U sali za promocije Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske 19. septembra promovisana je knjiga „Priče iz komšiluka“ (IK „Imprimatur„). Ova zbirka kratkih priča proistekla je iz konkursa koji je organizovao portal Mondo.ba.
Više detalja na mondo.ba , nezavisne, glassrpske.
Prošle godine putovali smo u Gruziju. Bilo je nezaboravno.
Tačno je da bi ovakav početak teksta bio neprimjeren i za onaj neuništivi osnovnoškolski maltretman pod naslovom „Kako sam proveo raspust“, ali šta da se radi kad je posjeta Zakavkazju zaista bila – nezaboravna. Da, znam da bi valjalo pažljivije koristiti ovu riječ, ali… Kako drugačije objasniti činjenicu da se nakon više od godinu dana živo sjećam boje glasa taksiste Cezara (!) koji nas je vozio od Gorija do pećinskog grada Upliscihe? Ili da pamtim pukotine na puškarnici utvrđenog srednjovjekovnog manastira Ananuri i kas poludivljih konja tik iza hotela u Stepandsmindi gdje smo prenoćili? Ili umorne oči bake koja u sjeni grandioznog spomenika posvećenog Svetom Georgiju na Trgu Slobode prodaje stare knjige, krastavce i bokore zumbula.
Ne postoje vodiči i karte koji mogu da osvježe sjećanje na ovakve detalje. Ali nema ni potrebe, jer oni su tu, uprkos tonama tričarija koje se svakodnevno obrušavaju na nas, bezočno atakujući na kratkoročnu i dugoročnu memoriju. Jedino (i)racionalno objašnjenje jeste da je Gruzija svoju specifičnu energiju i svekoliku unikatnost utisnula u mene poput kakvog neotarašljivog žiga!
Pretjerujem? Možda, ali o Gruziji se ne može bez pretjerivanja. U toj evroazijskoj zemlji ukliještenoj između Velikog i Malog Kavkaza i između Crnog i Kaspijskog mora, sve je u ekstremu: od planinskih vrhova iznad pet hiljada metara, do morske obale, od bujne Kolhidske nizije do poluaridne regije Kaheti na istoku, od drevnih crkava i manastira, do ultramoderne arhitekture Tbilisija, od luksuznih džipova u mondenskim zimovalištima do siromaštva običnog puka, od muzike koja se čuje gotovo na svakom uglu, do tužne tišine u domovima izbjeglica iz Južne Osetije. I ne bi bilo toliko zadivljujuće da se sve ove krajnosti nalaze u zemlji veličine Brazila ili barem Njemačke, ali Gruzija je, ukoliko ne računamo otcijepljene Južnu Osetiju i Abhaziju, otprilike veličine Hrvatske!
I dalje mislite da pretjerujem? U redu, sad pokušajte da zamislite da se na toli(c)koj površini nalaze tri lokaliteta od zaštitom UNESCO-a, brojne (žive!) crkve iz 6. ili 7. vijeka, ostaci dinosaurusa unutar pećine Sataplia, kilometri plaža i ski-staza, jedno od nalazišta najstarijih humanoida (Dmanisi), desetine nacionalnih parkova i rezervata (ukupno 7% državne teritorije)… Ovi i slični enciklopedijski podaci su tek tri-četiri klika daleko, međutim, oni se ne zadržavaju u pamćenju i ovaj tekst ne govori o njima. Ali pripovijeda o nezaboravnom, ako se sjećate. O onome čega nema ni u bespućima sveznajuće Mreže.
Stari Tbilisi čak i početkom aprila vrvi od turista. Uprkos relativno nedavnom ratu, mnogi od njih su Rusi. U suvenirnicama je sve na engleskom, njemačkom i ruskom, a ruski je veoma prisutan i u restoranskim menijima. Niti jednog trenutka nisam osjetio mržnju, niti sam vidio neke grafite koji zapljuckuju preko Kavkaza, prema Vladivostoku. Iskreno, osjetio sam olakšanje zbog toga, jer nisam želio da posjetu Gruziji provedem u slušanju priča o ratovima. Centar prestonice je nevjerovatan: u stotinjak metara razdaljine koegzistiraju jermenska crkva (gdje je sahranjen čuveni pjesnik Sajat Nova), sinagoga, džamija i gruzijska patrijaršija; neke građevine su fascinantne i u odličnom stanju (npr. Opera), ali veći dio moguće je opisati kao šarmantno star i poluraspadnut. Zaista, ponekad je bilo teško povjerovati da u nekim zgradama i kućama ljudi žive! Međutim, ti utonuli temelji i napukle fasade puni su života, a sobe s visokim stropovima nerijetko su opremljene gomilom knjiga i klavirom ili pijaninom. Stare terase i balkoni, oronula ali i dalje prelijepa ulazna vrata, kapije od kovanog gvožđa i najčudnija stepeništa koja ste ikada vidjeli – česti su motivi razglednica. No, ono čega nema ni na razglednicama jesu psi i mačke koje se smucaju naokolo iskajući hranu (vakcinisani su i čipovani). Prijateljski odnos prema njima govori mnogo o Gruzinima. Kao i odnos prema kulturi: pozorišta, muzeja, galerija i skulptura je toliko da posjetiocu ne bi bilo dovoljno ni mjesec dana da ih obiđe. Opet pretjerujem? Spreman sam da se kladim sa svakim Nevjernim Tomom!
Sjeverno od Tbilisija nalazi se stara prestonica Mcheta i manastir Džvari (iliti Krst) koji su uvršteni na listu svjetske baštine. Zapanjujuće, ali čak i uz poslovično fotografisanjem opterećene japanske turiste, u manastiru se mogao osjetiti vijekovni mir kako izbija iz debelih zidina. Panoramski pogled prema rijeci Aragvi, Mcheti i dominantnoj Svetickoveli katedrali (11.v.) se ne zaboravlja. Još sjevernije, na samoj granici sa Rusijom, šćućuren je gradić Kazbegi (Stepandsminda). U njemu se nalazi Rooms Hotel sa ogromnom terasom i pogledom prema bijelim vrhovima Kavkaza od kojeg poželiš da napišeš pjesmu u čast Ilije Čavčavadzea, ili, kad bi bilo hrabrosti, u pomen Bulata Okudžave. No, možda najzanimljiviji detalj hotela jeste restoran u kome su svi separei različiti, a odvojeni su policama s knjigama. Na jednoj od njih našao sam izdanje Andrića na ruskom (Na Drini ćuprija i Travnička hronika u jednoj knjizi štampanoj 1974.). Na uzvišenju iznad Kazbegija (na 2.170 m n.v.) nalazi se crkva Cminda Sameba do koje vodi nešto što lokalci zovu put, premda smatram da za ono kuda su nas provezli treba smisliti novi termin. Uska, takoreći kozija stazica, ispresijecana jarugama i na par mjesta gotovo zatrpana ogromnim stijenjem, vijuga kroz gustu šumu dok taksista održava stalni kontakt s kolegama, jer ukoliko bi neko krenuo da se spušta nastao bi haos pošto ne postoji nijedno mjesto od podnožja do vrha gdje bi se dva vozila mogla mimoići.
Kad se krene od Tbilisija na zapad, nakon stotinjak kilometara se stiže u Gori, rodni grad druga Staljina. Morali smo da se našalimo: pošto mjesto Staljinovog rođenja obuhvata kućerak, muzej, te ogroman park, ispada da se majka poznatog brkajlije porađala u čitavom centru grada! Svega desetak kilometara od Gorija nalazi se pećinski grad Upliscihe, pomalo nestvaran pješčarski pejzaž sazdan od dvorana i hodnika.
U Gruziji, dakle, ništa nije obično. Čak ni sam čin putovanja. Tako su nas na dvjestotrideset i nekom kilometru od glavnog grada, uz prašnjavu cestu u srcu nedođije, dočekala tri dječaka. Nisu prodavali magnete za frižider. Nisu prodavali ni jagode, ni kiselu vodu. Prodavali su divlje šparoge! Kako onda, ako ćemo pošteno, kako da ih ikad zaboravim?! Nema šanse! Baš kao što nema šanse da ću zaboraviti putovanje maršrutkom do Batumija. Maršrutka je svojevrsno hibridno vozilo koje bi voljelo da je autobus i koje napune kao da je autobus, ali nažalost to nije. Ova kojom smo se truckali satima do obale bila je prilično nova, opremljena flat ekranom sa kojeg se emitovao ruski turbo-folk. Samo putovanje i ne bi bilo toliko strašno da ispred mene nije sjedio veseljko koji je sve prisutne nudio pivom, a kad je ostajao bez napitka, udarao je šofera u rame i naređivao mu da se zaustavi pored prve prodavnice. Potpuno normalna scena u Gruziji: u jednom trenutku, pijani putnik baca flašu kroz prozor maršrutke, a u drugom se svi putnici odreda krste (jer su negdje u daljini vidjeli crkvu). Da, Gruzini u veoma pobožni. U Tbilisiju smo vidjeli sveštenika kako osveštava mercedes ispred zgrade (kasnije, kad smo vidjeli kako se vozi, osveštanje automobila uopšte nije loša ideja). U našem apartmanu u Batumiju svaka prostorija je imala naljepnicu u obliku krsta, naljepnicu kakva se inače stavlja na ulazna vrata osveštane kuće ili stana. Međutim, ne bih rekao da su Gruzini religiozni fanatici. Prije bih ustvrdio da iz vjere uzimaju ono najljepše i najbolje, kako u svakodnevnom životu pojedinca, tako i u očuvanju kolektivnog identiteta. Još jedna crtica o nezaboravnom: u manastirskom kompleksu Gelati nadomak Kutaisija (takođe na listi svjetske kulturno-istorijske baštine), naš vodič bila je predivna žena koju smo tu zatekli. Nakon obilaska, ispričala nam je da je njen pokojni suprug radio tu kao istoričar i konzervator. Ona, kaže, na neki način nastavlja njegov rad. Prilog za njen, inače izuzetno profesionalno obavljen posao – dobrovoljan.
U Gruziji doista ne manjka lako pamtljivih autentičnosti. Recimo, začuđujuće rasprostranjena upotreba lima u gradnji, ili policijske stanice koje su, po dekretu Sakašvilija koji je podrazumijevao transparentnost i iskorjenjivanje korupcije, građene u staklu kako bi se vidjelo šta se unutra dešava. Ili čudnovat izgled pisma i pomalo arhaičan zvuk jezika. Jedina riječ za koju sam siguran da ima veze s nama bliskim i poznatim jezicima jeste – gvino. Možda je Gruzija zaista postojbina vina! U svakom slučaju, vinskih ruta ima od istoka do zapada, duž cijele zemlje, a ukus tih vina je, pogađate, nezaboravan. Premda ni loza, odnosno čača, nije za baciti. O gastronomskim specijalitetima bi se moglo napisati nekoliko pozamašnih tomova. Nepca nam se još sjećaju ukusa hinkalija, hačapurija, lobijanija, čurčela… Pokušali smo ih praviti po povratku, ali nije to bilo to bez onih gruzijskih začina.
Boravak u zemlji u kojoj su Argonauti tražili zlatno runo zanavijek se pamti. Ne pretjerujem, časna riječ. Zvuči kao reklama za ginko, ali nije: Gruzija – za dobro pamćenje.
U biblioteci „Radoje Domanović“ u Topoli, 10. avgusta promovisan je roman „Bumerang“. Moderatorka književne večeri bila je Tatjana Janković.
Zašto plačem sad, nakon toliko vremena?
Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?
Prvih dana mislila sam da ćeš se vratiti, da su te hirovitost i znatiželja odveli dalje nego što si uobičavala da ideš. Uostalom, imala si slobodu da odlaziš i dolaziš kad ti je volja. Poznajem mnoge koji nikad ne bi pristali na to, ali naš dogovor je bio takav. Ni pomisao na to da tamo negdje guraš nos u nečiju intimu nije mi teško padala. Sve ću ti oprostiti kad se vratiš. Bez ozlijeđene sujete, bez premišljanja. Onako, kako to rade oni koji vole. Tako sam mislila tih dana, pomno osluškujući svaki šumor, svaki lažljivi huk vjetra i trepet lišća.
Onda se u srčane komore, kao u balsku dvoranu, pompezno ušetala nevjerica. Ruku pod ruku s poricanjem. Nije istina da te nema, pomišljala sam i hitala da provjerim da li je mjesto na tebi omiljenoj stolici za ljuljanje upražnjeno. A tamo – praznina se njiše. Kezi se i odguruje nepostojećim nogama. Klonem, potom, ali taman kad osjetim nadolazeću bujicu, čvrsto sklapam kapke-kabanice ne bi li se odbranila od pljuska. Ne, nije moguće da nisi tu, ponovo čujem sopstveni glas. Otvaram oči i jurim do kreveta, do tog čarobnog mjesta gdje smo razmjenjivale nježnosti. Sve mi se čini da me zavitlavaš, da šćućurena tihuješ pod čaršavom s predumišljajem da me uvučeš u igru skrivača. Ne bi to bio prvi takav slučaj. Koliko sam puta zbog tvojih ludorija zaboravljala na glad, kasnila na posao… Ne, odbijam da vjerujem da na krevetu leži tek zgužvani dokaz rovovske bitke sa samom sobom od prethodne noći!
Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?
Baterija zidnog sata ispustila je svoju litijumsku dušu, rastrgnutu između krajnosti, između plusa i minusa. I premda su se kazaljke umirile (sekundara se, doduše, još neko vrijeme treskala u post mortem maniru), jasno sam osjećala kako vrijeme protiče. Nisam morala da znam koliko je sati, niti sam morala da mjerim vrijeme, da bilježim dane, nedjelje, jer pitanja su bila ista i utornikom i subotom, i krajem juna i sredinom jula. Gdje si? S kim si? Zašto ne dolaziš? A kad sam pomišljala šta ti se sve moglo dogoditi, lice mi se krivilo poput plastelinske grudve u vrelim modelarskim dlanovima. Ali nekako sam uspijevala da ostavim suvu tu plačnu grimasu. Da, baš onu s nabranim i podignutim obrazima, nalik na dvije žeđajuće pješčane dine. Činilo mi se da je prerano za plakanje, jer ako pustim suzu, bilo bi kao da te oplakujem. A kad bi još, kakvom nesmotrenošću, suza kanula na zemlju, to bi značilo da… Ne, ne, ne! Nije bilo vrijeme za plakanje! Uprkos tome što mi je duša sve češće klizila ka minusu negoli ka plusu, još nije bilo vrijeme za plakanje. Umjesto ridanja, puštala sam nadu da se prikrade, na trenutak preuzme kontrolu i nagna me da kradomice pogledam prema kapiji. U par navrata me oči prevariše, pa mi se pričinilo da lagano šetkaš cestom i da si konačno završila s lutalaštvima. Na koncu, dobro si znala pravila i znala si da ću ti sve oprostiti ako se vratiš. Ali već narednog časa bila sam primorana da vlastitim očima uzvratim jednakom mjerom – opsena za opsenu – da ih prevarim i ne dopustim im slankasto, sipeće olakšanje.
Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?
U svakom slučaju, prošlo je dovoljno vremena da sve (ne)moguće scenarije odigram u glavi i po nekoliko puta. Ti si u tim filmovima uvijek bila glavni lik, a ja tek epizodista. I uvijek je atmosfera bila natopljena zebnjom. A zebnja je, kako jedared napisa Voja Čolanović, gora od svakog poznatog straha jer se, bezlična i neuhvatljiva, sablasno promeće u bilo koji lik konkretne pretnje.
Zato plačem sad, nakon toliko vremena.
Zbog straha. Zbog straha da mi jednog jutra nećeš nedostajati. Zbog straha da će rana na nozi koju si mi nanijela kandžicom u igri zacijeliti i nestati. Zbog straha da ću prestati da te čekam, mače moje.
ZOVEM SE GAGARIN
Zovem se Gagarin. Samo Gagarin. Prilično sam siguran u to. Pitate se kako je moguće da nisam skroz-na-skroz siguran? Pa… Časnog mi laveža, ne znam odakle da počnem. Od početka? U redu!
Kad nas je onaj golobradan donio svojoj kući, mislili smo da smo stigli našoj kući. Tad sam bio previše mali da bih mogao da protumačim ono što ljudi govore, ali sjećam se da je naš spasilac često ponavljao:
– Ako im damo imena, gotovi smo. Zavoljećemo ih i ostaće ovdje, a dobro znaš da ne možemo da ih zadržimo –
On i njegova djevojka bili su dobri prema nama. Fino su nas hranili, davali nam mlijeka, milovali nas i razdragano trljali svoje nosove od naše njuškice. Ni danas mi
nije jasno čemu to trljanje nosom. Šta znam, možda ljudska bića misle da je to simpatično… Uglavnom, dani su prolazili, a niko od nas još nije imao ime. To mi je postajalo pomalo sumnjivo, jer svaki pas treba da ima ime. Ipak, nisam previše brinuo za to, a i zašto bi, kad nam je bilo toplo i kad smo dobijali hranu svaki put kad bi neko od nas zacvilio. Ionako smo tih dana uglavnom samo jeli, spavali i… Znate već šta. Međutim, nakon tri sunčeva izlaska u šetnju nebom, odveli su brata. Da, da, onog što voli da izmišlja. A pošto se nije vratio u kutiju ni kad je mjesec na nebeskom šetalištu zamijenio sunce, znao sam da je vrijeme za brigu. Ja se uspaničio i cvilio kao neka beba?! Šta vam pada na pamet? Ali, nije mi bilo svejedno, jer već narednog dana odvezli su onu sestru što ima bijelu dlaku i tri crne fleke na čelu. Poslije nekoliko dana, neki čovječuljci dođoše i odvedoše moju smeđkastu seku. Zašto nisu mene uzeli? Nemam pojma. Možda zato što im se ona umiljavala bez imalo stida, dok sam ja beskrajno kevtao i zavijao, jer sam smatrao da je moja dužnost da zaštitim sestrice. Tad još nisam znao da ljudi ne vole pse koji previše kevću i često zapomažu. Pazi, molim te… Ni ja ne volim kad mi se suvi čovječiji nos unese u njušku, pa ko me pita! Uh, opet sam skrenuo s teme… Šta je bilo dalje? Po uzoru na moje sestre, naučio sam da se pred ljudskim stvorenjima pretvaram da sam fin: gledao sam ih najslađim okicama, mahao repićem, lizao im ruke. I? I naravno da su se upecali. Nedugo pošto sam ostao sâm u našoj kutiji, udomilo me neko dvoje čudaka. Šmizla i Šmokljan, tako ih zovem, mada znam da im to nisu prava imena. Mislim, to je fer, zar ne? Ako oni meni mogu da daju ime, mogu i ja njih da zovem kako poželim. E, vidite, Šmizla i Šmokljan su mi od prvog dana govorili:
– Jesi li gladan, Gagarine? Jesi li žedan, Gagarine? Dođi, Gagarine… –
Stalno se čulo Gagarine ovo, Gagarine ono. Kao pokvarene ploče, kad vam kažem. Ili dva papagaja, ako vam je tako draže. I taman kad sam pomislio da je to ponavljajuće Gagarine moje ime, sve češće sam mogao da čujem:
– NE idi tamo GagariNE! NE u cipelu, GagariNE! GagariNE NE po bašti! NEEE, GagariNEEEE!! –
Sasvim razumljivo, među moje klempave uši uvukla se dilema: da li se zovem Gagarin ili Ne? Uprkos ovom dvoumljenju, prilično sam ubijeđen da se zovem Gagarin. U stvari, nadam se da se zovem Gagarin. Kako zašto? Pa bolje zvuči kad se upoznajem s nekim. Kao kad onaj na TV-u kaže zovem se Bond, Džejms Bond, tako i ja volim da kažem zovem se Gagarin, samo Gagarin. Uostalom, zamislite samo kakva bi to zbrka bila:
– Kako se zoveš? –
– Zovem se Ne –
– Sene? –
– Ne Sene, samo Ne! –
– Zoveš se Samone? –
– Ne, nego samo Ne!! –
– Onda Negosamone? –
– Samo jedno Ne! –
– Lažljivče! Samojed ne izgleda kao ti! –
I tako u nedogled… Užas! Zato ostajem pri imenu Gagarin. A što se tiče Šmizle i Šmokljana to i nije naročito važno, jer svakako se ne odazivam kad me oni pozovu. Što je sigurno – sigurno je. Znate, ljudima često padaju na um svakakve gluposti. Na primjer, da ti okače lanac oko vrata. Ili da te kupaju. Ili da ti se unesu u njušku i tvoj osjetljivi nosić dodiruju svojim surlama…
(iz rukopisa za djecu i odrasle)
* Objavljeno u „Politici“, 23. juli 2017. godine.
