U novom broju časopisa „Homer“ (28/29) za juni i juli 2021. objavljen je zvučni zapis priče „Monument“ iz istoimene zbirke (Imprimatur, 2020).
Priča se može preslušati ovdje.
Tekst je čitala Žana Vukosavljević, a tonski obradio Aljoša Trifković.
Sadržaj kompletnog broja časopisa (i mogućnost slušanja priče) dostupan je na ovom linku.
Reklo bi se da nam po zemlji, u komšiluku i kroz avlije hode sve sami vidovnjaci, pomisli pisac. Jedino tako bi se mogle objasniti sve one rečenice koje počinju sa: Vidjećeš ti… Ili: Znam ja, slušaj šta ti pričam… Ili: Pazi šta sam rekao, kroz mjesec ili dva… Svakodnevno se mogu čuti ovakve riječi raznoraznih prorokâ. U kafani, na pijaci, u školi, kladionici, na televiziji, čak i tokom takozvanih političkih diskusija. Pisac pomisli kako bi valjalo sve to istražiti, pa nešto o tome i napisati. Potom se zamisli i pogleda kroz prozor. Nema šanse, zaključi pisac, da neko od tih vidovnjaka doista zna čitati budućnost, jer kada bi to bili kadri, ne bi ova ljepota bila ovako unakažena, ne bi ovi ljudi bili ovako izgubljeni, ne bi se sve ovako natenane i temeljno raspadalo. Žalosna su proroštva naša svagdanja, kad ih izgovaraju slijepi i zaslijepljeni, kad ih tumače oni što ne vide dalje od vlastitog nosa. Nema tu šta da se priča, niti ima o čemu da se priča. Ne treba trošiti riječi na šarlatane, konačno zaključi. I baš kad je legao da spava, prethodno odustavši od spisateljske zamisli, u svijest mu se na prstima prikrade slutnja – a šta ako? Stvarno, pomisli pisac, šta ako neko od njih ipak ima dar proricanja? Kakav bi grijeh bio ne vidjeti onog koji može da vidi! Ali gdje da tražim? Kuda da idem? Kako da ga prepoznam? To može biti bilo gdje i može biti bilo ko – prodavačica u kiosku, bibliotekar, oštrač noževa, ekscentrični fagotista. Razmišljajući o mnoštvu potencijalnih proroka, pisac utonu u san. Izjutra je zaboravio na sve, mada su ga proroštva naša svagdanja zaskakivala iza svakog ugla. Ipak, ostaje ta gotovo nestvarna, tanana mogućnost da nam se po zemlji, komšiluku ili u avliji šetka kakav vidovnjak ili barem vizionar. I to je sasvim dovoljno za priču. Ili makar zamisao priče.
* Objavljeno u časopisu „Koraci„.
U starosti ga je ophrvao jeziv osjećaj promašenosti. I ma koliko se upinjao nikako nije mogao da iz sjećanja iščeprka makar jedan zlatni grumen koji bi njegovom postojanju dao vrijednost. Možda zato što je u prirodi čovjeka da ne obraća pažnju na uzgrednost, sitnice ili jedva primjetan gest nije pomislio na događaj star nekoliko decenija. Kao dječak, jednog je vikenda sa lokalnim klubom izviđača pošumljavao brdo u okolini. Zasadio je dvadeset tri stabla i za to je bio nagrađen značkom. O, kako je samo bio srećan i ponosan! Šteta što nije sačuvao tu značku, jer da mu je sad ušla u vidokrug možda bi poput mamuze podbola pamćenje i podsjetila ga na taj davni jesenji vikend. Doista šteta, jer od svih nagomilanih stvari samo je taj komadić metala, očita imitacija zlata, imao snagu da odagna osjećaj koji ga je tištio. Samo ta značka mogla je da otvori vrata jedne izbavljujuće mogućnosti: zahvaljujući drveću koje je zasadio, neko je negdje udahnuo posljednji put i rekao oprosti, neko je negdje udahnuo posljednji put i rekao volim te.
* Objavljeno u časopisu Koraci.
Ko zna koliko je bilo sličnih misli otkad se one pismom bilježe, pomisli pisac. I koliko istih ili sličnih osjećanja u ovih nekoliko hiljada godina. Nikakvo čudo što kad pišem imam utisak da sam kradljivac, neko ko prepisuje odavno napisano, zaključi pisac. Doista, pisanje i nije ništa nego lopovluk, krađa od svoje ili tuđe prošlosti, grabež sjećanja, bestidna pljačka mašte i, konačno, otimačina od vremena koje nam je dato. O tome razmišlja pisac dok posmatra blijedu fotografiju izgladnjele djece odnekud iz Bosne štampane u nekom almanahu. Za buduća pokoljenja, valjda. Za opomenu. Za nikad naučen nauk. Kako ne ispasti lopurda i ne ponavljati tuđe misli i rečenice kad je toliko toga rečeno, kad je toliko toga napisano o gladnoj djeci, pita se pisac? Možda baš o ovoj gologlavoj skrhanoj čeljadi skupljenoj pred objektivom. Ako je neko i pisao o njima, vjerovatno je pominjao vaške i buve i upale obraze i prnje kojima je pokrivena nevina djetinja golotinja. Ali da li je taj neko, pomisli pisac, zapazio da oni ne mogu da se drže na nogama, niti da se drže za ruke. Jedino što su imali, učini se piscu, jesu duše. I samo još njih su držali u sebi.
Priča dostupna na sajtu koraci.net
Slika autorke Ane Mutavdžić preuzeta iz novog broja časopisa Koraci.
Dobro pamtim taj dan. Kiša je padala tako nježno da su se kapi na putu do zemlje dugo zadržavale na grmovima hortenzija, laticama oleandera i lišću djeteline. Bio je četvrtak, pet i osamnaest popodne. Čitala sam knjigu u fotelji pored orošenog dremljivog prozora. Sjećam se da sam upravo pročitala rečenicu Nije li čudna i pomalo okrutna činjenica da nas nema u istoriji, premda je sasvim jasno da bez nas istorije nema niti je može biti? kad je zazvonio telefon. Nazvala sam samo da pitam kako si, reče glas. Dobro sam, odgovorila sam uz jedva primjetnu zadršku. Samo to sam željela da čujem, ništa više. Dobro sam, zaista, potvrdih odlučno. Drago mi je, iskreno zatitra glas koji potom dodade: ostani dobro. Veza se prekinula, a kišni četvrtak je nastavio da teče. Pomislila sam kako istorija bilježi svašta, ali ovaj poziv neće, iako on to možda zaslužuje. Jer, koliko ja znam, bio je to posljednji poziv na svijetu kojim se ništa nije zahtijevalo, kojim se nije prijetilo, dogovaralo, pregovaralo i ogovaralo. Koliko ja znam, možda je to bio posljednji poziv ljudskosti.
Dostupno na: koraci.net
