KRATKA PRIČA „KONTRA SUNCA“ U ČASOPISU „POLJA“

   Bio sam možda treći ili četvrti osnovne kad su me zajedno sa ostalom djecom iz razreda spakovali u rasklimani minibus rđave boje koju su svi iz nekog razloga nazivali crvenom. Pametna glava iz komiteta nezapamtljivog imena je smislila: ako su premali za Omladinsku radnu akciju, barem su stasali da beru jabuke i lješnike. I kruške. I sve što treba da se bere.

Tog jutra bilo je neobično toplo; ljeto je još pokazivalo mišiće. Pred sami polazak sa parkinga ispred Doma sportova, majka me povuče u stranu i pomalo zavjerenički reče:

   – Biće ti muka ako te opali sunce u autobusu.

   – Znam – promucah.

   – A znaš li gdje ideš?

   – Neka Čelaruša, plantaža voća – odgovorih zbunjeno.

   – Ne pitam te to, nego na koju stranu svijeta.

   – Nemam pojma.

   – Naravno da nemaš! Ništa ti ne znaš o stvarima koje mogu da ti koriste u životu!

Pogledala me sažaljivo, brižno i razočarano u isti mah, pa dodade:

– Vidi, sine… Ako sunce izlazi na istoku, a ti putuješ na sjever u prijepodnevnim satima, hoćeš li sjesti na lijevu ili na desnu stranu autobusa?

Siguran sam da se graja sa parkinga čula barem sto metara dalje, možda i do Save, ali ja sam se obreo u tišini kakvu može da iznjedri samo jedna stvar na svijetu – pitanje na koje ne znaš odgovor. Pitanje je ličilo na ona iz knjižice Zanimljiva matematika, koju sam dobio za sedmi rođendan. Ko djetetu kupuje takve poklone? Uprkos obećanju koje je davao naslov, ništa u njoj mi nije bilo zanimljivo. A dao sam joj šansu. Možda u dva ili čak tri navrata. Posljednji put preturao sam samo po zadnjim stranicama na kojima su se nalazili odgovori. Uglavnom su izgledali tako prosti ti odgovori. Prosto da te obuzme stid.

Vidjevši, valjda, da sam se umusio i postidio, stara se blago osmijehnu i reče:

   – Upamti, sine, uvijek sjedi kontra sunca!  

Ni danas nisam siguran da li mi je nakon toga mahnula dok sam se trapavo pentrao u konzervu na točkovima ili je tek rezignirano odmahnula. Mala je razlika između mahanja i odmahivanja mladom oku. Na koncu, od mahnuti do odmahnuti je tek majušni od.   

   Kako bilo, to je bila sva teorijska obuka. S godinama sam teško uhvatljivu pouku prokljuvio kroz praksu. Putovalo se sa odredom izviđača u Konjic, sa ronilačkim klubom u Lošinj, sa šahistima u Doboj, s ekskurzijom u Boku. Prije svakog putovanja već sam znao gdje treba da sjednem kako mi, barem veći dio puta, sunce ne bi išlo u lice.

Nikad nisam imao priliku da se pohvalim kako sam uklavirio caku. Čak ni onda po povratku iz Čelaruše kada sam, doduše potpuno slučajno, izabrao pravu stranu kotrljajućeg rđana. Razlog zašto sam prisutne ukućane uskratio pobjedonosnog hoda podjednako je tužan i komičan. Naime, niko nam tamo nije rekao da je dozvoljeno ponijeti kući voća koliko stane u jednu vrećicu. Zato sam, umoran i durljiv zbog cjelodnevnog rintanja, odlučio da naplatim svoj rad, pri čemu sam, ako dobro pamtim, prekršio po stavku iz pionirske zakletve i Božjih zapovijesti. U čarape dokoljenke natrpao sam lješnike koji su se na putu do autobusa spustili skroz do tabana, podbadajući, bockajući i žuljajući do suza. Do izlazne kapije Čelaruše, gdje sam saznao da sam ih uredno mogao ponijeti u kesi, već sam uveliko hramao kao veteran Solunskog fronta. Tad je bilo kasno da se prizna sramotan čin.

Stid sa parkinga od toga jutra vaskrsnu i natjera me da u tišini otrpim glupost i lakomost.

U stan sam, umjesto sa šampionski podignutim rukama, ušao podvijenog repa, vidno šepajući i sa bolnom grimasom na licu. I kao da to nije bilo dovoljno, mati je održala jedno od svojih predavanja. To predavanje bilo je jasno i glasno (još kako!) i uopšte, bilo je sve samo ne misteriozno i zakukuljeno kao lekcije iz Zanimljive matematike. A opet, stid me obuzeo i treći put toga dana. Bučan, opipljiv stid. Na kraju, da bi malo ublažila čitavu stvar, mati stavi obloge na moje noge i reče kako će napraviti najslađi kolač od lješnika koje sam mukom prošvercovao. O rasporedu sjedenja u autobusu i mučnini u vožnji nismo govorili.

Ni te večeri, niti ikada više.

   To jutro bilo je nalik na ono kad su nas ukipali u bus za Čelarušu. Imali smo rančeve na leđima, poneku skrivenu suzu pod kapkom, autobus je bio rđava krntija, a naokolo su graktali roditelji i rodbina.

  – Ajmo, ajmo, junaci, šta ste se ukipili – podbadački uzviknu uniformisani vođa puta, pa dodade – neće se rat sam od sebe voditi!

Nisam znao kuda nas voze. Znao sam samo da idemo negdje na liniju.

Bez razmišljanja sjeo sam u prvo prazno sjedište. Pogledao sam kroz prozor ka nebu. Oblaci su bili niski, debeli i mračni. Onda sam pogledao u majku i mahnuo joj. Ili sam možda samo odmahnuo.

Svejedno je gdje danas sjedim, pomislih.

Na koju god stranu, sigurno je kontra sunca.

* Priča „Kontra sunca“ objavljena u časopisu „Polja„, novembar-decembar 2020. dio je zbirke priča „Monument„.

VIDEO – PRIČA „PREŽIVJELI“ IZ ZBIRKE „MONUMENT“

Berislav Blagojević čita priču „Preživjeli“ iz nove zbirke kratkih priča „Monument“.

„LIMNOLOŠKO PITANJE“ I „SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA“ U POVELJI

LIMNOLOŠKO PITANjE

Ne mogu više, reče žena i dodade tiho: ponestaje mi snage. Čovjek ćuti i gleda u zaobljene vrhove kućnih papuča. Moraš mi se pridružiti, ne mogu ovo sama, tiho nastavi žena. On i dalje gleda u polukružnu liniju papuča i na trenutak mu se ona učini kao jezerska obala. Ti si kao davljenik u jezeru, opušten i nijem, reče žena. Ali čak i u vodi, pretežak si. Počinjem i ja da se davim, gotovo uzviknu. Potom ga pogleda, uze ga za ruku i reče: nikad nećemo stići do obale ako mi ne pomogneš. Čovjek uzdahnu ne skidajući pogled sa papuča, a onda upita: kako se zove jezero?

SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA

Čuješ li kako pucaju? Zemlja podrhtava, trese se, reče dječak. Kao da plače. Starac ga zabrinuto gleda, osluškuje i čuje – zatišje. Ne čuje se ništa, odgovara mu. Artiljerija ne tuče već sat vremena, možda i duže, bodri ga starac. Ali ja i dalje čujem paljbu, uporan je dječak. Izdaleka, reče izvijajući glavu tako da uho uperi ka otvorenom prozoru. Kao jeka. Ih! Jeka izdaleka, veliš, nasmiješi se starac i pomilova unuka. Potom se uozbilji, stavi kažiprst u lijevo uho i načini nekoliko brzih gore-dole pokreta cijelom šakom. Onda potvrdi: ništa se ne čuje. Sigurno ti još bruji u glavi od pucnjave. Starac pogleda kroz prozor i vidje ratom ispražnjene ulice i treperenje vazduha iznad asfalta jednog poznog junskog dana.
Tog dana, u hiljadu četiri stotine i kusur kilometara udaljenoj Rigi, sahranjivali su Mišu Talja. U raku su, umjesto grumenja zemlje, bacane šahovske figure. Ta jedinstvena simfonija počasnih plotuna odzvanjala je nadaleko. Trebalo je nešto više od sat vremena da eho udaraca crnih i bijelih drvenih topova u kovčeg doputuje kroz vazduh do malog bosanskog grada. Ali ipak je stigao, u vrijeme primirja kratkog daha, taman da ga dječak čuje. Makar mu starac nije vjerovao. Premda ni sam sebi ne vjeruje, danas, gotovo trideset godina kasnije. Posmatram svoj odraz u prozorskom staklu: ista glava i iste uši, ali dječaka nema. Odavno se odmetnuo u nešto nalik na čovjeka. Tek, tišina ranog jutra ispunjena je nejasnom sumnjom i mišlju o tome da još nedovoljno opoganjene djetinje uši mogu da čuju i ono što se ne može čuti.

* Časopis „Povelja“ br. 1/2020, str. 18-19.

PRIČE „JEDNOG DANA“ I „LUGAREVO VRIJEME“

JEDNOG DANA

Jedan pas i jedna mačka dugo su bili nerazdvojni. Otkad je mačka nestala, pas u šetnji uporno vuče na jedno mjesto. Vlasnik ga pušta da njuška. Pas uzdiše, udiše, dugo srče miris. Potom produžava. I tako nedjeljama. Kao neki čudni ritual. A onda je jednog dana naprosto prestao da vuče na to mjesto. Jednog dana, pomisli vlasnik psa, biće divno ne morati koristiti tu neuhvatljivu vremensku odrednicu. Jednog dana… Jedan pas i jedna mačka. Jednog dana.


LUGAREVO VRIJEME

Lugar Matija život je proveo u šumi. U brvnaru na samom rubu šume došao je iz doma za siročad kao petnaestogodišnjak. Odatle je kretao u svakodnevne obilaske prilikom kojih je upoznavao ćudi prirode, posmatrao kako se smjenjuju doba i kako vegetacija mijenja garderobu. U toj brvnari naučio je slova, ne bi li mu poneka knjiga odagnala samoću i strah. Tu je tražio prave riječi da opiše zvukove kojim uzdiše šuma, a kad ih nije pronalazio on ih je izmišljao. Riječima kao što su jelotres ili bukvopuc, pokušavao je da označi zvuk kada izvaljeno stablo jele uz lomljavinu okolnog granja i šiblja tresne o zemlju, ili kad bukva puca od hladnoće, pa se raspukne poput prezrele dinje. U toj brvnari znao je budan dočekivati zoru, ali uvijek znajući koliko je sati: premda je slavuj bigeljisao takoreći cijele noći, zeba se oglašavala između pola dva i dva, od dva do pola tri pjevušila je crnoglava grmuša, nakon nje prepelica, pa od tri do tri i po ćurlikala je grmuša crvenotrbušna, poslije nje su se javljali kos, pa sjenica…
Gleda u lijep svjetlucav sat koji su mu darovali povodom pedeset godina službe. Potom mu pogled skreće na šaku i kofer koji ona pridržava. U njemu je sve što posjeduje. Rekli su da mu u staračkom domu ništa neće nedostajati. Možda je to istina, pomisli lugar, ali tamo nema ptica. Sve češće ostajem budan cijele noći, čak i onda kada ne moram. Staračka nesanica, reče u sebi. Kako ću znati koliko je sati, kad tamo gdje me šalju nema ptica? Nijedan sat to ne može da nadoknadi. Nema tog monotonog kuckanja koje može da nadomjesti prepoznatljiv, ali vječito nov i drugačiji pjev. Zastaje i ponovo pogledava na sat. Ovaj sat ne mjeri vrijeme, pomisli. On samo prati otkucaje tempirane bombe u mojim grudima. A kad mi srce konačno pukne za šumom i silnim životom u njoj i on će stati. Jedino što mi daje utjehu je pomisao da kad nikoga od nas više ne bude, kad se sve ure svijeta umrtve i stanu, neka sjenica će negdje početi cvrkut pred zoru.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“.

KRATKE PRIČE „IZLAZ“ I „KONCEPT RECIKLAŽE“ U „POVELJI“

IZLAZ

Kako ne razumijete, uzbuđenim glasom žena se obrati doktoru. Potom nenadana tišina. Oči ispraćaju na put dvije nečujne kapljice. Jedna, koju vidi žena, skliznula je kao niz tobogan iz vrećice u cijev koja vodi do ruke pacijenta. Drugu, koju vidi doktor, Zemljina teža sporo je teglila niz udolinu između obraza i usta žene. Ne umire samo tijelo, reče ona mirnijim tonom, ali glasom u kome i dalje drhti nemir. Svako umiranje je mnogostruko, zato toliko boli. S njim će ponovo umrijeti i oni davno upokojeni koje možda još samo on pamti. Sve što je vidio, okusio, zapamtio… Sve. U nepovrat će otići čitav svijet: i kudravi pas iz njegovog djetinjstva i fasade zgrada koje više ne postoje i uvojak prve simpatije i priče prababe o prohujalim vremenima i ljudima. Žena duboko udahnu, pa sporo i tužno slegnu ramenima. S njim će otići i dio mene, reče. Ona ja kakvu je on volio. Možda će nestati baš ona prava ja, a ne ovo što preostaje, ovaj zaostatak, krnjetak što stoji pred vama.

Doktor ćuti, ne gleda u ženu. Ne gleda ni pacijenta. Posmatra znak iznad vrata, strelicu i napis „IZLAZ“. Dođite, ispratiću vas do izlaza, konačno reče s neskrivenim olakšanjem. Blago vama, doktore, uzvrati žena tiho. Potom se okrenu i uputi još jedan pogled ka bolesničkom krevetu. Vi još vjerujete da postoji izlaz.

Izlaz

KONCEPT RECIKLAŽE

U naselje gdje živi gospodin D kontejneri za reciklažu su stigli prije desetak godina. Njemu, pripadniku ostarjelog iščezavajućeg knjiškog plemena, koncept reciklaže bio je potpuno jasan: potreba da se zaštiti priroda, da se smanji količina otpada kojim čovječanstvo nemilice zatrpava sve. Sve oko sebe. Sebe. Gospodin D je revnosno i pedantno odvajao plastiku, metal i staklo u svom domu, a potom ih odlagao u odgovarajuće kontejnere. Ali sa papirom je imao veliki problem. Znao je da se recikliraju ne samo ceduljice na kojima su ispisani spiskovi za nabavku ili kartonske kutije u koje se pakuje pica, već i knjige. Stare, relativno nove knjige, neželjene, poklonjene, nedočitane, pohabane, klasici, stručna literatura, studije koje je pregazilo vrijeme, književni časopisi, novine, raskupusane knjige, slavljene, prećutkivane, zaturene. Znao je gospodin D da sve to završava u nekim golemim presama gdje se skašeni miješaju Gete i lokalni pjesnik, u nekim bazenima sa hemikalijama koje izjedaju nečije napisane misli i nište osjećanja nekoć pretočena u riječi. Svaki put bi se stresao od pomisli na reciklirani toalet papir ili ubruse. Uprkos razumijevanju koncepta reciklaže gospodin D do smrti neće uspjeti da prihvati mogućnost da se nos briše Dostojevskim, prosuta kafa Kafkom, ili da se stihovi Kavafija opogane u toaletu na nekoj benzinskoj pumpi.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“