LEPTIRICA I SIDRO

Vrijeme tako sporo prolazi da je pauku pošlo za nogama da svoje složeno tkalačko umijeće prikaže na uspavanim kazaljkama. Sekundara se, istini za volju, i dalje derviški vrti, ali čini se da za nju ne mari ni pauk, ni onaj štrkljasti izdanak mehanizma koji prikazuje (pr)otekle minute. Isprva se čudio prisutnosti paučine na živom časovniku, ali onda je pomislio kako i sjećanja živog čovjeka može da obavije mrenasta kukuljica, čineći ih nedostupnim ili barem maglovitim, nejasnim i polustvarnim. Nije u ovoj spoznaji našao ni objašnjenje ni prstohvat utjehe, ali nikakvu zebnju zbog toga nije osjetio. U tom trenutku učinilo mu se da je istovremeno sve moguće i nemoguće. Jer, ako je mogućno da se paučina prostre po izrezbarenim kazaljkama, onda je moguće i da maleno sidro, nehajno prikucano na zid tik (tak!) do sata kako bi podsjećalo na posjetu nekom od mnogih primorskih gradića bez osobitih turističkih motiva, ne predstavlja ništa drugo nego dvije posvađane udice koje su jedna drugoj okrenule leđa. Ipak, ova tiha razigranost unutar lobanje, premda zabavna i donekle poetična, nije potrajala duže od osmine kruga one čigre na zidnoj uri. Razlog za to je toliko očigledan, koliko i budalast: sljubljujući u jednoj misli riječi sidro i udica odjednom je osjetio nelagodu uzrokovanu užasnom mogućnošću izbora koja ne nudi razrješenje i ne mijenja suštinu situacije u kojoj se našlo prosječno ljudsko biće – usidriti se na dnu ili biti upecan?

Leptirica koja je u tom času cikcakasto uletjela u kadar njegovih vodnjikavih očiju (u kome je još bio zumiran stari zidni sat) kao da je lepetom odagnala dilemu, pa mu se namah povrati onaj osjećaj kako je sve i moguće i nemoguće. A ako je već tako, pomisli, onda je do čovjeka, odnosno, do one već ubajaćene poštapalice o čaši koja je napola puna ili napola prazna. Pogledom slijeće na čašu pored sudopere. Potom tromo ustaje, uzima čašu i njom poklapa leptiricu što je na časak zastala da, može biti, dođe do daha. Baš tako, jer otkud on zna da li je ona mlada i puna snage ili stara i zadihana poput njega. One su ljudima sve iste; nasrtljivice što se muvaju (novi proplamsaj u lobanji: ako se muve muvaju, onda leptirice, možda, leptiraju?!) oko lampiona, revnosne prenositeljke polenskog alergena; moljačaste porodilje koje potomstvo ostavljaju u posudama s rižom. Najprije žustar zamah krilcima i uzlet, potom nekoliko čujnih udaraca u staklene zidove, a zatim jedva primjetan titraj što nagovještava mirenje s neizbježnim krajem. Predstava životnog ciklusa u svega par trenutaka. A svršetak predstave je uvijek isti, čak i za one koji žive pod staklenim zvonom. Ipak, leptirica neće skončati u zatočeništvu. Pustiće je kroz balkonska vrata za koji minut, čim završi s ritualnim proklinjanjem prostate u toaletu i ispijanjem jutarnje doze pilula. Kiselkasto se osmijehnuo na pomisao kako je on u očima leptirice zapravo bog. Bog, koji je možda samo nekoliko nedjelja daleko od proučavanja uputstva za korištenje pelena za odrasle. Ali, nije li tako oduvijek? Zar čovjek nije nepopravljivo satkan od niza oprečnosti, dobročinstva i zloće, ružnoće i ljepote, moći da leti ili kroti rijeke i potpune, iskonske bespomoćnosti nalik onoj od koje su drhtala naga tijela crtača grafita u Altamiri? Obrni-okreni, čini mu se da je tako: mi smo čudan amalgam durljivih kontradiktornosti što jedna drugoj okreću leđa. Poput onih udica spojenih da čine sidro. Da, biće da čovjek nije ništa drugo do sidro. A zna se kakav je usud sidra.

Prerano je ustima primakao šolju čaja i naočare očas poprimiše izgled januarskog prozorskog okna. Obnevidjevši na trenutak, on se prepusti spontanoj igri asocijacija i započe da sastavlja spisak važnih događaja u njegovom životu što su beznadežno zalijepljeni uz riječ prerano: prerano je ostao bez Marte, prerano je otišao u penziju, prerano ustaje… A otac? Da li je majku i njega prerano napustio? Nije ovo, dabome, prvi put da razmišlja o tome, ali obično bi se dumanje završilo na jednom od krajeva skale od da, ostavio nas je prerano, do za odlazak takvog čovjeka nikad nije prerano. Istina je, kako to i biva, negdje na sredini. A ona ga sad, nakon toliko godina, udostoji svoga prisustva i ponudi mu putokaz za treći, najrjeđi put – otac je otišao na vrijeme; dovoljno rano da im život još više ne ogorči, ali i dovoljno kasno kako bi osmogodišnjak mogao da razazna i upamti ljepljivi zvuk ciničnog osmijeha, ubjeđivački izraz lica lažova i smutljivca i nečujni plač povrijeđene žene.

Otišao je na vrijeme, izusti tiho, dok je gurkao odmagljene naočare ka korijenu nosa. Zatim žmirnu nekoliko puta, kao da ga je neko iz tame naglo izveo na osunčani proplanak, i prvo što je ugledao bila je krilata zatočenica u čaši. Učinilo mu se da njene oči, vješto nacaljene na čelo, pilje preko dvije tanke antene direktno u njega. Kao hipnotisan, nagnuo se naprijed kako bi se približio čaši, pri tom umalo nezaoravši bradom o sto. Godinama je bio lišen istraživačkog svraba, da bi ga sad, potpuno neočekivano, zagolicala najobičnija leptirica. Prokletstvo nekoga ili nečega običnog i jeste u tome da ostaje neprimjećeno. Međutim, u slučaju leptira-lovine, biti neupadljiv ne predstavlja ništa manje nego preduslov za ostanak u životu. Premda, kad se izbliza pogleda kroz dioptrijske okulare, leteće stvorenjce u stakleniku je sve samo ne obično i neugledno. Pažljivo odabrani pastelni tonovi koji ne privlače pažnju iscrtani su majstorski povučenim linijama što oponašaju životonosne vene i žilice bjelogoričnog lista. Tanane noge, pogodne za slijetanje i (po potrebi) koračanje, pripijaju se uz tijelo prilikom uzleta brzinom koju točkovi aviona ni u dalekoj budućnosti neće postići. Glava, takođe sva u kamuflažnom ruhu, opremljena je najistančanijim osjetilima, sofisticiranom opremom za detekciju hrane i predatora. Ovako zagledanom, leptirica mu se učini savršenom. Ali, ako je zaista tako, onda je savršenstvo zapravo u običnosti. Uzdahnu, ponovo naštima naočare što su malo skliznule, pa pomisli kako je barem jedno sigurno – živimo u svijetu čuda. Jer, ma šta mislili o životu, čudo je zagarantovano. Čudo je ako je postanak života božje djelo, čudo je ako je posljedica igrokaza aminokiselina, čudo je i ako je za sve oko nas zaslužno mutiranje nekog gena, a čudo je i ako smo proizvod eksperimenata bića iz dalekih zakutaka vaseljene. Čudo je što on o svemu tome razmišlja dok posmatra već pomalo umornu leptiricu. Čudo je što se baškari u eri sisavaca i ima privilegiju da koristi mozak za maštarije dok gviri u utamničenog insekta. Čudo, jašta, jer da je kojim slučajem živ u eri insekata (a ona će doći!) uloge bi bile zamijenjene. Ta mentalna slika ga prenu iz misli i on dlanom začepi otvor naopako okrenute čaše i zaputi se laganim korakom prema balkonu. Tamo je, pošto je tri puta duboko udahnuo, okrenuo čašu i sklonio koščatu ruku.

Leti, čudo malo savršeno, leti, reče dovoljno glasno da isprovocira ljubopitljivi pogled komšinice. Leptirica, nesigurno kao da je upravo probuđena iz anestezije, zaleprša krilima i ode. Dolje, čekao je svijet čuda kojeg nije bila svjesna.

(Odlomak)

* Objavljeno u Bosanskoj vili br. 73-74, oktobar 2018.

Advertisements

TEMELJ

Bilo bi pretjerano porediti ono što osjećam svaki put kad stanem ispred tih vrata sa ushitom kakav mora da je obuzeo ser Hilarija i šerpu Tenzinga te 1953. godine. Ipak, vjerujem da su moje emocije slične onima kakve su imali svi oni koji su nakon ove dvojice pionira stigli do vrha Himalaja. Jer samo nekolicina (pomišljam kako u širokom luku treba zaobići riječi poput „odabrani“ i „izabrani“, te škakljive termine s neskrivenim mitskim i religijskim potencijalom) je zasjela na krov svijeta, baš kao što je mali broj onih kojima je dozvoljen prolazak kroz široka drvena vrata depoa. No, nije tek puko pripadanje grupi probranih ono što povezuje njih i mene. Prije će biti da je to jedinstvena nagrada – prilika za drugačijim pogledom na svijet. Da, to je taj osjećaj, onaj koji preplavi čovjeka kome je data mogućnost da na stvari gleda iz drugog ugla. Manje je bitno da li je taj čovjek visoko, među oblacima i s pijukom u ruci, ili je dolje na temelju, sa smještajnom signaturom ispisanom na ceduljici.

Kad uđe u magacin, bibliotekaru, eto, i ovakva poređenja padaju na pamet. Smješkam se na primisao da izjednačavam vrhunac i dno, ledene litice i prašnjave police, da kao od šale ništim više od osam i po kilometara koje nas dijele. I zaista, razlika u visini je nevažna ako se uporedi s razlikama u širini i dubini. A desetine, stotine hiljada knjiga koje me okružuju nude upravo širinu i dubinu. One će, ma šta da izmisle naučnici-futuristi, ostati najsavršeniji vremeplov i posebna dimenzija postojanja. Krhke i ranjive, a opet zaprepašćujuće otporne, knjige su dugotrajni i nezamjenjivi spomenici ljudskoj mašti, ljubavi, uvjerenjima, strahovima, inventivnosti, nadanjima… Iste sekunde kad sam pomislio na nadanja, čuo sam kolegicu Nadu kako žustro dodaje:

   – To se ne odnosi samo na knjige, već i na časopise! Kao da to svi zaboravljaju i periodike se sjete samo – periodično! –

Ha-ha-ha! Moj se grohot u trenutku utopi u tone starih novina što me okružuju, kao u spužvaste zidove tonske kabine. Osjetio sam blagu postiđenost zbog iznenadnog ataka smijeha, jer znam da je u pravu. I premda je stid brzo iščilio, rumen na jagodicama se potkazivački zadržala. Srećom, u depou sam bio sâm. Ali ne i usamljen. I ne mislim samo na onu tačnu, ali od upotrebe odveć iscufanu istinu da čovjek nikad nije usamljen ako su mu pri ruci knjige. Sa mnom su, na neki začudan način, mnogobrojni tvorci ovih knjiga i članaka, knjigovesci, štampari i knjižari, svi oni koji su ih dodirivali, listali i čitali prije mene, oni što su ih prikupljali, prenosili i ulagali na police, oni što su podvlačili citate i na marginama komentarisali pročitano, oni što su darovali knjige bližnjima („Bratu Mihajlu za srećan povratak sa fronta, tvoja sestra Olivera“), oni što su te knjige kasnije poklanjali bibliotekama, oni što su vlasništvo nad njima određivali udarcima pečata: Srpska čitaonica u Banjoj Luci; Narodna biblioteka Kralja Petra I Velikog Oslobodioca; Narodna biblioteka „Petar Kočić“… Svi su oni tu, tumaraju u lavirintu depoa, mada ne uvijek istovremeno. Šapuću iza rafova, dobacuju iz prašinastih zakutaka, tiho pjevuše pregledajući listine zaboravljenih muzikalija, a nije rijetkost da kakav skrajnuti pisac bez ustručavanja zamoljaka: uzmi moju knjigu, nećeš se pokajati! Ponekad prozborim koju s nekima od njih. I to na jezicima koje poznajem! (Psssst! Ne širite dalje ovu ispovijest!) Kraj ognjistaNedavno sam tako na tečnom francuskom upitao Šarla Vagnera, ne misli li da je istinsko čudo što je izdanje prevoda njegove knjižice „Kraj ognjišta“, inače žigosane rukom arhivara Srpske čitaonice, preživjelo do danas. Gospodin Vagner, pomalo uštogljeno odjeven prema modnim postulatima s početka dvadesetog vijeka, kratko odgovori: Mesje, ja ne mogu da prestanem da se čudim što je to djelo prevedeno na Vaš jezik još 1922. Pomislio sam kako bi bilo zgodno da ga obavijestim o preseljenjima bibliotečkog fonda, o strašnoj paljevini knjiga za vrijeme Drugog svjetskog rata, o zemljotresu iz šezdesetdevete i raseljenim knjigama pod šatorima, o… O, imalo bi štošta da se pripovijeda gospodinu Šarlu, ali njegove u znak čuđenja izvijene obrve me prenuše. Nije to njegovo breme, njegovo nasljeđe.

   – Nasljeđe! – viknuh i gotovo se udarih u čelo. Upravo sam se sjetio da knjiga po koju sam došao ima veze sa nasljeđem. Premda nerado, ipak moram priznati da se često predugo zadržavam ovdje, na temelju. Siđem sa signaturom ili dvije, a ostanem dva sata. U trenu se izgubim u nepreglednim prostranstvima skučenosti magacina. Dosta zabušavanja! Neonka i ja uskladili smo žmirkanje i sve se čini još više žuto i okerasto nego što doista jeste. Na ceduljici je napisano: O Matici srpskoj danas, Novi Sad, 1945. Uzimam merdevine, postavljam ih između rafova. Penjem se sporo, pomalo klackavo. Nisam siguran da li su ljestve nestabilne ili mene hvata vrtoglavica (naravno, zaboravio sam da doručkujem).

Matica„Ko su bili stvaraoci Matice? Sem jednog, bili su to ljudi koji su pred sobom imali tezgu, a za sobom gvozdenu kasu sa novcem i trgovačkim knjigama. I ti trgovci su nosili san o nauci, o knjigama koje nisu trgovačke, o prosveti za narod po selima i po pustarama. Bez svađanja, složno, probiše ti trgovci zazidana vrata, pustiše svetlost…“ Dok čitam tekst Isidore Sekulić, stalno mi u misli svraćaju trgovci, darodavci Srpske čitaonice i one fotografije stare Banjaluke. Nedavno sam pukim slučajem pronašao knjigu koju je Srpskoj čitaonici poklonio trgovac Jovo Surutka. On i njemu slični gradili su temelje, a ja, blesav u neznanju, samo sam se zacerekao na pomen njegovog prezimena!

Surutka„Velika ustanova treba da ima veliki i otmen život. Jedna od zabranjenosti u velikom životu, to je svađa. Veliki život dodaje, pokreće, diktira narod, večiti zidar na temeljima. Na ekonomskim sektorima kreću život oni koji ekonomiju osvežavaju; na književnom sektoru oni kojima je knjiga hleb i vazduh. Za veliki život treba strast i vrelina kolektiva.“ Istinu govorite, poštovana Isidora! Živu istinu!!

   – Kolega! Kolega, da li si dobro?! – Nada se usplahireno nadvila iznad mene.

   – Jesam… Malo me boli glava. Čitao sam… –

   – Nije ni čudo da te boli! Pao si sa ljestava! Sreća pa sam naišla –

   – A Isidora? Surutka? – upitah zbunjeno.

   – Kakva surutka? Koliko sam ti puta rekla da ne čitaš na ljestvama? Mogao si da pogineš! – reče Nada brižno i prijeteći u isti mah.

   – Ne brini… Na koncu, postoje mnogo gluplji razlozi za susret sa smrću od čitanja i knjiga, zar ne? – odgovorih pridižući se i treskajući prašinu sa košulje.

Iza police, kao iza kakvog šarenog paravana, Isidora i Jovo su se još dugo smijali.

* Objavljeno u Tematskom zborniku „Srpska čitaonica u Banjaluci“, str. 17-19.

LOVOROV VIJENAC BORISA SPASKOG

Neke tajne ostaju neotkrivene godinama, decenijama čak, čekajući pravi trenutak da zaprepaste zagrižene zavjeraše ili rasplaču preživjele učesnike nekog tragičnog događaja. Ili da jednostavno nasmiju dokoni publikum. Dakako, ima tajni za koje zna svekoliki umreženi svijet, ali i onih za koje ne zna gotovo niko. Saznanje o postojanju ovih potonjih najčešće dugujemo pukoj slučajnosti i sasma nehajnom razotkrivanju. Tako je u jednom nedavnom intervjuu sada već vremešni i bolesni Boris Spaski otkrio sudbinu lovorovog vijenca koji su mu okačili oko vrata pošto je postao šampion svijeta (da, da… nekad su oni najbolji dobijali pravi pravcati vijenac od lišća pravog lovora) – dao ga je supruzi da ga koristi za kuvanje. Neki su prokomentarisali kako je to ponižavajuće za ženu, drugi su smatrali da je gest simpatičan, a siguran sam da je bilo i onih koji su matematičko-šahovskom kombinatorikom pokušavali da odrede broj prijatelja koji su im dolazili na ručak i koji su, jedući serviranu čorbu, srkali i djeliće velikog uspjeha njihovog domaćina. Kako bilo, učinilo mi se da ova crtica iz poodavne prošlosti sadrži klicu za neku priču, pa sam na papir zapisao mogući naslov: Lovorov vijenac Borisa Spaskog. Pregršt sličnih ideja i naslova gužva se u jednom izblajhanom rokovniku koji ima sasvim pristojne šanse da postane zgodno ukoričen Spomenar nedorečenosti.

Otprilike u vrijeme nastanka ovog naslova, naš pas je otišao. Zbrčkane genetike i bez truna pedigrea, on je od one vrste koja se podjednako voli radi privrženosti i tihe prisutnosti koliko  i zbog sitnih nepodopština i zadivljujuće tvrdoglavosti. Budući potpuno bezopasan, čak i pretjerano druželjubiv, nije bio vezan i mogao je da ode bilo kad i bilo gdje. To je i činio, ali nikad nije izbivao iz dvorišta duže od nekoliko sati. Zapravo, mislim da mu je rekord bio dan i po, ali to je bilo prilikom posebnih okolnosti prošle zime, onda kad su sva njegova čula, sem jednog razumije se, poklekla pred zanosnim mirisom lokalne ženke.

Tražili smo ga po okolnim ulicama, išli obodom atara i po nekoliko kilometara daleko, dozivali ga uprkos tome što smo vrlo dobro znali da se rijetko odazivao na ime, tačnije, samo kad mu je bio ćeif. Narednih jutara tvrdoglavcu smo redovno ostavljali hranu i mijenjali vodu, samo da bismo po povratku s posla zaticali netaknute posude i… tišinu. Potpunu, vakuumsku tišinu, mada je sve oko nas vrilo od života: ljudi su orali arhivskim primjercima Zetora, motorne pile svirale su prilično monoton hevi metal u šumi, a ovce su se neobično glasno horski oglašavale svaki put kad bi kakvo ljudsko biće prošlo blizu ograđene livade. Ali ništa od toga nismo čuli, jer naše su uši bile isključene za sve zvukove osim za jedan specifičan lavež i zveket kotrljajućeg šljunka pod njegovim šapama. Međutim, ova kalibracija sluha nije dala nikakav rezultat, jer niti se čulo njegovo lajanje, niti je klikere od oblutaka pokretao njegov trk. Ponekad bi nas prenapregnuti receptori u mozgu prevarili i mi bismo pohrlili napolje njemu u susret, ali tamo ne bi bilo nikoga. Osim one nesnosne tišine. I njegovih igračaka (dvije loptice, trobojni kanap s golemim mornarskim čvorom na jednom kraju i gumena Mini Maus lutka što skiči kad je stisnu) koje su, nakon višednevnog mirovanja, bile jedva vidljive u travi.

Čekali smo. Tišina da je uskomeša i na kriške nareže repom kao sabljom, igračke da ožive i zaigraju se, mi da ga ponovo zagrlimo. Čekali smo, smišljajući nemoguće odgonetke za tajnu njegovog odlaska.

A onda je jednog popodneva, ne bez doze fanatične odlučnosti i ubjedljivosti (kao da je znala nešto što ja nisam) u glasu, moja žena iznenada rekla: Vratiće se kad bude pun mjesec!

Neka druga priča završila bi ovako – probdio sam noć punog mjeseca i nekad pred svitanje naš pas se vratio i onda smo ga nahranili i on se sklupčao pod našim nogama dok smo pili kafu, smijali se i plakali. Ali, istina je da sam tu noć spavao mirnije i čvršće od svih prethodnih otkako je otišao. Iako bez umirenja savjesti, eto, jedna sramotna tajna je otkrivena. Tajna njegovog odlaska, međutim, još leluja kroz naše misli i razgovore.

Ujutro, vidjevši da se naš pas nije vratio, odlučio sam da vlastiti stid zakamufliram pričom o ljubavi, nadi, čekanju i, naravno, o tajnama. Uzeo sam rokovnik i ispod naslova Lovorov vijenac Borisa Spaskog zapisao rečenicu: Neke tajne ostaju neotkrivene godinama, decenijama čak, čekajući pravi trenutak da zaprepaste zagrižene zavjeraše ili rasplaču preživjele učesnike nekog tragičnog događaja.

  • Objavljeno u časopisu BOKATIN DIJAK br. 12, 2018

U OPROMAJENOJ SOBI

   U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa snom. Zimi, kad se ostaklica zacakli po vlažnim naklobučenim uglovima boje prezrelog grožđa i sagnjilih smokava, pir vjetra puni mijehove pluća onespokojavajućom studeni. S proljeća i ljeti, opet, jedva primjetni struj vazduha mikroskopskim kovitlacima zasipa nozdrve polenskim bombama najrazličitijih alergena. Tek, jesen bi mogla donijeti predah. Mogla bi, da nije njene poslovične turobnosti i mrgođenja (iznenađujuće nalik onom durljivog djeteta) i da je, kojim slučajem, on jedan od onih pomalo sumasišavših pluviofila što na prvi predznak hitaju ka kišonosnim oblacima raširenih ruku. Na nesreću, on ne voli kišu. Naročito jesenju, zbog čijeg kašnjenja presahle oranice odvajkada pišu žalbe nebu. Naročito ne voli jesenju kišu, dosadnu i hladnjikavu, onu za koju nikad nema spremne dovoljno dobre đonove.

U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa sobom. Jer, mnogo puta je na vlastitoj koži osjetio pogrešnost prastarog ubjeđenja da prisustvo plahovitog kretanja vazduha neizostavno donosi i bistrinu misli. Naprotiv, njegove misli gotovo uvijek su sirupasto mutne, kaljužaste, zatočene između uzanih zidova od nerješivih pitanja. A tamo gdje barem s vremena na vrijeme nema poneke skromne odgonetke, ne postoji ni preduslov za spokoj. Zato je nemiran i uzvrpoljen u skučenosti opromajene sobe, pokatkad mahnito se sudarajući s golemim upitnicima gusto razastrtim i u dužinu i u visinu, poput nepregazive prašume. Stalno vraćanje na životne raskrsnice i njihovo arheološki detaljno prekopavanje silno ga umara. Ipak, to ga ne obeshrabruje da kopa iznova, još dalje u sjećanje, još dublje po prašini prošlosti. U tim bespućima mogućeg a neostvarenog, mislio je, mora da se krije ključ sunovrata. Tamo negdje pokušavao je da nađe zagubljene uzde koje je nekoć nehajno ispustio, da dokaže upliv kakve nezadržive više sile kojom bi opravdao podvirepski mentalitet ili šeprtljavost u trenucima koji će oprostiti više-manje sve osim čarličaplinovskog samosaplitanja. U lavirintima minulog tražio je razloge za neoprostivu nespremnost na promjene, za neposjedovanje genoma kameleonske mimikrije u sebi. Međutim, sva nastojanja da pijukom misli iščeprka barem neki trag iz fosilizovanih pustopoljina prohujalog uvijek su završavala isto – propašću, jednako grandiozno sramnom pred njim samim, kao što bi bila i pred prepunim koloseumom. Jalovost ovih pohoda u prošlost čini ga razdražljivim, raspolućenim, pa čas za sve krivi sebe, a čas cijeli svijet. U jednom trenutku, pomišlja kako nigdje nije načinio pogrešan izbor i da svi drugi treba da nose pečate krivice zbog njegove obogaljujuće usamljenosti i čamotinje. Ali, već nakon par kratkotrajnih susreta gornjeg i donjeg kapka, čini mu se kako je zapravo on taj mračni princ ustuknuća, neupitni šampion u bježaniji od života. I tako danima, mjesecima, godinama, on nije kadar da se smiri u sebi, da sa sobom potpiše trajno primirje. Nije sposoban čak ni da kapitulira, da kaže dosta je bilo, ne mogu i ne želim više da se bijem.

U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa riječima. Propuh ih s užasavajućom lakoćom raznosi kao sjeme maslačka, one nepredvidljivo vrludaju, premeću i okreću se naglavačke, mijenjaju položaj i značenje. Fraze poput proći će nemaju isti smisao za njega u sobi kao za nekoga napolju, pod otvorenim nebom sportske arene, u školskoj klupi ili u separeu hotelske restauracije. (Bez sumnje, on je u godinama kad ove riječi ne predstavljaju utjehu, već izazivaju paniku i potiču užasavajuću tjeskobu.) On zna da njegovo tavorenje nikad neće proći i da će samo riječi, izgovorene i prećutane, gonjene bjesomučnom promajom proći kroz ključaonicu uz zlokoban fijuk. Ali nigdje neće dospjeti. Kao što nisu stizale ni ranije, kad je objašnjavao bez(d)ušnima, kad ih je molio, kad im se pravdao. I kad je pokušavao da piše pisma, kao onda kćerki, nikako mu nije polazilo za rukom da ustroji riječi u kakav-takav red. Zato je zbrdazdolisane polurečenice, krnjave odrone riječi i nepovezane fragmente osjećanja redovno gužvao i bacao (u improvizovanu košaru od napuklog stalka za kišobrane ili u skromnu četvrtastu peć zavisilo je od godišnjeg doba). Shvativši da riječi pod njegovom komandom više djeluju kao migoljeće jegulje, nego li ravne (ubojite?) strijele, odlučio je da da ih što manje koristi. Na njegovo nemalo iznenađenje, klimanje glavom, slijeganje ramenima, odmahivanje rukama ili povremeno prgavo pokazivanje srednjeg prsta pokazali su se kao sasma efikasno sredstvo komunikacije. Stvarao je sliku o sebi, postajao je slika. Sve više je postajao onaj što skuplja kartonske kutije i drvene gajbice, a sve manje bilo šta (ili bilo ko) drugo. I sve više je živio u slikama i sa slikama. Noćima je zurio u zid opromajene sobe od plafona do poda okićen letvicama s gajbica i kartonažnim komadima koji prikazuju nazive država i vrsta egzotičnog voća koje iz njih potiče. Ponekad je samo tupo i bez ikakvih primisli buljio u njih, a katkad su mu se, ipak, prikradale maštarije o gologrudim ženama sa plantaža Dominikane, ili o nevjerovatnim ekvadorskim krajolicima što u vidokrugu sljubljuju plažu i gorostasnu vulkansku kupu. Tada, u tim rijetkim trenucima maštanja i budnog sanjarenja, nakratko ga je ispunjavala čudna vitalnost. I samo tada je sa sigurnošću znao da još nije mrtav.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“, br. 2/2017, str. 37-39.

ERGASTULUM

Mračno je i vlažno dolje. Habitat svakako primjereniji gljivama, nego ljudima. Ali, to je u redu, jer u ergastulumu ne obitava čovjek. Roblje koje u njemu boravi i radi više je nalik primitivnijim sisarima. Krticama, na primjer. A tim beskorisnicima i štetočinama tek je mudrost i umješnost naprednih starorimskih umova podarila kakvu-takvu svrhu. Živi su da bi radili. Za dobrobit onih gore, razumije se.

Noćivali su u podzemnim soliterima, jer ergastulumi bijahu snabdjeveni izdubljenim rupama u zidovima u koje su se prljavi i smrdljivi prnjavci zavlačili kako bi počinuli.

M.D., nuždom priučeni viljuškarista i vlasnik neupotrebljivoergastulumg (i sada već prilično bajatog) magisterija iz istorije, upravo završava smjenu. Vuče ozeble noge, jedva susprežući glasnice da krikom ne obnaroduju bol što ga zvjezdasto žeže u donjem dijelu leđa. Otključava vrata garsonjere na šestom spratu zgrade čije je lice unakaženo čirevima od šrapnela i klima-uređaja. Zguren, pomalo tragikomično gura glavu u praznu studen frižidera i vadi okrajak tirolske salame. Dok lakomo eliminiše (upitan?) sadržaj ovojnice, razmišlja o Tirolu, prisjeća se mrvica njegove istorije i rovitosti njegove potonje podjele: kriza identiteta Nijemaca u Južnom Tirolu koji je pripao Italiji. M.D.-ov drug iz djetinjstva Darko završio je 1992. baš u Tirolu, u nekoj prekrasnoj zabiti podno Alpa čiji se naziv mučno kotrlja preko jezika i nepca balkanskog Slovena. I vjerovatno mu je identitet deveta briga. A sasvim sigurno ne jede tirolsku salamu koja ima neotarašljivu naviku da se opire digestivnom traktu.

Noć u provinciji Pannonia Inferior. Plam logorske vatre i sporadična vika legionara tek donekle odagnavaju mrklinu i jezivo hučanje što se širi iz okolnih šuma lužnjaka. Alatljike i oruđa u ergastulumu miruju, ali za paćenike sklupčane u zemljanom obitavalištu nema mira. Tanjušni, porozni pokrov nad jazbinom ne pruža gotovo nikakvu zaštitu od kiše i vjetra. Čak ni uterusi u koje su upuzali nisu suvi; vođena snagom gravitacije, voda nezaustavljivo migolji kroz tlo, klizi niz pore, pukotine i korjenčiće, obigrava oko oblutaka, da bi konačno aterirala na vratove izmoždenih goluždravaca. Jedan od njih, čekinjav i zdepast, jedva primjetno drhturi u skučenom improvizovanom dormitorijumu. Mrmori nerazumljivo. Ukućani u jami ne reaguju. Preumorni su da bi razaznali da li se njihov susjed moli ili bunca u groznici. A glad ih je toliko otupjela da im je potpuno svejedno da li će njihov sabrat u sužanjstvu izdahnuti do jutra ili će bogovi uslišiti njegove molitve i kakvim čudom donijeti spasenje svima.

Besanost u graničnoj provinciji je očekivana i iznad i ispod površine. Jer tu, nadomak logora, vrebaju divljina, nepoznato i onostrano, ne birajući žrtve – nevažno da li je to upravnik provincije Hadrijan, ili je to bezimeni stanovnik oveće rupe u zemlji. Zato utamničenik širokih ramena i niskog rasta nastavlja da šumori, tražeći zaštitu od Silvana, boga granica i čuvara međa. Lišen uvida u budućnost, ne sluti Silvanovu nemoć. Pomoć njegovoj sorti stići će upravo od onoga od koga se ona najmanje očekuje, od čovjeka, prezrenog Hadrijana koji će ukinuti ergastulume. Ali, do tada će proteći još mnogo godina. Hadrijan tek treba da naslijedi Trajana, čija je moć na vrhuncu pošto je uz pomoć Apolodora iz Damaska premostio Dunav. Do tada će, sve su prilike, usne što iz zemlje šapuću u noć zanavijek utihnuti predajući zemlji svoju rumen.

Noć južno od Save, na krajnjem obodu negdašnje provincije Pannonia Inferior. M.D. pokušava da usni. Uzalud. Premda bol u leđima jenjava, rat između stomačnih sokova i tirolske salame tek se razbuktava. Pristavlja vodu za čaj i sa police uzima knjigu o Starom Rimu. Prelijeće preko sadržaja: sve bitka za bitkom, životopisi vojskovođa, senatora i careva, uz poneku crticu o muzama, zamamnim boginjama ili građevinskim čudima. Kolika knjižurina, pomisli M.D., a u njoj tek dvije proširene rečenice o plebsu. O onima što su svojim rukama i kičmama hranili carstvo i kojima Rim zapravo duguje slavu i dugovječno pamćenje, ni toliko. Da li su sanjali da će tako biti? Da li su ljudi u ergastulumima imali ikakve snove, pita se M.D. skoro dva milenijuma kasnije.

Odlaže ukoričenu krnjavu i krvavu istoriju. Uzima novine od prošle nedjelje. Nije ih čitao do danas. Imao je za njih proteklih dana svrsishodniju primjenu: prostirao ih je preko hladnog sjedala viljuškara presvučenog vještačkom kožom ne bi li mu bilo toplije. Pažnju mu privlači naslov „Moj san“ i velika fotografija tamnoputog mladića. Ovaj prognanik iz Damaska uhapšen je u blizini Kladova, nedaleko od mjesta gdje se uzdizao Trajanov most. San mu je, kaže, da zauvijek pobjegne od rata, pređe Dunav i ode u Njemačku ili možda u Austriju. Novinar ga s neskrivenim potcjenjivanjem pita zna li on da je tamo hladno, da je klima drugačija od one u Siriji. Mladić odgovara da zna i uz polusmiješak dodaje kako mu ne bi smetalo da se nastani ni podno samog Grosgloknera u Tirolu. Tu se članak naglo završava, kao da se reporter-nadobudnik iznenada posramio. Na kraju novinskog stupca stoji ime novinara, ali M.D.-a ne zanima njegovo, nego ime mladog Sirijca. Još jednom pregleda pročitano, ali ne uspijeva da pronađe čak ni inicijale. Bezimen je, iako znamo da nije. Baš kao robovi Starog Rima. Mogao bih, pomisli M.D., do zore pogađati njegovo ime…

Neka se zove Apolodor, prošaputa i utonu u san.

* Objavljeno u kragujevačkom časopisu „Koraci“ br. 7-9, 2017. (str. 15-17)

„ZAŠTO PLAČEM SAD“ I „ZOVEM SE GAGARIN“

Zašto plačem sad, nakon toliko vremena?

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

Prvih dana mislila sam da ćeš se vratiti, da su te hirovitost i znatiželja odveli dalje nego što si uobičavala da ideš. Uostalom, imala si slobodu da odlaziš i dolaziš kad ti je volja. Poznajem mnoge koji nikad ne bi pristali na to, ali naš dogovor je bio takav. Ni pomisao na to da tamo negdje guraš nos u nečiju intimu nije mi teško padala. Sve ću ti oprostiti kad se vratiš. Bez ozlijeđene sujete, bez premišljanja. Onako, kako to rade oni koji vole. Tako sam mislila tih dana, pomno osluškujući svaki šumor, svaki lažljivi huk vjetra i trepet lišća.

Onda se u srčane komore, kao u balsku dvoranu, pompezno ušetala nevjerica. Ruku pod ruku s poricanjem. Nije istina da te nema, pomišljala sam i hitala da provjerim da li je mjesto na tebi omiljenoj stolici za ljuljanje upražnjeno. A tamo – praznina se njiše. Kezi se i odguruje nepostojećim nogama. Klonem, potom, ali taman kad osjetim nadolazeću bujicu, čvrsto sklapam kapke-kabanice ne bi li se odbranila od pljuska. Ne, nije moguće da nisi tu, ponovo čujem sopstveni glas. Otvaram oči i jurim do kreveta, do tog čarobnog mjesta gdje smo razmjenjivale nježnosti. Sve mi se čini da me zavitlavaš, da šćućurena tihuješ pod čaršavom s predumišljajem da me uvučeš u igru skrivača. Ne bi to bio prvi takav slučaj. Koliko sam puta zbog tvojih ludorija zaboravljala na glad, kasnila na posao… Ne, odbijam da vjerujem da na krevetu leži tek zgužvani dokaz rovovske bitke sa samom sobom od prethodne noći!

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

Baterija zidnog sata ispustila je svoju litijumsku dušu, rastrgnutu između krajnosti, između plusa i minusa. I premda su se kazaljke umirile (sekundara se, doduše, još neko vrijeme treskala u post mortem maniru), jasno sam osjećala kako vrijeme protiče. Nisam morala da znam koliko je sati, niti sam morala da mjerim vrijeme, da bilježim dane, nedjelje, jer pitanja su bila ista i utornikom i subotom, i krajem juna i sredinom jula. Gdje si? S kim si? Zašto ne dolaziš? A kad sam pomišljala šta ti se sve moglo dogoditi, lice mi se krivilo poput plastelinske grudve u vrelim modelarskim dlanovima. Ali nekako sam uspijevala da ostavim suvu tu plačnu grimasu. Da, baš onu s nabranim i podignutim obrazima, nalik na dvije žeđajuće pješčane dine. Činilo mi se da je prerano za plakanje, jer ako pustim suzu, bilo bi kao da te oplakujem. A kad bi još, kakvom nesmotrenošću, suza kanula na zemlju, to bi značilo da… Ne, ne, ne! Nije bilo vrijeme za plakanje! Uprkos tome što mi je duša sve češće klizila ka minusu negoli ka plusu, još nije bilo vrijeme za plakanje. Umjesto ridanja, puštala sam nadu da se prikrade, na trenutak preuzme kontrolu i nagna me da kradomice pogledam prema kapiji. U par navrata me oči prevariše, pa mi se pričinilo da lagano šetkaš cestom i da si konačno završila s lutalaštvima. Na koncu, dobro si znala pravila i znala si da ću ti sve oprostiti ako se vratiš. Ali već narednog časa bila sam primorana da vlastitim očima uzvratim jednakom mjerom – opsena za opsenu – da ih prevarim i ne dopustim im slankasto, sipeće olakšanje.

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

U svakom slučaju, prošlo je dovoljno vremena da sve (ne)moguće scenarije odigram u glavi i po nekoliko puta. Ti si u tim filmovima uvijek bila glavni lik, a ja tek epizodista. I uvijek je atmosfera bila natopljena zebnjom. A zebnja je, kako jedared napisa Voja Čolanović, gora od svakog poznatog straha jer se, bezlična i neuhvatljiva, sablasno promeće u bilo koji lik konkretne pretnje.

Zato plačem sad, nakon toliko vremena.

Zbog straha. Zbog straha da mi jednog jutra nećeš nedostajati. Zbog straha da će rana na nozi koju si mi nanijela kandžicom u igri zacijeliti i nestati. Zbog straha da ću prestati da te čekam, mače moje.

 

ZOVEM SE GAGARIN

Zovem se Gagarin. Samo Gagarin. Prilično sam siguran u to. Pitate se kako je moguće da nisam skroz-na-skroz siguran? Pa… Časnog mi laveža, ne znam odakle da počnem. Od početka? U redu!

Kad nas je onaj golobradan donio svojoj kući, mislili smo da smo stigli našoj kući. Tad sam bio previše mali da bih mogao da protumačim ono što ljudi govore, ali sjećam se da je naš spasilac često ponavljao:

– Ako im damo imena, gotovi smo. Zavoljećemo ih i ostaće ovdje, a dobro znaš da ne možemo da ih zadržimo –

On i njegova djevojka bili su dobri prema nama. Fino su nas hranili, davali nam mlijeka, milovali nas i razdragano trljali svoje nosove od naše njuškice. Ni danas mi

nije jasno čemu to trljanje nosom. Šta znam, možda ljudska bića misle da je to simpatično… Uglavnom, dani su prolazili, a niko od nas još nije imao ime. To mi je postajalo pomalo sumnjivo, jer svaki pas treba da ima ime. Ipak, nisam previše brinuo za to, a i zašto bi, kad nam je bilo toplo i kad smo dobijali hranu svaki put kad bi neko od nas zacvilio. Ionako smo tih dana uglavnom samo jeli, spavali i… Znate već šta. Međutim, nakon tri sunčeva izlaska u šetnju nebom, odveli su brata. Da, da, onog što voli da izmišlja. A pošto se nije vratio u kutiju ni kad je mjesec na nebeskom šetalištu zamijenio sunce, znao sam da je vrijeme za brigu. Ja se uspaničio i cvilio kao neka beba?! Šta vam pada na pamet? Ali, nije mi bilo svejedno, jer već narednog dana odvezli su onu sestru što ima bijelu dlaku i tri crne fleke na čelu. Poslije nekoliko dana, neki čovječuljci dođoše i odvedoše moju smeđkastu seku. Zašto nisu mene uzeli? Nemam pojma. Možda zato što im se ona umiljavala bez imalo stida, dok sam ja beskrajno kevtao i zavijao, jer sam smatrao da je moja dužnost da zaštitim sestrice. Tad još nisam znao da ljudi ne vole pse koji previše kevću i često zapomažu. Pazi, molim te… Ni ja ne volim kad mi se suvi čovječiji nos unese u njušku, pa ko me pita! Uh, opet sam skrenuo s teme… Šta je bilo dalje? Po uzoru na moje sestre, naučio sam da se pred ljudskim stvorenjima pretvaram da sam fin: gledao sam ih najslađim okicama, mahao repićem, lizao im ruke. I? I naravno da su se upecali. Nedugo pošto sam ostao sâm u našoj kutiji, udomilo me neko dvoje čudaka. Šmizla i Šmokljan, tako ih zovem, mada znam da im to nisu prava imena. Mislim, to je fer, zar ne? Ako oni meni mogu da daju ime, mogu i ja njih da zovem kako poželim. E, vidite, Šmizla i Šmokljan su mi od prvog dana govorili:

– Jesi li gladan, Gagarine? Jesi li žedan, Gagarine? Dođi, Gagarine… –

Stalno se čulo Gagarine ovo, Gagarine ono. Kao pokvarene ploče, kad vam kažem. Ili dva papagaja, ako vam je tako draže. I taman kad sam pomislio da je to ponavljajuće Gagarine moje ime, sve češće sam mogao da čujem:

– NE idi tamo GagariNE! NE u cipelu, GagariNE! GagariNE NE po bašti! NEEE, GagariNEEEE!! –

Sasvim razumljivo, među moje klempave uši uvukla se dilema: da li se zovem Gagarin ili Ne? Uprkos ovom dvoumljenju, prilično sam ubijeđen da se zovem Gagarin. U stvari, nadam se da se zovem Gagarin. Kako zašto? Pa bolje zvuči kad se upoznajem s nekim. Kao kad onaj na TV-u kaže zovem se Bond, Džejms Bond, tako i ja volim da kažem zovem se Gagarin, samo Gagarin. Uostalom, zamislite samo kakva bi to zbrka bila:

– Kako se zoveš? –

– Zovem se Ne –

– Sene? –

– Ne Sene, samo Ne! –

– Zoveš se Samone? –

– Ne, nego samo Ne!! –

– Onda Negosamone? –

– Samo jedno Ne! –

– Lažljivče! Samojed ne izgleda kao ti! –

I tako u nedogled… Užas! Zato ostajem pri imenu Gagarin. A što se tiče Šmizle i Šmokljana to i nije naročito važno, jer svakako se ne odazivam kad me oni pozovu. Što je sigurno – sigurno je. Znate, ljudima često padaju na um svakakve gluposti. Na primjer, da ti okače lanac oko vrata. Ili da te kupaju. Ili da ti se unesu u njušku i tvoj osjetljivi nosić dodiruju svojim surlama…

(iz rukopisa za djecu i odrasle)

Gagarin i Simba* Objavljeno u „Politici“, 23. juli 2017. godine.

PERFORMANS

Šta vas je nagnalo na to?

(Doktore, doktore… Cccc: polovično, kao i obično. Dakle, nije u pitanju samo šta, nego i ko! Ali, ne čudi me što ne umijete da postavite pravo pitanje. Ipak ste vi jedan od njih, jedan od beznadežno obnevidjelih. Pored toga, da ste vi i vama slični znali postavljati ispravna pitanja, već bi se došlo do nekih odgovora i ja, može biti, ne bih bio ovdje. Ovako…)

   Kada ste prvi puta pomislili da učinite to što ste učinili?

(Jednostavno se ne sjećam koja je kaplja rasturila branu… Vjerovatno se radilo o nekoj trivijalnosti, jer od nje se obično najlakše strada. A branu sam zamislio kao moćnu kapiju neprobojne armature:

                bera-i-krinka-1

Ispostavilo se da nisam trebao da je zamišljam, već da je napišem! Na papiru sve izgleda mnogo jasnije, manjkavosti se same iscrtavaju, nesavršenost žulja beonjače poput odmetnute trepuške… Da sam tako uradio mogao sam da vidim svu njenu poroznost, možda čak i da zakrpim te silne pukotine. Međutim, nisam. Vjerovao sam umišljaju, jednoj opasnoj maštariji i zato sam kažnjen: iscurio sam kroz rešetku koja je trebala da me zaštiti i razbio se o zube-hridi onih istih ala od kojih sam pokušavao da se sakrijem. Pisanje je barem moglo da mi spase dušu, ako je za spasavanje života već bilo prekasno. Ali nisam to tada znao. Sada znam da i neznjanje ima svoju cijenu, baš kao i znanje. I znam da su ovako odocnjela znanja iritantno neupotrebljiva i bolno jalova.)

   Otkud vam ideja?

(Ne umijem da slikam. Ne znam lijepo da se izrazim perom. Ne želim da glumim ludu u trećerazrednom vodvilju. Za grafite sam previše mator. Da budem potpuno iskren: performansi su nešto što mi je oduvijek išlo na živce. Nalazio sam da su uglavnom imbecilni, nedokučivi bez uputstva za upotrebu i krajnje nekomunikativni uprkos suprotnim tvrdnjama umjetnika koji ih osmišljavaju. Međutim, vremenom mi se ideja o tome činila sve primamljivijom. Odlučio sam se na performans onda kada je brana konačno pukla i kad se silna žuč razlila po meni. Izjedala me i nagrizala bez mogućnosti da iz mene istekne. Bio sam siguran da je to pravi način i jedini mogući izlaz. Ili izraz, kako hoćete.)

   Dobro, vidim da ne želite da govorite. Recite mi barem da li se kajete?

(Zbog čega bih se, pobogu, kajao? To što sam proglašen krivim a da nisam ni ubio, ni ukrao, ni slagao, ni drugome nažao učinio, prije govori da se svi vi i vama slični trebate pokajati, a ne ja. Skinuo sam se go, stao na trg i ispred sebe postavio natpis: ČOVJEK JE PRISUTAN! Ne razumijem u čemu je problem? U golotinji? U tome da su raščovječeni svi sem onih koji ne posjeduju partijsku knjižicu? U činjenici da je puk go i bos? U nakazno lažnom puritanstvu naše novopečene provincijske gospode? Doktore, možete vi bolje… Zamislite da je ovo još jedan performans. Vi pitate, ja ćutim. Vi se znojite jer ne znate šta ćete sa mnom i šta da kažete nadređenima, a ja se banjam u svojoj ludosti kao u hamamu. Kako-kako? Nije vam zabavno? Ma nije moguće!? E, vidite, i ja sam igrao ulogu u suludim performansima koje ste vi osmislili, ali tek sada se ludo zabavljam! Zato zahtijevam da mi udovoljite. Idemo ponovo: vi pitate, ja ćutim…)  

* Objavljeno u časopisu Eckermann, broj 8.