BEZ NAROČITOG RAZLOGA

Ovih sam dana posebno ranjiva. Bez naročitog razloga. Rasplače me svaka sitnica, tužan film ili sjetna muzika. Tih dana je najbolje ostati kod kuće, u svom bunkeru u kome ništa i niko ne može da ti naudi. Ne znam šta mi je bilo da prekršim ovo pravilo i izađem u šetnju. Do parka sam stigla brzo, nigdje se ne zaustavljajući, čak ni ispred izloga butika. Imala sam osjećaj da ću početi da cmizdrim ako vidim još jednu predivnu haljinu koju ne mogu da si priuštim. I baš kada sam sjela na klupu i počela da opuštam nategnute nerve, da uživam u zelenilu i nadglašavanju ptica, desilo se nešto zbog čega sam ridala naredna dva sata. Dječak, star ne više od četiri godine (po mojoj neukoj procjeni), otrgnuo se od majke i potrčao prema golubovima koje je hranio penzioner na klupi nedaleko od one na kojoj sam sjedila. Majka, mršava i neugledna, spotakla se i pala. I kao da nije imala snage da se podigne, vikala je za njim: Nemoj da trčiš! Izgladnićeš!!

Objavila Hiperboreja

POVJERENJE

   Skeptičan sam, priznajem, prema mnogo čemu. Prema njima, sa one strane, naročito! Prema njihovim dobrim namjerama, zakonima, dobročinstvima i pomoći, prema njihovim izjavama, prostim, proširenim, složenim i izmagličastim porukama podrške i šupljim frazama što odjekuju kao eho dječije igre skrivača u praznom buretu rakije. A postajem skeptičan i prema nekima sa ove strane! Premda sam razuman čovjek (tako barem tvrde), nikako ne mogu da shvatim kako neki sa ove strane mogu da imaju bezgranično povjerenje u one sa druge strane – granice!?

Objavljeno u knjizi najljepših ostvarenja „Jedan život u manje od devetsto znakova“ sa X konkursa za najkraću kratku priču izdavačke kuće Alma.

U knjizi je zastupljena i priča „Između zareza„.

ČOVJEK KOJI JE SHVATIO

   Čim je dovoljno stasao, shvatio je da i životinje imaju osjećanja i jednostavno nije više mogao da ih jede. Nedugo nakon što je postao vegetarijanac, shvatio je da to nije dovoljno, pa je objeručke prihvatio veganizam. Logički je zaključio da, ako životinje imaju osjećaje, onda ih moraju imati i biljke. To što paprika ne može da laje, krompir da se umiljava i prede, a breskva da cvili, nikako ne znači da ih ne boli kada ih otkinemo od stabla ili iskopamo iz zemlje, kada ih ljuštimo i jedemo. Shvatio je da više ni biljke ne može da jede. Nije, međutim, shvatio da će umrijeti od gladi. Upravo to se i desilo.

Objavljeno na prozaonline.

MONSTRUM

   Ovaj čovjek – monstrum – kako ga je nazvao autor novinskog članka, nije imao ni velike očnjake, ni zašiljene uši, ni trozubi rep, ni zakrvavljene oči. Jasno se vidjelo na objavljenoj fotografiji (snimljenoj prilikom ulaska u sudnicu) da se radi o sasvim običnom čovjeku u kasnim tridesetim, koštunjavom i suvonjavom, čovjeku blijede puti i kose boje bambusovog parketa. Nastavite sa čitanjem

LISTA ŽELJA

   Stala si iznad mojih ramena i zadržala si pogled na neurednom rukopisu koji se nadimao i krivio svakim novim pokretom moje ruke.

Želim. Prema tome, živ sam. Želim mnoge stvari, ali ne želim mnogo! (Ergo, zdrav sam, jer kažu da bolestan čovjek ima samo jednu želju.) Želim, na primjer, da prestanu da prikazuju putopise i reportaže sa Kavkaza, ostrva u Indijskom okeanu, iz Belizea ili vlažnih porječja jugoistočne Azije. Jer, evo šta je bilo: Prije otprilike mjesec dana sam gledao majku, oca i njihovo dvoje beskrajno nasmijane djece kako veselo gaze po pijesku polinezijskih ostrva. Potom sam pogledao kroz prozor iznajmljenog sobička u beznadno sivilo armature i neba i svojim tridesetogodišnjim rukama sam iščupao kabel koji mi ukazuje da bolje postoji i bezobrazno poručuje da ga nikada neću doživjeti. Neću da znam za nedokučive ljepote, neću da cmizdrim za nedostižnim. Želim da jebeni telefon prestane da zvoni, zato što vječito zvoni u pogrešno vrijeme. On donosi samo ružne vijesti (u loša vremena i ne možeš dobiti dobre vijesti, to je barem jasno), a za njih i ne postoji dobar trenutak, zar ne? Želim da me ostave na miru razni akviziteri i oni što nude sve moguće nepotrebnosti. Želim da autobusi ne kasne, naročito polovinom januara. Želim tišinu nedjeljom ujutro, kao nekada, kad smo bili djeca. Želim meso za ručak jednom sedmično. Želim…

     Namrštila si se i rekla mi da ovo i nije priča, već razbacana lista želja nažvrljana na poleđini poništene vozne karte.

A onda sam ti rekao svoju najskriveniju želju, onu tajnovitu, savršenu želju koju nikada, zbog ko zna kakvog straha, nisam zapisao niti rekao glasno:

Želim hrast ispred našeg doma! Veliki usamljeni hrast, bogate i užirene krošnje. Želim da gledam kako raste hlad u čijoj sjeni će se igrati naša djeca. Eto, želim sjenku, ništa više! Da li je i to mnogo?

Poljubila si me i uzela me za ruku. Zaplakali smo, a sunce nas je nemilosrdno pržilo, ostavljajući svjetlucave slane estuarije na našim obrazima.