ULJEZ (ODLOMAK IZ KNJIGE „UPOZNAJTE GAGARINA, NAJŠAŠAVIJEG PSA U SVEMIRU“)

ULJEZ

   To avgustovsko jutro počelo je uobičajeno: sunce je izašlo tačno u 5 sati i 36 minuta, a ja sam se probudio i neko vrijeme ostao tih i miran. Međutim, kako svako strpljenje ima granice, oko 5 i 44 dosadilo mi je da posmatram ptice i pčele, pa sam tihim cviležom pokušao što nježnije da probudim Šmokljana. Nakon beskrajno dugog čekanja, tačnije negdje oko 5 i 51, Šmokljan je gunđajući izašao napolje i konačno krenuo prema kućici pored koje sam bio vezan. Naravno, bio sam presrećan, počeo sam da skakućem i lajem, ali po izrazu njegovog lica stekao sam utisak da se on ne raduje kao ja.

   – Ne urlaj luđače! – šaputao je Šmokljan.

   – Dobro jutro i tebi oslobodioče! – nasmijano sam odgovorio.

   – Probudićeš komšiluk! –

   – Zašto pominje luk? Časnog mi laveža, od juče nisam ni prišao bašti… –

   – Ne skači, ne! –

   – Otkači me?! –

   – Ne, Gagarine! U pidžami sam! –

Nakon ovog ugodnog jutarnjeg čavrljanja, Šmokljan je odgegao u kuću, valjda da odspava još malo, a ja sam otišao da pronjuškam po bašti. U pravu je bio kada me je napomenuo za luk, jer tamo sam pronašao kost koju sam prije nekoliko dana zakopao. Hrvao sam se s njom možda pola sata, a onda sam se umorio, pa sam legao na travu i gledao kroz rupičastu ogradu napolje, u slobodu. Maštajući o tome kakvih sve sočnih koski tamo ima, zaspao sam.

Probudio me neki nepoznat glas. Momčić u crnoj majici, golobrad i mršav, stajao je pred vratima držeći kutiju u rukama. Na trenutak mi se učinilo da su iz kutije izvirile nečije uši, ali odmah sam odmahnuo repom u nema šanse maniru i otišao da gledam svoja posla u dnu dvorišta. Golobradan je ušao u kuću, začuli su se uobičajeni pozdravi, zdravice dobrodošlice. Ništa neobično, jer tih su mjeseci Šmizli i Šmokljanu često dolazili gosti. Na naselje. Čini mi se da su tako govorili. A ja bih svaki put kad bih čuo na naselje pomislio na moje veselje. Pored toga što su me gosti uvijek mnogo mazili, Šmokljan je uvijek pripremao roštilj, a to je značilo da ću i ja da omastim brk. Tako je bilo i ovaj put: njima tikvice, gljive i slične neukusne tričarije, a meni koske i ponešto mesa. Samo, kad su izašli u dvorište i dali mi ono što mi po zakonu roštiljanja pripada, shvatio sam da su ipak nešto škrtarili na mesu. Kao da su zaboravili na moju porciju! Ili su dio moga sljedovanja, daleko bilo, podijelili s još nekim. Ali, nikoga nema osim troje dvonožaca i mene. Časnog mi laveža, čuće oni mene!

   – Av avav avav av! Av! (ili u prevodu: Heeej, gdje je moje meso?!) –

   – Misliš li da nešto sluti? – uz osmijeh upita Golobradi.

   – Av! Avav! (ili u prevodu: Muti, muti, ali ne ja nego on!) – pokazah njuškom u pravcu Šmokljana.

   – Ne vjerujem. Još je nije spazio – reče Šmizla.

   – Av! Avavav av! (ili u prevodu: Mazio? Baš tako! Život me nije mazio. Zato i zaslužujem svoju porciju!) –

   – Može biti da ju je nanjušio. Zato ovolika galama – dobaci Šmokljan saginjući se da me pomazi.

   – Avavav! Avav! (ili u prevodu: Salama! Gdje je, gdje je?) – pohitao sam prema njemu, uzaludno njuškajući njegove prazne dlanove.

   – Brinem da li će je prihvatiti – nježno reče Šmizla.

   – AV! AVAV! AuuuuuuuAV! (ili u prevodu: Brineš kako ću shvatiti? Nemam ja tu šta da shvatam! Zaboravili ste na moju porciju. Povrijedili ste moja osjećanja…) – odlajah uvrijeđeno.

Ostatak dana proticao je uobičajeno. To znači da gostujući pripadnici ljudske vrste zajedno sa Šmizlom i Šmokljanom sjede na travnjaku, a ja se muvam oko njih. Naravno, ako je vrijeme lijepo. A ovaj dan je bio predivan. Jedan od onih avgustovskih koji nisu previše vreli. I bio bi to zaista savršen dan, samo da je i meni dopao ćevap ili dva. Ali, šta je – tu je.

Golobradi i ovo dvoje mojih su se smijali, pričali, kuckali čašama, a ja sam uzeo kost koju su mi dali i otišao u hlad ispod vinove loze. Onda sam, sasvim slučajno, krajičkom oka vidio NEŠTO! Stajalo je u prozoru i posmatralo nas. Jezivo stvorenje! Velike oči i uši na maloj šarenoj glavi… Morao sam da ih upozorim, ali znao sam da samo lavež neće pomoći, jer Šmizla i Šmokljan uprkos silnim časovima još nisu savladali pseći jezik. Zato sam odlučio da uz bjesomučno lajanje mahnito trčim i pravim krugove oko kuće.

   – Imate uljeza u kući!!! Imate uljeza u kući, vidite li!! (ili u prevodu: AVAVAV!!! AVAV!!) –

   – Konačno je vidio macu – uz smiješak reče Golobradi.

   – Ha-ha, definitivno – dobaci Šmokljan.

   – Ljudi, jeste li šašavi?! Uljez je u kući!! Zašto se cerekate?! (ili u prevodu: AV! AVAVAV! Auuuuuuu! VAV AV!) –

   – Srce malo, sav se uzbudio – saosjećajno reče Šmizla.

   – Učinite nešto! ULJEZ je u kući, zašto samo sjedite (ili u prevodu: AVAV AV AV AVAVAV!) – lajao sam i trčao što sam mogao glasnije i brže.

Nakon petnaest minuta digao sam šape… Boljele su me noge, a i grlo mi se osušilo. Časnog mi laveža, ako su ovi blesani viša vrsta, ja sam… Ja sam… Guska. Eto! U kući im je čudovište, a oni sjede mirno i ćakulaju. Izmoren, na kraju sam zaspao pod stolom. Zadnje što sam čuo napola podignutim uhom bilo je: Zvaćemo je Ripli.

Nisam razumio šta to znači, ali nikako nije zvučalo dobro…

LEPTIRICA I SIDRO

Vrijeme tako sporo prolazi da je pauku pošlo za nogama da svoje složeno tkalačko umijeće prikaže na uspavanim kazaljkama. Sekundara se, istini za volju, i dalje derviški vrti, ali čini se da za nju ne mari ni pauk, ni onaj štrkljasti izdanak mehanizma koji prikazuje (pr)otekle minute. Isprva se čudio prisutnosti paučine na živom časovniku, ali onda je pomislio kako i sjećanja živog čovjeka može da obavije mrenasta kukuljica, čineći ih nedostupnim ili barem maglovitim, nejasnim i polustvarnim. Nije u ovoj spoznaji našao ni objašnjenje ni prstohvat utjehe, ali nikakvu zebnju zbog toga nije osjetio. U tom trenutku učinilo mu se da je istovremeno sve moguće i nemoguće. Jer, ako je mogućno da se paučina prostre po izrezbarenim kazaljkama, onda je moguće i da maleno sidro, nehajno prikucano na zid tik (tak!) do sata kako bi podsjećalo na posjetu nekom od mnogih primorskih gradića bez osobitih turističkih motiva, ne predstavlja ništa drugo nego dvije posvađane udice koje su jedna drugoj okrenule leđa. Ipak, ova tiha razigranost unutar lobanje, premda zabavna i donekle poetična, nije potrajala duže od osmine kruga one čigre na zidnoj uri. Razlog za to je toliko očigledan, koliko i budalast: sljubljujući u jednoj misli riječi sidro i udica odjednom je osjetio nelagodu uzrokovanu užasnom mogućnošću izbora koja ne nudi razrješenje i ne mijenja suštinu situacije u kojoj se našlo prosječno ljudsko biće – usidriti se na dnu ili biti upecan?

Leptirica koja je u tom času cikcakasto uletjela u kadar njegovih vodnjikavih očiju (u kome je još bio zumiran stari zidni sat) kao da je lepetom odagnala dilemu, pa mu se namah povrati onaj osjećaj kako je sve i moguće i nemoguće. A ako je već tako, pomisli, onda je do čovjeka, odnosno, do one već ubajaćene poštapalice o čaši koja je napola puna ili napola prazna. Pogledom slijeće na čašu pored sudopere. Potom tromo ustaje, uzima čašu i njom poklapa leptiricu što je na časak zastala da, može biti, dođe do daha. Baš tako, jer otkud on zna da li je ona mlada i puna snage ili stara i zadihana poput njega. One su ljudima sve iste; nasrtljivice što se muvaju (novi proplamsaj u lobanji: ako se muve muvaju, onda leptirice, možda, leptiraju?!) oko lampiona, revnosne prenositeljke polenskog alergena; moljačaste porodilje koje potomstvo ostavljaju u posudama s rižom. Najprije žustar zamah krilcima i uzlet, potom nekoliko čujnih udaraca u staklene zidove, a zatim jedva primjetan titraj što nagovještava mirenje s neizbježnim krajem. Predstava životnog ciklusa u svega par trenutaka. A svršetak predstave je uvijek isti, čak i za one koji žive pod staklenim zvonom. Ipak, leptirica neće skončati u zatočeništvu. Pustiće je kroz balkonska vrata za koji minut, čim završi s ritualnim proklinjanjem prostate u toaletu i ispijanjem jutarnje doze pilula. Kiselkasto se osmijehnuo na pomisao kako je on u očima leptirice zapravo bog. Bog, koji je možda samo nekoliko nedjelja daleko od proučavanja uputstva za korištenje pelena za odrasle. Ali, nije li tako oduvijek? Zar čovjek nije nepopravljivo satkan od niza oprečnosti, dobročinstva i zloće, ružnoće i ljepote, moći da leti ili kroti rijeke i potpune, iskonske bespomoćnosti nalik onoj od koje su drhtala naga tijela crtača grafita u Altamiri? Obrni-okreni, čini mu se da je tako: mi smo čudan amalgam durljivih kontradiktornosti što jedna drugoj okreću leđa. Poput onih udica spojenih da čine sidro. Da, biće da čovjek nije ništa drugo do sidro. A zna se kakav je usud sidra.

Prerano je ustima primakao šolju čaja i naočare očas poprimiše izgled januarskog prozorskog okna. Obnevidjevši na trenutak, on se prepusti spontanoj igri asocijacija i započe da sastavlja spisak važnih događaja u njegovom životu što su beznadežno zalijepljeni uz riječ prerano: prerano je ostao bez Marte, prerano je otišao u penziju, prerano ustaje… A otac? Da li je majku i njega prerano napustio? Nije ovo, dabome, prvi put da razmišlja o tome, ali obično bi se dumanje završilo na jednom od krajeva skale od da, ostavio nas je prerano, do za odlazak takvog čovjeka nikad nije prerano. Istina je, kako to i biva, negdje na sredini. A ona ga sad, nakon toliko godina, udostoji svoga prisustva i ponudi mu putokaz za treći, najrjeđi put – otac je otišao na vrijeme; dovoljno rano da im život još više ne ogorči, ali i dovoljno kasno kako bi osmogodišnjak mogao da razazna i upamti ljepljivi zvuk ciničnog osmijeha, ubjeđivački izraz lica lažova i smutljivca i nečujni plač povrijeđene žene.

Otišao je na vrijeme, izusti tiho, dok je gurkao odmagljene naočare ka korijenu nosa. Zatim žmirnu nekoliko puta, kao da ga je neko iz tame naglo izveo na osunčani proplanak, i prvo što je ugledao bila je krilata zatočenica u čaši. Učinilo mu se da njene oči, vješto nacaljene na čelo, pilje preko dvije tanke antene direktno u njega. Kao hipnotisan, nagnuo se naprijed kako bi se približio čaši, pri tom umalo nezaoravši bradom o sto. Godinama je bio lišen istraživačkog svraba, da bi ga sad, potpuno neočekivano, zagolicala najobičnija leptirica. Prokletstvo nekoga ili nečega običnog i jeste u tome da ostaje neprimjećeno. Međutim, u slučaju leptira-lovine, biti neupadljiv ne predstavlja ništa manje nego preduslov za ostanak u životu. Premda, kad se izbliza pogleda kroz dioptrijske okulare, leteće stvorenjce u stakleniku je sve samo ne obično i neugledno. Pažljivo odabrani pastelni tonovi koji ne privlače pažnju iscrtani su majstorski povučenim linijama što oponašaju životonosne vene i žilice bjelogoričnog lista. Tanane noge, pogodne za slijetanje i (po potrebi) koračanje, pripijaju se uz tijelo prilikom uzleta brzinom koju točkovi aviona ni u dalekoj budućnosti neće postići. Glava, takođe sva u kamuflažnom ruhu, opremljena je najistančanijim osjetilima, sofisticiranom opremom za detekciju hrane i predatora. Ovako zagledanom, leptirica mu se učini savršenom. Ali, ako je zaista tako, onda je savršenstvo zapravo u običnosti. Uzdahnu, ponovo naštima naočare što su malo skliznule, pa pomisli kako je barem jedno sigurno – živimo u svijetu čuda. Jer, ma šta mislili o životu, čudo je zagarantovano. Čudo je ako je postanak života božje djelo, čudo je ako je posljedica igrokaza aminokiselina, čudo je i ako je za sve oko nas zaslužno mutiranje nekog gena, a čudo je i ako smo proizvod eksperimenata bića iz dalekih zakutaka vaseljene. Čudo je što on o svemu tome razmišlja dok posmatra već pomalo umornu leptiricu. Čudo je što se baškari u eri sisavaca i ima privilegiju da koristi mozak za maštarije dok gviri u utamničenog insekta. Čudo, jašta, jer da je kojim slučajem živ u eri insekata (a ona će doći!) uloge bi bile zamijenjene. Ta mentalna slika ga prenu iz misli i on dlanom začepi otvor naopako okrenute čaše i zaputi se laganim korakom prema balkonu. Tamo je, pošto je tri puta duboko udahnuo, okrenuo čašu i sklonio koščatu ruku.

Leti, čudo malo savršeno, leti, reče dovoljno glasno da isprovocira ljubopitljivi pogled komšinice. Leptirica, nesigurno kao da je upravo probuđena iz anestezije, zaleprša krilima i ode. Dolje, čekao je svijet čuda kojeg nije bila svjesna.

(Odlomak)

* Objavljeno u Bosanskoj vili br. 73-74, oktobar 2018.

TEMELJ

Bilo bi pretjerano porediti ono što osjećam svaki put kad stanem ispred tih vrata sa ushitom kakav mora da je obuzeo ser Hilarija i šerpu Tenzinga te 1953. godine. Ipak, vjerujem da su moje emocije slične onima kakve su imali svi oni koji su nakon ove dvojice pionira stigli do vrha Himalaja. Jer samo nekolicina (pomišljam kako u širokom luku treba zaobići riječi poput „odabrani“ i „izabrani“, te škakljive termine s neskrivenim mitskim i religijskim potencijalom) je zasjela na krov svijeta, baš kao što je mali broj onih kojima je dozvoljen prolazak kroz široka drvena vrata depoa. No, nije tek puko pripadanje grupi probranih ono što povezuje njih i mene. Prije će biti da je to jedinstvena nagrada – prilika za drugačijim pogledom na svijet. Da, to je taj osjećaj, onaj koji preplavi čovjeka kome je data mogućnost da na stvari gleda iz drugog ugla. Manje je bitno da li je taj čovjek visoko, među oblacima i s pijukom u ruci, ili je dolje na temelju, sa smještajnom signaturom ispisanom na ceduljici.

Kad uđe u magacin, bibliotekaru, eto, i ovakva poređenja padaju na pamet. Smješkam se na primisao da izjednačavam vrhunac i dno, ledene litice i prašnjave police, da kao od šale ništim više od osam i po kilometara koje nas dijele. I zaista, razlika u visini je nevažna ako se uporedi s razlikama u širini i dubini. A desetine, stotine hiljada knjiga koje me okružuju nude upravo širinu i dubinu. One će, ma šta da izmisle naučnici-futuristi, ostati najsavršeniji vremeplov i posebna dimenzija postojanja. Krhke i ranjive, a opet zaprepašćujuće otporne, knjige su dugotrajni i nezamjenjivi spomenici ljudskoj mašti, ljubavi, uvjerenjima, strahovima, inventivnosti, nadanjima… Iste sekunde kad sam pomislio na nadanja, čuo sam kolegicu Nadu kako žustro dodaje:

   – To se ne odnosi samo na knjige, već i na časopise! Kao da to svi zaboravljaju i periodike se sjete samo – periodično! –

Ha-ha-ha! Moj se grohot u trenutku utopi u tone starih novina što me okružuju, kao u spužvaste zidove tonske kabine. Osjetio sam blagu postiđenost zbog iznenadnog ataka smijeha, jer znam da je u pravu. I premda je stid brzo iščilio, rumen na jagodicama se potkazivački zadržala. Srećom, u depou sam bio sâm. Ali ne i usamljen. I ne mislim samo na onu tačnu, ali od upotrebe odveć iscufanu istinu da čovjek nikad nije usamljen ako su mu pri ruci knjige. Sa mnom su, na neki začudan način, mnogobrojni tvorci ovih knjiga i članaka, knjigovesci, štampari i knjižari, svi oni koji su ih dodirivali, listali i čitali prije mene, oni što su ih prikupljali, prenosili i ulagali na police, oni što su podvlačili citate i na marginama komentarisali pročitano, oni što su darovali knjige bližnjima („Bratu Mihajlu za srećan povratak sa fronta, tvoja sestra Olivera“), oni što su te knjige kasnije poklanjali bibliotekama, oni što su vlasništvo nad njima određivali udarcima pečata: Srpska čitaonica u Banjoj Luci; Narodna biblioteka Kralja Petra I Velikog Oslobodioca; Narodna biblioteka „Petar Kočić“… Svi su oni tu, tumaraju u lavirintu depoa, mada ne uvijek istovremeno. Šapuću iza rafova, dobacuju iz prašinastih zakutaka, tiho pjevuše pregledajući listine zaboravljenih muzikalija, a nije rijetkost da kakav skrajnuti pisac bez ustručavanja zamoljaka: uzmi moju knjigu, nećeš se pokajati! Ponekad prozborim koju s nekima od njih. I to na jezicima koje poznajem! (Psssst! Ne širite dalje ovu ispovijest!) Nedavno sam tako na tečnom francuskom upitao Šarla Vagnera, ne misli li da je istinsko čudo što je izdanje prevoda njegove knjižice „Kraj ognjišta“, inače žigosane rukom arhivara Srpske čitaonice, preživjelo do danas. Gospodin Vagner, pomalo uštogljeno odjeven prema modnim postulatima s početka dvadesetog vijeka, kratko odgovori: Mesje, ja ne mogu da prestanem da se čudim što je to djelo prevedeno na Vaš jezik još 1922. Pomislio sam kako bi bilo zgodno da ga obavijestim o preseljenjima bibliotečkog fonda, o strašnoj paljevini knjiga za vrijeme Drugog svjetskog rata, o zemljotresu iz šezdesetdevete i raseljenim knjigama pod šatorima, o… O, imalo bi štošta da se pripovijeda gospodinu Šarlu, ali njegove u znak čuđenja izvijene obrve me prenuše. Nije to njegovo breme, njegovo nasljeđe.

   – Nasljeđe! – viknuh i gotovo se udarih u čelo. Upravo sam se sjetio da knjiga po koju sam došao ima veze sa nasljeđem. Premda nerado, ipak moram priznati da se često predugo zadržavam ovdje, na temelju. Siđem sa signaturom ili dvije, a ostanem dva sata. U trenu se izgubim u nepreglednim prostranstvima skučenosti magacina. Dosta zabušavanja! Neonka i ja uskladili smo žmirkanje i sve se čini još više žuto i okerasto nego što doista jeste. Na ceduljici je napisano: O Matici srpskoj danas, Novi Sad, 1945. Uzimam merdevine, postavljam ih između rafova. Penjem se sporo, pomalo klackavo. Nisam siguran da li su ljestve nestabilne ili mene hvata vrtoglavica (naravno, zaboravio sam da doručkujem).

„Ko su bili stvaraoci Matice? Sem jednog, bili su to ljudi koji su pred sobom imali tezgu, a za sobom gvozdenu kasu sa novcem i trgovačkim knjigama. I ti trgovci su nosili san o nauci, o knjigama koje nisu trgovačke, o prosveti za narod po selima i po pustarama. Bez svađanja, složno, probiše ti trgovci zazidana vrata, pustiše svetlost…“ Dok čitam tekst Isidore Sekulić, stalno mi u misli svraćaju trgovci, darodavci Srpske čitaonice i one fotografije stare Banjaluke. Nedavno sam pukim slučajem pronašao knjigu koju je Srpskoj čitaonici poklonio trgovac Jovo Surutka. On i njemu slični gradili su temelje, a ja, blesav u neznanju, samo sam se zacerekao na pomen njegovog prezimena!

„Velika ustanova treba da ima veliki i otmen život. Jedna od zabranjenosti u velikom životu, to je svađa. Veliki život dodaje, pokreće, diktira narod, večiti zidar na temeljima. Na ekonomskim sektorima kreću život oni koji ekonomiju osvežavaju; na književnom sektoru oni kojima je knjiga hleb i vazduh. Za veliki život treba strast i vrelina kolektiva.“ Istinu govorite, poštovana Isidora! Živu istinu!!

   – Kolega! Kolega, da li si dobro?! – Nada se usplahireno nadvila iznad mene.

   – Jesam… Malo me boli glava. Čitao sam… –

   – Nije ni čudo da te boli! Pao si sa ljestava! Sreća pa sam naišla –

   – A Isidora? Surutka? – upitah zbunjeno.

   – Kakva surutka? Koliko sam ti puta rekla da ne čitaš na ljestvama? Mogao si da pogineš! – reče Nada brižno i prijeteći u isti mah.

   – Ne brini… Na koncu, postoje mnogo gluplji razlozi za susret sa smrću od čitanja i knjiga, zar ne? – odgovorih pridižući se i treskajući prašinu sa košulje.

Iza police, kao iza kakvog šarenog paravana, Isidora i Jovo su se još dugo smijali.

* Objavljeno u Tematskom zborniku „Srpska čitaonica u Banjaluci“, str. 17-19.

LOVOROV VIJENAC BORISA SPASKOG

Neke tajne ostaju neotkrivene godinama, decenijama čak, čekajući pravi trenutak da zaprepaste zagrižene zavjeraše ili rasplaču preživjele učesnike nekog tragičnog događaja. Ili da jednostavno nasmiju dokoni publikum. Dakako, ima tajni za koje zna svekoliki umreženi svijet, ali i onih za koje ne zna gotovo niko. Saznanje o postojanju ovih potonjih najčešće dugujemo pukoj slučajnosti i sasma nehajnom razotkrivanju. Tako je u jednom nedavnom intervjuu sada već vremešni i bolesni Boris Spaski otkrio sudbinu lovorovog vijenca koji su mu okačili oko vrata pošto je postao šampion svijeta (da, da… nekad su oni najbolji dobijali pravi pravcati vijenac od lišća pravog lovora) – dao ga je supruzi da ga koristi za kuvanje. Neki su prokomentarisali kako je to ponižavajuće za ženu, drugi su smatrali da je gest simpatičan, a siguran sam da je bilo i onih koji su matematičko-šahovskom kombinatorikom pokušavali da odrede broj prijatelja koji su im dolazili na ručak i koji su, jedući serviranu čorbu, srkali i djeliće velikog uspjeha njihovog domaćina. Kako bilo, učinilo mi se da ova crtica iz poodavne prošlosti sadrži klicu za neku priču, pa sam na papir zapisao mogući naslov: Lovorov vijenac Borisa Spaskog. Pregršt sličnih ideja i naslova gužva se u jednom izblajhanom rokovniku koji ima sasvim pristojne šanse da postane zgodno ukoričen Spomenar nedorečenosti.

Otprilike u vrijeme nastanka ovog naslova, naš pas je otišao. Zbrčkane genetike i bez truna pedigrea, on je od one vrste koja se podjednako voli radi privrženosti i tihe prisutnosti koliko  i zbog sitnih nepodopština i zadivljujuće tvrdoglavosti. Budući potpuno bezopasan, čak i pretjerano druželjubiv, nije bio vezan i mogao je da ode bilo kad i bilo gdje. To je i činio, ali nikad nije izbivao iz dvorišta duže od nekoliko sati. Zapravo, mislim da mu je rekord bio dan i po, ali to je bilo prilikom posebnih okolnosti prošle zime, onda kad su sva njegova čula, sem jednog razumije se, poklekla pred zanosnim mirisom lokalne ženke.

Tražili smo ga po okolnim ulicama, išli obodom atara i po nekoliko kilometara daleko, dozivali ga uprkos tome što smo vrlo dobro znali da se rijetko odazivao na ime, tačnije, samo kad mu je bio ćeif. Narednih jutara tvrdoglavcu smo redovno ostavljali hranu i mijenjali vodu, samo da bismo po povratku s posla zaticali netaknute posude i… tišinu. Potpunu, vakuumsku tišinu, mada je sve oko nas vrilo od života: ljudi su orali arhivskim primjercima Zetora, motorne pile svirale su prilično monoton hevi metal u šumi, a ovce su se neobično glasno horski oglašavale svaki put kad bi kakvo ljudsko biće prošlo blizu ograđene livade. Ali ništa od toga nismo čuli, jer naše su uši bile isključene za sve zvukove osim za jedan specifičan lavež i zveket kotrljajućeg šljunka pod njegovim šapama. Međutim, ova kalibracija sluha nije dala nikakav rezultat, jer niti se čulo njegovo lajanje, niti je klikere od oblutaka pokretao njegov trk. Ponekad bi nas prenapregnuti receptori u mozgu prevarili i mi bismo pohrlili napolje njemu u susret, ali tamo ne bi bilo nikoga. Osim one nesnosne tišine. I njegovih igračaka (dvije loptice, trobojni kanap s golemim mornarskim čvorom na jednom kraju i gumena Mini Maus lutka što skiči kad je stisnu) koje su, nakon višednevnog mirovanja, bile jedva vidljive u travi.

Čekali smo. Tišina da je uskomeša i na kriške nareže repom kao sabljom, igračke da ožive i zaigraju se, mi da ga ponovo zagrlimo. Čekali smo, smišljajući nemoguće odgonetke za tajnu njegovog odlaska.

A onda je jednog popodneva, ne bez doze fanatične odlučnosti i ubjedljivosti (kao da je znala nešto što ja nisam) u glasu, moja žena iznenada rekla: Vratiće se kad bude pun mjesec!

Neka druga priča završila bi ovako – probdio sam noć punog mjeseca i nekad pred svitanje naš pas se vratio i onda smo ga nahranili i on se sklupčao pod našim nogama dok smo pili kafu, smijali se i plakali. Ali, istina je da sam tu noć spavao mirnije i čvršće od svih prethodnih otkako je otišao. Iako bez umirenja savjesti, eto, jedna sramotna tajna je otkrivena. Tajna njegovog odlaska, međutim, još leluja kroz naše misli i razgovore.

Ujutro, vidjevši da se naš pas nije vratio, odlučio sam da vlastiti stid zakamufliram pričom o ljubavi, nadi, čekanju i, naravno, o tajnama. Uzeo sam rokovnik i ispod naslova Lovorov vijenac Borisa Spaskog zapisao rečenicu: Neke tajne ostaju neotkrivene godinama, decenijama čak, čekajući pravi trenutak da zaprepaste zagrižene zavjeraše ili rasplaču preživjele učesnike nekog tragičnog događaja.

• Objavljeno u časopisu BOKATIN DIJAK br. 12, 2018

U OPROMAJENOJ SOBI

   U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa snom. Zimi, kad se ostaklica zacakli po vlažnim naklobučenim uglovima boje prezrelog grožđa i sagnjilih smokava, pir vjetra puni mijehove pluća onespokojavajućom studeni. S proljeća i ljeti, opet, jedva primjetni struj vazduha mikroskopskim kovitlacima zasipa nozdrve polenskim bombama najrazličitijih alergena. Tek, jesen bi mogla donijeti predah. Mogla bi, da nije njene poslovične turobnosti i mrgođenja (iznenađujuće nalik onom durljivog djeteta) i da je, kojim slučajem, on jedan od onih pomalo sumasišavših pluviofila što na prvi predznak hitaju ka kišonosnim oblacima raširenih ruku. Na nesreću, on ne voli kišu. Naročito jesenju, zbog čijeg kašnjenja presahle oranice odvajkada pišu žalbe nebu. Naročito ne voli jesenju kišu, dosadnu i hladnjikavu, onu za koju nikad nema spremne dovoljno dobre đonove.

U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa sobom. Jer, mnogo puta je na vlastitoj koži osjetio pogrešnost prastarog ubjeđenja da prisustvo plahovitog kretanja vazduha neizostavno donosi i bistrinu misli. Naprotiv, njegove misli gotovo uvijek su sirupasto mutne, kaljužaste, zatočene između uzanih zidova od nerješivih pitanja. A tamo gdje barem s vremena na vrijeme nema poneke skromne odgonetke, ne postoji ni preduslov za spokoj. Zato je nemiran i uzvrpoljen u skučenosti opromajene sobe, pokatkad mahnito se sudarajući s golemim upitnicima gusto razastrtim i u dužinu i u visinu, poput nepregazive prašume. Stalno vraćanje na životne raskrsnice i njihovo arheološki detaljno prekopavanje silno ga umara. Ipak, to ga ne obeshrabruje da kopa iznova, još dalje u sjećanje, još dublje po prašini prošlosti. U tim bespućima mogućeg a neostvarenog, mislio je, mora da se krije ključ sunovrata. Tamo negdje pokušavao je da nađe zagubljene uzde koje je nekoć nehajno ispustio, da dokaže upliv kakve nezadržive više sile kojom bi opravdao podvirepski mentalitet ili šeprtljavost u trenucima koji će oprostiti više-manje sve osim čarličaplinovskog samosaplitanja. U lavirintima minulog tražio je razloge za neoprostivu nespremnost na promjene, za neposjedovanje genoma kameleonske mimikrije u sebi. Međutim, sva nastojanja da pijukom misli iščeprka barem neki trag iz fosilizovanih pustopoljina prohujalog uvijek su završavala isto – propašću, jednako grandiozno sramnom pred njim samim, kao što bi bila i pred prepunim koloseumom. Jalovost ovih pohoda u prošlost čini ga razdražljivim, raspolućenim, pa čas za sve krivi sebe, a čas cijeli svijet. U jednom trenutku, pomišlja kako nigdje nije načinio pogrešan izbor i da svi drugi treba da nose pečate krivice zbog njegove obogaljujuće usamljenosti i čamotinje. Ali, već nakon par kratkotrajnih susreta gornjeg i donjeg kapka, čini mu se kako je zapravo on taj mračni princ ustuknuća, neupitni šampion u bježaniji od života. I tako danima, mjesecima, godinama, on nije kadar da se smiri u sebi, da sa sobom potpiše trajno primirje. Nije sposoban čak ni da kapitulira, da kaže dosta je bilo, ne mogu i ne želim više da se bijem.

U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa riječima. Propuh ih s užasavajućom lakoćom raznosi kao sjeme maslačka, one nepredvidljivo vrludaju, premeću i okreću se naglavačke, mijenjaju položaj i značenje. Fraze poput proći će nemaju isti smisao za njega u sobi kao za nekoga napolju, pod otvorenim nebom sportske arene, u školskoj klupi ili u separeu hotelske restauracije. (Bez sumnje, on je u godinama kad ove riječi ne predstavljaju utjehu, već izazivaju paniku i potiču užasavajuću tjeskobu.) On zna da njegovo tavorenje nikad neće proći i da će samo riječi, izgovorene i prećutane, gonjene bjesomučnom promajom proći kroz ključaonicu uz zlokoban fijuk. Ali nigdje neće dospjeti. Kao što nisu stizale ni ranije, kad je objašnjavao bez(d)ušnima, kad ih je molio, kad im se pravdao. I kad je pokušavao da piše pisma, kao onda kćerki, nikako mu nije polazilo za rukom da ustroji riječi u kakav-takav red. Zato je zbrdazdolisane polurečenice, krnjave odrone riječi i nepovezane fragmente osjećanja redovno gužvao i bacao (u improvizovanu košaru od napuklog stalka za kišobrane ili u skromnu četvrtastu peć zavisilo je od godišnjeg doba). Shvativši da riječi pod njegovom komandom više djeluju kao migoljeće jegulje, nego li ravne (ubojite?) strijele, odlučio je da da ih što manje koristi. Na njegovo nemalo iznenađenje, klimanje glavom, slijeganje ramenima, odmahivanje rukama ili povremeno prgavo pokazivanje srednjeg prsta pokazali su se kao sasma efikasno sredstvo komunikacije. Stvarao je sliku o sebi, postajao je slika. Sve više je postajao onaj što skuplja kartonske kutije i drvene gajbice, a sve manje bilo šta (ili bilo ko) drugo. I sve više je živio u slikama i sa slikama. Noćima je zurio u zid opromajene sobe od plafona do poda okićen letvicama s gajbica i kartonažnim komadima koji prikazuju nazive država i vrsta egzotičnog voća koje iz njih potiče. Ponekad je samo tupo i bez ikakvih primisli buljio u njih, a katkad su mu se, ipak, prikradale maštarije o gologrudim ženama sa plantaža Dominikane, ili o nevjerovatnim ekvadorskim krajolicima što u vidokrugu sljubljuju plažu i gorostasnu vulkansku kupu. Tada, u tim rijetkim trenucima maštanja i budnog sanjarenja, nakratko ga je ispunjavala čudna vitalnost. I samo tada je sa sigurnošću znao da još nije mrtav.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“, br. 2/2017, str. 37-39.