SLIKA

slika

Kako se obruč oko grada stezao, poslovi na izmještanju artefakata postali su panično užurbani. Jedan, dva, tri vagona. U njima: antičke skulpture, filigranski reljefi, dijelovi vizantijskih mozaika, figurine i grnčarija iz starina, biste imperatora i njihovih ljubavnica, predmeti koje su koristili Skiti, crkvene relikvije iz Jermenije i Gruzije, srednjovjekovni spisi, krasnopisne knjige unikatnih korica, kovčezi puni numizmatičkih zbirki iz raznih epoha i sa tri kontinenta, oprema oklopnika i vitezova, centralnoazijske i zakavkaske tapiserije, slike…
Gospode, koliko slika!
Sem nekoliko čuvara, u specijalnom vozu natovarenom umjetninama i upućenom ka Uralu nije bilo ljudi. Čak ni djece. Svi oni ostali su da brane Lenjingrad, da svojim tananim izmorenim tijelima, ako se ne mogne drugačije, koliko-toliko uspore nadiranje neprijatelja. Ostali su ljudi kao da su glave i ruke njihove i živa krv u njima manje vrijedni od djela koje nekad davno osmisliše neke druge glave i načiniše neke druge ruke.
Ostalo je još nešto: ramovi za slike na zidovima Ermitaža, prazni i odbačeni poput školjki koje iza sebe ostavljaju kolonije rakova-putnika.
Međutim, muzej nije bio pust. Njegove zgrade, hodnike, depoe i podrume ispunila je vreva obeskućenog naroda čiji domovi su porušeni u prvim mjesecima opsade. Tako je početkom 1942. u Ermitažu, pored upravnika i osoblja, živjelo oko dvanaest hiljada ljudi. Zajedno su gladovali, popravljali napukle zidove, prikupljali drvo za ogrjev i staklo rasprslih prozora. Zajedno su drhtali od studeni, bombi i neizvjesnosti.
Kustosi su, kažu, u trenucima zatišja, odlazili u prostrane sobe na čijim su zidovima visili masivni ramovi, čudno nakrivljeni detonacijama. Tamo su stanovnicima muzeja detaljno opisivali djela koja više nisu bila tu, pripovijedajući im o bojama i nijansama, svjetlosti i sjenci, perspektivi, potezima kista.
Oni su slušali, gledali i – vidjeli.
Gospode, kakva slika!

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske

STISKAVAC

   Svako vrijeme je specifično na određen način. Mijenja se moda, mijenjaju se pogledi na svijet, muzički trendovi, državna uređenja. Mijenjaju se i značenja riječi.
Riječ „stiskavac“ je, recimo, nekada označavala prisnost dvoje ljudi prilikom plesanja uz muzičku numeru sporog ritma (tzv. sentiš). S obzirom da više niko ne pleše udvoje uz laganu muziku, već čoporativno i u ekstazi (ekstazi ovdje uopšte nije slučajno odabrana riječ!) skaču i mahnito mlataraju rukama uz tuc-tuc-zvrrrr-skviiiiik-tuc-tuc elektronsko orgijanje, prvobitno značenje riječi „stiskavac“ potpuno je napušteno. No, riječ nije (iz)umrla, iako njeno sadašnje značenje u dobroj mjeri naginje ka nekoj vrsti odumiranja.
„Stiskavac“ se, naime, danas upotrebljava u kontekstu novonastalih ekonomskih kriza i finansijskih potresa, bankrotstva država i ostalih blagodeti globalizacije i otvorenog tržišta. Ljude danas „stišću“ da vraćaju kredite; predlažu im da se „stisnu“ malo, jer zaboga krizno je doba; da „stisnu“ i još jednom odrade svoje neplaćene prekovremene sate (jer – kriza je); prijete im neka „stisnu“ pa ne plate račune za vodu i grijanje na vrijeme; savjetuju da „stisnu“ taj kaiš, pa da lijepo izgledaju kao aristokratija u korzetima.
Međutim, iako djeluje da je termin „stiskavac“ pronašao „novu mladost“, zabrinut sam za njegovu budućnost. Iz iskustva znam da, na primjer, koliko god stiskao i cijedio i stiskao, na kraju u pakovanju paste za zube ipak ne ostane više ništa za iscijediti. Šta će biti sa „stiskavcom“ kada iz naroda istisnu sve što se istisnuti može? (Za ljude ne brinem, oni će se već nekako snaći.)

Objavljeno na Prozaonline.com

KO JE, DOĐAVOLA, J. TABISZ?

   Niko nikada ranije nije čuo za J. Tabisza iz Vroclava. Ni prijatelji iz fabrike metalnih konstrukcija u kojoj je radio, ni nastavnici škole koju je pohađao, čak ni njegovi roditelji nisu znali za njega. Tako to biva, valjda, u vremenu kad svi gledaju samo sebe, kao da kroz život idu držeći ogledalo ispred nosa. Jednog je dana J. Tabisz slučajno našao vreću punu novca koja se nekim čudom našla u grmlju pored kontejnera gdje inače odlaže smeće svakog četvrtka. Nastavite sa čitanjem

POSEBAN SOJ

Na putu do biračkog mjesta prošao sam ispod predizbornog plakata. Četiri godine star, taj plakat je od prošlih izbora stajao zavezan za dvije topole opkoračujući cestu i nadvisujući ljude. Četiri godine. Svašta se zbilo za te četiri godine. Marku Petrovom je uginula ždrebica, a Persina jedinica se konačno udala. Mitrovog sina je doktor Živković jedva odgovorio od ideje da postane profesionalni vojnik, rekavši mu jednom zgodom da postoji viša, niža i vojna inteligencija, što ovaj i nije baš najbolje razumio. Nastavite sa čitanjem

BEZ NAROČITOG RAZLOGA

Ovih sam dana posebno ranjiva. Bez naročitog razloga. Rasplače me svaka sitnica, tužan film ili sjetna muzika. Tih dana je najbolje ostati kod kuće, u svom bunkeru u kome ništa i niko ne može da ti naudi. Ne znam šta mi je bilo da prekršim ovo pravilo i izađem u šetnju. Do parka sam stigla brzo, nigdje se ne zaustavljajući, čak ni ispred izloga butika. Imala sam osjećaj da ću početi da cmizdrim ako vidim još jednu predivnu haljinu koju ne mogu da si priuštim. I baš kada sam sjela na klupu i počela da opuštam nategnute nerve, da uživam u zelenilu i nadglašavanju ptica, desilo se nešto zbog čega sam ridala naredna dva sata. Dječak, star ne više od četiri godine (po mojoj neukoj procjeni), otrgnuo se od majke i potrčao prema golubovima koje je hranio penzioner na klupi nedaleko od one na kojoj sam sjedila. Majka, mršava i neugledna, spotakla se i pala. I kao da nije imala snage da se podigne, vikala je za njim: Nemoj da trčiš! Izgladnićeš!!

Objavila Hiperboreja

POVJERENJE

   Skeptičan sam, priznajem, prema mnogo čemu. Prema njima, sa one strane, naročito! Prema njihovim dobrim namjerama, zakonima, dobročinstvima i pomoći, prema njihovim izjavama, prostim, proširenim, složenim i izmagličastim porukama podrške i šupljim frazama što odjekuju kao eho dječije igre skrivača u praznom buretu rakije. A postajem skeptičan i prema nekima sa ove strane! Premda sam razuman čovjek (tako barem tvrde), nikako ne mogu da shvatim kako neki sa ove strane mogu da imaju bezgranično povjerenje u one sa druge strane – granice!?

Objavljeno u knjizi najljepših ostvarenja „Jedan život u manje od devetsto znakova“ sa X konkursa za najkraću kratku priču izdavačke kuće Alma.

U knjizi je zastupljena i priča „Između zareza„.

ČOVJEK KOJI JE SHVATIO

   Čim je dovoljno stasao, shvatio je da i životinje imaju osjećanja i jednostavno nije više mogao da ih jede. Nedugo nakon što je postao vegetarijanac, shvatio je da to nije dovoljno, pa je objeručke prihvatio veganizam. Logički je zaključio da, ako životinje imaju osjećaje, onda ih moraju imati i biljke. To što paprika ne može da laje, krompir da se umiljava i prede, a breskva da cvili, nikako ne znači da ih ne boli kada ih otkinemo od stabla ili iskopamo iz zemlje, kada ih ljuštimo i jedemo. Shvatio je da više ni biljke ne može da jede. Nije, međutim, shvatio da će umrijeti od gladi. Upravo to se i desilo.

Objavljeno na prozaonline.