„ZNAČKA“ – KRATKA PRIČA IZ ČASOPISA „KORACI“

U starosti ga je ophrvao jeziv osjećaj promašenosti. I ma koliko se upinjao nikako nije mogao da iz sjećanja iščeprka makar jedan zlatni grumen koji bi njegovom postojanju dao vrijednost. Možda zato što je u prirodi čovjeka da ne obraća pažnju na uzgrednost, sitnice ili jedva primjetan gest nije pomislio na događaj star nekoliko decenija. Kao dječak, jednog je vikenda sa lokalnim klubom izviđača pošumljavao brdo u okolini. Zasadio je dvadeset tri stabla i za to je bio nagrađen značkom. O, kako je samo bio srećan i ponosan! Šteta što nije sačuvao tu značku, jer da mu je sad ušla u vidokrug možda bi poput mamuze podbola pamćenje i podsjetila ga na taj davni jesenji vikend. Doista šteta, jer od svih nagomilanih stvari samo je taj komadić metala, očita imitacija zlata, imao snagu da odagna osjećaj koji ga je tištio. Samo ta značka mogla je da otvori vrata jedne izbavljujuće mogućnosti: zahvaljujući drveću koje je zasadio, neko je negdje udahnuo posljednji put i rekao oprosti, neko je negdje udahnuo posljednji put i rekao volim te. 

* Objavljeno u časopisu Koraci

„DRŽANJE ZA DUŠE“ U ČASOPISU „KORACI“

Ko zna koliko je bilo sličnih misli otkad se one pismom bilježe, pomisli pisac. I koliko istih ili sličnih osjećanja u ovih nekoliko hiljada godina. Nikakvo čudo što kad pišem imam utisak da sam kradljivac, neko ko prepisuje odavno napisano, zaključi pisac. Doista, pisanje i nije ništa nego lopovluk, krađa od svoje ili tuđe prošlosti, grabež sjećanja, bestidna pljačka mašte i, konačno, otimačina od vremena koje nam je dato. O tome razmišlja pisac dok posmatra blijedu fotografiju izgladnjele djece odnekud iz Bosne štampane u nekom almanahu. Za buduća pokoljenja, valjda. Za opomenu. Za nikad naučen nauk. Kako ne ispasti lopurda i ne ponavljati tuđe misli i rečenice kad je toliko toga rečeno, kad je toliko toga napisano o gladnoj djeci, pita se pisac? Možda baš o ovoj gologlavoj skrhanoj čeljadi skupljenoj pred objektivom. Ako je neko i pisao o njima, vjerovatno je pominjao vaške i buve i upale obraze i prnje kojima je pokrivena nevina djetinja golotinja. Ali da li je taj neko, pomisli pisac, zapazio da oni ne mogu da se drže na nogama, niti da se drže za ruke. Jedino što su imali, učini se piscu, jesu duše. I samo još njih su držali u sebi.

Bdenje

Priča dostupna na sajtu koraci.net

Slika autorke Ane Mutavdžić preuzeta iz novog broja časopisa Koraci.

„POSLJEDNJI POZIV LJUDSKOSTI“ U ČASOPISU „KORACI“

Dobro pamtim taj dan. Kiša je padala tako nježno da su se kapi na putu do zemlje dugo zadržavale na grmovima hortenzija, laticama oleandera i lišću djeteline. Bio je četvrtak, pet i osamnaest popodne. Čitala sam knjigu u fotelji pored orošenog dremljivog prozora. Sjećam se da sam upravo pročitala rečenicu Nije li čudna i pomalo okrutna činjenica da nas nema u istoriji, premda je sasvim jasno da bez nas istorije nema niti je može biti? kad je zazvonio telefon. Nazvala sam samo da pitam kako si, reče glas. Dobro sam, odgovorila sam uz jedva primjetnu zadršku. Samo to sam željela da čujem, ništa više. Dobro sam, zaista, potvrdih odlučno. Drago mi je, iskreno zatitra glas koji potom dodade: ostani dobro. Veza se prekinula, a kišni četvrtak je nastavio da teče. Pomislila sam kako istorija bilježi svašta, ali ovaj poziv neće, iako on to možda zaslužuje. Jer, koliko ja znam, bio je to posljednji poziv na svijetu kojim se ništa nije zahtijevalo, kojim se nije prijetilo, dogovaralo, pregovaralo i ogovaralo. Koliko ja znam, možda je to bio posljednji poziv ljudskosti.

Dostupno na: koraci.net

 

„JABUKE“ – PRIČA U NOVOM BROJU ČASOPISA „KORACI“

JABUKE

Posmatrajući kroz prozor staro drvo jabuke, pisac se zapita ima li još poneka kaplja mudrosti u njoj. Odnosno, može li se od nje još išta naučiti nakon svih milenijuma u kojima je riječju, vajarskom rukom i kistom bila i hvaljena i omrznuta i secirana i klevetana i obožavana? Sve se zna, pomisli pisac, od Biblije, do Direrovih Adama i Eve, od Njutna do Snježane i patuljaka, od Sezana do Magritovog Sina čovjeka. Čemu me poslije svega može podučiti taj ćutljivi kvrgavac, razočarano pomisli, naročito sad, u novembru kad kroz golotinju njegovih grana i ogranaka pišti samo studeni sjeverac? A onda, odmičući se od prozora nesigurnim korakom, pisac spazi tri jabuke u zaspaloj krošnji. Prisjeti se da je njih nekoliko ostalo viseći i prošle jeseni. I pretprošle. Poput zaboravljenih novogodišnjih ukrasa. Zašto neke jabuke ostaju na granama? Zašto su tako tvrdoglavo vjerne stablu koje je već odavno zaboravilo na njih? Kao da žele ostati tu gdje su rođene uprkos nadolazećim kišama i snjegovima, uprkos sili što je nekad davno onu jabuku natjerala da aterira na Isakovu glavu, uprkos svim izgledima da se održi celulozna pupkovina sa žilama koje više niti uzimaju niti daju. Kao da ne znaju da je sve u kretanju, u pokretu, u kruženju. Čak i ako dočekaju proljeće gore na granama, taj novi ciklus života neće ih dotaći svojom blagošću. One će ostati hladne na dodire martovskog sunca. Jer njihovo kretanje je završeno, bez obzira što se, evo, pred očima pisca, upravo lagano njišu. Otužan prizor, pomisli pisac. Ali već narednog trena, preplavi ga neka čudna naklonost prema trima jabukama. I on osjeti poštovanje za njihovo veličanstveno držanje, poštovanje za prkos, poštovanje za sav uzaludan trud i napor. O uzaludnosti je, na koncu, znao mnogo. Ipak je on pisac.

* Objavljeno u časopisu „Koraci“ br. 4-6, 2021.

PRIČE „JEDNOG DANA“ I „LUGAREVO VRIJEME“

JEDNOG DANA

Jedan pas i jedna mačka dugo su bili nerazdvojni. Otkad je mačka nestala, pas u šetnji uporno vuče na jedno mjesto. Vlasnik ga pušta da njuška. Pas uzdiše, udiše, dugo srče miris. Potom produžava. I tako nedjeljama. Kao neki čudni ritual. A onda je jednog dana naprosto prestao da vuče na to mjesto. Jednog dana, pomisli vlasnik psa, biće divno ne morati koristiti tu neuhvatljivu vremensku odrednicu. Jednog dana… Jedan pas i jedna mačka. Jednog dana.


LUGAREVO VRIJEME

Lugar Matija život je proveo u šumi. U brvnaru na samom rubu šume došao je iz doma za siročad kao petnaestogodišnjak. Odatle je kretao u svakodnevne obilaske prilikom kojih je upoznavao ćudi prirode, posmatrao kako se smjenjuju doba i kako vegetacija mijenja garderobu. U toj brvnari naučio je slova, ne bi li mu poneka knjiga odagnala samoću i strah. Tu je tražio prave riječi da opiše zvukove kojim uzdiše šuma, a kad ih nije pronalazio on ih je izmišljao. Riječima kao što su jelotres ili bukvopuc, pokušavao je da označi zvuk kada izvaljeno stablo jele uz lomljavinu okolnog granja i šiblja tresne o zemlju, ili kad bukva puca od hladnoće, pa se raspukne poput prezrele dinje. U toj brvnari znao je budan dočekivati zoru, ali uvijek znajući koliko je sati: premda je slavuj bigeljisao takoreći cijele noći, zeba se oglašavala između pola dva i dva, od dva do pola tri pjevušila je crnoglava grmuša, nakon nje prepelica, pa od tri do tri i po ćurlikala je grmuša crvenotrbušna, poslije nje su se javljali kos, pa sjenica…
Gleda u lijep svjetlucav sat koji su mu darovali povodom pedeset godina službe. Potom mu pogled skreće na šaku i kofer koji ona pridržava. U njemu je sve što posjeduje. Rekli su da mu u staračkom domu ništa neće nedostajati. Možda je to istina, pomisli lugar, ali tamo nema ptica. Sve češće ostajem budan cijele noći, čak i onda kada ne moram. Staračka nesanica, reče u sebi. Kako ću znati koliko je sati, kad tamo gdje me šalju nema ptica? Nijedan sat to ne može da nadoknadi. Nema tog monotonog kuckanja koje može da nadomjesti prepoznatljiv, ali vječito nov i drugačiji pjev. Zastaje i ponovo pogledava na sat. Ovaj sat ne mjeri vrijeme, pomisli. On samo prati otkucaje tempirane bombe u mojim grudima. A kad mi srce konačno pukne za šumom i silnim životom u njoj i on će stati. Jedino što mi daje utjehu je pomisao da kad nikoga od nas više ne bude, kad se sve ure svijeta umrtve i stanu, neka sjenica će negdje početi cvrkut pred zoru.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“.