O složenosti i savršenstvu ljudskog oka govorilo se i pisalo mnogo u popularno-naučnim serijalima i u kolažnim vikend-člancima štampe koja se još baškari u uobrazilji da je cijenjena, analitična i bitna. Odavno ne vjerujem televiziji, a štampu sam takođe prestao da uzimam za ozbiljno. Jedno vrijeme vjerovao sam isključivo svojim očima, ali i to povjerenje su poljuljali neki događaji o kojima radije ne bih pričao. Kako bilo, shvatio sam, i to ne bez prilične doze grozničavog ustravljenja, da je nemoguće vjerovati bilo kome i bilo čemu. Jeziv je osjećaj s podozrenjem gledati na sopstveni vid. Rvao sam se dugo s tom nevjericom i sumnjom u vlastito čulo, tačnije, sve dok nisam prestao da svaljujem krivicu samo na oči, jer one su svakako predivno neupotrebljive bez procesora u lobanji. I premda je ova primisao donijela stanovito olakšanje i skinula stigmu sa očiju, jednovremeno je navukla mutnu mrenu na besprijekornost mozga. I doista, ako je sa okom sve u redu, a ja i dalje ne vidim stvari jasno, onda mora da je problem u glavi. Kakva mőra! Ali, kao i svaki košmar, i ovaj će se završiti čim se probudim, a to pretpostavlja neophodnost upotrebe kofe studene vode u obliku eksperimenta. Jednog sunčanog prijepodneva, dok smo prijatelj i ja šetali kraj najvećeg gradskog parka, stekli su se uslovi za zgodan opit. Park je oblika jajeta, blago eliptičan. U njegovom centralnom dijelu, šarenom od trotineta, plastičnih automobilčića i raznobojnih lopti, sve pršti od djetinje trke i vriske. Ovo jezgro opasuje trim-staza sačinjena po standardima koji garantuju neozljeđene noge trkačima. Uz stazu su i sprave za vježbanje na otvorenom, kako bi potrebe svih ljubitelja takozvanog zdravog načina života bile podmirene. Na obodu parka, na samoj granici koja ga dijeli od buke motora i užurbanih ljudi koji bulje u telefone, smještene su klupe. Noću se na njima dodiruju mlade ruke i mesnate usne, a danju s njih penzioneri golubovima bacaju okorke. Nedaleko od klupa, između staze za trčanje i ulaska u park, razapeta su i dva prljava šatora. Ispred njih sjede njihovi stanari – ratni invalidi, mašinski radnici koje je nadomak penzije privatizacija izbacila iz stroja, kljakavi, umorni, zaboravljeni. Godinama odatle prizivaju pravdu i pozivaju na štrajk. Ali kao da njihove vapaje prigušuju bruj i žamor grada, jer niko ih odavno niti čuje niti posjećuje. Pored šačice tih zlosrećnika promiče mišićavo tijelo trkačice nakinđureno slušalicama. Život bukvalno trči mimo njih, pomislih. Potom se okrenuh ka prijatelju i upitah ga šta vidi. On se na trenutak brecnu, izbeči u čudu, pa reče: park kao i svaki park, jedino novo je znak koji upozorava na zabranu šetanja pasa. Test je uspio, rekoh u sebi i sa zebnjom dodadoh: Ipak nije samo do očiju.
Proza
KRATKA PRIČA „KONTRA SUNCA“ U ČASOPISU „POLJA“
Bio sam možda treći ili četvrti osnovne kad su me zajedno sa ostalom djecom iz razreda spakovali u rasklimani minibus rđave boje koju su svi iz nekog razloga nazivali crvenom. Pametna glava iz komiteta nezapamtljivog imena je smislila: ako su premali za Omladinsku radnu akciju, barem su stasali da beru jabuke i lješnike. I kruške. I sve što treba da se bere.
Tog jutra bilo je neobično toplo; ljeto je još pokazivalo mišiće. Pred sami polazak sa parkinga ispred Doma sportova, majka me povuče u stranu i pomalo zavjerenički reče:
– Biće ti muka ako te opali sunce u autobusu.
– Znam – promucah.
– A znaš li gdje ideš?
– Neka Čelaruša, plantaža voća – odgovorih zbunjeno.
– Ne pitam te to, nego na koju stranu svijeta.
– Nemam pojma.
– Naravno da nemaš! Ništa ti ne znaš o stvarima koje mogu da ti koriste u životu!
Pogledala me sažaljivo, brižno i razočarano u isti mah, pa dodade:
– Vidi, sine… Ako sunce izlazi na istoku, a ti putuješ na sjever u prijepodnevnim satima, hoćeš li sjesti na lijevu ili na desnu stranu autobusa?
Siguran sam da se graja sa parkinga čula barem sto metara dalje, možda i do Save, ali ja sam se obreo u tišini kakvu može da iznjedri samo jedna stvar na svijetu – pitanje na koje ne znaš odgovor. Pitanje je ličilo na ona iz knjižice Zanimljiva matematika, koju sam dobio za sedmi rođendan. Ko djetetu kupuje takve poklone? Uprkos obećanju koje je davao naslov, ništa u njoj mi nije bilo zanimljivo. A dao sam joj šansu. Možda u dva ili čak tri navrata. Posljednji put preturao sam samo po zadnjim stranicama na kojima su se nalazili odgovori. Uglavnom su izgledali tako prosti ti odgovori. Prosto da te obuzme stid.
Vidjevši, valjda, da sam se umusio i postidio, stara se blago osmijehnu i reče:
– Upamti, sine, uvijek sjedi kontra sunca!
Ni danas nisam siguran da li mi je nakon toga mahnula dok sam se trapavo pentrao u konzervu na točkovima ili je tek rezignirano odmahnula. Mala je razlika između mahanja i odmahivanja mladom oku. Na koncu, od mahnuti do odmahnuti je tek majušni od.
Kako bilo, to je bila sva teorijska obuka. S godinama sam teško uhvatljivu pouku prokljuvio kroz praksu. Putovalo se sa odredom izviđača u Konjic, sa ronilačkim klubom u Lošinj, sa šahistima u Doboj, s ekskurzijom u Boku. Prije svakog putovanja već sam znao gdje treba da sjednem kako mi, barem veći dio puta, sunce ne bi išlo u lice.
Nikad nisam imao priliku da se pohvalim kako sam uklavirio caku. Čak ni onda po povratku iz Čelaruše kada sam, doduše potpuno slučajno, izabrao pravu stranu kotrljajućeg rđana. Razlog zašto sam prisutne ukućane uskratio pobjedonosnog hoda podjednako je tužan i komičan. Naime, niko nam tamo nije rekao da je dozvoljeno ponijeti kući voća koliko stane u jednu vrećicu. Zato sam, umoran i durljiv zbog cjelodnevnog rintanja, odlučio da naplatim svoj rad, pri čemu sam, ako dobro pamtim, prekršio po stavku iz pionirske zakletve i Božjih zapovijesti. U čarape dokoljenke natrpao sam lješnike koji su se na putu do autobusa spustili skroz do tabana, podbadajući, bockajući i žuljajući do suza. Do izlazne kapije Čelaruše, gdje sam saznao da sam ih uredno mogao ponijeti u kesi, već sam uveliko hramao kao veteran Solunskog fronta. Tad je bilo kasno da se prizna sramotan čin.
Stid sa parkinga od toga jutra vaskrsnu i natjera me da u tišini otrpim glupost i lakomost.
U stan sam, umjesto sa šampionski podignutim rukama, ušao podvijenog repa, vidno šepajući i sa bolnom grimasom na licu. I kao da to nije bilo dovoljno, mati je održala jedno od svojih predavanja. To predavanje bilo je jasno i glasno (još kako!) i uopšte, bilo je sve samo ne misteriozno i zakukuljeno kao lekcije iz Zanimljive matematike. A opet, stid me obuzeo i treći put toga dana. Bučan, opipljiv stid. Na kraju, da bi malo ublažila čitavu stvar, mati stavi obloge na moje noge i reče kako će napraviti najslađi kolač od lješnika koje sam mukom prošvercovao. O rasporedu sjedenja u autobusu i mučnini u vožnji nismo govorili.
Ni te večeri, niti ikada više.
To jutro bilo je nalik na ono kad su nas ukipali u bus za Čelarušu. Imali smo rančeve na leđima, poneku skrivenu suzu pod kapkom, autobus je bio rđava krntija, a naokolo su graktali roditelji i rodbina.
– Ajmo, ajmo, junaci, šta ste se ukipili – podbadački uzviknu uniformisani vođa puta, pa dodade – neće se rat sam od sebe voditi!
Nisam znao kuda nas voze. Znao sam samo da idemo negdje na liniju.
Bez razmišljanja sjeo sam u prvo prazno sjedište. Pogledao sam kroz prozor ka nebu. Oblaci su bili niski, debeli i mračni. Onda sam pogledao u majku i mahnuo joj. Ili sam možda samo odmahnuo.
Svejedno je gdje danas sjedim, pomislih.
Na koju god stranu, sigurno je kontra sunca.
* Priča „Kontra sunca“ objavljena u časopisu „Polja„, novembar-decembar 2020. dio je zbirke priča „Monument„.
VIDEO – PRIČA „PREŽIVJELI“ IZ ZBIRKE „MONUMENT“
Berislav Blagojević čita priču „Preživjeli“ iz nove zbirke kratkih priča „Monument“.
BIRO ZA IZGUBLJENE STVARI
Istina je, Šmizla i Šmokljan se uvijek trude da me izvode u šetnju. Ponekad me čak smjeste u auto, odvezu do neke udaljene šume, pa tamo šetamo i slušamo ptice. Ali, pošto veći dio dana provedem na lancu, najviše volim da šmugnem kad me otkače sa lanca. Tada sâm obilazim okolna dvorišta i njive, njuškam ispod komšijskih prozora i pokušavam da saznam šta se kod njih kuva za ručak. Šmokljan jednom reče da sam najčudniji pas, jer drugi psi su spremni da idu kilometrima kako bi se vratili gazdama, a ja trčim kao sumanut da pobjegnem od njih. Možda, ali uvijek se vratim kad završim ophodnju.
A u tim lutanjima, časnog mi laveža, baš svašta sam vidio: debele ogromne pse s rogovima koji muču i ne razumiju kad im se obraćam; ljude koji voze velike glasne šklopocije iz kojih ispadaju kocke osušene trave; vunene džempere koji mekeću dok se šetkaju po livadi; spore kolone automobila okićenih zastavama koji strašno trube i nasmijane dvonošce što im mašu rukama i uzvikuju srećno mladenci!; kućice za pse napravljene od stare veš-mašine; patku koja iz nekog razloga stoji na ogradi i klati se napred-nazad kao da izvodi cirkusku tačku… Svakojakih čudesa sam se nagledao, kad vam kažem. Ipak, najviše sam nailazio na – stvari. Nevjerovatno koliko ljudi imaju stvari! A ostavljaju ih i gube posvuda. Samo uz cestu pronalazio sam staklene flaše, plastične kese, prazne konzerve, saksije, gumice za kosu, kutije od cigareta, pakovanja žvakaćih guma, velike šarafe sa traktorske prikolice, zarđale katance, komade stiropora, papirne vreće od vještačkog đubriva, kore od banana i ogoljene klipove kukuruza… Pomislio sam da su ljudi, onako sluđeni i vječito u žurbi, greškom zagubili sve te stvari, pa sam počeo da ih dovlačim u naše dvorište. Znajući kako je meni kad ne mogu da se sjetim gdje sam zakopao kost, mislio sam da su i oni tužni i nervozni zbog izgubljenih predmeta. Ali Šmokljan nije blagonaklono gledao na moju akciju. Vikao je na mene, govorio kako mi ne vodimo biro za izgubljene stvari i kako nam ne treba smeće na travnjaku. Odgovarao sam da to nije smeće, nego nečije stvari, ali kao i obično, nije me razumio. Možda su smeće i stvar dvije riječi koje oni koriste da opišu isti predmet? Ko bi to znao… Uglavnom, Šmokljan je sve što sam donosio stavljao u jedan džak i potom odnosio u šupu. Pomislih kako je to dobra ideja, da sve bude na jednom mjestu, kao u nekom skladištu, pa će lakše moći da se pronađe i vrati vlasniku. Kad sam završio s pronalaskom stvari uz cestu, obližnje livade, njive i kanale, počeo sam da zalazim i u dvorišta. Šta sam tek tu nalazio!! Zamislite, dvonošci ostave čizme, cipele i patike pred vratima i zaborave na njih. Neko dijete je u hrpi pijeska ostavilo kanticu, lopaticu i lutku. Ispred jedne kuće naišao sam na dugački konopac na koji su ko zna kada zakačili majice, čarape, potkošulje, trenerke… Možda i najčudnije stvari na koje sam naišao zapravo i nisu bile stvari nego tri ribe koje su se praćakale u kanti ispred komšijinih vrata, tik do štapa za pecanje. Sve što sam pronalazio ponosno sam donosio, a Šmokljan je samo ponavljao ne, Gagarine,vrtio glavom i brže-bolje stvari sklanjao u šupu. Bio sam zadovoljan, misleći da činim dobra djela. A bio sam pomalo i tužan, jer niko nije dolazio po izgubljene stvari.
A onda, jednog ranog jutra, na kapiji se pojavio čovjek koji je živio nedaleko i koji me je čak i pomazio nekoliko puta.
– Komšija! Komšija!! – vikao je sa spoljašnje strane kapije.
– Šta je bilo?! – nakon nekog vremena upitao je vidno nervozni i tek probuđeni Šmokljan.
– Da nisi vidio moju cipelu? – zamuca čovjek.
– Molim? –
– C i p e l u? –
– Kakvu cipelu? –
– Mokasinu –
– Čijem sinu? –
– Moju cipelu, mokasinu! –
– Aaaa mokasinu! – potvrdi Šmokljan nakon što se sjetio da izvadi čepiće za uši koje je bio stavio, jer mu, navodno, moj lavež smeta da zaspi.
– Da, mokasinu. Desnu. Jesi li je vidio? – čovjek staloženo ponovi pitanje.
– Šta ja imam s tvojom cipelom, dragi komšija? – pomalo uvrijeđeno uzvrati Šmokljan.
– Kako šta? Pa donio sam je sinoć – konačno se uključih u razgovor, ali oni kao da nisu obraćali pažnju na mene.
– Vidio sam vašeg psa proteklih dana kako nosi razne stvari po selu, pa sam pomislio… –
Šmokljan protrlja oči, pogleda u čovjeka koji je pred kapijom stajao na lijevoj nozi, dok mu je desno, boso stopalo, visilo u vazduhu, pa reče:
– Samo da se presvučem –
Nakon par minuta Šmokljan je sišao, još jednom pozdravio čovjeka i otišao do šupe.
– Bravo! Konačno si se dosjetio! – lajao sam razdragano pored svoje kućice.
– Da nije ovo? – reče Šmokljan, izlazeći iz šupe sa cipelom u ruci, kao da drži pehar pobjednika neke maratonske trke.
– Jeste! – veselo uzvrati čovjek.
– Izvini, komšija! – pokunjeno reče Šmokljan.
– U redu je –
– Nije u redu! Ubalavio je cipelu, izgrickao pertle… –
– Nema veze, stvarno. Dobar je on pas. Par puta je dolazio do moje kuće, pa smo se mazili –
– Eto, komšija te miluje, a ovo mu je hvala! – dreknu i okrenu se prema meni.
– Hvala? Nema na čemu – ponosno odgovorih.
– Stvarno, Gagarine, svaka ti čast – razočaranim tonom mi se obrati Šmokljan.
– Ma, nije to ništa… Samo sam radio svoj posao – uzvratih zadovoljno i vratih se u kućicu na još jednu porciju mirnog sna.
* Odlomak iz knjige „Upoznajte Gagarina, najšašavijev psa u svemiru“
„LIMNOLOŠKO PITANJE“ I „SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA“ U POVELJI
LIMNOLOŠKO PITANjE
Ne mogu više, reče žena i dodade tiho: ponestaje mi snage. Čovjek ćuti i gleda u zaobljene vrhove kućnih papuča. Moraš mi se pridružiti, ne mogu ovo sama, tiho nastavi žena. On i dalje gleda u polukružnu liniju papuča i na trenutak mu se ona učini kao jezerska obala. Ti si kao davljenik u jezeru, opušten i nijem, reče žena. Ali čak i u vodi, pretežak si. Počinjem i ja da se davim, gotovo uzviknu. Potom ga pogleda, uze ga za ruku i reče: nikad nećemo stići do obale ako mi ne pomogneš. Čovjek uzdahnu ne skidajući pogled sa papuča, a onda upita: kako se zove jezero?
SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA
Čuješ li kako pucaju? Zemlja podrhtava, trese se, reče dječak. Kao da plače. Starac ga zabrinuto gleda, osluškuje i čuje – zatišje. Ne čuje se ništa, odgovara mu. Artiljerija ne tuče već sat vremena, možda i duže, bodri ga starac. Ali ja i dalje čujem paljbu, uporan je dječak. Izdaleka, reče izvijajući glavu tako da uho uperi ka otvorenom prozoru. Kao jeka. Ih! Jeka izdaleka, veliš, nasmiješi se starac i pomilova unuka. Potom se uozbilji, stavi kažiprst u lijevo uho i načini nekoliko brzih gore-dole pokreta cijelom šakom. Onda potvrdi: ništa se ne čuje. Sigurno ti još bruji u glavi od pucnjave. Starac pogleda kroz prozor i vidje ratom ispražnjene ulice i treperenje vazduha iznad asfalta jednog poznog junskog dana.
Tog dana, u hiljadu četiri stotine i kusur kilometara udaljenoj Rigi, sahranjivali su Mišu Talja. U raku su, umjesto grumenja zemlje, bacane šahovske figure. Ta jedinstvena simfonija počasnih plotuna odzvanjala je nadaleko. Trebalo je nešto više od sat vremena da eho udaraca crnih i bijelih drvenih topova u kovčeg doputuje kroz vazduh do malog bosanskog grada. Ali ipak je stigao, u vrijeme primirja kratkog daha, taman da ga dječak čuje. Makar mu starac nije vjerovao. Premda ni sam sebi ne vjeruje, danas, gotovo trideset godina kasnije. Posmatram svoj odraz u prozorskom staklu: ista glava i iste uši, ali dječaka nema. Odavno se odmetnuo u nešto nalik na čovjeka. Tek, tišina ranog jutra ispunjena je nejasnom sumnjom i mišlju o tome da još nedovoljno opoganjene djetinje uši mogu da čuju i ono što se ne može čuti.
* Časopis „Povelja“ br. 1/2020, str. 18-19.
