„LIMNOLOŠKO PITANJE“ I „SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA“ U POVELJI

LIMNOLOŠKO PITANjE

Ne mogu više, reče žena i dodade tiho: ponestaje mi snage. Čovjek ćuti i gleda u zaobljene vrhove kućnih papuča. Moraš mi se pridružiti, ne mogu ovo sama, tiho nastavi žena. On i dalje gleda u polukružnu liniju papuča i na trenutak mu se ona učini kao jezerska obala. Ti si kao davljenik u jezeru, opušten i nijem, reče žena. Ali čak i u vodi, pretežak si. Počinjem i ja da se davim, gotovo uzviknu. Potom ga pogleda, uze ga za ruku i reče: nikad nećemo stići do obale ako mi ne pomogneš. Čovjek uzdahnu ne skidajući pogled sa papuča, a onda upita: kako se zove jezero?

SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA

Čuješ li kako pucaju? Zemlja podrhtava, trese se, reče dječak. Kao da plače. Starac ga zabrinuto gleda, osluškuje i čuje – zatišje. Ne čuje se ništa, odgovara mu. Artiljerija ne tuče već sat vremena, možda i duže, bodri ga starac. Ali ja i dalje čujem paljbu, uporan je dječak. Izdaleka, reče izvijajući glavu tako da uho uperi ka otvorenom prozoru. Kao jeka. Ih! Jeka izdaleka, veliš, nasmiješi se starac i pomilova unuka. Potom se uozbilji, stavi kažiprst u lijevo uho i načini nekoliko brzih gore-dole pokreta cijelom šakom. Onda potvrdi: ništa se ne čuje. Sigurno ti još bruji u glavi od pucnjave. Starac pogleda kroz prozor i vidje ratom ispražnjene ulice i treperenje vazduha iznad asfalta jednog poznog junskog dana.
Tog dana, u hiljadu četiri stotine i kusur kilometara udaljenoj Rigi, sahranjivali su Mišu Talja. U raku su, umjesto grumenja zemlje, bacane šahovske figure. Ta jedinstvena simfonija počasnih plotuna odzvanjala je nadaleko. Trebalo je nešto više od sat vremena da eho udaraca crnih i bijelih drvenih topova u kovčeg doputuje kroz vazduh do malog bosanskog grada. Ali ipak je stigao, u vrijeme primirja kratkog daha, taman da ga dječak čuje. Makar mu starac nije vjerovao. Premda ni sam sebi ne vjeruje, danas, gotovo trideset godina kasnije. Posmatram svoj odraz u prozorskom staklu: ista glava i iste uši, ali dječaka nema. Odavno se odmetnuo u nešto nalik na čovjeka. Tek, tišina ranog jutra ispunjena je nejasnom sumnjom i mišlju o tome da još nedovoljno opoganjene djetinje uši mogu da čuju i ono što se ne može čuti.

* Časopis „Povelja“ br. 1/2020, str. 18-19.

PRIČE „JEDNOG DANA“ I „LUGAREVO VRIJEME“

JEDNOG DANA

Jedan pas i jedna mačka dugo su bili nerazdvojni. Otkad je mačka nestala, pas u šetnji uporno vuče na jedno mjesto. Vlasnik ga pušta da njuška. Pas uzdiše, udiše, dugo srče miris. Potom produžava. I tako nedjeljama. Kao neki čudni ritual. A onda je jednog dana naprosto prestao da vuče na to mjesto. Jednog dana, pomisli vlasnik psa, biće divno ne morati koristiti tu neuhvatljivu vremensku odrednicu. Jednog dana… Jedan pas i jedna mačka. Jednog dana.

LUGAREVO VRIJEME

Lugar Matija život je proveo u šumi. U brvnaru na samom rubu šume došao je iz doma za siročad kao petnaestogodišnjak. Odatle je kretao u svakodnevne obilaske prilikom kojih je upoznavao ćudi prirode, posmatrao kako se smjenjuju doba i kako vegetacija mijenja garderobu. U toj brvnari naučio je slova, ne bi li mu poneka knjiga odagnala samoću i strah. Tu je tražio prave riječi da opiše zvukove kojim uzdiše šuma, a kad ih nije pronalazio on ih je izmišljao. Riječima kao što su jelotres ili bukvopuc, pokušavao je da označi zvuk kada izvaljeno stablo jele uz lomljavinu okolnog granja i šiblja tresne o zemlju, ili kad bukva puca od hladnoće, pa se raspukne poput prezrele dinje. U toj brvnari znao je budan dočekivati zoru, ali uvijek znajući koliko je sati: premda je slavuj bigeljisao takoreći cijele noći, zeba se oglašavala između pola dva i dva, od dva do pola tri pjevušila je crnoglava grmuša, nakon nje prepelica, pa od tri do tri i po ćurlikala je grmuša crvenotrbušna, poslije nje su se javljali kos, pa sjenica…
Gleda u lijep svjetlucav sat koji su mu darovali povodom pedeset godina službe. Potom mu pogled skreće na šaku i kofer koji ona pridržava. U njemu je sve što posjeduje. Rekli su da mu u staračkom domu ništa neće nedostajati. Možda je to istina, pomisli lugar, ali tamo nema ptica. Sve češće ostajem budan cijele noći, čak i onda kada ne moram. Staračka nesanica, reče u sebi. Kako ću znati koliko je sati, kad tamo gdje me šalju nema ptica? Nijedan sat to ne može da nadoknadi. Nema tog monotonog kuckanja koje može da nadomjesti prepoznatljiv, ali vječito nov i drugačiji pjev. Zastaje i ponovo pogledava na sat. Ovaj sat ne mjeri vrijeme, pomisli. On samo prati otkucaje tempirane bombe u mojim grudima. A kad mi srce konačno pukne za šumom i silnim životom u njoj i on će stati. Jedino što mi daje utjehu je pomisao da kad nikoga od nas više ne bude, kad se sve ure svijeta umrtve i stanu, neka sjenica će negdje početi cvrkut pred zoru.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“.

KRATKE PRIČE „IZLAZ“ I „KONCEPT RECIKLAŽE“ U „POVELJI“

IZLAZ

Kako ne razumijete, uzbuđenim glasom žena se obrati doktoru. Potom nenadana tišina. Oči ispraćaju na put dvije nečujne kapljice. Jedna, koju vidi žena, skliznula je kao niz tobogan iz vrećice u cijev koja vodi do ruke pacijenta. Drugu, koju vidi doktor, Zemljina teža sporo je teglila niz udolinu između obraza i usta žene. Ne umire samo tijelo, reče ona mirnijim tonom, ali glasom u kome i dalje drhti nemir. Svako umiranje je mnogostruko, zato toliko boli. S njim će ponovo umrijeti i oni davno upokojeni koje možda još samo on pamti. Sve što je vidio, okusio, zapamtio… Sve. U nepovrat će otići čitav svijet: i kudravi pas iz njegovog djetinjstva i fasade zgrada koje više ne postoje i uvojak prve simpatije i priče prababe o prohujalim vremenima i ljudima. Žena duboko udahnu, pa sporo i tužno slegnu ramenima. S njim će otići i dio mene, reče. Ona ja kakvu je on volio. Možda će nestati baš ona prava ja, a ne ovo što preostaje, ovaj zaostatak, krnjetak što stoji pred vama.

Doktor ćuti, ne gleda u ženu. Ne gleda ni pacijenta. Posmatra znak iznad vrata, strelicu i napis „IZLAZ“. Dođite, ispratiću vas do izlaza, konačno reče s neskrivenim olakšanjem. Blago vama, doktore, uzvrati žena tiho. Potom se okrenu i uputi još jedan pogled ka bolesničkom krevetu. Vi još vjerujete da postoji izlaz.

KONCEPT RECIKLAŽE

U naselje gdje živi gospodin D kontejneri za reciklažu su stigli prije desetak godina. Njemu, pripadniku ostarjelog iščezavajućeg knjiškog plemena, koncept reciklaže bio je potpuno jasan: potreba da se zaštiti priroda, da se smanji količina otpada kojim čovječanstvo nemilice zatrpava sve. Sve oko sebe. Sebe. Gospodin D je revnosno i pedantno odvajao plastiku, metal i staklo u svom domu, a potom ih odlagao u odgovarajuće kontejnere. Ali sa papirom je imao veliki problem. Znao je da se recikliraju ne samo ceduljice na kojima su ispisani spiskovi za nabavku ili kartonske kutije u koje se pakuje pica, već i knjige. Stare, relativno nove knjige, neželjene, poklonjene, nedočitane, pohabane, klasici, stručna literatura, studije koje je pregazilo vrijeme, književni časopisi, novine, raskupusane knjige, slavljene, prećutkivane, zaturene. Znao je gospodin D da sve to završava u nekim golemim presama gdje se skašeni miješaju Gete i lokalni pjesnik, u nekim bazenima sa hemikalijama koje izjedaju nečije napisane misli i nište osjećanja nekoć pretočena u riječi. Svaki put bi se stresao od pomisli na reciklirani toalet papir ili ubruse. Uprkos razumijevanju koncepta reciklaže gospodin D do smrti neće uspjeti da prihvati mogućnost da se nos briše Dostojevskim, prosuta kafa Kafkom, ili da se stihovi Kavafija opogane u toaletu na nekoj benzinskoj pumpi.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“

FIKSNI TELEFON

Tata, ne budi tvrdoglav, niko više ne koristi fiksni telefon. Zaista je suludo da plaćaš pretplatu i skupe impulse, reče čovjek. Slušaj sine, mimo volje sam pristao da mi nabaviš mobilni telefon, ali ovog starog se ne odričem, pomalo umornim glasom uzvrati starac. Ali, to jednostavno nema smisla sada kad postoje razne pogodnosti, paketi, video-pozivi, čovjek je nastavljao sa upornim ubjeđivanjem. Ne zanima me, dreknu starac. Ne dam fiksni telefon i tačka! Tata, ponašaš se kao dijete… Eto, sad znaš kako je to. Tišina, sekund, možda i dva. Potom duboki uzdah, kao kad neko uvlači dim cigarete. Stari, to je bilo baš nisko. Onda još tren tišine. Prekid poziva.
Čuli su se redovno, svaki dan. Sin zove oca u drugi grad, provjerava da li je dobro, treba li mu nešto, razgovaraju o vremenu. Ali barem jednom sedmično dođe do rasprave o fiksnom telefonu, a tada na površinu isplivavaju najčudniji odrazi generacijskog jaza, varniče iskre međunaraštajskog nerazumijevanja. U jednom od tih razgovora starac je uporno tvrdio da te moderne tehnologije nisu sigurne, da je sve to tamo negdje, nevidljivo i neuhvatljivo (za razliku od kabela koji se gubi u zidu) i da će kad-tad taj imaginarijum zaista nestati tamo negdje i da će svi onda kukati za starim zvrndavcima. Naravno, sin ga je ismijao, nazvao ga teoretičarem zavjere, matorcem koji živi u prošlosti, čak i glupanom koji i dalje plaća za nešto što takoreći ne koristi, nešto čemu je mjesto u muzeju.
A onda, jednog četvrtka, starčev mobilni nije zazvonio. Pomislio je da sin ima previše posla. Jurcanje, karijera, premor i sve što ide s tim. Kada se telefon nije oglasio ni u petak ujutro, uzeo je mobilni telefon s namjerom da ga pozove, međutim, malena naprava nije davala znake života. Stavio ga je na punjač misleći da je baterija prazna i otišao do kioska. Svi naslovi u novinama bili su zlokobno identični: Pad interneta! Svijet bez mobilne telefonije! Haos na berzama! Kraj svijeta! Uzeo je prvi primjerak koji mu je došao pod ruku i krenuo natrag prema stanu. Gegajući se i izbjegavajući kante za otpatke i stubove rasvjete, starac je letimice prelazio preko teksta uočavajući tek dijelove rečenica: solarne oluje, sateliti van kontrole, svemirski otpad… Ma kao da je bitno šta je razlog, pomisli starac kad je već stajao pred ulaznim vratima. Bio sam u pravu! Ha-ha! Čuće oni mene! Bio sam u pravu!! Ušavši u stan, pohitao je do fiksnog telefona koji je ćutljivo skupljao prašinu na uzanoj komodi u predsoblju. Podigao je slušalicu. Tu-tuuu, tu-tuuu. Starac se djetinje vragolasto osmijehnu i ispruži kvrgavi kažiprst. Dugo je gledao naizmjenično u brojčanik i u sopstveni prst dok mu je u uhu odzvanjao monotoni zvuk. Konačno, shvativši da nema koga da pozove, polako je spustio slušalicu. Pogledao je u kabel koji zmijugajući iz aparata vodi do zida. Zatim ga je napipao palcem i onim kažiprstom koji je do maločas stajao u zamrznutom kadru iznad ispisanih brojeva. Prislonivši prste skroz do zida, povukao je žice i prije potpune tišine začulo se tiho, kratko i konačno – klik.

PLAČ NAD ŽIVOTINJOM

Vidio sam kučiće, buvaraste i vašljive, ostavljene da skapaju na rubu šume, trbuha okruglih kao da je sva tuga kugle zemaljske u njima. Plakao sam za tim životinjama. Vidio sam ježa zgaženog na seoskom putu nemarom bespotrebne žurbe. Plakao sam za tom životinjom. Vidio sam lovce kako sa sigurne udaljenosti tanetom istjeruju život iz srne, ostavljajući njeno nejako potomstvo u drhtaju strepnje i gotovo sigurne skore smrti. Plakao sam za svim tim životinjama. Vidio sam pticu kako bolno grakćući nadlijeće mjesto gdje je njeno tek rođeno žgoljavče nesrećno ispalo iz ukrošnjenog kreveca dok su radnici orezivali grane. Plakao sam za životinjama. Vidio sam konja rabljenog i šibanog do smrti, kako još upregnut i natovaren iznemoglo leži na prašnjavom drumu. Plakao sam za tom životinjom. Vidio sam ribe kako ukočene plutaju u vodi boje rđe, u vodi smrdljivoj, vodi neživoj. I plakao sam za tim životinjama. Vidio sam medvjeda na lancu, pauna u kavezu, otrovane pčele i za svim tim životinjama sam plakao. Vidio sam čovjeka dvadesetog, a za njim i čovjeka dvadeset i prvog vijeka. I za tim životinjama sam plakao. Možda i dublje, iskrenije, nemoćnije.