GROBLJE DUŠEKA NA NADUVAVANJE

   Tako je na kraju svake sezone i stari Rikardo G. je to dobro znao. Čistio je istu plažu četrdeset šest godina i navikao je na brdo opušaka, izgubljene sandale, pokidane kutije keksa i sladoleda, poneku minđušu ili sitniš što se krišom otkotrljao iz novčanika, slomljene sunčane naočare, srču pivskih flaša koju će more već izvajati u nešto što će djeca vriskom proglašavati za smaragd ili rubin, čepove i zgnječene flaše, već izblijedjele tube krema za sunčanje, pakovanja lijekova protiv glavobolje i dijareje, odrvenjenu koru nara, perlice što su krasile nečiji bikini, tu i tamo neki zaboravljeni peškir i kakvu šahovsku figuru čiji vrh jedva viri iz brdašceta oblutaka. Sve je uvijek isto, mislio je stari Rikardo G. Ljudi su veličanstvena bića sposobna za čudesne stvari, ali više od svega oni su mašine za pravljenje smeća. Mijenjaju se samo količine i robne marke. Nekad je bilo više oglodanih klipova kukuruza, sad je više omota od korneta. Nekad je više bilo losiona od kojih koža tamni, a sad pomadica koje od sunca štite kožu, kosu, nokte. Nekad je nailazio na termos-boce, ali nema ih više. Zato je ambalaža coffee to go na svakom koraku. Navikao je Rikardo G. na sve to, na ulogu neupadljivog sporednog svjedoka evolucije.

   Ipak, postoji jedan djelić žala, žalovit i magičan i prepun neispričanih priča, koji starog Rikarda G. iznova iznenadi, obraduje i sneveseli jednovremeno. Na taj komad kopna vjetrovi i struje svake godine nemilice istovaraju lešine dušeka na naduvavanje. Kad čišćenje tog dijela plaže dođe na red, Rikardo G. sjedne, zapali cigaretu i počne da plače. Gleda te odbačene i nasukane tvorevine plastike i gume, šarene kao karnevalska povorka. Posmatra ih dugo, jecajući. I uprkos vodnjikavom, suznom pogledu, on vidi kako su se na nekom od njih voljeli neki ljudi, vidi kako su, rvajući se sa nekim vazdušastim naramenicama, dječaci zadirkivali jedan drugog, kako su uz pomoć naduvanih jastuka djevojčice naučile da plivaju. Vidi ih jasno kao da su ispred njega, vidi sav taj život, ta tijela, čuje kikot i škripanje suvog dušeka i dozivanja i nadimke. I plače, Rikardo G. a ne zna tačno zbog čega. Može biti da stari Rikardo G. plače zbog ljubavi koja ga iznenada preplavljuje svake godine na groblju dušeka na naduvavanje. Ako je tako, možda mu zaista ne preostaje ništa drugo nego da plače, jer šta star čovjek da čini s tolikom ljubavlju?

* Iz zbirke „Nostalgija za nepostojećim“. Objavljeno u „Novinama“ br. 8 IK Imprimatur.

HODAO JE MILENKO F., HODAO JE DUGO

Milenko F. pio je jutarnju kafu kada se na radiju začuo muzički in memoriam za nekog gitaristu koji je, prema riječima voditelja, prstima dirao u samu dušu stratokastera. Odgovorio je na nekoliko unukovih poruka, dabome uz pogrešno korištenje emotikona, što je klinca dovelo do urnebesnog smijeha i iznudilo naknadno obećanje da će mu pokazati kako se to ispravno radi, jer on telefone zna u dušu. Potom je odlučio da se spremi i obuče komplet koji mu je na ofingeru ostavila ćerka prošli put kad je dolazila; hlače, košulju, prsluče i sako za koje je ona tvrdila da imaju dušu, premda su demodirani. Gunđala je, prisjeća se Milenko F., kako mu je potrebna nova pegla jer ova samo što nije ispustila dušu. Krenuo je do mehaničara kako bi dogovorio opravak starog automobila, a preporuka koju je dobio od komšije bila je kratka i jasna: idi kod tog i tog, on poznaje takve šklopocije u dušu.

I hodao je Milenko F., hodao je dugo, razmišljajući o duši, zamišljajući tu čas bezobličnu figuru, čas gotovo opipljivu i jasno vidljivu maglinu. Hodao je Milenko F., hodao je dugo, prošavši pored izloga sa bijelom tehnikom, nastavljajući kraj servisa mobilnih telefona, čitave niske blještavih butika, sve do mehaničarske radnje u predgrađu. Onda je zastao i pogledao u omanje groblje ugaslih žmigavaca, napuklih šofer-šajbni, progorenih auspuha i rđavih kočionih diskova što je svakodnevno narastalo u dvorištu. U toj neupotrebljivoj gomili koja sa svakom kišom iz sebe cijedi otrov u zemlju, jedva je primijetio sklupčanog psa. Kratak lanac bio je vezan za trulu školjku fiće na kojoj se još nazirala registarska oznaka nepostojeće države. Kratak lanac za kratak život, pomislio je Milenko F. A gdje je tu duša, gdje su sve te duše, zapita se tiho i nastavi još dugo da hoda van obrisa grada, neznano gdje.  

* Priča objavljena u časopisu Bokatin Dijak, a nalazi se u zbirci Nostalgija za nepostojećim.

SONATA ZA GVOZDENI KVARTET

SONATA ZA GVOZDENI KVARTET – RAT NIJE DJEČIJA IGRA

(Početkom avgusta 1915. godine, Banjalukom se, što gromoglasno, što šapatom, širio proglas o podizanju spomenika – Viteza u oklopu – čije otvaranje je planirano za ćesarev rođendan. Oklopa, zapravo i nije bilo, jer spomenik je bio načinjen od drveta, a građanstvo je trebalo da ga u gvožđe okuje ekserima koje bi prethodno kupili. „Svaki čavao u Viteza u oklopu ima da bude rječit svjedok najviše počasti i najdublje zahvalnosti junacima koji su žrtvovali svoj život na polju slave za cara i domovinu, ili su usljed borbe postali nesposobni za sticanje“, pisalo je u proglasu. Masovnost ukucavanja eksera trebalo je da simbolizuje veličinu patriotizma naroda, ali i znamen najusrdnije ljubavi, privrženosti i nepokolebljive vjernosti caru. Često su, naročito u školama, bile organizovane akcije ukucavanja čavala. Djeci su govorili da od kuće ponesu 20 helera za kupovinu eksera. Zbog posjete poglavara Stjepana Sarkotića, spomenik je skinut i preko noći okovan velikim brojem eksera. Smatralo se za veliku sramotu da na kipu ima još mnogo drvenog prostora. Ovo uspaničeno i ulizničko djelo gradskih vlasti izazvalo je podsmijeh Banjalučana.)

            Iz kabastog i već pomalo crvotočnog sanduka, ispod slojeva košulja i gaća, drvenih štipaljki i komada kanapa, majka konačno izvuče vrećicu iz koje istrese kovanice na dječakov dlan. Dvadeset helera uz kratko oklijevanje stavi u njegovu šaku, a ostatak vrati u sanduk, pa promrmlja: kad glad zakuca na naša vrata, ko će nama udijeliti? Dječak je već bio na izlasku kad ga mati zaustavi uhvativši ga za rame. Popravila je njegovu nakrivljenu braon kapu, obrisala ruke o kecelju, a potom položila dlanove na njegove obraze i poljubila ga u čelo. Ajde sad, reče i dječak se dade u razigran trk dižući prašinu. I budi dobar! Nije je više čuo. Ali, sve i da jeste, vjerovatno bi se zapitao šta to budi dobar uopšte treba da znači? Budi kao ostali? Šta ako su svi oko njega loši? Čini što i drugi čine, čak i ako znaš da je to pogrešno? Ili, ukoliko ne znaš, a u njegovom uzrastu i nije mogao da zna, onda možeš da osjetiš šta je pogrešno a šta dobro. I dječak je upravo osjećao da je pogrešno dati novac za ekser kad ima toliko želja i potreba: krpena lopta, šećerlema, možda neka sitnica za mlađu sestru ili konac za krpljenje materi, ili dopisnica za oca na ratištu… Gdje je uopšte otac? Dječak samo zna da je daleko i da se zadnji put javio iz mjesta čije ime je nemoguće zapamtiti. Nema veze, pomisli, majka će već znati adresu.

Kolona djece kretala se glavnom ulicom pod budnim okom učitelja do spomenika Vitezu kod željezničke stanice. Dječak je iskoristio gužvu na koju je kolona naišla pred jednim dućanom da se iskrade i otrči do radnje Ladislava Volfa. Kupio je jeftinu bež dopisnicu i pokušao se izgubiti u masi, a zatim krenuti kući. Ali, već nakon nekoliko hitrih koraka nabasao je na uplašena lica školskih drugara i ljutiti pogled učitelja. Unaprijed je osjećao (jer znao je šta slijedi) kako mu od šamara bride i gore uši. I opet su mu uši gorjele kad ga je majka kaznila za neposluh, premda ga je odmah potom privijala uz sebe. I ocu su uši gorjele istim plamom kad su negdje na Istočnom frontu prozvali njegovo ime i uručili mu dopisnicu. Djetinji rukopis na par trenutaka utišao je gruvanje topova i fijuk šrapnela. Utihnula je i bol u stopalu, pa je na časak zaboravio na ranu koju je zaradio od eksera što je probio đon njegove cokule.

SONATA ZA GVOZDENI KVARTET – STRAH I STRAST

(Početkom avgusta 1915. godine, Banjalukom se, što gromoglasno, što šapatom, širio proglas o podizanju spomenika – Viteza u oklopu – čije otvaranje je planirano za ćesarev rođendan. Oklopa, zapravo i nije bilo, jer spomenik je bio načinjen od drveta, a građanstvo je trebalo da ga u gvožđe okuje ekserima koje bi prethodno kupili. „Svaki čavao u Viteza u oklopu ima da bude rječit svjedok najviše počasti i najdublje zahvalnosti junacima koji su žrtvovali svoj život na polju slave za cara i domovinu, ili su usljed borbe postali nesposobni za sticanje“, pisalo je u proglasu. Masovnost ukucavanja eksera trebalo je da simbolizuje veličinu patriotizma naroda, ali i znamen najusrdnije ljubavi, privrženosti i nepokolebljive vjernosti caru. Često su, naročito u školama, bile organizovane akcije ukucavanja čavala. Djeci su govorili da od kuće ponesu 20 helera za kupovinu eksera. Zbog posjete poglavara Stjepana Sarkotića, spomenik je skinut i preko noći okovan velikim brojem eksera. Smatralo se za veliku sramotu da na kipu ima još mnogo drvenog prostora. Ovo uspaničeno i ulizničko djelo gradskih vlasti izazvalo je podsmijeh Banjalučana.)

            Strah i strast rvali su se u njemu od onog trenutka kad su mu saopštili da je određen za taj nečasni zadatak. Budući ubog od djetinjstva u lijevu nogu (mada inače zdrav), mimoišao je užase fronta, ali život je za njega pripremio još pregršt bitaka – kako se prehraniti, kako se sačuvati tamnice, kako se oženiti u nedoba. Te večeri, pošto svi utonu u san, trebalo je da ljubi svoju vjerenicu, ali, umjesto da ljubav pruži njoj, valjalo mu je dokazivati ljubav prema monarhiji. Dugo je trajala ta unutrašnja borba, to klanje bajonetima prsa u prsa u njegovim prsima. U jedan mah, činilo mu se da će pobijediti strast i ljubav prema ženi, a u drugi, opet, da ga strah parališe i uzima kao što mu je davno jedan pad sa drveta uzeo nogu. Skrhan i nesrećan, stajao je još neko vrijeme na mjestu gdje se račvaju putevi, da bi na koncu ipak krenuo niz Carski drum do mjesta gdje se nalazio uklonjeni spomenik. Cijelu noć imao je da čekića, da ukucava eksere koji su se volšebno stvorili u toj skrivenoj garaži. Cijelu noć imao je da opipava zaobljene vrhove čavala, jednovremeno tako nalik grudima vjerenice i tako različite od njih. Maštarija bi se svaki put raspršila kad bi prsti umjesto mekog i toplog tijela dotakli hladnu i tvrdu glavušu eksera. Tada bi, oslonjen da zdravu nogu, upinjao desnicom još jače, tukao bi po tim metalnim glavama, tukao zamišljajući da da ih zakiva u samu carsku glavu, tukao bi dok mu oslonac ne bi popustio a dah postao plitak. Potom bi sjeo na tronožac i tupo gledao oko sebe u prizor titrav od voštanica. Hoće li misliti da je kukavica? Hoće li, nakon svega, htjeti njega za čovjeka? Kako da joj objasni? Kako sebi da objasni? Kako, kad izbora zapravo i nije bilo; bilo koja od ponuđenih odluka bila je pogrešna. Onda se na tren primiriše i strast i strah i nahrupi stid u svoj silini. Stid veći od njega samog, veći i od Viteza dvometraša što mu se, tako mu se učinilo, odozgo cinično smješka iz drvene njuške. Tada se uspravi, uzšepa uz male merdevine, prisloni čavao na čelo spomenika i zamahnu životinjskom snagom. Upravo u tom času, vjetar neočekivano uguši svjetlo i on ostade u mraku oči u oči sa Vitezom. U tom bezglasju, začulo se samo tiho kapanje krvi što se iz palca slijevala na lice oklopnika.  

SONATA ZA GVOZDENI KVARTET – ZVONO ZA POGLAVAREVE SLUTNJE

(Početkom avgusta 1915. godine, Banjalukom se, što gromoglasno, što šapatom, širio proglas o podizanju spomenika – Viteza u oklopu – čije otvaranje je planirano za ćesarev rođendan. Oklopa, zapravo i nije bilo, jer spomenik je bio načinjen od drveta, a građanstvo je trebalo da ga u gvožđe okuje ekserima koje bi prethodno kupili. „Svaki čavao u Viteza u oklopu ima da bude rječit svjedok najviše počasti i najdublje zahvalnosti junacima koji su žrtvovali svoj život na polju slave za cara i domovinu, ili su usljed borbe postali nesposobni za sticanje“, pisalo je u proglasu. Masovnost ukucavanja eksera trebalo je da simbolizuje veličinu patriotizma naroda, ali i znamen najusrdnije ljubavi, privrženosti i nepokolebljive vjernosti caru. Često su, naročito u školama, bile organizovane akcije ukucavanja čavala. Djeci su govorili da od kuće ponesu 20 helera za kupovinu eksera. Zbog posjete poglavara Stjepana Sarkotića, spomenik je skinut i preko noći okovan velikim brojem eksera. Smatralo se za veliku sramotu da na kipu ima još mnogo drvenog prostora. Ovo uspaničeno i ulizničko djelo gradskih vlasti izazvalo je podsmijeh Banjalučana.)

            Na putu za Banjaluku Zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine povremeno su obuzimale čudne slutnje. Sporadično se javljajući u trenucima kad ga je pratnja ostavljala samog sa vlastitim mislima, te slutnje su stidljivo izvirivale, ali ipak ih nije pratila zebnja. Čak i da je bilo vremena da se razmašu, one nisu mogle prestraviti brkatog vojskovođu. Na njegovom licu usađenom u kruti uštirkani okovratnik nije se mogla iščitati nikakva zabrinutost. Bilo je na njemu prezira, svakako, kao i ponekog znaka oduševljenja krajolikom. Mogli su se na tom licu nazreti i tragovi blagog unutrašnjeg negodovanja zbog toga što je morao da napusti šeher Sarajevo kako bi došao u negostoljubiviji dio zemlje kojom je upravljao. Ali, već u narednom času, njegovo lice poprimilo bi pomirljiviji izraz, kao da je u sebi slegnuo ramenima i rekao služba je služba. Znao je da ide među divljake, kako ih je nazivao, i možda je baš to uzrokovalo taj nagovještaj slutnje, tu nelagodu koja mu je išla niz kičmu. Umirivalo ga je to što se pobrinuo da sve prođe kako treba i dolikuje – Vitez će biti okovan željezom i svjetlucaće na vrelom avgustovskom suncu, a obezbjeđenje će biti takvo da nijednom bundžiji neće pasti na pamet da pokuša nešto slično kao prošlog Vidovdana. Osim toga, već se uveliko sprema spisak veleizdajnika, što će, znao je to dobro, dodatno obeshrabriti i najzagriženije među njima. Znao je poglavar mnogo toga što ga je ospokojavalo: i za rasulo u kojem je Srbija i za bolest tribunjala Kočića i za strah koji se uvukao u gorštake tjerajući ih još dublje u brda, još dalje od očiju. Mogao je stoga mirno da razmišlja o svom narednom vojnom poduhvatu, o napadu na Cetinje i pokoravanju Crne Gore. Na pomisao o tome poglavarevo lice ozari se krvoločnim smiješkom. Žudio je za takvim prilikama, za velikim bitkama, za slavom i titulama, za ordenjem i klimoglavima bečkih dvorjana. Nikako mu nije prijala ova uloga, odviše civilna i birokratska, premda je znao da on nije doveden ovdje kao obični guverner i piskaralo. Zemlju divljaka ne može da dovede u red ništa sem vojničke pesnice, rečeno mu je. To će i dobiti, pomisli. Nije slutio da će biti zadnji poglavar monarhije u Bosni, baš kao što nije slutio da će ga ti divljaci pustiti da mirno ode u svoj Beč kako bi tamo do smrti radio protiv njih. Nije slutio da će zvona sa crkava i manastira koja su skinuli i pretopili njegovi vojnici ponovo zazvoniti. Još manje da će zvoniti i vijek od danas.

SONATA ZA GVOZDENI KVARTET – MAŠTARIJE PODSMIJEHA

(Početkom avgusta 1915. godine, Banjalukom se, što gromoglasno, što šapatom, širio proglas o podizanju spomenika – Viteza u oklopu – čije otvaranje je planirano za ćesarev rođendan. Oklopa, zapravo i nije bilo, jer spomenik je bio načinjen od drveta, a građanstvo je trebalo da ga u gvožđe okuje ekserima koje bi prethodno kupili. „Svaki čavao u Viteza u oklopu ima da bude rječit svjedok najviše počasti i najdublje zahvalnosti junacima koji su žrtvovali svoj život na polju slave za cara i domovinu, ili su usljed borbe postali nesposobni za sticanje“, pisalo je u proglasu. Masovnost ukucavanja eksera trebalo je da simbolizuje veličinu patriotizma naroda, ali i znamen najusrdnije ljubavi, privrženosti i nepokolebljive vjernosti caru. Često su, naročito u školama, bile organizovane akcije ukucavanja čavala. Djeci su govorili da od kuće ponesu 20 helera za kupovinu eksera. Zbog posjete poglavara Stjepana Sarkotića, spomenik je skinut i preko noći okovan velikim brojem eksera. Smatralo se za veliku sramotu da na kipu ima još mnogo drvenog prostora. Ovo uspaničeno i ulizničko djelo gradskih vlasti izazvalo je podsmijeh Banjalučana.)

            Kako razloga za smijeh kod većine varošana tih ratnih mjeseci i nije bilo, iz arsenala facijalnih grimasa izvukli su prašnjavi, moćni podsmijeh. Bezglasan, više na tragu trača nego smijeha, on se kroz varoš širio brzo, od blago nakrivljenih usana do očiju sagovornika. Dabome, bilo je potkazivača koji su ga smatrali iritantnim i remetilačkim, ali snaga podsmijeha leži upravo u tome da ga čak i najgrđi špijuni u najcrnjim (crnožutim!) režimima teško mogu upotrebiti za optužnicu. Nemušt i nenametljiv, podsmijeh je bio univerzalni jezik za sve istomisleće Banjalučane, za analfabete i trgovce, za starce i omladinu, ili za šegrte i nadničare. Jedini ključ neophodan za razumijevanje tog jezika bila je misao o slobodi. Ko god je na lice nakačio podsmijeh, kao da je rukama visoko podigao pobjednički barjak.

Kao gotovo jedini vid otpora, podsmijeh biješe malo ledeno sječivo upereno u vrelu utrobu zvijeri. Efekat više nego skroman – tek jedva nešto nalik na ubod komarca. Ali, u datim okolnostima, poenta i nije u jačini zadatog udarca već upravo u nagovještaju prisutnosti. Nemoguće je pred počinak u potpunosti se opustiti u sobi koja treperi od zuja komaraca. Malo ko je to znao bolje od utamničenih u memljivim ćumezima Crne kuće, a opet, čak su i njihova napaćena lica bila nakinđurena podsmijehom. Zamisli, došapnuo bi jedan zatvorenik drugom, kažu varošani da je Vitez polugo! I car je polugo, odgovorio bi ovaj, samo valja izdržati pa da dočekamo da se skroz razgoliti.

Maštali su tako ljudi, maštali i nadali se. Zajedno s njima, maštao je i podsmijeh, priželjkujući da bude nešto više od tremora, da nadraste tišinu i razdvoji usne skupljene u grč. Maštao je podsmijeh da preraste u smijeh, tako glasan da se okolna brda zatresu, tako jasan da vijest o njemu daleko ponese žubor vode vrbaske, tako čist i vedar poput sunčanog jutra nakon oluje. 

* Objavljeno u časopisu Nova stvarnost, br. 5, decembar 2021.

NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM

Postoje opipljive nostalgije, one što su zabilježene na nekim davnim fotografijama, one što se skrivaju u čestitarskim posvetama među koricama knjiga, one koje su utisnute posebnim uzdahom u predmete sa putovanja, poput nevidljivog pečata. Ali, ma koliko da je bolovanje od ovakve vrste nostalgije teško, razmišlja pisac, ono nije neizlječivo. Uzrok bolesti i lijek zapravo su iste stvari, pa će pogled na staru fotografiju umanjiti patnju, a miris pušten iz neke knjige će, može biti, razgaliti bolesnika do te mjere da će čitajući ponovo uroniti u dane za kojima žali. Međutim, nostalgija za nepostojećim od koje boluje pisac sasvim je beznadežna. Nju hrane sve one avanture, sve one ljubavi, svi oni događaji koji se nikad nisu dogodili u zbilji. Ti mnogostruki doživljaji književnih junaka, poneki tek napisani i opisani a mnogi samo prisutni kao koprena u mašti pripovjedača, predstavljaju neprebol koji pisac pokušava da ublaži pisanjem. Nije tajna da je nostalgija za nepostojećim neizlječiva. Tajna je, međutim, zašto pisci i dalje pišu sa naumom da konačno ozdrave kad bi im to ozdravljenje zasigurno donijelo upravo smrt. 

Objavljeno u Beogradskom književnom časopisu, jesen-zima, br. 62-63, 2021/22.

JUTRO KATALOGIZATORA DAVIDA P.

David P. često svoj posao doživljava kao što ga zamišljaju i oni rijetki kojima je palo na pamet da se zapitaju šta radi katalogizator u biblioteci; to je dosadan posao, pomalo mehanički i šablonski, nevidljiv za sve one koji ne mare za knjigu. Katalogizator David P. je samotnjak koji svakoga dana uzima knjige i u određenom programu upisuje određene podatke u određena polja, ispunjavajući određenu kvotu. Čovjek iz sjene, tih i neprimjetan, čovjek ne potpuno nemoćan, ali svakako lišen moći da utiče na bitne stvari.
Jednog jutra, Davida P. potresla je vijest o iznenadnoj smrti omiljenog pisca. Tog jutra, on je kao i obično sjeo za kompjuter, nadajući se da će posao odagnati sve druge misli. Tog jutra, od svih jutara, na obradu je prispjela knjiga preminulog pisca. Baš tog jutra, David P. je spoznao da posjeduje čudnu, neuobičajenu moć. Upisujući podatke u niske polja i potpolja, došao je do mjesta gdje je neophodno pribilježiti godinu rođenja i, ukoliko je preminuo, godinu smrti autora. Neko vrijeme posmatrao je tastaturu, da bi potom upisao godinu rođenja i dodao crticu. Godinu smrti nije unio u program, podarivši tako piscu još koji dan ili možda mjesec života. Pomislio je kako bi svako želio moć da može produžiti život voljenima. Makar to bilo i u elektronskom katalogu biblioteke.

* Objavljeno u Beogradskom književnom časopisu, jesen-zima, br. 62-63, 2021/22.