PLAČ NAD ŽIVOTINJOM

Vidio sam kučiće, buvaraste i vašljive, ostavljene da skapaju na rubu šume, trbuha okruglih kao da je sva tuga kugle zemaljske u njima. Plakao sam za tim životinjama. Vidio sam ježa zgaženog na seoskom putu nemarom bespotrebne žurbe. Plakao sam za tom životinjom. Vidio sam lovce kako sa sigurne udaljenosti tanetom istjeruju život iz srne, ostavljajući njeno nejako potomstvo u drhtaju strepnje i gotovo sigurne skore smrti. Plakao sam za svim tim životinjama. Vidio sam pticu kako bolno grakćući nadlijeće mjesto gdje je njeno tek rođeno žgoljavče nesrećno ispalo iz ukrošnjenog kreveca dok su radnici orezivali grane. Plakao sam za životinjama. Vidio sam konja rabljenog i šibanog do smrti, kako još upregnut i natovaren iznemoglo leži na prašnjavom drumu. Plakao sam za tom životinjom. Vidio sam ribe kako ukočene plutaju u vodi boje rđe, u vodi smrdljivoj, vodi neživoj. I plakao sam za tim životinjama. Vidio sam medvjeda na lancu, pauna u kavezu, otrovane pčele i za svim tim životinjama sam plakao. Vidio sam čovjeka dvadesetog, a za njim i čovjeka dvadeset i prvog vijeka. I za tim životinjama sam plakao. Možda i dublje, iskrenije, nemoćnije.

RAČUN PROŠLOSTI

Djedovu metalnu blagajnu otvorio sam par sedmica nakon bakine smrti. Od mojih očekivanja šta bi se moglo skrivati u toj pravougaonoj zelenoj kutiji ne bi se mogla napisati priča. Jednostavno, nisam mnogo razmišljao o tome. Ali, o onome što sam u njoj pronašao, moglo bi se štošta reći. Nikakvo blago. Nikakvo nasljeđe. Ne, ništa slično. Nekoliko značaka što vaskrsavaju sjećanje na već zaboravljene partizanske odrede, tuce neupotrebljivih SFRJ kovanica i komad papira. Račun br. 85575 iz neke neznane restauracije od 14. februara 1986. Na njemu:

Miješano meso – 6

Lepine – 6

Vino – 1

K(isela) V(oda) lit. – 1

Konjaka – 4

Lincura – 8

K(isela) V(oda) – 1.4

Salate – 4

Kafa – 6

U dnu stoji potpis konobara (Slavko) i napis: Plaćeno Ostoja.

Zašto je djed sačuvao baš ovaj račun? Zašto je to bilo važno? Šta se dogodilo tog dana? Da li se nešto proslavljalo? U kojem gradu? Ko je bio s njim na tom ručku? Ko sve nije naručio salatu i zašto? Ko je nakon lincure nastavio da pije konjak, a ko je ostao pri istom piću? Da li je vino bilo crno ili bijelo i ako je bilo bijelo, da li se miješalo sa kiselom vodom? Da li je konobar Slavko živ, sjeća li se možda djeda, može li mi reći nešto o njemu? Nagađanjem odgovora, domaštavanjem povoda, atmosfere, članova družbe, mogla bi se ispisati sasvim pristojna (pseudodetektivska) priča. A zapravo, nema nikakve potrebe za tim, jer na tom papiriću zapisano je ono najvažnije – Plaćeno Ostoja. Zabavljam se pomišlju da je djed sačuvao račun kao posthumnu pouku: uvijek plaćaj svoje račune! Svjestan sam da je sve ovo puka slučajnost, ali odmah potom, isto tako svjesno, odbacujem mogućnost slučajnosti. Biram da krenem tim drugim putem. Samo tako nastaje priča. Iz komada papira, iz prošlosti, iz sna, iz ničega.

Račun iz prošlosti 1986.

SLIKA

slika

Kako se obruč oko grada stezao, poslovi na izmještanju artefakata postali su panično užurbani. Jedan, dva, tri vagona. U njima: antičke skulpture, filigranski reljefi, dijelovi vizantijskih mozaika, figurine i grnčarija iz starina, biste imperatora i njihovih ljubavnica, predmeti koje su koristili Skiti, crkvene relikvije iz Jermenije i Gruzije, srednjovjekovni spisi, krasnopisne knjige unikatnih korica, kovčezi puni numizmatičkih zbirki iz raznih epoha i sa tri kontinenta, oprema oklopnika i vitezova, centralnoazijske i zakavkaske tapiserije, slike…
Gospode, koliko slika!
Sem nekoliko čuvara, u specijalnom vozu natovarenom umjetninama i upućenom ka Uralu nije bilo ljudi. Čak ni djece. Svi oni ostali su da brane Lenjingrad, da svojim tananim izmorenim tijelima, ako se ne mogne drugačije, koliko-toliko uspore nadiranje neprijatelja. Ostali su ljudi kao da su glave i ruke njihove i živa krv u njima manje vrijedni od djela koje nekad davno osmisliše neke druge glave i načiniše neke druge ruke.
Ostalo je još nešto: ramovi za slike na zidovima Ermitaža, prazni i odbačeni poput školjki koje iza sebe ostavljaju kolonije rakova-putnika.
Međutim, muzej nije bio pust. Njegove zgrade, hodnike, depoe i podrume ispunila je vreva obeskućenog naroda čiji domovi su porušeni u prvim mjesecima opsade. Tako je početkom 1942. u Ermitažu, pored upravnika i osoblja, živjelo oko dvanaest hiljada ljudi. Zajedno su gladovali, popravljali napukle zidove, prikupljali drvo za ogrjev i staklo rasprslih prozora. Zajedno su drhtali od studeni, bombi i neizvjesnosti.
Kustosi su, kažu, u trenucima zatišja, odlazili u prostrane sobe na čijim su zidovima visili masivni ramovi, čudno nakrivljeni detonacijama. Tamo su stanovnicima muzeja detaljno opisivali djela koja više nisu bila tu, pripovijedajući im o bojama i nijansama, svjetlosti i sjenci, perspektivi, potezima kista.
Oni su slušali, gledali i – vidjeli.
Gospode, kakva slika!

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske

STISKAVAC

   Svako vrijeme je specifično na određen način. Mijenja se moda, mijenjaju se pogledi na svijet, muzički trendovi, državna uređenja. Mijenjaju se i značenja riječi.
Riječ „stiskavac“ je, recimo, nekada označavala prisnost dvoje ljudi prilikom plesanja uz muzičku numeru sporog ritma (tzv. sentiš). S obzirom da više niko ne pleše udvoje uz laganu muziku, već čoporativno i u ekstazi (ekstazi ovdje uopšte nije slučajno odabrana riječ!) skaču i mahnito mlataraju rukama uz tuc-tuc-zvrrrr-skviiiiik-tuc-tuc elektronsko orgijanje, prvobitno značenje riječi „stiskavac“ potpuno je napušteno. No, riječ nije (iz)umrla, iako njeno sadašnje značenje u dobroj mjeri naginje ka nekoj vrsti odumiranja.
„Stiskavac“ se, naime, danas upotrebljava u kontekstu novonastalih ekonomskih kriza i finansijskih potresa, bankrotstva država i ostalih blagodeti globalizacije i otvorenog tržišta. Ljude danas „stišću“ da vraćaju kredite; predlažu im da se „stisnu“ malo, jer zaboga krizno je doba; da „stisnu“ i još jednom odrade svoje neplaćene prekovremene sate (jer – kriza je); prijete im neka „stisnu“ pa ne plate račune za vodu i grijanje na vrijeme; savjetuju da „stisnu“ taj kaiš, pa da lijepo izgledaju kao aristokratija u korzetima.
Međutim, iako djeluje da je termin „stiskavac“ pronašao „novu mladost“, zabrinut sam za njegovu budućnost. Iz iskustva znam da, na primjer, koliko god stiskao i cijedio i stiskao, na kraju u pakovanju paste za zube ipak ne ostane više ništa za iscijediti. Šta će biti sa „stiskavcom“ kada iz naroda istisnu sve što se istisnuti može? (Za ljude ne brinem, oni će se već nekako snaći.)

Objavljeno na Prozaonline.com

KO JE, DOĐAVOLA, J. TABISZ?

   Niko nikada ranije nije čuo za J. Tabisza iz Vroclava. Ni prijatelji iz fabrike metalnih konstrukcija u kojoj je radio, ni nastavnici škole koju je pohađao, čak ni njegovi roditelji nisu znali za njega. Tako to biva, valjda, u vremenu kad svi gledaju samo sebe, kao da kroz život idu držeći ogledalo ispred nosa. Jednog je dana J. Tabisz slučajno našao vreću punu novca koja se nekim čudom našla u grmlju pored kontejnera gdje inače odlaže smeće svakog četvrtka. Nastavite sa čitanjem