Mačke su, to je već poslovično znano, veoma ljubopitljiva bića. A to je, opet, u savršenoj kontradikciji s njihovim kulerskim stavom i ponekom lijenom i nezainteresovanom pozom. Možda ih baš zato i volimo, zbog te nepredvidljivosti, zbog toga što su u stanju da put od krajnje unezvijerenosti do glasnog predenja i umiljavanja pređu u roku od minute ili dvije. Naš put do razumijevanja mačaka mnogo je duži, naravno, a ako ćemo iskreno – to je zapravo beskrajno putovanje. Jer, mačke nikad ne možeš da upoznaš u potpunosti, one uvijek imaju ono nešto s čim će te ponovo iznenaditi. Imati mačku, to je avantura za čitav život.
A imati mačku kao što je Luce znači biti spreman za posebne izazove i staviti na probu strpljenje, nerve i, na koncu, zdrav razum. No, krenimo redom. Odmah po rođenju, Luce je bila drugačija. Ne samo zato što je u tom septembarskom leglu bila jedino trobojno mače uz još četiri džindžerasta. Ne, izdvajala se po tome što, kako nam se jedno vrijeme činilo, ona nikad nije spavala. Svi mačići spavaju, kao u pahuljastom oranž klupku – njene oči su otvorene. Ustaneš noću da piješ vodu i svi ušuškani žmire, samo ona gleda. Nahraniš ih prije posla, svi se obeznane od miline, samo Luce očima luta po plafonu, po uglovima sobe i traži nešto, ko zna šta. Ispostavilo se, ipak, da je s njom sve u najboljem redu, samo što je mnogo više zainteresovana za okolinu i dešavanja od ostalih maca. Baš ta njena osobina učinila je da je zavolimo još više, ali i da bdijemo zbog njenog ponašanja. Nakon nekoliko mjeseci Luce je bila vidno najmanja od svih (možda zato što se raste kad se spava?!), ali je stasala dovoljno da bi pravila raznorazne nepodopštine. Zasluženo i ponosno je nosila nadimak Luce Nevaljuce: kad se čistio snijeg ispred kuće ona je „lovila“ lopatu, kad sam skidao snježne naslage sa automobila, ona je kao statua božanstva stajala na haubi bez najmanje namjere da se pomjeri, a kad smo posijali pšenicu u saksiju ona je zalegla u nju kao u najudobniju postelju i mirno grickala onih nekoliko izdanaka koji su ostali iznad zemlje. Na proljeće se vrzmala po ružičnjaku i bašti utrljavajući se u alatke i mlade biljke ili verući se na moja leđa svaki put kad čučnem. Nijedan posao, nijedna šetnja, nikakav šum, apsolutno ništa nije moglo da prođe neopaženo. I bez odgovarajuće reakcije, razumljivo. A te njene reakcije bile su uvijek munjevite i najčešće urnebesne. Na primjer, ako bi neko nekog razloga povisio ton, ona bi hitro skočila i stavila šapice na njegova usta. Bez kandži, dakako, ali odlučno i samouvjereno. Kao da bezglasno poručuje: narušavaš mir univerzuma, glasni čovječe, a to negativno utiče na moju auru.
Ipak, najviše od svega Luce je voljela visine. I kad je odrasla zadržala je onaj istraživački pogled mačeta, pogled uperen u krošnje, krovove, nebo. Kad smo odlazili u svakodnevne šetnje s psom većinu vremena provodila je na mojim ramenima. Znala je, mustra mala, da odatle ima bolji pogled na okolinu. Onako nevelika, udobno bi se smjestila iza mog potiljka i pomno pratila svako mrdanje i svaki šum u krajoliku, trepet lista na vjetru, let jastreba, krckanje grančica u šumarku preko kojih hodaju vitkonoge srne, vjevericu koju je odao rep upropastivši kamuflažu. Ona je čak pokazivala zainteresovanost za goste, za druga ljudska bića od kojih su (bez ikakvog razloga, naravno) ostale mačke bježale u bezglavom karambolskom trku. Zbog svega toga, imali smo osjećaj da Luce nije samo znatiželjna, već da ona želi da učestvuje. Možda smo sve umislili, što se istini za volju svakako često događa ljubiteljima mačaka, ali doista je sve ukazivalo na to da je Luce po mnogo čemu drugačija, posebna. A imali smo pola tuceta drugih mačaka s kojima smo mogli da izvršimo eksperiment poređenja. Elem, taj izostanak straha (oh, zaboravih da napomenem da je i psa „dovela u red“), to njeno nezasito istraživačko lutalaštvo, naprosto je moralo da je dovede u nezgodne situacije. Jednom je tako jedva umakla očnjacima komšijskog njemačkog ovčara. Drugi put sam je skidao s krova (umalo nastradavši), jer je nekako preko ruže penjačice uspjela da se uspentra gore. Preko trnja do zvijezda, bukvalno…
Godine 2018. smo se, nakon ko zna koliko neosoljenih ljeta, uspjeli dokopati morske obale. Luce i ostatak menažerije ostali su u kući pod budnim nadzorom majke. Ljeto je, na koncu, vrijeme kad su svi pomalo tromi, skloni ljenčarenju, pa smo pretpostavili da neće biti posebno izazovno održati red i mir u domaćinstvu. A pretpostavka je… Prapočetak svakog kurcšlusa, zabune i gungule. Naročito je opasno bilo šta pretpostavljati kad su mačke u pitanju. Šta se tačno dogodilo dok smo bili na putu ne znamo, ali šerlokovskom dedukcijom zaključili smo da je Luce iz samo njoj jasnih razloga odlučila da posjeti gradilište nedaleko od naše kuće. I to, ni manje ni više, u trenutku kad su ljudi čiji je objekat bili tu. To bi svakako ličilo na nju. Možda su ljudi roštiljali, družili se i uživali u lijepom vremenu i ambijentu, otvorili širom vrata i prozore, može biti da su sređivali nešto od građevinskog materijala i alata. Bilo kako bilo, pošto smo preživjeli dvadesetosmočasovni put do kuće, odmah smo pristupili prebrojavanju članova zvjerinjaka. Pas je uprkos vrućini pokazao tračak radosti što nas vidi, dok su mačke više interesovanja pokazale za kofere. Klasika. Nedostaje Luce. Marija pita majku kad ju je zadnji put vidjela, mati odgovara juče. Čitam zabrinutost sa Marijinog lica, koja se ubrzo pretvara u potpuni užas nakon što majka izgovara novu poluzamišljenu rečenicu: ili je to bilo prekjuče. Panika! Adrenalin poništava obamrlost od predugog putešestvija i mi krećemo u potragu. Luce!!! Luuceeee! Ubrzo se začuo prigušeni mjau iz obližnje vikendice čija izgradnja još nije bila završena. Na svako novo dozivanje, stizao je odgovor. Olakšanje! Provlačimo se kroz ogradu od bodljikave žice, u žurbi zapinjem majicom, otkidaju se komadi tkanine. Ulazimo u tuđe dvorište, prilazimo objektu i dozivamo. Mjau! čuje se glasnije i sad smo definitivno sigurni da je to ona. Obilazimo prizemnicu sa svih strana – sve je zatvoreno i zaključano. Gladna je i žedna, govori Marija, a Luce odgovara mjaukom čim čuje glasove. Ko zna koliko dugo je tu! Unutra mora da je preko četrdeset stepeni. Šta da radimo? U jednom momentu primjećujem da golema rolo-vrata pri dnu imaju nekoliko centimetara široku tvrdu gumenu traku. Kleknem, pokušam da provučem ruku, dlan s mukom prolazi unutra. Sekund ili dva potom osjetim Luce kako se utrljava u moj dlan. Radost! Nema šanse da se ona, iako sićušna, provuče kroz minijaturni otvor. Dobro je što možemo da joj proguramo plitke tanjiriće s hranom i vodom. Marija trči, nosi posluženje, ja čekam s druge strane bodljikave žice. Slušamo kako jede i pije. Mljacka! Automobili usporavaju na krivini, ljudi zabezeknuto gledaju u dvojac koji čuči ispred garažnih vrata. Kasnije, mnogo kasnije, smijali smo se toj sceni, zamišljajući kako je to moglo da izgleda posmatrano sa strane. Međutim, tad nam nije bilo do smijeha, jer… Niko u komšiluku nema kontakt vlasnika, niko ne zna kako do njega doći. Niko ne zna ni kako se preziva. Samo su nam rekli da se zove Jovo.
Uvjeravao sam Mariju da će sve biti u redu, važno je da možemo da nahranimo Luce. Ubijedio sam i nju i sebe da će za dan-dva, tačnije kad dođe vikend, doći i Jovo i tad pustiti naše mače. Dugi dani. Niko ne dolazi. Samo nas dvoje s posudicama u tuđem dvorištu. Uz to, sve što se proturi do Luce ostaje unutra, jer je ambalažu nemoguće izvući. Polako nas hvata očaj i počinju da nas salijeću najnenormalnije misli i ideje – provjeravamo cijene takvih vrata, jer pomišljamo da ih odignemo i iskrivimo nekom čeličnom šipkom (onda provjeravamo mogućnost dizanja kredita). Takođe, na internetu tražimo tutorijale za otvaranje brava bez ključa (kakav eufemizam za obijanje!). Ne znamo šta da činimo, a čekanje postaje neizdržljivo. Četvrtog dana uspio sam doznati koji ljudi su prodali zemljište pomenutom Jovi i zaputio sam se u neki sokak tražeći te domaćine nadajući se da će oni imati njegov kontakt. Uzalud. I baš u trenutku kad sam se neveseo vraćao našoj kući dobio sam poruku: Luce je slobodna! Potrčao sam mahnito i za par minuta bio sam u našem dvorištu. Na travi je ležala Marija, pored nje pas, a na njenim grudima Luce. Prizor koji nikad neću zaboraviti! S koliko zahvalnosti je Luce Nevaljuce gledala u nju… Kako, pitao sam, iako sam se bojao odgovora. Vidjela sam ispod krova jedan nezavršen dio zatvoren komadom stiropora, reče ona. Nisam bila sigurna da li Luce unutra ima na šta da se popne i dođe do te visine, ali morala sam da pokušam. Razbucala sam sve to koliko sam mogla, napravila rupu i upalilo je – ona je uspjela da izađe! Drugim riječima, provalili smo u tuđu kuću, zaključih. I ko će od nas dvoje u zatvor, upitao sam poluozbiljno. Napiši poruku da smo uradili šta smo uradili i zalijepi na vrata. Platićemo štetu. Tako sam i učinio. Komšija Jovo došao je tek nakon mjesec dana. Bio je u inostranstvu. Objasnio sam mu šta se dogodilo, a on je samo odmahnuo rukom i upitao da li je s macom sve u redu. Odahnuli smo, konačno. Istina je: imati mačku – to je avantura za čitav život. I nikad ne znaš gdje će te avantura odvesti, može biti i na onu stranu zakona…
* Objavljeno u magazinu „Mačka“, broj 36, decembar 2022.