Vidio sam kučiće, buvaraste i vašljive, ostavljene da skapaju na rubu šume, trbuha okruglih kao da je sva tuga kugle zemaljske u njima. Plakao sam za tim životinjama. Vidio sam ježa zgaženog na seoskom putu nemarom bespotrebne žurbe. Plakao sam za tom životinjom. Vidio sam lovce kako sa sigurne udaljenosti tanetom istjeruju život iz srne, ostavljajući njeno nejako potomstvo u drhtaju strepnje i gotovo sigurne skore smrti. Plakao sam za svim tim životinjama. Vidio sam pticu kako bolno grakćući nadlijeće mjesto gdje je njeno tek rođeno žgoljavče nesrećno ispalo iz ukrošnjenog kreveca dok su radnici orezivali grane. Plakao sam za životinjama. Vidio sam konja rabljenog i šibanog do smrti, kako još upregnut i natovaren iznemoglo leži na prašnjavom drumu. Plakao sam za tom životinjom. Vidio sam ribe kako ukočene plutaju u vodi boje rđe, u vodi smrdljivoj, vodi neživoj. I plakao sam za tim životinjama. Vidio sam medvjeda na lancu, pauna u kavezu, otrovane pčele i za svim tim životinjama sam plakao. Vidio sam čovjeka dvadesetog, a za njim i čovjeka dvadeset i prvog vijeka. I za tim životinjama sam plakao. Možda i dublje, iskrenije, nemoćnije.
Proza
RAČUN PROŠLOSTI
Djedovu metalnu blagajnu otvorio sam par sedmica nakon bakine smrti. Od mojih očekivanja šta bi se moglo skrivati u toj pravougaonoj zelenoj kutiji ne bi se mogla napisati priča. Jednostavno, nisam mnogo razmišljao o tome. Ali, o onome što sam u njoj pronašao, moglo bi se štošta reći. Nikakvo blago. Nikakvo nasljeđe. Ne, ništa slično. Nekoliko značaka što vaskrsavaju sjećanje na već zaboravljene partizanske odrede, tuce neupotrebljivih SFRJ kovanica i komad papira. Račun br. 85575 iz neke neznane restauracije od 14. februara 1986. Na njemu:
Miješano meso – 6
Lepine – 6
Vino – 1
K(isela) V(oda) lit. – 1
Konjaka – 4
Lincura – 8
K(isela) V(oda) – 1.4
Salate – 4
Kafa – 6
U dnu stoji potpis konobara (Slavko) i napis: Plaćeno Ostoja.
Zašto je djed sačuvao baš ovaj račun? Zašto je to bilo važno? Šta se dogodilo tog dana? Da li se nešto proslavljalo? U kojem gradu? Ko je bio s njim na tom ručku? Ko sve nije naručio salatu i zašto? Ko je nakon lincure nastavio da pije konjak, a ko je ostao pri istom piću? Da li je vino bilo crno ili bijelo i ako je bilo bijelo, da li se miješalo sa kiselom vodom? Da li je konobar Slavko živ, sjeća li se možda djeda, može li mi reći nešto o njemu? Nagađanjem odgovora, domaštavanjem povoda, atmosfere, članova družbe, mogla bi se ispisati sasvim pristojna (pseudodetektivska) priča. A zapravo, nema nikakve potrebe za tim, jer na tom papiriću zapisano je ono najvažnije – Plaćeno Ostoja. Zabavljam se pomišlju da je djed sačuvao račun kao posthumnu pouku: uvijek plaćaj svoje račune! Svjestan sam da je sve ovo puka slučajnost, ali odmah potom, isto tako svjesno, odbacujem mogućnost slučajnosti. Biram da krenem tim drugim putem. Samo tako nastaje priča. Iz komada papira, iz prošlosti, iz sna, iz ničega.
ULJEZ (ODLOMAK IZ KNJIGE „UPOZNAJTE GAGARINA, NAJŠAŠAVIJEG PSA U SVEMIRU“)
ULJEZ
To avgustovsko jutro počelo je uobičajeno: sunce je izašlo tačno u 5 sati i 36 minuta, a ja sam se probudio i neko vrijeme ostao tih i miran. Međutim, kako svako strpljenje ima granice, oko 5 i 44 dosadilo mi je da posmatram ptice i pčele, pa sam tihim cviležom pokušao što nježnije da probudim Šmokljana. Nakon beskrajno dugog čekanja, tačnije negdje oko 5 i 51, Šmokljan je gunđajući izašao napolje i konačno krenuo prema kućici pored koje sam bio vezan. Naravno, bio sam presrećan, počeo sam da skakućem i lajem, ali po izrazu njegovog lica stekao sam utisak da se on ne raduje kao ja.
– Ne urlaj luđače! – šaputao je Šmokljan.
– Dobro jutro i tebi oslobodioče! – nasmijano sam odgovorio.
– Probudićeš komšiluk! –
– Zašto pominje luk? Časnog mi laveža, od juče nisam ni prišao bašti… –
– Ne skači, ne! –
– Otkači me?! –
– Ne, Gagarine! U pidžami sam! –
Nakon ovog ugodnog jutarnjeg čavrljanja, Šmokljan je odgegao u kuću, valjda da odspava još malo, a ja sam otišao da pronjuškam po bašti. U pravu je bio kada me je napomenuo za luk, jer tamo sam pronašao kost koju sam prije nekoliko dana zakopao. Hrvao sam se s njom možda pola sata, a onda sam se umorio, pa sam legao na travu i gledao kroz rupičastu ogradu napolje, u slobodu. Maštajući o tome kakvih sve sočnih koski tamo ima, zaspao sam.
Probudio me neki nepoznat glas. Momčić u crnoj majici, golobrad i mršav, stajao je pred vratima držeći kutiju u rukama. Na trenutak mi se učinilo da su iz kutije izvirile nečije uši, ali odmah sam odmahnuo repom u nema šanse maniru i otišao da gledam svoja posla u dnu dvorišta. Golobradan je ušao u kuću, začuli su se uobičajeni pozdravi, zdravice dobrodošlice. Ništa neobično, jer tih su mjeseci Šmizli i Šmokljanu često dolazili gosti. Na naselje. Čini mi se da su tako govorili. A ja bih svaki put kad bih čuo na naselje pomislio na moje veselje. Pored toga što su me gosti uvijek mnogo mazili, Šmokljan je uvijek pripremao roštilj, a to je značilo da ću i ja da omastim brk. Tako je bilo i ovaj put: njima tikvice, gljive i slične neukusne tričarije, a meni koske i ponešto mesa. Samo, kad su izašli u dvorište i dali mi ono što mi po zakonu roštiljanja pripada, shvatio sam da su ipak nešto škrtarili na mesu. Kao da su zaboravili na moju porciju! Ili su dio moga sljedovanja, daleko bilo, podijelili s još nekim. Ali, nikoga nema osim troje dvonožaca i mene. Časnog mi laveža, čuće oni mene!
– Av avav avav av! Av! (ili u prevodu: Heeej, gdje je moje meso?!) –
– Misliš li da nešto sluti? – uz osmijeh upita Golobradi.
– Av! Avav! (ili u prevodu: Muti, muti, ali ne ja nego on!) – pokazah njuškom u pravcu Šmokljana.
– Ne vjerujem. Još je nije spazio – reče Šmizla.
– Av! Avavav av! (ili u prevodu: Mazio? Baš tako! Život me nije mazio. Zato i zaslužujem svoju porciju!) –
– Može biti da ju je nanjušio. Zato ovolika galama – dobaci Šmokljan saginjući se da me pomazi.
– Avavav! Avav! (ili u prevodu: Salama! Gdje je, gdje je?) – pohitao sam prema njemu, uzaludno njuškajući njegove prazne dlanove.
– Brinem da li će je prihvatiti – nježno reče Šmizla.
– AV! AVAV! AuuuuuuuAV! (ili u prevodu: Brineš kako ću shvatiti? Nemam ja tu šta da shvatam! Zaboravili ste na moju porciju. Povrijedili ste moja osjećanja…) – odlajah uvrijeđeno.
Ostatak dana proticao je uobičajeno. To znači da gostujući pripadnici ljudske vrste zajedno sa Šmizlom i Šmokljanom sjede na travnjaku, a ja se muvam oko njih. Naravno, ako je vrijeme lijepo. A ovaj dan je bio predivan. Jedan od onih avgustovskih koji nisu previše vreli. I bio bi to zaista savršen dan, samo da je i meni dopao ćevap ili dva. Ali, šta je – tu je.
Golobradi i ovo dvoje mojih su se smijali, pričali, kuckali čašama, a ja sam uzeo kost koju su mi dali i otišao u hlad ispod vinove loze. Onda sam, sasvim slučajno, krajičkom oka vidio NEŠTO! Stajalo je u prozoru i posmatralo nas. Jezivo stvorenje! Velike oči i uši na maloj šarenoj glavi… Morao sam da ih upozorim, ali znao sam da samo lavež neće pomoći, jer Šmizla i Šmokljan uprkos silnim časovima još nisu savladali pseći jezik. Zato sam odlučio da uz bjesomučno lajanje mahnito trčim i pravim krugove oko kuće.
– Imate uljeza u kući!!! Imate uljeza u kući, vidite li!! (ili u prevodu: AVAVAV!!! AVAV!!) –
– Konačno je vidio macu – uz smiješak reče Golobradi.
– Ha-ha, definitivno – dobaci Šmokljan.
– Ljudi, jeste li šašavi?! Uljez je u kući!! Zašto se cerekate?! (ili u prevodu: AV! AVAVAV! Auuuuuuu! VAV AV!) –
– Srce malo, sav se uzbudio – saosjećajno reče Šmizla.
– Učinite nešto! ULJEZ je u kući, zašto samo sjedite (ili u prevodu: AVAV AV AV AVAVAV!) – lajao sam i trčao što sam mogao glasnije i brže.
Nakon petnaest minuta digao sam šape… Boljele su me noge, a i grlo mi se osušilo. Časnog mi laveža, ako su ovi blesani viša vrsta, ja sam… Ja sam… Guska. Eto! U kući im je čudovište, a oni sjede mirno i ćakulaju. Izmoren, na kraju sam zaspao pod stolom. Zadnje što sam čuo napola podignutim uhom bilo je: Zvaćemo je Ripli.
Nisam razumio šta to znači, ali nikako nije zvučalo dobro…
LEPTIRICA I SIDRO
Vrijeme tako sporo prolazi da je pauku pošlo za nogama da svoje složeno tkalačko umijeće prikaže na uspavanim kazaljkama. Sekundara se, istini za volju, i dalje derviški vrti, ali čini se da za nju ne mari ni pauk, ni onaj štrkljasti izdanak mehanizma koji prikazuje (pr)otekle minute. Isprva se čudio prisutnosti paučine na živom časovniku, ali onda je pomislio kako i sjećanja živog čovjeka može da obavije mrenasta kukuljica, čineći ih nedostupnim ili barem maglovitim, nejasnim i polustvarnim. Nije u ovoj spoznaji našao ni objašnjenje ni prstohvat utjehe, ali nikakvu zebnju zbog toga nije osjetio. U tom trenutku učinilo mu se da je istovremeno sve moguće i nemoguće. Jer, ako je mogućno da se paučina prostre po izrezbarenim kazaljkama, onda je moguće i da maleno sidro, nehajno prikucano na zid tik (tak!) do sata kako bi podsjećalo na posjetu nekom od mnogih primorskih gradića bez osobitih turističkih motiva, ne predstavlja ništa drugo nego dvije posvađane udice koje su jedna drugoj okrenule leđa. Ipak, ova tiha razigranost unutar lobanje, premda zabavna i donekle poetična, nije potrajala duže od osmine kruga one čigre na zidnoj uri. Razlog za to je toliko očigledan, koliko i budalast: sljubljujući u jednoj misli riječi sidro i udica odjednom je osjetio nelagodu uzrokovanu užasnom mogućnošću izbora koja ne nudi razrješenje i ne mijenja suštinu situacije u kojoj se našlo prosječno ljudsko biće – usidriti se na dnu ili biti upecan?
Leptirica koja je u tom času cikcakasto uletjela u kadar njegovih vodnjikavih očiju (u kome je još bio zumiran stari zidni sat) kao da je lepetom odagnala dilemu, pa mu se namah povrati onaj osjećaj kako je sve i moguće i nemoguće. A ako je već tako, pomisli, onda je do čovjeka, odnosno, do one već ubajaćene poštapalice o čaši koja je napola puna ili napola prazna. Pogledom slijeće na čašu pored sudopere. Potom tromo ustaje, uzima čašu i njom poklapa leptiricu što je na časak zastala da, može biti, dođe do daha. Baš tako, jer otkud on zna da li je ona mlada i puna snage ili stara i zadihana poput njega. One su ljudima sve iste; nasrtljivice što se muvaju (novi proplamsaj u lobanji: ako se muve muvaju, onda leptirice, možda, leptiraju?!) oko lampiona, revnosne prenositeljke polenskog alergena; moljačaste porodilje koje potomstvo ostavljaju u posudama s rižom. Najprije žustar zamah krilcima i uzlet, potom nekoliko čujnih udaraca u staklene zidove, a zatim jedva primjetan titraj što nagovještava mirenje s neizbježnim krajem. Predstava životnog ciklusa u svega par trenutaka. A svršetak predstave je uvijek isti, čak i za one koji žive pod staklenim zvonom. Ipak, leptirica neće skončati u zatočeništvu. Pustiće je kroz balkonska vrata za koji minut, čim završi s ritualnim proklinjanjem prostate u toaletu i ispijanjem jutarnje doze pilula. Kiselkasto se osmijehnuo na pomisao kako je on u očima leptirice zapravo bog. Bog, koji je možda samo nekoliko nedjelja daleko od proučavanja uputstva za korištenje pelena za odrasle. Ali, nije li tako oduvijek? Zar čovjek nije nepopravljivo satkan od niza oprečnosti, dobročinstva i zloće, ružnoće i ljepote, moći da leti ili kroti rijeke i potpune, iskonske bespomoćnosti nalik onoj od koje su drhtala naga tijela crtača grafita u Altamiri? Obrni-okreni, čini mu se da je tako: mi smo čudan amalgam durljivih kontradiktornosti što jedna drugoj okreću leđa. Poput onih udica spojenih da čine sidro. Da, biće da čovjek nije ništa drugo do sidro. A zna se kakav je usud sidra.
Prerano je ustima primakao šolju čaja i naočare očas poprimiše izgled januarskog prozorskog okna. Obnevidjevši na trenutak, on se prepusti spontanoj igri asocijacija i započe da sastavlja spisak važnih događaja u njegovom životu što su beznadežno zalijepljeni uz riječ prerano: prerano je ostao bez Marte, prerano je otišao u penziju, prerano ustaje… A otac? Da li je majku i njega prerano napustio? Nije ovo, dabome, prvi put da razmišlja o tome, ali obično bi se dumanje završilo na jednom od krajeva skale od da, ostavio nas je prerano, do za odlazak takvog čovjeka nikad nije prerano. Istina je, kako to i biva, negdje na sredini. A ona ga sad, nakon toliko godina, udostoji svoga prisustva i ponudi mu putokaz za treći, najrjeđi put – otac je otišao na vrijeme; dovoljno rano da im život još više ne ogorči, ali i dovoljno kasno kako bi osmogodišnjak mogao da razazna i upamti ljepljivi zvuk ciničnog osmijeha, ubjeđivački izraz lica lažova i smutljivca i nečujni plač povrijeđene žene.
Otišao je na vrijeme, izusti tiho, dok je gurkao odmagljene naočare ka korijenu nosa. Zatim žmirnu nekoliko puta, kao da ga je neko iz tame naglo izveo na osunčani proplanak, i prvo što je ugledao bila je krilata zatočenica u čaši. Učinilo mu se da njene oči, vješto nacaljene na čelo, pilje preko dvije tanke antene direktno u njega. Kao hipnotisan, nagnuo se naprijed kako bi se približio čaši, pri tom umalo nezaoravši bradom o sto. Godinama je bio lišen istraživačkog svraba, da bi ga sad, potpuno neočekivano, zagolicala najobičnija leptirica. Prokletstvo nekoga ili nečega običnog i jeste u tome da ostaje neprimjećeno. Međutim, u slučaju leptira-lovine, biti neupadljiv ne predstavlja ništa manje nego preduslov za ostanak u životu. Premda, kad se izbliza pogleda kroz dioptrijske okulare, leteće stvorenjce u stakleniku je sve samo ne obično i neugledno. Pažljivo odabrani pastelni tonovi koji ne privlače pažnju iscrtani su majstorski povučenim linijama što oponašaju životonosne vene i žilice bjelogoričnog lista. Tanane noge, pogodne za slijetanje i (po potrebi) koračanje, pripijaju se uz tijelo prilikom uzleta brzinom koju točkovi aviona ni u dalekoj budućnosti neće postići. Glava, takođe sva u kamuflažnom ruhu, opremljena je najistančanijim osjetilima, sofisticiranom opremom za detekciju hrane i predatora. Ovako zagledanom, leptirica mu se učini savršenom. Ali, ako je zaista tako, onda je savršenstvo zapravo u običnosti. Uzdahnu, ponovo naštima naočare što su malo skliznule, pa pomisli kako je barem jedno sigurno – živimo u svijetu čuda. Jer, ma šta mislili o životu, čudo je zagarantovano. Čudo je ako je postanak života božje djelo, čudo je ako je posljedica igrokaza aminokiselina, čudo je i ako je za sve oko nas zaslužno mutiranje nekog gena, a čudo je i ako smo proizvod eksperimenata bića iz dalekih zakutaka vaseljene. Čudo je što on o svemu tome razmišlja dok posmatra već pomalo umornu leptiricu. Čudo je što se baškari u eri sisavaca i ima privilegiju da koristi mozak za maštarije dok gviri u utamničenog insekta. Čudo, jašta, jer da je kojim slučajem živ u eri insekata (a ona će doći!) uloge bi bile zamijenjene. Ta mentalna slika ga prenu iz misli i on dlanom začepi otvor naopako okrenute čaše i zaputi se laganim korakom prema balkonu. Tamo je, pošto je tri puta duboko udahnuo, okrenuo čašu i sklonio koščatu ruku.
Leti, čudo malo savršeno, leti, reče dovoljno glasno da isprovocira ljubopitljivi pogled komšinice. Leptirica, nesigurno kao da je upravo probuđena iz anestezije, zaleprša krilima i ode. Dolje, čekao je svijet čuda kojeg nije bila svjesna.
(Odlomak)
* Objavljeno u Bosanskoj vili br. 73-74, oktobar 2018.
TEMELJ
Bilo bi pretjerano porediti ono što osjećam svaki put kad stanem ispred tih vrata sa ushitom kakav mora da je obuzeo ser Hilarija i šerpu Tenzinga te 1953. godine. Ipak, vjerujem da su moje emocije slične onima kakve su imali svi oni koji su nakon ove dvojice pionira stigli do vrha Himalaja. Jer samo nekolicina (pomišljam kako u širokom luku treba zaobići riječi poput „odabrani“ i „izabrani“, te škakljive termine s neskrivenim mitskim i religijskim potencijalom) je zasjela na krov svijeta, baš kao što je mali broj onih kojima je dozvoljen prolazak kroz široka drvena vrata depoa. No, nije tek puko pripadanje grupi probranih ono što povezuje njih i mene. Prije će biti da je to jedinstvena nagrada – prilika za drugačijim pogledom na svijet. Da, to je taj osjećaj, onaj koji preplavi čovjeka kome je data mogućnost da na stvari gleda iz drugog ugla. Manje je bitno da li je taj čovjek visoko, među oblacima i s pijukom u ruci, ili je dolje na temelju, sa smještajnom signaturom ispisanom na ceduljici.
Kad uđe u magacin, bibliotekaru, eto, i ovakva poređenja padaju na pamet. Smješkam se na primisao da izjednačavam vrhunac i dno, ledene litice i prašnjave police, da kao od šale ništim više od osam i po kilometara koje nas dijele. I zaista, razlika u visini je nevažna ako se uporedi s razlikama u širini i dubini. A desetine, stotine hiljada knjiga koje me okružuju nude upravo širinu i dubinu. One će, ma šta da izmisle naučnici-futuristi, ostati najsavršeniji vremeplov i posebna dimenzija postojanja. Krhke i ranjive, a opet zaprepašćujuće otporne, knjige su dugotrajni i nezamjenjivi spomenici ljudskoj mašti, ljubavi, uvjerenjima, strahovima, inventivnosti, nadanjima… Iste sekunde kad sam pomislio na nadanja, čuo sam kolegicu Nadu kako žustro dodaje:
– To se ne odnosi samo na knjige, već i na časopise! Kao da to svi zaboravljaju i periodike se sjete samo – periodično! –
Ha-ha-ha! Moj se grohot u trenutku utopi u tone starih novina što me okružuju, kao u spužvaste zidove tonske kabine. Osjetio sam blagu postiđenost zbog iznenadnog ataka smijeha, jer znam da je u pravu. I premda je stid brzo iščilio, rumen na jagodicama se potkazivački zadržala. Srećom, u depou sam bio sâm. Ali ne i usamljen. I ne mislim samo na onu tačnu, ali od upotrebe odveć iscufanu istinu da čovjek nikad nije usamljen ako su mu pri ruci knjige. Sa mnom su, na neki začudan način, mnogobrojni tvorci ovih knjiga i članaka, knjigovesci, štampari i knjižari, svi oni koji su ih dodirivali, listali i čitali prije mene, oni što su ih prikupljali, prenosili i ulagali na police, oni što su podvlačili citate i na marginama komentarisali pročitano, oni što su darovali knjige bližnjima („Bratu Mihajlu za srećan povratak sa fronta, tvoja sestra Olivera“), oni što su te knjige kasnije poklanjali bibliotekama, oni što su vlasništvo nad njima određivali udarcima pečata: Srpska čitaonica u Banjoj Luci; Narodna biblioteka Kralja Petra I Velikog Oslobodioca; Narodna biblioteka „Petar Kočić“… Svi su oni tu, tumaraju u lavirintu depoa, mada ne uvijek istovremeno. Šapuću iza rafova, dobacuju iz prašinastih zakutaka, tiho pjevuše pregledajući listine zaboravljenih muzikalija, a nije rijetkost da kakav skrajnuti pisac bez ustručavanja zamoljaka: uzmi moju knjigu, nećeš se pokajati! Ponekad prozborim koju s nekima od njih. I to na jezicima koje poznajem! (Psssst! Ne širite dalje ovu ispovijest!) 
Nedavno sam tako na tečnom francuskom upitao Šarla Vagnera, ne misli li da je istinsko čudo što je izdanje prevoda njegove knjižice „Kraj ognjišta“, inače žigosane rukom arhivara Srpske čitaonice, preživjelo do danas. Gospodin Vagner, pomalo uštogljeno odjeven prema modnim postulatima s početka dvadesetog vijeka, kratko odgovori: Mesje, ja ne mogu da prestanem da se čudim što je to djelo prevedeno na Vaš jezik još 1922. Pomislio sam kako bi bilo zgodno da ga obavijestim o preseljenjima bibliotečkog fonda, o strašnoj paljevini knjiga za vrijeme Drugog svjetskog rata, o zemljotresu iz šezdesetdevete i raseljenim knjigama pod šatorima, o… O, imalo bi štošta da se pripovijeda gospodinu Šarlu, ali njegove u znak čuđenja izvijene obrve me prenuše. Nije to njegovo breme, njegovo nasljeđe.
– Nasljeđe! – viknuh i gotovo se udarih u čelo. Upravo sam se sjetio da knjiga po koju sam došao ima veze sa nasljeđem. Premda nerado, ipak moram priznati da se često predugo zadržavam ovdje, na temelju. Siđem sa signaturom ili dvije, a ostanem dva sata. U trenu se izgubim u nepreglednim prostranstvima skučenosti magacina. Dosta zabušavanja! Neonka i ja uskladili smo žmirkanje i sve se čini još više žuto i okerasto nego što doista jeste. Na ceduljici je napisano: O Matici srpskoj danas, Novi Sad, 1945. Uzimam merdevine, postavljam ih između rafova. Penjem se sporo, pomalo klackavo. Nisam siguran da li su ljestve nestabilne ili mene hvata vrtoglavica (naravno, zaboravio sam da doručkujem).
„Ko su bili stvaraoci Matice? Sem jednog, bili su to ljudi koji su pred sobom imali tezgu, a za sobom gvozdenu kasu sa novcem i trgovačkim knjigama. I ti trgovci su nosili san o nauci, o knjigama koje nisu trgovačke, o prosveti za narod po selima i po pustarama. Bez svađanja, složno, probiše ti trgovci zazidana vrata, pustiše svetlost…“ Dok čitam tekst Isidore Sekulić, stalno mi u misli svraćaju trgovci, darodavci Srpske čitaonice i one fotografije stare Banjaluke. Nedavno sam pukim slučajem pronašao knjigu koju je Srpskoj čitaonici poklonio trgovac Jovo Surutka. On i njemu slični gradili su temelje, a ja, blesav u neznanju, samo sam se zacerekao na pomen njegovog prezimena!
„Velika ustanova treba da ima veliki i otmen život. Jedna od zabranjenosti u velikom životu, to je svađa. Veliki život dodaje, pokreće, diktira narod, večiti zidar na temeljima. Na ekonomskim sektorima kreću život oni koji ekonomiju osvežavaju; na književnom sektoru oni kojima je knjiga hleb i vazduh. Za veliki život treba strast i vrelina kolektiva.“ Istinu govorite, poštovana Isidora! Živu istinu!!
– Kolega! Kolega, da li si dobro?! – Nada se usplahireno nadvila iznad mene.
– Jesam… Malo me boli glava. Čitao sam… –
– Nije ni čudo da te boli! Pao si sa ljestava! Sreća pa sam naišla –
– A Isidora? Surutka? – upitah zbunjeno.
– Kakva surutka? Koliko sam ti puta rekla da ne čitaš na ljestvama? Mogao si da pogineš! – reče Nada brižno i prijeteći u isti mah.
– Ne brini… Na koncu, postoje mnogo gluplji razlozi za susret sa smrću od čitanja i knjiga, zar ne? – odgovorih pridižući se i treskajući prašinu sa košulje.
Iza police, kao iza kakvog šarenog paravana, Isidora i Jovo su se još dugo smijali.
* Objavljeno u Tematskom zborniku „Srpska čitaonica u Banjaluci“, str. 17-19.
