„ZAŠTO PLAČEM SAD“ I „ZOVEM SE GAGARIN“

Zašto plačem sad, nakon toliko vremena?

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

Prvih dana mislila sam da ćeš se vratiti, da su te hirovitost i znatiželja odveli dalje nego što si uobičavala da ideš. Uostalom, imala si slobodu da odlaziš i dolaziš kad ti je volja. Poznajem mnoge koji nikad ne bi pristali na to, ali naš dogovor je bio takav. Ni pomisao na to da tamo negdje guraš nos u nečiju intimu nije mi teško padala. Sve ću ti oprostiti kad se vratiš. Bez ozlijeđene sujete, bez premišljanja. Onako, kako to rade oni koji vole. Tako sam mislila tih dana, pomno osluškujući svaki šumor, svaki lažljivi huk vjetra i trepet lišća.

Onda se u srčane komore, kao u balsku dvoranu, pompezno ušetala nevjerica. Ruku pod ruku s poricanjem. Nije istina da te nema, pomišljala sam i hitala da provjerim da li je mjesto na tebi omiljenoj stolici za ljuljanje upražnjeno. A tamo – praznina se njiše. Kezi se i odguruje nepostojećim nogama. Klonem, potom, ali taman kad osjetim nadolazeću bujicu, čvrsto sklapam kapke-kabanice ne bi li se odbranila od pljuska. Ne, nije moguće da nisi tu, ponovo čujem sopstveni glas. Otvaram oči i jurim do kreveta, do tog čarobnog mjesta gdje smo razmjenjivale nježnosti. Sve mi se čini da me zavitlavaš, da šćućurena tihuješ pod čaršavom s predumišljajem da me uvučeš u igru skrivača. Ne bi to bio prvi takav slučaj. Koliko sam puta zbog tvojih ludorija zaboravljala na glad, kasnila na posao… Ne, odbijam da vjerujem da na krevetu leži tek zgužvani dokaz rovovske bitke sa samom sobom od prethodne noći!

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

Baterija zidnog sata ispustila je svoju litijumsku dušu, rastrgnutu između krajnosti, između plusa i minusa. I premda su se kazaljke umirile (sekundara se, doduše, još neko vrijeme treskala u post mortem maniru), jasno sam osjećala kako vrijeme protiče. Nisam morala da znam koliko je sati, niti sam morala da mjerim vrijeme, da bilježim dane, nedjelje, jer pitanja su bila ista i utornikom i subotom, i krajem juna i sredinom jula. Gdje si? S kim si? Zašto ne dolaziš? A kad sam pomišljala šta ti se sve moglo dogoditi, lice mi se krivilo poput plastelinske grudve u vrelim modelarskim dlanovima. Ali nekako sam uspijevala da ostavim suvu tu plačnu grimasu. Da, baš onu s nabranim i podignutim obrazima, nalik na dvije žeđajuće pješčane dine. Činilo mi se da je prerano za plakanje, jer ako pustim suzu, bilo bi kao da te oplakujem. A kad bi još, kakvom nesmotrenošću, suza kanula na zemlju, to bi značilo da… Ne, ne, ne! Nije bilo vrijeme za plakanje! Uprkos tome što mi je duša sve češće klizila ka minusu negoli ka plusu, još nije bilo vrijeme za plakanje. Umjesto ridanja, puštala sam nadu da se prikrade, na trenutak preuzme kontrolu i nagna me da kradomice pogledam prema kapiji. U par navrata me oči prevariše, pa mi se pričinilo da lagano šetkaš cestom i da si konačno završila s lutalaštvima. Na koncu, dobro si znala pravila i znala si da ću ti sve oprostiti ako se vratiš. Ali već narednog časa bila sam primorana da vlastitim očima uzvratim jednakom mjerom – opsena za opsenu – da ih prevarim i ne dopustim im slankasto, sipeće olakšanje.

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

U svakom slučaju, prošlo je dovoljno vremena da sve (ne)moguće scenarije odigram u glavi i po nekoliko puta. Ti si u tim filmovima uvijek bila glavni lik, a ja tek epizodista. I uvijek je atmosfera bila natopljena zebnjom. A zebnja je, kako jedared napisa Voja Čolanović, gora od svakog poznatog straha jer se, bezlična i neuhvatljiva, sablasno promeće u bilo koji lik konkretne pretnje.

Zato plačem sad, nakon toliko vremena.

Zbog straha. Zbog straha da mi jednog jutra nećeš nedostajati. Zbog straha da će rana na nozi koju si mi nanijela kandžicom u igri zacijeliti i nestati. Zbog straha da ću prestati da te čekam, mače moje.

 

ZOVEM SE GAGARIN

Zovem se Gagarin. Samo Gagarin. Prilično sam siguran u to. Pitate se kako je moguće da nisam skroz-na-skroz siguran? Pa… Časnog mi laveža, ne znam odakle da počnem. Od početka? U redu!

Kad nas je onaj golobradan donio svojoj kući, mislili smo da smo stigli našoj kući. Tad sam bio previše mali da bih mogao da protumačim ono što ljudi govore, ali sjećam se da je naš spasilac često ponavljao:

– Ako im damo imena, gotovi smo. Zavoljećemo ih i ostaće ovdje, a dobro znaš da ne možemo da ih zadržimo –

On i njegova djevojka bili su dobri prema nama. Fino su nas hranili, davali nam mlijeka, milovali nas i razdragano trljali svoje nosove od naše njuškice. Ni danas mi

nije jasno čemu to trljanje nosom. Šta znam, možda ljudska bića misle da je to simpatično… Uglavnom, dani su prolazili, a niko od nas još nije imao ime. To mi je postajalo pomalo sumnjivo, jer svaki pas treba da ima ime. Ipak, nisam previše brinuo za to, a i zašto bi, kad nam je bilo toplo i kad smo dobijali hranu svaki put kad bi neko od nas zacvilio. Ionako smo tih dana uglavnom samo jeli, spavali i… Znate već šta. Međutim, nakon tri sunčeva izlaska u šetnju nebom, odveli su brata. Da, da, onog što voli da izmišlja. A pošto se nije vratio u kutiju ni kad je mjesec na nebeskom šetalištu zamijenio sunce, znao sam da je vrijeme za brigu. Ja se uspaničio i cvilio kao neka beba?! Šta vam pada na pamet? Ali, nije mi bilo svejedno, jer već narednog dana odvezli su onu sestru što ima bijelu dlaku i tri crne fleke na čelu. Poslije nekoliko dana, neki čovječuljci dođoše i odvedoše moju smeđkastu seku. Zašto nisu mene uzeli? Nemam pojma. Možda zato što im se ona umiljavala bez imalo stida, dok sam ja beskrajno kevtao i zavijao, jer sam smatrao da je moja dužnost da zaštitim sestrice. Tad još nisam znao da ljudi ne vole pse koji previše kevću i često zapomažu. Pazi, molim te… Ni ja ne volim kad mi se suvi čovječiji nos unese u njušku, pa ko me pita! Uh, opet sam skrenuo s teme… Šta je bilo dalje? Po uzoru na moje sestre, naučio sam da se pred ljudskim stvorenjima pretvaram da sam fin: gledao sam ih najslađim okicama, mahao repićem, lizao im ruke. I? I naravno da su se upecali. Nedugo pošto sam ostao sâm u našoj kutiji, udomilo me neko dvoje čudaka. Šmizla i Šmokljan, tako ih zovem, mada znam da im to nisu prava imena. Mislim, to je fer, zar ne? Ako oni meni mogu da daju ime, mogu i ja njih da zovem kako poželim. E, vidite, Šmizla i Šmokljan su mi od prvog dana govorili:

– Jesi li gladan, Gagarine? Jesi li žedan, Gagarine? Dođi, Gagarine… –

Stalno se čulo Gagarine ovo, Gagarine ono. Kao pokvarene ploče, kad vam kažem. Ili dva papagaja, ako vam je tako draže. I taman kad sam pomislio da je to ponavljajuće Gagarine moje ime, sve češće sam mogao da čujem:

– NE idi tamo GagariNE! NE u cipelu, GagariNE! GagariNE NE po bašti! NEEE, GagariNEEEE!! –

Sasvim razumljivo, među moje klempave uši uvukla se dilema: da li se zovem Gagarin ili Ne? Uprkos ovom dvoumljenju, prilično sam ubijeđen da se zovem Gagarin. U stvari, nadam se da se zovem Gagarin. Kako zašto? Pa bolje zvuči kad se upoznajem s nekim. Kao kad onaj na TV-u kaže zovem se Bond, Džejms Bond, tako i ja volim da kažem zovem se Gagarin, samo Gagarin. Uostalom, zamislite samo kakva bi to zbrka bila:

– Kako se zoveš? –

– Zovem se Ne –

– Sene? –

– Ne Sene, samo Ne! –

– Zoveš se Samone? –

– Ne, nego samo Ne!! –

– Onda Negosamone? –

– Samo jedno Ne! –

– Lažljivče! Samojed ne izgleda kao ti! –

I tako u nedogled… Užas! Zato ostajem pri imenu Gagarin. A što se tiče Šmizle i Šmokljana to i nije naročito važno, jer svakako se ne odazivam kad me oni pozovu. Što je sigurno – sigurno je. Znate, ljudima često padaju na um svakakve gluposti. Na primjer, da ti okače lanac oko vrata. Ili da te kupaju. Ili da ti se unesu u njušku i tvoj osjetljivi nosić dodiruju svojim surlama…

(iz rukopisa za djecu i odrasle)

* Objavljeno u „Politici“, 23. juli 2017. godine.

Advertisements

PERFORMANS

Šta vas je nagnalo na to?

(Doktore, doktore… Cccc: polovično, kao i obično. Dakle, nije u pitanju samo šta, nego i ko! Ali, ne čudi me što ne umijete da postavite pravo pitanje. Ipak ste vi jedan od njih, jedan od beznadežno obnevidjelih. Pored toga, da ste vi i vama slični znali postavljati ispravna pitanja, već bi se došlo do nekih odgovora i ja, može biti, ne bih bio ovdje. Ovako…)

   Kada ste prvi puta pomislili da učinite to što ste učinili?

(Jednostavno se ne sjećam koja je kaplja rasturila branu… Vjerovatno se radilo o nekoj trivijalnosti, jer od nje se obično najlakše strada. A branu sam zamislio kao moćnu kapiju neprobojne armature:

               

Ispostavilo se da nisam trebao da je zamišljam, već da je napišem! Na papiru sve izgleda mnogo jasnije, manjkavosti se same iscrtavaju, nesavršenost žulja beonjače poput odmetnute trepuške… Da sam tako uradio mogao sam da vidim svu njenu poroznost, možda čak i da zakrpim te silne pukotine. Međutim, nisam. Vjerovao sam umišljaju, jednoj opasnoj maštariji i zato sam kažnjen: iscurio sam kroz rešetku koja je trebala da me zaštiti i razbio se o zube-hridi onih istih ala od kojih sam pokušavao da se sakrijem. Pisanje je barem moglo da mi spase dušu, ako je za spasavanje života već bilo prekasno. Ali nisam to tada znao. Sada znam da i neznjanje ima svoju cijenu, baš kao i znanje. I znam da su ovako odocnjela znanja iritantno neupotrebljiva i bolno jalova.)

   Otkud vam ideja?

(Ne umijem da slikam. Ne znam lijepo da se izrazim perom. Ne želim da glumim ludu u trećerazrednom vodvilju. Za grafite sam previše mator. Da budem potpuno iskren: performansi su nešto što mi je oduvijek išlo na živce. Nalazio sam da su uglavnom imbecilni, nedokučivi bez uputstva za upotrebu i krajnje nekomunikativni uprkos suprotnim tvrdnjama umjetnika koji ih osmišljavaju. Međutim, vremenom mi se ideja o tome činila sve primamljivijom. Odlučio sam se na performans onda kada je brana konačno pukla i kad se silna žuč razlila po meni. Izjedala me i nagrizala bez mogućnosti da iz mene istekne. Bio sam siguran da je to pravi način i jedini mogući izlaz. Ili izraz, kako hoćete.)

   Dobro, vidim da ne želite da govorite. Recite mi barem da li se kajete?

(Zbog čega bih se, pobogu, kajao? To što sam proglašen krivim a da nisam ni ubio, ni ukrao, ni slagao, ni drugome nažao učinio, prije govori da se svi vi i vama slični trebate pokajati, a ne ja. Skinuo sam se go, stao na trg i ispred sebe postavio natpis: ČOVJEK JE PRISUTAN! Ne razumijem u čemu je problem? U golotinji? U tome da su raščovječeni svi sem onih koji ne posjeduju partijsku knjižicu? U činjenici da je puk go i bos? U nakazno lažnom puritanstvu naše novopečene provincijske gospode? Doktore, možete vi bolje… Zamislite da je ovo još jedan performans. Vi pitate, ja ćutim. Vi se znojite jer ne znate šta ćete sa mnom i šta da kažete nadređenima, a ja se banjam u svojoj ludosti kao u hamamu. Kako-kako? Nije vam zabavno? Ma nije moguće!? E, vidite, i ja sam igrao ulogu u suludim performansima koje ste vi osmislili, ali tek sada se ludo zabavljam! Zato zahtijevam da mi udovoljite. Idemo ponovo: vi pitate, ja ćutim…)  

* Objavljeno u časopisu Eckermann, broj 8.

„BUMERANG“ U ŠIREM IZBORU ZA NIN-OVU NAGRADU

Dostupno i ovdje.

BUMERANG -NAJAVA NOVE KNJIGE

Najavu knjige „Bumerang“ možete da pročitate i na ovom linku.

* Bumerang će biti predstavljen na štandu IK Presing (galerija Hale 1) u toku 61. Sajma knjiga u Beogradu.

* Nakon promocije „Bumeranga“ u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS, vijesti o knjizi prenio je Glas Srpske kao i emisija „Prozornica“ (od 5:35 do 8:05 min.).

U OBLACIMA

   Nisam se raspitivao o iskustvima drugih roditelja, niti sam se o toj temi interesovao na internet forumima ili u stručnim žurnalima. To bi bilo bezrazložno gubljenje vremena. Jer. Šta god da su mi rekli i šta god da sam pročitao, ništa ne bi spriječilo čudno umiješeno tijesto tuge i ponosa da buja i narasta u meni onog trenutka kad sam shvatio da sam titulom sveznajućeg tate bio ovjenčan prekratko.

PRE – K R A T K O! Jer. Ma koliko svaki otac želi da njegova djevojčica stasa u fino vaspitanu pametnicu, možda je i jača ona želja koja pretpostavlja princezin što duži i što bezbrižniji boravak u oblacima[1] (među kojima će, razumije se, tata biti dežurni heroj).

Naša vrsta očigledno sa oblacima[2] ima nerješiv problem. Jer. Ljudi kad ih dosegnu kao da jedva čekaju da se spuste i ukopaju svoja stopala u zemlju, nesvjesni činjenice da se od zemlje i njenih plodova živi, ali da se živi za one trenutke provedene u oblacima[3]. I djeca jure da napuste paperjaste visine i siđu u mračni svijet odraslih zanesena, valjda, idejama o slobodi kojih je u stvarnosti svake godine sve manje i koje zapravo istinski postoje samo – u oblacima[4].

Kad malo bolje razmislim, moguće je da je u pitanju neka gadna greška u evoluciji (ako smo zahvaljujući njoj ovdje gdje jesmo). Jer. Kako drugačije objasniti činjenicu da današnji klinci još dok nisu čestito ni prohodali znaju da uključe igricu na tabletu, a da ipak ponavljaju istu glupost poput svih generacija u istoriji čovječanstva – užurbanost da se djetinjstvo okonča. Da, biće da tu nešto ne štima, jer (valjda) nema odraslog ljudskog stvora koji sa žalom i nostalgijom tu i tamo ne zabaci pogled ka dobu odrastanja. Ali kasno… Jer. Djetinjstvo je PREKRATKO, ono bespovratno nestaje kao izmaglica daha na ogledalu. Čak i bez raznih forsiranja budalastih roditelja i bez ratova i trauma i bez dobrovoljnog preuranjenog silaska sa oblaka[5] merdevinama mašte (koje su pri dnu, treba li to uopšte isticati, obrasle gustim bodljikavim korovom). Te je skale kasnije teško pronaći, a pravo je čudo ponovo se njima uspeti. Meni je, eto, to pošlo za nogom onog trenutka kad sam zakoračio u sobu porodilišta i ugledao Lenu u Marijinom naručju. Vrlo je moguće da nisam prvi kome je ovakva misao ispunila prostor između ušiju, ali evo je: ne postoji muzej koji posjeduje ljepšu sliku od ove; ne postoji snimak načinjen ogromnim Hablovim okom koji može da parira pogledu u majušne oči novorođenčeta; ne postoji drugi prizor u prirodi, ma kako grandiozan i ma kako unikatan koji može da zasjeni divotu novog života. Od tada, nas troje smo u oblacima[6].

   Uživao sam u toj visinskoj šetnji. Vazduh je gore rjeđi i čovjeku se pričinjava mnogo toga. Ili neke stvari uopšte ne vidi. Upravo to mi se desilo – potpuna obnevidjelost na ono što mi je bilo pred nosom. Uljuljkan u rolu koju sam godinama igrao, nisam primjetio da Lenu sve više zanimaju krpice i šminka, o čemu ne znam ama baš ništa. Sve je više vremena provodila s majkom, zatvarale su vrata preda mnom, šumorile o prvim simpatijama. Priznajem, bio sam pomalo povrijeđen, ali moju ljubomoru su držali na uzdama trenuci pažnje koje mi je Lena povremeno poklanjala. Ali nakon današnjeg razgovora…

   – Hoćeš li da ti tata čita o oblacima? –

   – Neću –

   – Hoćeš da pričamo o njima? –

   – Neću! –

   – A da prošetamo do parka da ih gledamo? –

   – Ne! Šta si zapeo sa tim oblacima, tata? Zar ne znaš da su oni samo vodena para?! –

Ćutao sam, snužden i pokisao (Osjećao sam se kao da veliki crni oblak lebdi nadamnom i bjesomučno prosipa svoju nutrinu samo na mene.).

Naša Lena je, sad je jasno, sišla sa oblaka.

Vrijeme je da pođem za njom.

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske.

[1] Leninu fasciniranost oblacima njena majka i ja uočili smo veoma rano. Isprva smo mislili da je to faza koja će vremenom iščiliti, ali, pošto se to nije dogodilo ni nakon nekoliko prvih godina njenog života, odlučili smo da potičemo i hranimo tu Leninu ljubav. Taj zadatak pripao je meni, propalom geografu koji je od nauke dobio samo bruh onomad kad je preseljavao gomile stručne literature iz jednog podstanarskog raseljeništva u drugo. Mislio sam da će te knjige uvijek biti tek nepotreban teret u skučenom životnom prostoru i podrugljivo podsjećanje na ugaslu karijeru koja nikad nije ni mogla (a, čini se, ni trebala) da zaživi. I dok joj je majka iščitavala bajke, ja sam joj čitao odjeljak o oblacima iz udžbenika „Klimatologije“ Dušana Dukića. Dabome, u to vrijeme ništa nije shvatala (a kako četvorogodišnjakinja da razumije rečenicu: „Prelazom vodene pare u tečno ili čvrsto stanje voda u atmosferi postaje vidljiva – ona se pretvara u oblake“?), ali bez obzira na to, njena pažnja je bila nestvarno prisutna, a njene oči gledale su omađijano u moje usne kao da vide svaku izgovorenu riječ.

[2] Za Lenu sam izmišljao razne priče o oblacima, a onda opet čitao naučna fakta. Pokatkad sam i sâm zapadao u nedoumicu, ne mogavši razlučiti šta je od izrečenog istina, a šta maštarija. (Na primjer, u Dukićevoj knjizi na strani 197 stoji: „U noći 22. i 23. jula 1892. god. u Bijeljini uz jak vjetar i kišu padale su na zemlju žive ribice. U kišomeru meteorološke stanice nađene su dve žive ribice, koje su plivale po kišnici“). Objašnjavao sam joj da su oblaci izvor života, jer da nije njih ne bi bilo kiše, a da nema kiše…

– Ne bi bilo ni breza, ni trave, ni mrava, je li tako tata? –

– Tako je, srećo tatina. Ni nas ne bi bilo, jer ni mi ne možemo bez vode –

– Aaaa ja bih mogla! Pijem sokove i mlijeko –

– Ni toga ne bi bilo da nema oblaka –

– Ne vjerujem ti! Kakve veze imaju oblaci sa sokom od borovnice i čokoladnim mlijekom?! –

[3] Stalno ih je crtala. Isprva su to bile žvrljotine nalik na mračne iskidane ledonosne oblake, da bi kasnije ti crteži poprimili fine i prepoznatljive konture. Ponekad ih je crtala rumene, obasjane zalazećim Suncem, ponekad svijetloplave, pokatkad modre, ali uvijek debele, zaokružene.

   – Zašto uvijek crtaš oblake? Čak i kad crtaš princezu, ili Pepeljugu, uvijek nacrtaš i oblake? –

   – Zato što su lijepi –

   – I ti si lijepa, pile tatino. I neponovljiva, baš kao oblak –

   – Da, ja sam kao oblak –

[4] Vremenom, Lena je nakon mojih nebrojenih čitanja upamtila da se prema obliku ili izgledu oblaci svrstavaju u tri osnovne grupe – gomilasti (cumulus), slojeviti (stratus) i perjasto-pramenasti (cirrus).

– Ti si, Leno, moj cirostratus –

– Zašto, tata? –

– Cirostratusi su visoooko, visoko, neuhvatljivi, baš kao ti kad se zaigraš. Tvori ih tanki bjeličasti veo od ledenih kristalića kroz koje se prelamaju svjetlosni zraci Sunca i Mjeseca. Tako nastaje svjetli krug na nebu koji se zove halo. Ti si taj svjetli krug na tatinom i maminom nebu! –

– Hi-hi-hi! HALO! Baš šašavo! Kao kad se javljaš na telefon –

[5] Kasnije, kad je Lena malo porasla, nas dvoje smo, zagledani u nebo, izvodili eksperiment. Bila je to, zapravo, njena ideja. Jer. Zapamtila je ono što sam joj čitao iz „Klimatologije“: „Za merenje oblačnosti ne postoji nikakav instrument. Ona se procenjuje slobodnim okom i to ovako: vidljivi deo neba podeli se najpre na 10 jednakih delova, a zatim se procenjuje koliko takvih delova pokrivaju oblaci. Kada je nebo sasvim vedro onda je oblačnost 0, ako je oblacima pokrivena samo jedna polovina onda je oblačnost 5…“

   – Kod mene je oblačnost sedam –

   – Kako, Leno, kad je više od polovine neba potpuno plavo, bez oblačka? –

   – Lijepo. Ti tata sigurno gledaš u pogrešno nebo –

   – Ne postoji pogrešno nebo. Ti samo vidiš ono što želiš da vidiš –

   – Baš me briga. Na mom nebu uvijek ima oblaka koji plove i zato je moje nebo ljepše –

   – Leno, nema kod neba moje i tvoje. Nebo je isto svima i ne može se dijeliti –

   – A kako smo ga onda ti i ja podijelili na deset dijelova? –

[6] – Kako to misliš kidanje oblaka? –

   – Pa tako se kaže. Vjetar ih rasparča, pokida i oduva dalje –

   – Dobro ako ti tako kažeš, ali smiješno je. A šta znači provala oblaka? –

   – To je kad iz oblaka padne kiša. Provali odozgo na zemlju –

   – To je glupo. Zašto se ne kaže samo pada kiša. Ovako, kao da su oblaci neki provalnici –

   – Može da se kaže i prolom oblaka. Eto, da ne budu oblaci kao neki lopovi –

   – Prolom je bolje, ali ja ne želim da se oblaci lome, da se kidaju. Želim samo da budu oblaci –

SLIKA

Kako se obruč oko grada stezao, poslovi na izmještanju artefakata postali su panično užurbani. Jedan, dva, tri vagona. U njima: antičke skulpture, filigranski reljefi, dijelovi vizantijskih mozaika, figurine i grnčarija iz starina, biste imperatora i njihovih ljubavnica, predmeti koje su koristili Skiti, crkvene relikvije iz Jermenije i Gruzije, srednjovjekovni spisi, krasnopisne knjige unikatnih korica, kovčezi puni numizmatičkih zbirki iz raznih epoha i sa tri kontinenta, oprema oklopnika i vitezova, centralnoazijske i zakavkaske tapiserije, slike…
Gospode, koliko slika!
Sem nekoliko čuvara, u specijalnom vozu natovarenom umjetninama i upućenom ka Uralu nije bilo ljudi. Čak ni djece. Svi oni ostali su da brane Lenjingrad, da svojim tananim izmorenim tijelima, ako se ne mogne drugačije, koliko-toliko uspore nadiranje neprijatelja. Ostali su ljudi kao da su glave i ruke njihove i živa krv u njima manje vrijedni od djela koje nekad davno osmisliše neke druge glave i načiniše neke druge ruke.
Ostalo je još nešto: ramovi za slike na zidovima Ermitaža, prazni i odbačeni poput školjki koje iza sebe ostavljaju kolonije rakova-putnika.
Međutim, muzej nije bio pust. Njegove zgrade, hodnike, depoe i podrume ispunila je vreva obeskućenog naroda čiji domovi su porušeni u prvim mjesecima opsade. Tako je početkom 1942. u Ermitažu, pored upravnika i osoblja, živjelo oko dvanaest hiljada ljudi. Zajedno su gladovali, popravljali napukle zidove, prikupljali drvo za ogrjev i staklo rasprslih prozora. Zajedno su drhtali od studeni, bombi i neizvjesnosti.
Kustosi su, kažu, u trenucima zatišja, odlazili u prostrane sobe na čijim su zidovima visili masivni ramovi, čudno nakrivljeni detonacijama. Tamo su stanovnicima muzeja detaljno opisivali djela koja više nisu bila tu, pripovijedajući im o bojama i nijansama, svjetlosti i sjenci, perspektivi, potezima kista.
Oni su slušali, gledali i – vidjeli.
Gospode, kakva slika!

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske

U REDU

   Siguran sam da započinje slovom A. Aleks… Alek… Alen… Ne, nije Alen, to zvuči odveć francuski a gotovo sam siguran da se ta smrznuta jezičina nalazi negdje u Švajcarskoj. Doduše, moguće je da se baš u tom kantonu govori francuski. Aleš… Alef… Možda Aleč. Da, da, mogao bi da bude Aleč, ali nije ni važno. Kako bilo, red prema kasi pomiče se upravo brzinom lednika. I to onom gmižućom, kakva je bila prije industrijske revolucije i rupa na ozonskoj čarapi.

Divna zna da su redovi prirodni habitat ovdašnjeg čovjeka, ali to nikako ne znači da je u stanju da sklopi primirje sa tom spoznajom. Gurka ruku u kojoj držim simbolično ispunjenu korporativnu korpu boje krvi i primiče usne mome uhu:

   – Puknuću ako još jednom čujem nekog lokalnog mudraca kako izgovara onu beskorisnu poštapalicu: ko zna zašto je to dobro!?

Smješkam se. Klasičan primjer nemoći, univerzalni supstitut za utješnu misao, za primordijalni vrisak, za visoko podignut srednji prst, za pretis-lonac koji tišti i pišti negdje u čovjekovoj nutrini. Ljubim je u obraz i nastavljam da se smješkam. Vjerovatno pomalo ličim na zamrznutog šarana pored kojeg smo prošli desetak minuta ranije. U redu smo i ta tupava ekspresija lica je sve što mogu da ponudim. U redu smo i čini se da ne postoji mogućnost bijega. U redu smo, ali samo prividno dobrovoljno. Nisu nas ovdje doveli blještavi bilbordi, ni uvredljivo trivijalne reklame, čak ni primamljive ponude (za robu čiji rok upotrebe broji posljednje dane prije preobraćenja u zdravstveni hazard). Došli smo iz nužde i zbog nepopustljivog stiska raznih sniženja. Shiny Happy People se po treći put ori sa razglasa. Neko zadužen za muziku koja se pušta u tržnom centru baš forsira. Vjerovatno se plaši da bi masa pohrlila u odjel gdje se prodaju noževi i da bi došlo do masovnog samoubistva kad bi nekim slučajem zasvirala Everybody Hurts.

U redu smo, ali nered i nemir su svuda. Naokolo i u nama.

U redu smo i gotovo ništa nije u redu.

   Pokušavam da budem pozitivan, da sagledam stvari iz drugog kornera. I premda ne sumnjam da je stajanje u redu za kasu u tržnom centru poražavajući utrošak vremena, nalazim da ono nije potpuno beskorisno jer pruža jedinstvenu priliku za posmatranje ljudi i portretisanje jednog vremena. Svi otužni predstavnici smutne epohe su tu: narodni poslanik sa stereotipnim uvježbanim kezom i želatinastim podbratkom koji jedva viri iznad prepunih potrošačkih kolica; dedica koji prezrivo pogledava okruglastog poslanika i gunđa zato što se sniženje za penzionere odnosi na, recimo, prezervative, plazma televizore i sportsku opremu, ali ne i na mlijeko, hljeb ili bezobrazno mameće mirisne dinje; domaćica starog kova koja najprije nervozno gvirka u novčanik, a potom još jednom poredi spisak za kupovinu sa skromnim sadržajem korpe; mladi otac koji iz košare sluđeno vadi ono što je sinčić tamo krišom stavio, dok mu supruga bespotrebno objašnjava da si to ne mogu priuštiti; hipster umoran od predugog traganja za igračkom kojom će obradovati psića svoje djevojke; poluobnažene šiparice na rolerima koje iz drugog reda zadirkuju hipstera lascivnim lizanjem sladoleda u kornetu; bubuljičavi mršavko koji netremice bulji u šiparice na rolerima dok se nervozno poigrava sa falusoidnom konzervom proteinskog praha za bildanje mišića…

Bogdana Mitrić i Nikolina Knežević da se jave na informacije! Ponavljamo: Bogdana Mitrić i Nikolina Knežević da se jave na informacije! Svega nekoliko trenutaka kasnije dvije avetinjske prilike u uniformama provlače se kroz redove kupaca i zauzimaju svoja mjesta na blagajnama.

   – Zašto jednostavno ne kažu: Bogdana i Nikolina, vaših šezdeset sekundi pauze za pišanje je isteklo! Marš natrag na posao! I, naravno, ne zaboravite da se osmješkujete! – Divna je na ivici.

   – Tiše malo…

   – Pogledaj ih! Nije njima koža boje meduze samo zato što nedjeljama nisu vidjele sunce, već zbog toga što udišu ustajalost, neživost. Imam osjećaj da ove ventilacione cjevurde ne služe tek za upumpavanje recikliranog vazduha nego da se pomoću njih isisavaju duše zaposlenih –

Čvrsto stišćem Divnin dlan i ćutim. Ne znam šta da joj kažem. Uostalom, ne vidim zašto i ona ne bi malo ispustila paru kada je već poznat fakat da ljudi dok stoje u redu uobičavaju da pronađu odušak u sočnoj oralnoj šetnji kroz državu, crkveni kalendar i nebeski svod. Razmišljam o tome kako je nečovječno i neprirodno stajati u redu, o tome kako smo nekada zbijali redove da se odbranimo od zavojevača a danas smo svojevoljno zbijeni u redove trgovačkih lanaca tih istih nametnika. Trgovački lanac! Zar nikoga ne žulja barem asocijativni potencijal riječi lanac? Razmišljam o tome kako pristajemo na sve te silne redove uzrokovane tranzicijom iz tačke A u tačku B i ne pitajući se šta je tačno to B, nego bezumno vjerujući u bajku eldoradovske utopije. O tome kako me boli kičma i kako… Shiny Happy People šesti put. Odmah nakon reklame za baršunasti šampon na bazi aguamintike, provjereno nepostojeće biljke koja tobože raste samo na jednom zabačenom platou na Andima.

   – Sjećaš li se onog postapokaliptičnog sna koji si mi prepričavala? Onog kada su zbog neke katastrofe ljudi primorani da ne izlaze iz tržnog centra poput ovog? – započinjem razgovor da skrenem misli sa bolnih leđa zbog kojih se već primjetno gurim.

   – Sjećam se. Šta s tim? – odgovara Divna dok pretura po torbici tražeći bombon.

   – Ništa posebno, osim što mi se čini da živimo upravo taj san, ili tačnije, taj horor –

   – Kako to misliš?

   – Mislim da nema mnogo razlike između tvog sna i naše zbilje. U snu su ljudi prisiljeni da žive u tržnom centru, a na javi su primorani da žive i rade kako bi dan mogli da okončaju u kakvom hipermarketu.

   – Tržni centar kao imperativ, kao težnja, svrha. Redovi kao usud. Nije ni čudo što se ovdje osjećam kao u sarkofagu!

   – Ovo je grozno mjesto, ali mislim da ipak malo ne pretjeruješ –

   – Ne! Gušim se… Najozbiljnije! Pogledaj nas pogurene pod ovim neonom: kao da smo sad prešli Albaniju, kao da su nas upravo pustili iz gulaga. Reklamiraju akciju za ovo, akciju za ono! Evo im akcija! – dreknu, uze košaru iz moje ruke i baci je na pod.

Oči u zmijugavim redovima gledale su nas začuđeno dok smo se praznih ruku približavali izlazu. Divna se nasmijala. Prvi put otkako smo pošli u kupovinu. Bol u mojim leđima je popustio čim se Shiny Happy People pretvorila u nerazgovjetno mrmorenje iza nas.

   – Napraviću nam palačinke. Toliko imamo – reče dok smo zagrljeni prolazili pored butika u kome se preskupa bofl obuća reklamira pod sloganom sloboda nema cijenu!

* Objavljeno u „Politici“, 28.8.2016.

U REDU pdf