem živim. I dok sam pokušavala asocijativno da dokučim frekvenciju te slikovite tišine, u mojoj svesti brzinom saobraćajnog meteža smenjivali su se oni fragmenti života koji su bili osenčeni tišinama. U sudaru sa vlastitim ćutanjima, momentima kada su bezbrojne jezičke (ne)mogućnosti ostale pod bukagijama unutrašnjeg sveta, mogu da zaključim da su to najsadržajniji delovi života upravo iz razloga što nisu doživeli svoju jezičku manifestaciju – svoja ograničenja. Otuda ta konkretizacija tišine, koja nije samo puko meditativan prostor već i duboko psihološki, nikad do kraja saznatljiv, (p)ostaje izazov za literarni jezički kod – za drugi život naših iskustava.
Kada mehaničko listanje romana Tiši od vode bude propraćeno i osobenom i posvećenom čitalačkom aktivnošću, moći ćemo prvobitne slutnje i asocijacije da upotpunimo konkretnim uvidima. U takvoj tački percepcije, ako i ne možemo da problematizujemo vlastite tišine, ipak možemo da tematizujemo i odgonetnemo vibracije ćutanja Blagojevićevog junaka Danila Mišića, koji se u umobolnoj bolnici nalazi upravo zbog verbalne neaktivnosti. Hospitalizovan, Danilo jedinu komunikaciju, i to fiktivnu, u vidu pisane prepiske, ostvaruje sa svojim alter egom – Harmsom. Na osnovu takvog dijaloškog vegetiranja konzilijum lekara pokušava da otkrije šta se dešava „iza kulisa” pacijentove duše, kojem je dijagnozirana shizofrenija. Dakle, u naslovom najavljenoj tišini obitava glavni junak ovog romana – Danilo, književnik, geograf, istoričar, odnosno neko ko pokušava da sagleda i razume svet iz više perspektiva, a naposletku biva opsednut – kako saznajemo naosnovu prvog Danilovog skribovanog dijalogiziranja s Harmsom – „besmislicom”. Uzročnik takvog psihičkog stanja je rat u kojem je Danilo učestvovao. Nastavite sa čitanjem

TIŠI OD VODE – PRIKAZ I. SIMANOVIĆA

Danilo: Učili su nas, onomad u školi, kako da se ponašamo u slučaju rata.
Harms: I? Da li ste ponešto naučili?
Danilo: Ne. Otaljavao sam lekcije, izbjegavao časove… Nalazio sam da je to potpuno bespotrebno i glupo.
Harms: Eto, to je naša nesreća! I vaš primjer potvrđuje koliko je glupost potcijenjena! Glupost treba izučavati, prihvatiti je kao veoma ozbiljnu pojavu. Jer, gluposti nam uvijek rade o glavi. Od dobrih ljudi i pametnih izuma ne treba strahovati.
(Tiši od vode, str. 52)

Slika Danila Mišića, pacijenta br. 36918 i glavnog junaka romana Tiši od vode, otkriva se postepeno i ostvaruje iz nekoliko vremenskih perspektiva njegovog života. Trenutnoj, tragičnoj poslijeratnoj poziciji Danila i njegove supruge Radmile, utopljenoj u sivilo psihijatrijske svakodnevnice i traženje izlaza iz nje, suprotstavljaju se slike koje sežu do djetinjstva, prvog susreta, studentskih dana, te zajedničkog života i vjere „da će mala garsonjera u koju su se upravo uselili vječno biti ispunjena muzikom, pjesmom i smijehom“. Svijet iz koga su izronili metaforizuje se kao „ostava prepuna stvari“ (tegle zaboravljenog slatka od dunja, stare torbe i ruksaci, izlizane startasice, replika Edbergovog vimbldonskog reketa, video-kaseta trijumfa Crvene zvezde, šoljice i fildžani, globus na kome su uscrtane već nepostojeće državne granice, gramofonske ploče…), koju sjećanje panično pokušava da istrgne iz ponora zaborava – ponora koji označava jednu novu stvarnost, u koju su svi uronili početkom devedesetih godina XX vijeka. Stvarnost, ili bolje reći, jezivo naličje stvarnosti, vrijeme pomračenja svijesti, vrijeme u kome su se raspale sve humane vrijednosti, a ustoličili smrt i beznađe. Disonantni zvukovi i uznemirujući stihovi grandž muzike, koji neprekidno odzvanjaju i prepliću se sa tekstom, samo dodatno pojačavaju tu atmosferu napetosti, straha i nemira, koja se u Danilovoj svijesti prvobitno artikuliše kao ironično neprihvatanje takve realnosti i svijest o postojanju različitih nivoa inteligencije (viša, niža i vojna), gdje ova posljednja preuzima primat nad prve dvije. Međutim, ta početna ironija ubrzo prerasta u stravične i izrazito sugestivne ratne slike, koje kulminiraju bombardovanjem pogrešnog [podvukao Berislav Blagojević] sela i najavom Danilovog potpunog psihičkog rastrojstva.
Način na koji se pisac postavio prema jednoj izuzetno osjetljivoj građi (ali sa stanovišta književne građe izrazito bogatoj i inspirativnoj), pokazuje beskompromisno etičko opredjeljenje. Napuštajući uvriježene i opšteprihvaćene kolektivne predstave o uzrocima tragičnog sukoba s kraja prošlog vijeka, koje književnosti nameću stereotipni spoljašnji okvir, sa dominantnom opozicijom mi–oni, koji apsolutno sužava i ograničava mogućnosti promišljanja postavljenog problema, Blagojević u svoga junaka ugrađuje jasnu svijest o postojanju „jugoslovenskog geoprostora“. Naime, pozivajući se na referat Milovana Radovanovića „Geografski prostor i društveno-istorijski proces“*, on donosi citat u kome se kaže da je „jugoslovenski geoprostor geografski, civilizacijski i, uopšte, istorijski predodređen i za integracione i za dezintegracione tokove različitog karaktera i dometa. To je njegova geografska i istorijska realnost, njegovo latentno svojstvo, činjenica prošlosti i sadašnjosti“. Odbijajući shvatanja horološke koncepcije „(tako pogodne za vojnu geografiju!), prema kojoj je geografija nauka o ispunjenosti prostora, a razmještaj geografskih elemenata svrha samom sebi“, te insistirajući na poimanju geoprostora, pisac na vrlo jednostavan, a argumentovan način, praktično zaobilazi uske nacionalne okvire sagledavanja proteklih događaja, samim tim i okvire pojedinačnog, već ih ujedinjuje i artikuliše kroz jednu kolektivnu tragediju, koja nema nikakve veze sa zdravim razumom, kao što će to jasno reći kapetan Petrić, tipični predstavnik i nosilac ideje suprotne Danilovoj: „I bio je u pravu, priznajem mu to. Tamo i tada razum zaista nije imao šta da traži. Kao što je i moja ljubav prema prostoru i svemu što ga ispunjava bila krajnje neprikladna, jer su i kuće i planine i šume i polja djeteline i klima i rijeke i seoske škole, čak i groblja postali moji neprijatelji i potencijalne ubice.“ Nastavite sa čitanjem

TIHA DRAMA OBIČNOG ČOVJEKA

Tisi od vode korica(„Tiši od vode“, Berislav Blagojević, Rende, 2013)
Daleko na sjeveru, iza predjela odakle duva Boreja, sjeverni vjetar, prostire se plodna zemlja u kojoj se ljetina prikuplja i dva puta tokom godine, zemlja blagoga podneblja – ni suviše hladna, ni odveć topla i do koje dolaze samo izuzetni junaci. Ništa manje mitski nije ni put kojim se stiže do Kolhide, na barci koju je u davna, izgubljena vremena sazdao Arg iz Tespija i kojom su brodili, ostavljajući za sobom Lemno, Helespont, Kizik, mnogi heroji toga vremena. Između ta dva svijeta zarobljen je bivši ratnik Danilo Mišić, zapravo pacijent broj 36918 koji u posttraumatskom ratnom bunilu vodi nerazumljive, pisane, apsurdne dijaloge sa Danilom Harmsom, književnikom koji je i u ranijim proznim ostvarenjima okupirao spisateljsku imaginaciju Berislava Blagojevića. Razbijena, fragmentarna Blagojevićeva proza u stvari je mozaik sastavljen od nekolicine narativnih krhotina; to je pokušaj da se rekonstruiše, a potom i rekapitalizuje unutrašnji poratni nemir bivšeg vojnika, nekadašnjeg geografa, koji je, nepažnjom svojstvenom onima koji rat vojuju paorskim srcem, u vojne mape ucrtao pogrešno selo i tom greškom prouzrokovao mnoge smrti. Obolio od tog košmarnog saznanja Danilo Mišić u imaginarnim kulama sopstvene uobrazilje pokušava učinjenom podariti smisao u dijalozima sa Harmsom, u razgovorima koji preispituju apsurdnost ljudske egzistencije sa gotovo podrazumijevanom ironičnom intonacijom. Ti razgovori ujedno su i najuspjeliji dijelovi Blagojevićevog romana; u njima se preispituju slobode našega čovjeka, antropomorfnog balkanskog entiteta, koji je, kroz sve vijekove, vodio oslobodilačke ratove da bi u njima i poslije njih gubio ono što je branio i osvajao – slobodu. Apsurdnost te konstatacije, koja jeste svojstvena Harmsovom proznom diskursu, ali sve više postaje i stilska marka Blagojevićeve proze, odjekuje u sadašnjosti kao angažovana misao par excellance. Ili, pak, tvrdnja da taloženje mudrosti koja ostaje u metafizičkim, visokoparnim visinama nužno generiše njeno sirenje, ubuđalost; možda, na koncu, i dijalog između dva Danila u kojima se razmatra pitanje ograničenih ljudskih sposobnosti, koje su u suštinskom dijalogu sa Pekićevim političkim stavov(ima), prema kojima sloboda mišljenja i nije bog zna koliko veliki ekskluzivitet ukoliko je ne prati sloboda govora, a ovu odsustvo posljedica zbog izgovorenog. Kao najpotresnije ipak se izdvaja saznanje da čovjek Balkana nije svjestan sopstvenog duhovnog i intelektualnog invaliditeta, koje je nastalo u virtuelnoj stvarnosti pseudosloboda – putničkih, misaonih, poslovnih. Nastavite sa čitanjem