PROVALNICI S RAZLOGOM

   Mačke su, to je već poslovično znano, veoma ljubopitljiva bića. A to je, opet, u savršenoj kontradikciji s njihovim kulerskim stavom i ponekom lijenom i nezainteresovanom pozom. Možda ih baš zato i volimo, zbog te nepredvidljivosti, zbog toga što su u stanju da put od krajnje unezvijerenosti do glasnog predenja i umiljavanja pređu u roku od minute ili dvije. Naš put do razumijevanja mačaka mnogo je duži, naravno, a ako ćemo iskreno – to je zapravo beskrajno putovanje. Jer, mačke nikad ne možeš da upoznaš u potpunosti, one uvijek imaju ono nešto s čim će te ponovo iznenaditi. Imati mačku, to je avantura za čitav život.

   A imati mačku kao što je Luce znači biti spreman za posebne izazove i staviti na probu strpljenje, nerve i, na koncu, zdrav razum. No, krenimo redom. Odmah po rođenju, Luce je bila drugačija. Ne samo zato što je u tom septembarskom leglu bila jedino trobojno mače uz još četiri džindžerasta. Ne, izdvajala se po tome što, kako nam se jedno vrijeme činilo, ona nikad nije spavala. Svi mačići spavaju, kao u pahuljastom oranž klupku – njene oči su otvorene. Ustaneš noću da piješ vodu i svi ušuškani žmire, samo ona gleda. Nahraniš ih prije posla, svi se obeznane od miline, samo Luce očima luta po plafonu, po uglovima sobe i traži nešto, ko zna šta. Ispostavilo se, ipak, da je s njom sve u najboljem redu, samo što je mnogo više zainteresovana za okolinu i dešavanja od ostalih maca. Baš ta njena osobina učinila je da je zavolimo još više, ali i da bdijemo zbog njenog ponašanja. Nakon nekoliko mjeseci Luce je bila vidno najmanja od svih (možda zato što se raste kad se spava?!), ali je stasala dovoljno da bi pravila raznorazne nepodopštine. Zasluženo i ponosno je nosila nadimak Luce Nevaljuce: kad se čistio snijeg ispred kuće ona je „lovila“ lopatu, kad sam skidao snježne naslage sa automobila, ona je kao statua božanstva stajala na haubi bez najmanje namjere da se pomjeri, a kad smo posijali pšenicu u saksiju ona je zalegla u nju kao u najudobniju postelju i mirno grickala onih nekoliko izdanaka koji su ostali iznad zemlje. Na proljeće se vrzmala po ružičnjaku i bašti utrljavajući se u alatke i mlade biljke ili verući se na moja leđa svaki put kad čučnem. Nijedan posao, nijedna šetnja, nikakav šum, apsolutno ništa nije moglo da prođe neopaženo. I bez odgovarajuće reakcije, razumljivo. A te njene reakcije bile su uvijek munjevite i najčešće urnebesne. Na primjer, ako bi neko nekog razloga povisio ton, ona bi hitro skočila i stavila šapice na njegova usta. Bez kandži, dakako, ali odlučno i samouvjereno. Kao da bezglasno poručuje: narušavaš mir univerzuma, glasni čovječe, a to negativno utiče na moju auru.

   Ipak, najviše od svega Luce je voljela visine. I kad je odrasla zadržala je onaj istraživački pogled mačeta, pogled uperen u krošnje, krovove, nebo. Kad smo odlazili u svakodnevne šetnje s psom većinu vremena provodila je na mojim ramenima. Znala je, mustra mala, da odatle ima bolji pogled na okolinu. Onako nevelika, udobno bi se smjestila iza mog potiljka i pomno pratila svako mrdanje i svaki šum u krajoliku, trepet lista na vjetru, let jastreba, krckanje grančica u šumarku preko kojih hodaju vitkonoge srne, vjevericu koju je odao rep upropastivši kamuflažu. Ona je čak pokazivala zainteresovanost za goste, za druga ljudska bića od kojih su (bez ikakvog razloga, naravno) ostale mačke bježale u bezglavom karambolskom trku. Zbog svega toga, imali smo osjećaj da Luce nije samo znatiželjna, već da ona želi da učestvuje. Možda smo sve umislili, što se istini za volju svakako često događa ljubiteljima mačaka, ali doista je sve ukazivalo na to da je Luce po mnogo čemu drugačija, posebna. A imali smo pola tuceta drugih mačaka s kojima smo mogli da izvršimo eksperiment poređenja. Elem, taj izostanak straha (oh, zaboravih da napomenem da je i psa „dovela u red“), to njeno nezasito istraživačko lutalaštvo, naprosto je moralo da je dovede u nezgodne situacije. Jednom je tako jedva umakla očnjacima komšijskog njemačkog ovčara. Drugi put sam je skidao s krova (umalo nastradavši), jer je nekako preko ruže penjačice uspjela da se uspentra gore. Preko trnja do zvijezda, bukvalno…

   Godine 2018. smo se, nakon ko zna koliko neosoljenih ljeta, uspjeli dokopati morske obale. Luce i ostatak menažerije ostali su u kući pod budnim nadzorom majke. Ljeto je, na koncu, vrijeme kad su svi pomalo tromi, skloni ljenčarenju, pa smo pretpostavili da neće biti posebno izazovno održati red i mir u domaćinstvu. A pretpostavka je… Prapočetak svakog kurcšlusa, zabune i gungule. Naročito je opasno bilo šta pretpostavljati kad su mačke u pitanju. Šta se tačno dogodilo dok smo bili na putu ne znamo, ali šerlokovskom dedukcijom zaključili smo da je Luce iz samo njoj jasnih razloga odlučila da posjeti gradilište nedaleko od naše kuće. I to, ni manje ni više, u trenutku kad su ljudi čiji je objekat bili tu. To bi svakako ličilo na nju. Možda su ljudi roštiljali, družili se i uživali u lijepom vremenu i ambijentu, otvorili širom vrata i prozore, može biti da su sređivali nešto od građevinskog materijala i alata. Bilo kako bilo, pošto smo preživjeli dvadesetosmočasovni put do kuće, odmah smo pristupili prebrojavanju članova zvjerinjaka. Pas je uprkos vrućini pokazao tračak radosti što nas vidi, dok su mačke više interesovanja pokazale za kofere. Klasika. Nedostaje Luce. Marija pita majku kad ju je zadnji put vidjela, mati odgovara juče. Čitam zabrinutost sa Marijinog lica, koja se ubrzo pretvara u potpuni užas nakon što majka izgovara novu poluzamišljenu rečenicu: ili je to bilo prekjuče. Panika! Adrenalin poništava obamrlost od predugog putešestvija i mi krećemo u potragu. Luce!!! Luuceeee! Ubrzo se začuo prigušeni mjau iz obližnje vikendice čija izgradnja još nije bila završena. Na svako novo dozivanje, stizao je odgovor. Olakšanje! Provlačimo se kroz ogradu od bodljikave žice, u žurbi zapinjem majicom, otkidaju se komadi tkanine. Ulazimo u tuđe dvorište, prilazimo objektu i dozivamo. Mjau! čuje se glasnije i sad smo definitivno sigurni da je to ona. Obilazimo prizemnicu sa svih strana – sve je zatvoreno i zaključano. Gladna je i žedna, govori Marija, a Luce odgovara mjaukom čim čuje glasove. Ko zna koliko dugo je tu! Unutra mora da je preko četrdeset stepeni. Šta da radimo? U jednom momentu primjećujem da golema rolo-vrata pri dnu imaju nekoliko centimetara široku tvrdu gumenu traku. Kleknem, pokušam da provučem ruku, dlan s mukom prolazi unutra. Sekund ili dva potom osjetim Luce kako se utrljava u moj dlan. Radost! Nema šanse da se ona, iako sićušna, provuče kroz minijaturni otvor. Dobro je što možemo da joj proguramo plitke tanjiriće s hranom i vodom. Marija trči, nosi posluženje, ja čekam s druge strane bodljikave žice. Slušamo kako jede i pije. Mljacka! Automobili usporavaju na krivini, ljudi zabezeknuto gledaju u dvojac koji čuči ispred garažnih vrata. Kasnije, mnogo kasnije, smijali smo se toj sceni, zamišljajući kako je to moglo da izgleda posmatrano sa strane. Međutim, tad nam nije bilo do smijeha, jer… Niko u komšiluku nema kontakt vlasnika, niko ne zna kako do njega doći. Niko ne zna ni kako se preziva. Samo su nam rekli da se zove Jovo.

   Uvjeravao sam Mariju da će sve biti u redu, važno je da možemo da nahranimo Luce. Ubijedio sam i nju i sebe da će za dan-dva, tačnije kad dođe vikend, doći i Jovo i tad pustiti naše mače. Dugi dani. Niko ne dolazi. Samo nas dvoje s posudicama u tuđem dvorištu. Uz to, sve što se proturi do Luce ostaje unutra, jer je ambalažu nemoguće izvući. Polako nas hvata očaj i počinju da nas salijeću najnenormalnije misli i ideje – provjeravamo cijene takvih vrata, jer pomišljamo da ih odignemo i iskrivimo nekom čeličnom šipkom (onda provjeravamo mogućnost dizanja kredita). Takođe, na internetu tražimo tutorijale za otvaranje brava bez ključa (kakav eufemizam za obijanje!). Ne znamo šta da činimo, a čekanje postaje neizdržljivo. Četvrtog dana uspio sam doznati koji ljudi su prodali zemljište pomenutom Jovi i zaputio sam se u neki sokak tražeći te domaćine nadajući se da će oni imati njegov kontakt. Uzalud. I baš u trenutku kad sam se neveseo vraćao našoj kući dobio sam poruku: Luce je slobodna! Potrčao sam mahnito i za par minuta bio sam u našem dvorištu. Na travi je ležala Marija, pored nje pas, a na njenim grudima Luce. Prizor koji nikad neću zaboraviti! S koliko zahvalnosti je Luce Nevaljuce gledala u nju… Kako, pitao sam, iako sam se bojao odgovora. Vidjela sam ispod krova jedan nezavršen dio zatvoren komadom stiropora, reče ona. Nisam bila sigurna da li Luce unutra ima na šta da se popne i dođe do te visine, ali morala sam da pokušam. Razbucala sam sve to koliko sam mogla, napravila rupu i upalilo je – ona je uspjela da izađe! Drugim riječima, provalili smo u tuđu kuću, zaključih. I ko će od nas dvoje u zatvor, upitao sam poluozbiljno. Napiši poruku da smo uradili šta smo uradili i zalijepi na vrata. Platićemo štetu. Tako sam i učinio. Komšija Jovo došao je tek nakon mjesec dana. Bio je u inostranstvu. Objasnio sam mu šta se dogodilo, a on je samo odmahnuo rukom i upitao da li je s macom sve u redu. Odahnuli smo, konačno. Istina je: imati mačku – to je avantura za čitav život. I nikad ne znaš gdje će te avantura odvesti, može biti i na onu stranu zakona…

Provalnici s razlogom

* Objavljeno u magazinu „Mačka“, broj 36, decembar 2022.

A PRIJE GAGARINA – LAJKA

„Ne može i gotovo“, odgovarala je majka. Međutim, nakon tog njenog gotovo nikad nije zaista bilo gotovo i uvijek je dolazilo još nešto. Varijacija na temu bila je: „Ne može i tačka!“, pri čemu, naravno, tačka nije označavala kraj rasprave. Razgovor bi se najčešće završavao rečenicom: „Psu nije mjesto u stanu“. Ista scena, sa istim akterima i istim dijalogom mora da se ponovila bezbroj puta, kao u filmu Dan mrmota.

Bilo je to krajem osamdesetih godina u Bosanskom Brodu. Živjeli smo u dvosobnom stanu u naselju skockanom između Doma zdravlja, obale Save, katoličke crkve i ceste što od centra vodi ka Rafineriji nafte. Danas bih sve to ophodao za desetak minuta, ali tad, mjereno dječijim očima i dječijim koracima, to je naselje bilo golemo kao kosmos. Upravo vasionom sam bio fasciniran od najranijeg djetinjstva, čitao sam knjige Denikena, Artura Klarka, Ahmeda Bosnića, sve što je imalo veze s istraživanjem kosmosa i vanzemaljcima. Tako sam i saznao za Lajku. Toliko sam, valjda, dosađivao drugarima da su me jedno vrijeme zvali Svemirko. „A prije Gagarina bila je Lajka“, držao bih lekcije nezainteresovanom auditorijumu u haustoru za onih kišnih dana kad nismo mogli da igramo fudbal.

Kad je došla u naselje bila je mlada. Niko nije znao odakle je pristigla, a niko se to vjerovatno i nije zapitao. Osim nas klinaca, niko nije ni primijetio da neki novi pas tumara između zgrada. Bila je potpuno crna, izuzev bijelih fleka na tri od četiri šape i bijele pruge što se na donjoj strani vrata spuštala ka prednjim nogama. Nakon početne euforije ispunjene drekom, vriskom, češkanjem i ponekom suvom koricom hljeba, neko je zapitao kako ćemo je zvati. „Lajka!“, viknuo sam, a ona je blago nakrivila glavu i naćuljila uši baš kao Lajka ne jednoj fotografiji koju sam vidio. „Dođi, Lajka!“, čučnuo sam i raširio ruke a ona je, mašući repom, zaista prišla u nekom polutrku i sklupčala se ispred mene. Već sljedećeg trenutka, čitavo tuce glasova orilo se u raštimanom antipodu lijepog horskog pjevanja: Lajka!! Lajka!! Otrčao sam na drugi sprat grabeći katkad i po tri stepenika, uletio u stan i zadihano zapitao: „Mama, može li Lajka da živi kod nas?“ Moj gromoglasni ulazak poremetio je arhetipski prizor majke kraj šporeta okružene loncima, posudama sa začinima, uprljanim escajgom i kuhinjskim krpama i ona napravi poluokret, pogleda me začuđeno i reče: „Molim?“ Ko zna o čemu je ona mislila u tom trenutku, koje važne, može biti i sudbonosne teme je preturala po glavi, ali znam da je meni na umu bilo samo jedno – da Lajku kako znam i umijem uselim u naš stan. Ipak, uprkos tome što sam je uhvatio nespremnu, majka se brzo pribrala i pustila ploču s poznatom recitacijom: „Niko ovdje nema psa u kući… Nema mjesta… To je obaveza, a i ovako ih imamo previše… Ne može i gotovo. Tačka. Psu nije mjesto u stanu.“ Bila je nepopustljiva, a ja sam bio pretužan, durio sam se, odbijao da jedem (što i nije bilo teško, jer koje dijete voli da jede kelj?), ali na kraju sam ipak prihvatao kapitulaciju. No, nije sve bilo izgubljeno, jer Lajka je ostala. Ostalo je i ime koje sam joj dao. I to je nešto, zar ne?

Godine su prolazile, baš kao i mnogi psi kroz naše naselje, zaustavljajući se tek da predahnu između dvije etape lutalaštva. Ali, Lajka je ostajala. Kvart je bio njen dom, a mi smo bili njena familija. Vremenom su i roditelji nas klinaca počeli da joj se obraćaju, da je tu-i-tamo pomaze, da joj bace neku kosku. Prvi put kad je išla veterinaru, sjećam se, komšija Kraljević vozio ju je u prikolici. Kasnije se, kako i dolikuje, vozila u autu. Učestvovala je u svemu što smo radili, u svakoj igri, svakoj ludosti koja nam je padala na pamet. Kad smo parking između zgrada pretvarili u teniski teren, sjećam se, bilo je neophodno iscrtati linije, a Lajka je sve pomno pratila kao linijski sudija. Ipak, nije izdržala da bude potpuno mirna, pa je jedno vrijeme imala nekoliko bijelih pruga više na tijelu. Farba je ubrzo spala s njenog krzna, ali otisak njenih šapa još dugo je stajao na liniji razdvajanja lijevog i desnog servis-polja. Kad smo pravili kolibe na obali Save Lajka je bila tu, prateći nas i upadajući u glib hrabro i bez ustručavanja. Provlačila se vješto kroz gustiš šaševa, drače i žalosne vrbe, njuškajući i osluškujući i ničim nije odavala utisak da to nije njen prirodni habitat. Lajala je samo na ljubopitljive bicikliste što su prolazili nasipom. Inače je bila tiha i strpljiva. Zato smo u njenom društvu mogli da pecamo. Mi smo ćuteći gledali u plovke što lelujaju na površini sivkasto-smeđe vode, a Lajka je kunjala i tek ponekad bi se trznula na ubod komarca. Ulov je uglavnom bio skroman – nekoliko komada crvenperke i babuške – ali dovoljan za nas mršavce iz naselja. Čekali smo sumrak da se sve na obali utiša, a onda bismo iz okolnih bašti otkopali poneki krompir, luk i mrkvu, ili ubrali par kukuruza, paprika i krastavaca. Zatim se ispred koliba palila vatra, spremala se riba, krompir u žaru, pečeni kukuruz, a ponekad i piletina koju bi neko prošvercovao iz kuće. Lajka bi sve to znatiželjno posmatrala, ali nikad nije bila dosadna i napadna. Čekala je svoju porciju, jer je znala da će je dobiti. Bila je s nama kad smo se igrali kauboja i Indijanaca, ili kad smo igrali belu, raub i šnaps ispred zgrade. Pratila nas je do škole, a onda nas dočekivala dižući duguljastu njušku kao znak pozdrava.

Prolazile se godine, odrastali smo zajedno. Lajkine štence sam čuvao, stavljao ih u kutije, sklanjao u garažu, pravio im kućice sa još nekoliko drugara. Zimi, kad bi sjeverac znao smrznuti i savske plićake, namolio bih majku da je pustimo u zgradu. Da bismo izbjegli negodovanja zbog spavanja na otiraču, opremio bih joj „postelju“ od starih ćebadi u prizemlju gdje su se obično ostavljali bicikli. A onda se razboljela ljeta 1990. i stalno se sklanjala po nekim budžacima, ne dozvoljavajući nikom da joj priđe. Ugledao sam je slučajno jedne večeri s balkona, strčao dolje s posudom mlijeka i pozvao je. Zastala je, okrenula se ka meni i dva-tri puta mahnula repom. Potom je prišla, onjušila mlijeko, uzdahnula i stavila glavu u moje krilo. „Šta je, Lajkice? Gdje te boli?“, pitao sam ne očekujući odgovor. Još minut, možda i malo duže, ona je gledala u mene i govorila nešto pogledom, onako kako samo psi znaju. Onda je sporim hodom otišla prema Savi koja je gorjela u narandžastom svjetlu zalazećeg Sunca.

Sutradan smo igrali fudbal na igralištu iza zgrade. Jedan vrlo nespretan Mariov efe poslao je loptu u visoku travu obližnje livade. Tu sam je zatekao. I zaplakao. Prvi put sam vidio voljeno biće koje… Ne sjećam se mnogo detalja oko same organizacije njenog ispraćaja, pamtim samo da smo je nas trojica na livadi položili na talasasti komad lesonit ploče. Istog popodneva, okupila se dugačka povorka iz naselja, kolona djece, roditelja, tetaka i baka… Lajku smo sahranili na obali i sjećam se kako su svi plakali i kako sam, neutješan, čvrsto grlio majku. Bio je to prvi sprovod na koji sam išao. Ubrzo je počeo rat i odlasci na sahrane će postati česti, prečesti. Ali, prije pucnjave i bježanije, prije svih onih nesreća komšiluk je imao vremena i snage za još jedan čestit podvig – Lajki smo podigli okrugli betonski spomenik. Za povodnja, on jedva da i viri iznad vode, ali ljeti se do njega još može doći pješke. Tu je, zadnji put sam ga vidio ovog ljeta kad sam dolazio u grad svog djetinjstva na promociju knjige. Bio sam i srećan i tužan kad sam ga ugledao. Srećan što odolijeva, tužan što vjerovatno više niko osim mene ne zna zbog koga je podignut. Naime, njeno ime je bilo ispisano bordo farbom koje više odavno nema, kao što na parkingu iza zgrade više nema linija teniskog terena.

Tačno četvrt vijeka nakon Lajkine smrti, 2015. godine supruga i ja preselili smo u kuću. Jedna od prvih želja koju sam imao bila je da sad kad konačno imamo uslove za to nabavimo psa. Marija je vidjela oglas i dogovorila da udomimo nekog mješanca. Nije nam bila važna pasmina, čak nismo pitali ni za pol šteneta. Braonkasta lopta stigla je u naš dom u kutiji za cipele. „Lajka!“, uzviknuo sam djetinjasto i podigao psića u vis. Ispostavilo se da je ona zapravo on. Nasmijali smo se, a Marija je potom upitala: „Koje ime ćemo mu dati?“ „Gagarin“, rekoh bez mnogo razmišljanja grleći umiljato stvorenjce. „Gagarin je došao poslije Lajke“.

A majka? Majka penzionerske dane provodi u drugom gradu, često odlazi u šetnje i uvijek u džepu ili torbi nosi vrećicu sa psećim granulama. Jer, nikad se ne zna kad će naići na nekog gladnog i promrzlog dalekog potomka naše Lajke.

* Objavljeno u magazinu „Pas“, broj 66, novembar 2022.

Pas 66 - 42-43_page-0001

BITI DIVNA (odlomak) U ČASOPISU KVARTAL

Kada bih umjela da pišem onako kako to čine pisci, prva rečenica koju bih zapisala glasila bi: Oduvijek sam žudjela za tišinom.

Potom bih vjerovatno zastala, napravila grimasu, pa obrisala napisano. Ne zato što je to neistina, već zato što nije dovoljno precizno. Istina, književnost ne mora da bude istinita, ne mora čak da bude ni laserski precizna (pisanje nije operacija oka), ali trebalo bi da bude iskrena i da se zasniva na pravom odabiru riječi. Iskrenost mi nije strana, ali riječi… Evo, ta riječ, prva napisana riječ – oduvijek. Ona je baš kao i riječ zauvijek, krajnje nepouzdana, varljiva i, na koncu, nedefinisana. Šta one uopšte znače? Zna se šta je stolica, šta rat, a šta je krompir ili suncokret. Ali, šta su oduvijek i zauvijek? Tu se opet saplićem o upitnik istine i preciznosti. Kad je rekao da će sa mnom biti zauvijek, vjerujem da je tako i mislio. I ta riječ je, u trenutku kad je bila izgovorena, zasigurno bila istinita. Premda ne i dovoljno precizna, jer ipak je otišao od mene. Otišao je zauvijek. Tek upotrebljena ovdje i ovako, riječ zauvijek ima jasno, definitivno značenje. Moj čovjek je otišao, nema ga više.

Tačka.

Međutim, nije to sve što je problematično u toj rečenici. Čitalac to ne bi prepoznao, dabome, jer on vjeruje piscu. Još teglimo to nasljeđe koje podrazumijeva čestitost pisca i čistotu njegovih namjera. Rijetki su oni koji su kadri, a još rjeđi oni koji ne žale truda da proniknu u tekst, da preispituju, da na tasove stavljaju riječi i rečenice a njihova moguća značenja pod mikroskop. Riječ tišina, na primjer, može za svakog čitaoca da predstavlja nešto drugo. Za nekoga je to ležanje na travi, za nekoga gledanje u more, a za nekoga šetnja kroz šumu. Samo… Gdje je tu zapravo tišina? Nema je! Zrikavci, pčele, ili talasi i galebovi, fazani i sovuljage, svi oni narušavaju zamišljenu tišinu. U mom slučaju, glasovi su taj kvarisklad. Žudjeti za tišinom znači biti lišen glasova. Unutrašnjih i spoljašnjih, stvarnih i umišljenih, vrištećih, tananih, poganih, napuklih, glasova isprekidanih jecanjem… Predugo me progone ti glasovi i zaista sam umorna. Naravno, ne postoji dugme koje možemo da pritisnemo kako bismo izbrisali sve što nas tišti, sve one avetinjske progonitelje. A možda najstrašnije od svega je da čak i kad bi postojala šansa da se moja želja ispuni, opet ne bih bila srećna. Apsolutna tišina jeziva je sama po sebi i nekoga bi možda odvela u ludilo. Mene vjerovatno ne bi, ali izostanak zvuka značio bi da više nikad ne čujem njegov glas. Ne znam da li bih to preživjela. Ili tačnije, ne znam da li bih željela da živim bez sjećanja na taj glas. I sad se ponovo vraćam na prvu napisanu riječ i klimam glavom u nevjerici. Kako se ona, poput uhode, ušunjala tu? Istina je da mi tišina godi i da me glasovi strašno nerviraju, ali zaboga, otkud se stvorilo to neuhvatljivo oduvijek? Odakle i zašto je došla ta riječ kad sam nekad voljela glasove koji pjevaju, glasove koji govore umirujuće riječi? Kad sam toliko voljela njegov glas…

A taj glas bio je zapravo potpuno običan. Sjećam se, prvi put sam ga čula na nekoj književnoj večeri. Bio je žamor, uobičajeno višeglasje koje ne govori ništa, ali ja sam čula njegov glas tako jasno, tako izdvojeno iz tog meteža da sam se na trenutak zapitala kako je to moguće. Nije to bio bariton koji krv najuri u obraze, već nježan i mekan glas, nekako čudno mlađi od vlasnika usta iz kojih je dopirao. Takav je ostao i u potonjim godinama. Mada nešto hrapaviji i dalje je zvučao više kao glas mladića nego li glas odraslog čovjeka. Mog čovjeka. Biće da sam još te večeri znala da je on taj. To bi objasnilo kako sam selektivnim sluhom, meni inače potpuno nepoznatom vještinom, uspjela da u tom zaglušujućem blebetu čujem samo njegove riječi. A sad ih više ne mogu prizvati, ne mogu ih čuti. Znam boju njegovog glasa (ona zrela zelena, topla i puna života), vidim pokrete usana, bore koje se tad pojavljuju na njegovom licu, u stanju sam čak da rastumačim šta izgovara, sve to mi je pred očima kad zažmirim, ali nema tona. Nema više mog čovjeka, nema njegovog glasa. Možda otuda izvire ta žudnja za tišinom? Možda… Tišina je svakako nedokučiva. Jer, evo čujem nesigurne korake iz susjedne sobe. Ustala je i vrijeme je da pristavim kafu. Palim svjetlo u kuhinji. Napolju je težak mrak, gust i slipav. Lijepi se za ljude kao naljepnica na automobil – brzo i lako. Ali se zato teško skida. Aplikacija na telefonu kaže da će sunce izaći za sat i osamnaest minuta. Biće mi lakše kad svane, pomišljam. Potom umišljam da čujem njegov glas koji mi govori izdrži još malo. Znam, tako bi rekao i zagrlio me. Kao što je učinio mnogo puta. Odgovorila bih da život ne treba da bude niska problema koji se uz to izdrži još malo beskonačno smjenjuju. Vjerovatno bih ljutito frknula: Jebeš to! Kakav je to život? Ali, mirnoća njegovog pogleda i titraj njegovog glasa dok poput mantre ponavlja samo još malo, uvijek su bili dovoljni da obuzdaju talase zabrinutosti i bijesa što su me povremeno zapljuskivali iznutra. Vjerovala sam tim očima, rukama koje me grle. Vjerovala sam tom glasu. A sad ga ne čujem. Čujem tek sitne korake njegove majke. Poput ptičjih. I čujem kvaku na vratima sobe kako škripi i jednako škrgutavo dobro jutro. Osmjehujem se, nehajno i nemušto. Niti je jutro, niti je dobro, pomišljam, a zatim uzvraćam: Dobro jutro.

Posmatram je kradomice, preko ramena. Ne želim da zna kako u njenim kretnjama tražim njegove, kako u njenim grimasama želim da prepoznam neke koje je on imao. Nisam to ranije činila. Nije bilo potrebe za tim. Sad kad njega više nema, tražim ga u načinu na koji njegova mati prekršta noge kad sjedne, u pokretu njene šake dok kašikom rastapa med u čaju. Ponekad mi se učini da njih dvoje nemaju ništa zajedničko, a nekad da je on bio njena slika i prilika. Nikako ne mogu da se odlučim šta je od toga tačno. U kojoj mjeri se moje pamćenje i moj um poigravaju sa mnom, a u kojoj to čine moje oči? Kako da znam šta je stvarno, a šta varka nekog od organa? A ljudski organi su zbilja prevaranti, izdajice koje ti okrenu leđa za tili čas. Sa najavom i upozorenjem ili bez njih. Mene vara mozak podvaljujući mi kojekakva (i koječija?) sjećanja, svekrvu će po svoj prilici uskoro prevariti i potpuno iznevjeriti zglobovi i kosti, a mog muža je izdalo srce. Njegovo dobro, veliko srce. I to što je takvo srce otkazalo poslušnost držim kao dokaz da veličina nije garant za bilo šta. Štaviše, prije će biti da je, primajući u svoje prostrano srce mnoge živote, sudbine, lica, tužne pseće oči, pejzaže planinskih vrhova i šta sve ne, toliko zatrpao prostor ispod grudne kosti da se njegovo srce ugušilo od silnog tereta. Da je, poput mnogih koje znam, imao maleno srce skriveno iza kolosalne uskogrudosti, možda bi danas bio živ. Možda, ali to onda ne bi bio moj čovjek. Bio bi tek jedan od hiljada, miliona istih, za mene neprimjetnih muškaraca. Vodopad iz vodokotlića naglo je prekinuo moje misli, istovremeno potopivši tišinu u kojoj sam se našla. Zajedno sa tišinom otišla je i ona misao o tome kako bi, da umijem da pišem onako kako to čine pisci, moja prva zapisana rečenica glasila: Oduvijek sam žudjela za tišinom. Ali, ne marim mnogo za to. U našoj kući muž je bio zadužen za slušanje i pisanje, a ja za pričanje i čitanje. I premda me je podsticao i često mi govorio da treba da pišem, nikad o tome nisam ozbiljno razmišljala. Uvijek je bivalo nešto preče i važnije. Nešto što će naprosto ispariti ukoliko mu se ne posvetim odmah. Kao voda za kafu koja ključa ispred mene. Kroz oblačak pare, kao kroz izmaglicu, više osjećam nego što zapravo vidim pogled njegove majke. Ko zna koliko dugo stojim ispred proključale tečnosti i koliko dugo me ona posmatra. I ko zna šta misli o meni… Stavljam šoljice na poslužavnik. Odvajam kockicu šećera i stavljam na njen tanjirić. Jedna od rijetkih navika iz proteklog vijeka koje se nije odrekla. Ćutimo i gledamo svaka u svoju odabranu tačku. Tišina je zapravo tuga, pomišljam. Što dublja tišina, to veća tuga. Zašto bi iko ikad žudio za tišinom? Ona usisava vrelu tečnost uz glasan srk i ponovo razbija veo tihovanja. Zahvalna sam joj na tome, ali joj to neću reći. Ne još. Možda ću joj nekad napisati. Da, možda…

* Objavljeno u časopisu Kvartal, broj 38-40, septembar 2022. str. 30-31

REGIONALNA NAGRADA „SLAVITUDE“ ZA ZBIRKU „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“

U finalu izbora za nagradu „Slavitude“ bilo je pet autora: Bojan Babić sa knjigom „Kako se jede nar“ (Partizanska knjiga), Ana Marija Grbić sa djelom „Srneća leđa“ (Geopoetika), Elvedin Nezirović  sa ostvarenjem „Ono o čemu se ne može govoriti“ (Buybook),  Lazar Pavlović sa zbirkom „Priče o Adamu“ (PPM Enklava) i Berislav Blagojević sa zbirkom kratkih priča „Nostalgija za nepostojećim“ (Imprimatur), a 15. avgusta proglašen je pobjednik za najbolje prozno djelo 2021/2022 – knjiga „Nostalgija za nepostojećim“. Nagrada podrazumijeva prevod na francuski jezik i objavljivanje u francuskoj.

Tim povodom Ernest Zavila je razgovarao sa autorom:

Književna nagrada Slavitjud osnovana je sa ciljem da francuskoj javnosti, kroz prevode, predstavi novu generaciju slovenskih autora, ali i da otkrije mlade francuske autore slovenskog porijekla. Ovo prestižno kulturno priznanje pripalo je ove godine banjalučkom književniku Berislavu Blagojeviću.

Berislav Blagojević je odrastao i školovao se u Brodu, Pančevu i Banjaluci. Magistar je geografskih nauka. Blagojević je prvenstveno prozni pisac, ali piše i poeziju, eseje i književnu kritiku. Njegova najvažnija djela su: Revolucionar (kratke priče, 2012), Tiši od vode (roman, 2013), Mi u magli (poezija, 2015), Bumerang (roman, 2016), Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru (ilustrovani roman za djecu, 2019), Monument (kratke priče, 2020).

Nagradu Slavitjud dobio je za zbirku proznih minijatura „Nostalgija za nepostojećim“, objavljenu u izdanju banjalučke izdavačke kuće Imprimatur. Vijest o dodjeli nagrade nužno sa sobom vuče pitanje odnosa prema toj konkretnoj nagradi, ali i nagradama uopšte. Ovo nije prvo značajno priznanje koje je Blagojević dobio, ali jeste posebno po tome što ima vrlo značajnu međunarodnu dimenziju, u smislu otvaranja prozora prema književnoj publici francuskog govornog područja.
Blagojevića svako priznanje, pa tako i ovo, raduje i obavezuje istovremeno.

Smatra da je specifičnost ove nagrade činjenica da će zbirka biti prevedena, promovisana i distribuisana u Francuskoj i to je, kaže, zaista fantastična stvar. Književnost s ovih prostora je i ranije bila relativno malo prevođena, pa je ovo što čini Slavitjud u ovom i ovakvom vremenu možda još veći podvig. Ne očekuje ništa više od te izuzetne mogućnosti da frankofoni čitaoci imaju priliku da se upoznaju s njegovim djelom. Iskustvo koje je imao s prevodom romana „Tiši od vode“ na italijanski jezik bilo je takođe sjajno. Ova knjiga je tamo doživjela dva izdanja, a „kod kuće“ samo jedno.

Njegove kratke priče, kojima je stupio u domen književnih autora, su prema mom skromnom čitalačkom utisku izuzetno utopljene u poetsko. Taj utisak sjenovite lirske atmosfere čitaoci mogu posebno da steknu ako urone u svijet koji je ispleo u zbirci „Nostalgija za nepostojećim“. Ona odražava vrlo koherentan odnos prema svijetu. U njoj kao da želi napasti, da parafraziramo Kafku, presudno obilježje svijeta, trošnost.

Većina priča pisana je tokom 2020. godine, lomne i prevratničke u raznim sferama života. Otuda u pričama i takva atmosfera, potreba da se još više bavimo sobom, sudbinom čovjekovom, njegovom osjećajnošću i dušom. Svijet se, Blagojević kaže, uvijek mijenja, mijenjao se i ranije, ali ne treba žaliti što svijet kakav smo poznavali ide prema svom kraju. Treba žaliti što promjene koje dolaze nisu promjene nabolje. Nikad više rezolucija, političke korektnosti, zakona i odredaba koja štite ljudska prava, a nikad manje Čovjeka i čovječnosti. U tom smislu, želio je da ovim pričama makar malo ukaže na ovaj paradoks.

U Blagojevićevoj literaturi veoma su prisutne reference, književne i uopšte kulturološke. Čini se da, kao da profesor geografije iscrtava neku vlastitu imaginarnu kartu zarad vlastitog snalaženja ili bilježenja idejnih predjela kroz koje je prošao. Na pitanje koje bi književne i društvene uticaje istakao kao eventualne ključeve čitanja Nostalgije, kaže da je od svih, ova zbirka najmanje opterećena istorijom i geografijom. Međutim, i pored toga u njoj su vidljive neke reference na istorijske događaje, pa i na geografski prostor. Sudbina čovjeka u različitim okolnostima, u svakodnevnim situacijama, bilo je ono što ga je najviše zanimalo. Ovo se naročito odnosi na golemu otuđenost, na paradoks samoće u globalizovanom svijetu, na stare, bolesne, djecu u sirotištima, na koncu, na osjećaje životinja u tom i takvom svijetu. Јedini ključ za čitanje, ako je uopšte umjesno da govorim o tome, bilo bi posjedovanje empatije. Književnih uticaja ima svakako, što svjesnih, što podsvjesnih, ali možda bi jedno ime moglo da se izdvoji – David Albahari.

Nostalgija za nepostojećim objavljena je u izdanju Imprimatura, izdavačke kuće koja je sama po sebi jedan dirljiv izdavački napor, bez kojeg možda ne bi bilo ni ove nagrade. Blagojević radi kao bibliotekar u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske, te otuda može o našem izdavaštvu govoriti unutar dva koordinatna sistema. Za Imprimatur smatra da se može reći da je čudo, ali isto tako i za Imperativ ili za časopis Bokatin Dijak iz Lopara. Želi da kaže da uprkos svemu, mi i dalje imamo potencijal da uradimo dobre stvari, na visokom estetskom i vrednosnom nivou. Tako posmatrano, situacija kod nas jeste teška, ali nije izgubljena. I to što je dobro treba njegovati, podržavati i nadograđivati. Dobrih i loših knjiga (ovih drugih neuporedivo više) ima u bilo kojoj zemlji, samo što smo mi malo tržište i sa manjim brojem kvalitetnih autora. No, to je, čini se, čisto demografsko pitanje.

Prevođenje je, i pored napora uloženih proteklih godina kod nas, još uvijek prostor na kome ima mnogo toga da se uradi. Ova nagrada je divan povod za isticanje važnosti ulaganja u taj domen naše kulture, koji je poput vode za osjetljivu biljku.

Blagojević smatra da bi najveći pomak bio kada bi se inostrane izdavačke kuće javljale na neke konkurse i tamo prevodile i promovisale našu književnost. Književnost, tačnije čitanje, nije tek ubijanje dokolice, to je kulturna razmjena koja oplemenjuje. Ističe da, kao medijum, knjiga još nije potpuno izgubila tu moć prenosa informacije i vjeruje da bi se prevođenjem dobre literature na druge jezike dobilo mnogo u kontekstu boljeg razumijevanja i prihvatanja različitosti. Na mnoge načine je moguće dokazati svoje postojanje drugima, a jedan od najljepših i najplemenitijih je prevođenjem nekog književnog djela.

Ernest Zavila, urednik redakcije Kulturnog programa RTRS – dostupno na linku.

Meliha Pravdić razgovarala je s autorom u emisiji Krug 2 za Radio Beograd 2. Emisija dostupna na linku.

Milan Rakulj razgovarao je s autorom za Nezavisne novine – link.

Vijest o nagradi i izjava dostupni su na ovom linku (video).

Glas Srpske takođe je objavio detalje o nagradi „Slavitude“ (link).

Sofija Popović je razgovarala s autorom za portal Sinhro.rs

GROBLJE DUŠEKA NA NADUVAVANJE

   Tako je na kraju svake sezone i stari Rikardo G. je to dobro znao. Čistio je istu plažu četrdeset šest godina i navikao je na brdo opušaka, izgubljene sandale, pokidane kutije keksa i sladoleda, poneku minđušu ili sitniš što se krišom otkotrljao iz novčanika, slomljene sunčane naočare, srču pivskih flaša koju će more već izvajati u nešto što će djeca vriskom proglašavati za smaragd ili rubin, čepove i zgnječene flaše, već izblijedjele tube krema za sunčanje, pakovanja lijekova protiv glavobolje i dijareje, odrvenjenu koru nara, perlice što su krasile nečiji bikini, tu i tamo neki zaboravljeni peškir i kakvu šahovsku figuru čiji vrh jedva viri iz brdašceta oblutaka. Sve je uvijek isto, mislio je stari Rikardo G. Ljudi su veličanstvena bića sposobna za čudesne stvari, ali više od svega oni su mašine za pravljenje smeća. Mijenjaju se samo količine i robne marke. Nekad je bilo više oglodanih klipova kukuruza, sad je više omota od korneta. Nekad je više bilo losiona od kojih koža tamni, a sad pomadica koje od sunca štite kožu, kosu, nokte. Nekad je nailazio na termos-boce, ali nema ih više. Zato je ambalaža coffee to go na svakom koraku. Navikao je Rikardo G. na sve to, na ulogu neupadljivog sporednog svjedoka evolucije.

   Ipak, postoji jedan djelić žala, žalovit i magičan i prepun neispričanih priča, koji starog Rikarda G. iznova iznenadi, obraduje i sneveseli jednovremeno. Na taj komad kopna vjetrovi i struje svake godine nemilice istovaraju lešine dušeka na naduvavanje. Kad čišćenje tog dijela plaže dođe na red, Rikardo G. sjedne, zapali cigaretu i počne da plače. Gleda te odbačene i nasukane tvorevine plastike i gume, šarene kao karnevalska povorka. Posmatra ih dugo, jecajući. I uprkos vodnjikavom, suznom pogledu, on vidi kako su se na nekom od njih voljeli neki ljudi, vidi kako su, rvajući se sa nekim vazdušastim naramenicama, dječaci zadirkivali jedan drugog, kako su uz pomoć naduvanih jastuka djevojčice naučile da plivaju. Vidi ih jasno kao da su ispred njega, vidi sav taj život, ta tijela, čuje kikot i škripanje suvog dušeka i dozivanja i nadimke. I plače, Rikardo G. a ne zna tačno zbog čega. Može biti da stari Rikardo G. plače zbog ljubavi koja ga iznenada preplavljuje svake godine na groblju dušeka na naduvavanje. Ako je tako, možda mu zaista ne preostaje ništa drugo nego da plače, jer šta star čovjek da čini s tolikom ljubavlju?

* Iz zbirke „Nostalgija za nepostojećim“. Objavljeno u „Novinama“ br. 8 IK Imprimatur.