PERFORMANS

Šta vas je nagnalo na to?

(Doktore, doktore… Cccc: polovično, kao i obično. Dakle, nije u pitanju samo šta, nego i ko! Ali, ne čudi me što ne umijete da postavite pravo pitanje. Ipak ste vi jedan od njih, jedan od beznadežno obnevidjelih. Pored toga, da ste vi i vama slični znali postavljati ispravna pitanja, već bi se došlo do nekih odgovora i ja, može biti, ne bih bio ovdje. Ovako…)

   Kada ste prvi puta pomislili da učinite to što ste učinili?

(Jednostavno se ne sjećam koja je kaplja rasturila branu… Vjerovatno se radilo o nekoj trivijalnosti, jer od nje se obično najlakše strada. A branu sam zamislio kao moćnu kapiju neprobojne armature:

                bera-i-krinka-1

Ispostavilo se da nisam trebao da je zamišljam, već da je napišem! Na papiru sve izgleda mnogo jasnije, manjkavosti se same iscrtavaju, nesavršenost žulja beonjače poput odmetnute trepuške… Da sam tako uradio mogao sam da vidim svu njenu poroznost, možda čak i da zakrpim te silne pukotine. Međutim, nisam. Vjerovao sam umišljaju, jednoj opasnoj maštariji i zato sam kažnjen: iscurio sam kroz rešetku koja je trebala da me zaštiti i razbio se o zube-hridi onih istih ala od kojih sam pokušavao da se sakrijem. Pisanje je barem moglo da mi spase dušu, ako je za spasavanje života već bilo prekasno. Ali nisam to tada znao. Sada znam da i neznjanje ima svoju cijenu, baš kao i znanje. I znam da su ovako odocnjela znanja iritantno neupotrebljiva i bolno jalova.)

   Otkud vam ideja?

(Ne umijem da slikam. Ne znam lijepo da se izrazim perom. Ne želim da glumim ludu u trećerazrednom vodvilju. Za grafite sam previše mator. Da budem potpuno iskren: performansi su nešto što mi je oduvijek išlo na živce. Nalazio sam da su uglavnom imbecilni, nedokučivi bez uputstva za upotrebu i krajnje nekomunikativni uprkos suprotnim tvrdnjama umjetnika koji ih osmišljavaju. Međutim, vremenom mi se ideja o tome činila sve primamljivijom. Odlučio sam se na performans onda kada je brana konačno pukla i kad se silna žuč razlila po meni. Izjedala me i nagrizala bez mogućnosti da iz mene istekne. Bio sam siguran da je to pravi način i jedini mogući izlaz. Ili izraz, kako hoćete.)

   Dobro, vidim da ne želite da govorite. Recite mi barem da li se kajete?

(Zbog čega bih se, pobogu, kajao? To što sam proglašen krivim a da nisam ni ubio, ni ukrao, ni slagao, ni drugome nažao učinio, prije govori da se svi vi i vama slični trebate pokajati, a ne ja. Skinuo sam se go, stao na trg i ispred sebe postavio natpis: ČOVJEK JE PRISUTAN! Ne razumijem u čemu je problem? U golotinji? U tome da su raščovječeni svi sem onih koji ne posjeduju partijsku knjižicu? U činjenici da je puk go i bos? U nakazno lažnom puritanstvu naše novopečene provincijske gospode? Doktore, možete vi bolje… Zamislite da je ovo još jedan performans. Vi pitate, ja ćutim. Vi se znojite jer ne znate šta ćete sa mnom i šta da kažete nadređenima, a ja se banjam u svojoj ludosti kao u hamamu. Kako-kako? Nije vam zabavno? Ma nije moguće!? E, vidite, i ja sam igrao ulogu u suludim performansima koje ste vi osmislili, ali tek sada se ludo zabavljam! Zato zahtijevam da mi udovoljite. Idemo ponovo: vi pitate, ja ćutim…)  

* Objavljeno u časopisu Eckermann, broj 8.

U OBLACIMA

   Nisam se raspitivao o iskustvima drugih roditelja, niti sam se o toj temi interesovao na internet forumima ili u stručnim žurnalima. To bi bilo bezrazložno gubljenje vremena. Jer. Šta god da su mi rekli i šta god da sam pročitao, ništa ne bi spriječilo čudno umiješeno tijesto tuge i ponosa da buja i narasta u meni onog trenutka kad sam shvatio da sam titulom sveznajućeg tate bio ovjenčan prekratko.

PRE – K R A T K O! Jer. Ma koliko svaki otac želi da njegova djevojčica stasa u fino vaspitanu pametnicu, možda je i jača ona želja koja pretpostavlja princezin što duži i što bezbrižniji boravak u oblacima[1] (među kojima će, razumije se, tata biti dežurni heroj).

Naša vrsta očigledno sa oblacima[2] ima nerješiv problem. Jer. Ljudi kad ih dosegnu kao da jedva čekaju da se spuste i ukopaju svoja stopala u zemlju, nesvjesni činjenice da se od zemlje i njenih plodova živi, ali da se živi za one trenutke provedene u oblacima[3]. I djeca jure da napuste paperjaste visine i siđu u mračni svijet odraslih zanesena, valjda, idejama o slobodi kojih je u stvarnosti svake godine sve manje i koje zapravo istinski postoje samo – u oblacima[4].

Kad malo bolje razmislim, moguće je da je u pitanju neka gadna greška u evoluciji (ako smo zahvaljujući njoj ovdje gdje jesmo). Jer. Kako drugačije objasniti činjenicu da današnji klinci još dok nisu čestito ni prohodali znaju da uključe igricu na tabletu, a da ipak ponavljaju istu glupost poput svih generacija u istoriji čovječanstva – užurbanost da se djetinjstvo okonča. Da, biće da tu nešto ne štima, jer (valjda) nema odraslog ljudskog stvora koji sa žalom i nostalgijom tu i tamo ne zabaci pogled ka dobu odrastanja. Ali kasno… Jer. Djetinjstvo je PREKRATKO, ono bespovratno nestaje kao izmaglica daha na ogledalu. Čak i bez raznih forsiranja budalastih roditelja i bez ratova i trauma i bez dobrovoljnog preuranjenog silaska sa oblaka[5] merdevinama mašte (koje su pri dnu, treba li to uopšte isticati, obrasle gustim bodljikavim korovom). Te je skale kasnije teško pronaći, a pravo je čudo ponovo se njima uspeti. Meni je, eto, to pošlo za nogom onog trenutka kad sam zakoračio u sobu porodilišta i ugledao Lenu u Marijinom naručju. Vrlo je moguće da nisam prvi kome je ovakva misao ispunila prostor između ušiju, ali evo je: ne postoji muzej koji posjeduje ljepšu sliku od ove; ne postoji snimak načinjen ogromnim Hablovim okom koji može da parira pogledu u majušne oči novorođenčeta; ne postoji drugi prizor u prirodi, ma kako grandiozan i ma kako unikatan koji može da zasjeni divotu novog života. Od tada, nas troje smo u oblacima[6].

   Uživao sam u toj visinskoj šetnji. Vazduh je gore rjeđi i čovjeku se pričinjava mnogo toga. Ili neke stvari uopšte ne vidi. Upravo to mi se desilo – potpuna obnevidjelost na ono što mi je bilo pred nosom. Uljuljkan u rolu koju sam godinama igrao, nisam primjetio da Lenu sve više zanimaju krpice i šminka, o čemu ne znam ama baš ništa. Sve je više vremena provodila s majkom, zatvarale su vrata preda mnom, šumorile o prvim simpatijama. Priznajem, bio sam pomalo povrijeđen, ali moju ljubomoru su držali na uzdama trenuci pažnje koje mi je Lena povremeno poklanjala. Ali nakon današnjeg razgovora…

   – Hoćeš li da ti tata čita o oblacima? –

   – Neću –

   – Hoćeš da pričamo o njima? –

   – Neću! –

   – A da prošetamo do parka da ih gledamo? –

   – Ne! Šta si zapeo sa tim oblacima, tata? Zar ne znaš da su oni samo vodena para?! –

Ćutao sam, snužden i pokisao (Osjećao sam se kao da veliki crni oblak lebdi nadamnom i bjesomučno prosipa svoju nutrinu samo na mene.).

Naša Lena je, sad je jasno, sišla sa oblaka.

Vrijeme je da pođem za njom.

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske.

[1] Leninu fasciniranost oblacima njena majka i ja uočili smo veoma rano. Isprva smo mislili da je to faza koja će vremenom iščiliti, ali, pošto se to nije dogodilo ni nakon nekoliko prvih godina njenog života, odlučili smo da potičemo i hranimo tu Leninu ljubav. Taj zadatak pripao je meni, propalom geografu koji je od nauke dobio samo bruh onomad kad je preseljavao gomile stručne literature iz jednog podstanarskog raseljeništva u drugo. Mislio sam da će te knjige uvijek biti tek nepotreban teret u skučenom životnom prostoru i podrugljivo podsjećanje na ugaslu karijeru koja nikad nije ni mogla (a, čini se, ni trebala) da zaživi. I dok joj je majka iščitavala bajke, ja sam joj čitao odjeljak o oblacima iz udžbenika „Klimatologije“ Dušana Dukića. Dabome, u to vrijeme ništa nije shvatala (a kako četvorogodišnjakinja da razumije rečenicu: „Prelazom vodene pare u tečno ili čvrsto stanje voda u atmosferi postaje vidljiva – ona se pretvara u oblake“?), ali bez obzira na to, njena pažnja je bila nestvarno prisutna, a njene oči gledale su omađijano u moje usne kao da vide svaku izgovorenu riječ.

[2] Za Lenu sam izmišljao razne priče o oblacima, a onda opet čitao naučna fakta. Pokatkad sam i sâm zapadao u nedoumicu, ne mogavši razlučiti šta je od izrečenog istina, a šta maštarija. (Na primjer, u Dukićevoj knjizi na strani 197 stoji: „U noći 22. i 23. jula 1892. god. u Bijeljini uz jak vjetar i kišu padale su na zemlju žive ribice. U kišomeru meteorološke stanice nađene su dve žive ribice, koje su plivale po kišnici“). Objašnjavao sam joj da su oblaci izvor života, jer da nije njih ne bi bilo kiše, a da nema kiše…

– Ne bi bilo ni breza, ni trave, ni mrava, je li tako tata? –

– Tako je, srećo tatina. Ni nas ne bi bilo, jer ni mi ne možemo bez vode –

– Aaaa ja bih mogla! Pijem sokove i mlijeko –

– Ni toga ne bi bilo da nema oblaka –

– Ne vjerujem ti! Kakve veze imaju oblaci sa sokom od borovnice i čokoladnim mlijekom?! –

[3] Stalno ih je crtala. Isprva su to bile žvrljotine nalik na mračne iskidane ledonosne oblake, da bi kasnije ti crteži poprimili fine i prepoznatljive konture. Ponekad ih je crtala rumene, obasjane zalazećim Suncem, ponekad svijetloplave, pokatkad modre, ali uvijek debele, zaokružene.

   – Zašto uvijek crtaš oblake? Čak i kad crtaš princezu, ili Pepeljugu, uvijek nacrtaš i oblake? –

   – Zato što su lijepi –

   – I ti si lijepa, pile tatino. I neponovljiva, baš kao oblak –

   – Da, ja sam kao oblak –

[4] Vremenom, Lena je nakon mojih nebrojenih čitanja upamtila da se prema obliku ili izgledu oblaci svrstavaju u tri osnovne grupe – gomilasti (cumulus), slojeviti (stratus) i perjasto-pramenasti (cirrus).

– Ti si, Leno, moj cirostratus –

– Zašto, tata? –

– Cirostratusi su visoooko, visoko, neuhvatljivi, baš kao ti kad se zaigraš. Tvori ih tanki bjeličasti veo od ledenih kristalića kroz koje se prelamaju svjetlosni zraci Sunca i Mjeseca. Tako nastaje svjetli krug na nebu koji se zove halo. Ti si taj svjetli krug na tatinom i maminom nebu! –

– Hi-hi-hi! HALO! Baš šašavo! Kao kad se javljaš na telefon –

[5] Kasnije, kad je Lena malo porasla, nas dvoje smo, zagledani u nebo, izvodili eksperiment. Bila je to, zapravo, njena ideja. Jer. Zapamtila je ono što sam joj čitao iz „Klimatologije“: „Za merenje oblačnosti ne postoji nikakav instrument. Ona se procenjuje slobodnim okom i to ovako: vidljivi deo neba podeli se najpre na 10 jednakih delova, a zatim se procenjuje koliko takvih delova pokrivaju oblaci. Kada je nebo sasvim vedro onda je oblačnost 0, ako je oblacima pokrivena samo jedna polovina onda je oblačnost 5…“

   – Kod mene je oblačnost sedam –

   – Kako, Leno, kad je više od polovine neba potpuno plavo, bez oblačka? –

   – Lijepo. Ti tata sigurno gledaš u pogrešno nebo –

   – Ne postoji pogrešno nebo. Ti samo vidiš ono što želiš da vidiš –

   – Baš me briga. Na mom nebu uvijek ima oblaka koji plove i zato je moje nebo ljepše –

   – Leno, nema kod neba moje i tvoje. Nebo je isto svima i ne može se dijeliti –

   – A kako smo ga onda ti i ja podijelili na deset dijelova? –

[6] – Kako to misliš kidanje oblaka? –

   – Pa tako se kaže. Vjetar ih rasparča, pokida i oduva dalje –

   – Dobro ako ti tako kažeš, ali smiješno je. A šta znači provala oblaka? –

   – To je kad iz oblaka padne kiša. Provali odozgo na zemlju –

   – To je glupo. Zašto se ne kaže samo pada kiša. Ovako, kao da su oblaci neki provalnici –

   – Može da se kaže i prolom oblaka. Eto, da ne budu oblaci kao neki lopovi –

   – Prolom je bolje, ali ja ne želim da se oblaci lome, da se kidaju. Želim samo da budu oblaci –

SLIKA

slika

Kako se obruč oko grada stezao, poslovi na izmještanju artefakata postali su panično užurbani. Jedan, dva, tri vagona. U njima: antičke skulpture, filigranski reljefi, dijelovi vizantijskih mozaika, figurine i grnčarija iz starina, biste imperatora i njihovih ljubavnica, predmeti koje su koristili Skiti, crkvene relikvije iz Jermenije i Gruzije, srednjovjekovni spisi, krasnopisne knjige unikatnih korica, kovčezi puni numizmatičkih zbirki iz raznih epoha i sa tri kontinenta, oprema oklopnika i vitezova, centralnoazijske i zakavkaske tapiserije, slike…
Gospode, koliko slika!
Sem nekoliko čuvara, u specijalnom vozu natovarenom umjetninama i upućenom ka Uralu nije bilo ljudi. Čak ni djece. Svi oni ostali su da brane Lenjingrad, da svojim tananim izmorenim tijelima, ako se ne mogne drugačije, koliko-toliko uspore nadiranje neprijatelja. Ostali su ljudi kao da su glave i ruke njihove i živa krv u njima manje vrijedni od djela koje nekad davno osmisliše neke druge glave i načiniše neke druge ruke.
Ostalo je još nešto: ramovi za slike na zidovima Ermitaža, prazni i odbačeni poput školjki koje iza sebe ostavljaju kolonije rakova-putnika.
Međutim, muzej nije bio pust. Njegove zgrade, hodnike, depoe i podrume ispunila je vreva obeskućenog naroda čiji domovi su porušeni u prvim mjesecima opsade. Tako je početkom 1942. u Ermitažu, pored upravnika i osoblja, živjelo oko dvanaest hiljada ljudi. Zajedno su gladovali, popravljali napukle zidove, prikupljali drvo za ogrjev i staklo rasprslih prozora. Zajedno su drhtali od studeni, bombi i neizvjesnosti.
Kustosi su, kažu, u trenucima zatišja, odlazili u prostrane sobe na čijim su zidovima visili masivni ramovi, čudno nakrivljeni detonacijama. Tamo su stanovnicima muzeja detaljno opisivali djela koja više nisu bila tu, pripovijedajući im o bojama i nijansama, svjetlosti i sjenci, perspektivi, potezima kista.
Oni su slušali, gledali i – vidjeli.
Gospode, kakva slika!

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske

U REDU

   Siguran sam da započinje slovom A. Aleks… Alek… Alen… Ne, nije Alen, to zvuči odveć francuski a gotovo sam siguran da se ta smrznuta jezičina nalazi negdje u Švajcarskoj. Doduše, moguće je da se baš u tom kantonu govori francuski. Aleš… Alef… Možda Aleč. Da, da, mogao bi da bude Aleč, ali nije ni važno. Kako bilo, red prema kasi pomiče se upravo brzinom lednika. I to onom gmižućom, kakva je bila prije industrijske revolucije i rupa na ozonskoj čarapi.

Divna zna da su redovi prirodni habitat ovdašnjeg čovjeka, ali to nikako ne znači da je u stanju da sklopi primirje sa tom spoznajom. Gurka ruku u kojoj držim simbolično ispunjenu korporativnu korpu boje krvi i primiče usne mome uhu:

   – Puknuću ako još jednom čujem nekog lokalnog mudraca kako izgovara onu beskorisnu poštapalicu: ko zna zašto je to dobro!?

Smješkam se. Klasičan primjer nemoći, univerzalni supstitut za utješnu misao, za primordijalni vrisak, za visoko podignut srednji prst, za pretis-lonac koji tišti i pišti negdje u čovjekovoj nutrini. Ljubim je u obraz i nastavljam da se smješkam. Vjerovatno pomalo ličim na zamrznutog šarana pored kojeg smo prošli desetak minuta ranije. U redu smo i ta tupava ekspresija lica je sve što mogu da ponudim. U redu smo i čini se da ne postoji mogućnost bijega. U redu smo, ali samo prividno dobrovoljno. Nisu nas ovdje doveli blještavi bilbordi, ni uvredljivo trivijalne reklame, čak ni primamljive ponude (za robu čiji rok upotrebe broji posljednje dane prije preobraćenja u zdravstveni hazard). Došli smo iz nužde i zbog nepopustljivog stiska raznih sniženja. Shiny Happy People se po treći put ori sa razglasa. Neko zadužen za muziku koja se pušta u tržnom centru baš forsira. Vjerovatno se plaši da bi masa pohrlila u odjel gdje se prodaju noževi i da bi došlo do masovnog samoubistva kad bi nekim slučajem zasvirala Everybody Hurts.

U redu smo, ali nered i nemir su svuda. Naokolo i u nama.

U redu smo i gotovo ništa nije u redu.

   Pokušavam da budem pozitivan, da sagledam stvari iz drugog kornera. I premda ne sumnjam da je stajanje u redu za kasu u tržnom centru poražavajući utrošak vremena, nalazim da ono nije potpuno beskorisno jer pruža jedinstvenu priliku za posmatranje ljudi i portretisanje jednog vremena. Svi otužni predstavnici smutne epohe su tu: narodni poslanik sa stereotipnim uvježbanim kezom i želatinastim podbratkom koji jedva viri iznad prepunih potrošačkih kolica; dedica koji prezrivo pogledava okruglastog poslanika i gunđa zato što se sniženje za penzionere odnosi na, recimo, prezervative, plazma televizore i sportsku opremu, ali ne i na mlijeko, hljeb ili bezobrazno mameće mirisne dinje; domaćica starog kova koja najprije nervozno gvirka u novčanik, a potom još jednom poredi spisak za kupovinu sa skromnim sadržajem korpe; mladi otac koji iz košare sluđeno vadi ono što je sinčić tamo krišom stavio, dok mu supruga bespotrebno objašnjava da si to ne mogu priuštiti; hipster umoran od predugog traganja za igračkom kojom će obradovati psića svoje djevojke; poluobnažene šiparice na rolerima koje iz drugog reda zadirkuju hipstera lascivnim lizanjem sladoleda u kornetu; bubuljičavi mršavko koji netremice bulji u šiparice na rolerima dok se nervozno poigrava sa falusoidnom konzervom proteinskog praha za bildanje mišića…

Bogdana Mitrić i Nikolina Knežević da se jave na informacije! Ponavljamo: Bogdana Mitrić i Nikolina Knežević da se jave na informacije! Svega nekoliko trenutaka kasnije dvije avetinjske prilike u uniformama provlače se kroz redove kupaca i zauzimaju svoja mjesta na blagajnama.

   – Zašto jednostavno ne kažu: Bogdana i Nikolina, vaših šezdeset sekundi pauze za pišanje je isteklo! Marš natrag na posao! I, naravno, ne zaboravite da se osmješkujete! – Divna je na ivici.

   – Tiše malo…

   – Pogledaj ih! Nije njima koža boje meduze samo zato što nedjeljama nisu vidjele sunce, već zbog toga što udišu ustajalost, neživost. Imam osjećaj da ove ventilacione cjevurde ne služe tek za upumpavanje recikliranog vazduha nego da se pomoću njih isisavaju duše zaposlenih –

Čvrsto stišćem Divnin dlan i ćutim. Ne znam šta da joj kažem. Uostalom, ne vidim zašto i ona ne bi malo ispustila paru kada je već poznat fakat da ljudi dok stoje u redu uobičavaju da pronađu odušak u sočnoj oralnoj šetnji kroz državu, crkveni kalendar i nebeski svod. Razmišljam o tome kako je nečovječno i neprirodno stajati u redu, o tome kako smo nekada zbijali redove da se odbranimo od zavojevača a danas smo svojevoljno zbijeni u redove trgovačkih lanaca tih istih nametnika. Trgovački lanac! Zar nikoga ne žulja barem asocijativni potencijal riječi lanac? Razmišljam o tome kako pristajemo na sve te silne redove uzrokovane tranzicijom iz tačke A u tačku B i ne pitajući se šta je tačno to B, nego bezumno vjerujući u bajku eldoradovske utopije. O tome kako me boli kičma i kako… Shiny Happy People šesti put. Odmah nakon reklame za baršunasti šampon na bazi aguamintike, provjereno nepostojeće biljke koja tobože raste samo na jednom zabačenom platou na Andima.

   – Sjećaš li se onog postapokaliptičnog sna koji si mi prepričavala? Onog kada su zbog neke katastrofe ljudi primorani da ne izlaze iz tržnog centra poput ovog? – započinjem razgovor da skrenem misli sa bolnih leđa zbog kojih se već primjetno gurim.

   – Sjećam se. Šta s tim? – odgovara Divna dok pretura po torbici tražeći bombon.

   – Ništa posebno, osim što mi se čini da živimo upravo taj san, ili tačnije, taj horor –

   – Kako to misliš?

   – Mislim da nema mnogo razlike između tvog sna i naše zbilje. U snu su ljudi prisiljeni da žive u tržnom centru, a na javi su primorani da žive i rade kako bi dan mogli da okončaju u kakvom hipermarketu.

   – Tržni centar kao imperativ, kao težnja, svrha. Redovi kao usud. Nije ni čudo što se ovdje osjećam kao u sarkofagu!

   – Ovo je grozno mjesto, ali mislim da ipak malo ne pretjeruješ –

   – Ne! Gušim se… Najozbiljnije! Pogledaj nas pogurene pod ovim neonom: kao da smo sad prešli Albaniju, kao da su nas upravo pustili iz gulaga. Reklamiraju akciju za ovo, akciju za ono! Evo im akcija! – dreknu, uze košaru iz moje ruke i baci je na pod.

Oči u zmijugavim redovima gledale su nas začuđeno dok smo se praznih ruku približavali izlazu. Divna se nasmijala. Prvi put otkako smo pošli u kupovinu. Bol u mojim leđima je popustio čim se Shiny Happy People pretvorila u nerazgovjetno mrmorenje iza nas.

   – Napraviću nam palačinke. Toliko imamo – reče dok smo zagrljeni prolazili pored butika u kome se preskupa bofl obuća reklamira pod sloganom sloboda nema cijenu!

* Objavljeno u „Politici“, 28.8.2016.

U REDU pdf

PARATETIS U NOZDRVAMA

Paratetis.
Čak ni to na ovom prostoru nije moglo da bude i prođe bez tog „para“. Otuda se ne bi trebalo iščuđavati nad sadašnjim paradoksima, parazitima, paralažama, paravojskama, paranoicima, paralizama, paranormalnostima, paraderima, paradržavnicima, parapravdama, paraistorijama… Sve je ovdje para, magluština, gasovito bezobličje kojem je nemoguće staviti soli na rep.
Paratetis. So.
Morska so, morska voda, morski vazduh. Eto to bi mi odgovaralo, kaže doktor. I kao da to nije dovoljno, nastavlja sa dosoljavanjem pameti i dodaje (uprkos tome što zna da ne primam platu i da mi zdravstvena knjižica nije ovjerena skoro pune tri godine) kako ne bi bilo loše da iz svakodnevice isključim stres. Premišljam se, ali ipak prihvatam njegov savjet i odmah se rješavam nagomilane gorčine, nakalemljenog jeda i nataloženog stresa tako što ga sočno šaljem na put u tri lijepe m… Svjestan sam, dabome, da on nije krivac, ali našao se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. To zajednički baštinimo, zanemarimo li činjenicu da je za doktora ovo tek jedan trenutak, dok je cijeli moj život žigosan pogrešnim mjestom i pogrešnim vremenom. I nastavio bih živjeti s tim bremenom kao što sam i prethodnih decenija da nije te boljke u korijenu nosa, ispod i ponad očiju, tog progonitelja sna koji me i natjerao da posjetim doktora.
Paratetis. So. San.
Snovi i san. Ovog prvog imam na pretek, no ovo drugo mi uporno izmiče. Iz noći u noć isti scenario: bol u glavi, grudni koš stisnut, jedva pomičan i okoštao, začepljen nos, nesnosno hrkanje, buđenje uz preznojavanje, bol u vratu, prevrtanje u postelji, alergije, kihanje, napadi panike, nemir, grčevi u nogama, osjećaj gušenja, strah od sutrašnjeg dana, strah od praznog tanjira, strah od bolesti, osjećaj zarobljenosti, osjećaj da si roblje, naduti kapci, bol u grlu, plitko bolno disanje, bolni para(!)nazalni sinusi.
Paratetis. So. San. Bol.
Napuštam krevet i otečenim nogama odlazim u noć koja ne vonja na more. Paratetis je davno usahnuo, dragi moj doktore, a ovo postojeće more koje mi preporučuješ kao terapiju jednako je nedostižno, jednako daleko od mene.
Dežurna apoteka. Bijeli mantil, graveyard shift, mrzak pozdrav. U ovo doba mušterijama u apoteci sve je hitno i svi liče na prikaze koje su jednom nogom na groblju. Čekam i u dokolici pogledavam na police s preskupim anatomski izrađenim papučama, biljnim čajevima i preparatima koji liječe svaku bolest i garantuju dugovječnost ako ne i besmrtnost. Nije to za mene, smrtnost nije moj strah, moja boljka. Konačno stižem na red i kupujem špric. Ne brini, doktore, nije to što misliš. Onaj ko si ne može priuštiti odlazak na more, nema ni za bijeg u narkotičke snove.
Svitanje na ulaznim vratima stana. Jeftina kuhinjska so, okamenjena zaostavština Paratetisa. Nije to ona morska što se dobija berbom soli, pomišljam, ali poslužiće. Pravim otopinu, punim špric i u nozdrve ubrizgavam jedno davnašnje more i povjetarac koji je preko njega duvao prije ko zna koliko miliona godina. Dišem! Bol iza čeone kosti kopni, oči se razmagljuju. Udišem život, tonem u blagu, skoro zaboravljenu slanost. Spavam, napokon. Pišem ti razglednicu, doktore, s obala Paratetisa.

Objavljeno na književnom portalu strane.ba

MONUMENT

Spomenik monument B.BrodJedan sam od onih čudaka koji sobe pretvaraju u muzeje ispunjene raznim igračkama, memorabilijama i minijaturnim replikama vagona. Pruga ili lokomotiva možda više nema, ali i dalje postoje nevidljive tračnice koje povezuju pasionirane ljubitelje željeznica. Njima se putuje u svijet izgubljen u lavirintima zaborava, kroz davno urušena carstva, kroz naselja koja su nekada imala budućnost, a kojih u budućnosti, evo, nema. One vode u neku drugačiju dimenziju u kojoj se još čuje eho glasova ljepotica iz nijemih filmova. Ali, te tračnice mogu da dovedu do neobičnih poznanstava i neočekivanih priča koje imaju malo toga zajedničkog sa željeznicom. Ovo je jedna takva priča.
Kuzmana, penzionisanog profesora književnosti i hroničara lokalnih zbivanja upoznao sam na jednom od foruma popularnih među nama željezničarima, kako se obično međusobno oslovljavamo. Zainteresovao me je pričama o značaju koju je imala tamošnja željeznička stanica, a naročito starim fotografijama i razglednicama na kojima su zanavijek od zaborava sačuvane njena grandioznost i raskoš. Pisao mi je o tome kako je arhitekta inspiraciju za mavarski stil pronašao sjeverno od Kabula u Plavoj džamiji iz Mazar-i-Šarifa, o tome kako je stanica imala dva kolodvora i dva šefa – „mađarski“ peron imao je dva kolosijeka normalne, a „bosanski“ dva kolosijeka uskotračne pruge. Putnici iz Beča ili Budimpešte, na primjer, pristizali bi na „mađarski“ peron, a potom bi, da bi nastavili putovanje u unutrašnjost, prelazili na „bosanski“*. Istu proceduru presjedanja morala je da prođe i vojvotkinja Sofija, supruga Franca Ferdinanda, kada je ovuda prolazila 25. juna 1914**. Pisao mi je i o drugim znamenitim ličnostima koje su tuda prošle: car Franjo Josip, bugarski prestolonasljednik Boris, čuveni vojskovođa Franše d’Epere***, poznata glumica Ita Rina… Živo mi je opisivao negdašnji izgled stanice, uvijek ističući da je stanica bila mnogo više od saobraćajnog čvorišta. Kao dokaz, ponudio mi je nekoliko anegdota iz društvenog života onog vremena i listu svega onoga što je stanica imala (osim biletarnice, čekaonice i restoracije, razumije se) – dvorski salon, koncertnu dvoranu, poslastičarnicu, cvjećaru, poštu, frizeraj. Bio sam zaintrigiran Kuzmanovim pričama o stanici i ništa drugo mi nije preostalo nego da, nakon nekoliko mjeseci dopisivanja, dođem u Brod i posjetim ga. Želio sam da vidim mjesto gdje je nekada stajala jedna od zasigurno najljepših željezničkih stanica na ovim prostorima, koja je, kako Čolanović napisa „veličinom vrhunila na Balkanu“ (dabome da sam nedugo nakon Kuzmanovog pisma pribavio Autobiografiju). Nastavite sa čitanjem

PRIČA „NA PUTU PREMA DOLE“ U ČASOPISU „MEĐAJ“

medjaj 2015 190

medjaj 2015 191medjaj 2015 192