Roman Tiši od vode / Più silenzioso dell’acqua u izdanju IK Stiloeditrice predstavljen je 13. maja u okviru sajma knjiga u Torinu. O knjizi su govorili prevodilac prof. Danilo Kapaso i Olja Arsić Perišić. Dio atmosfere sa promocije u prostoru Polski Kat moguće je vidjeti ovdje. Nekoliko riječi o romanu i cjelokupnoj ediciji moguće je pogledati na sajtu radioradicale.
Pubblicazione cofinanziata dal programma Europa Creativa dell’Unione europea
OPERA
La guerra semina morte anche tra chi è rimasto in vita, una morte lenta fatta di rimorsi e fantasmi. Reduce dal conflitto fratricida serbo-bosniaco seguito alla disgregazione dell’ex Jugoslavia, Danilo Mišić è consumato dal senso di colpa per un fatale errore commesso sul campo di battaglia e si è chiuso in una prigionia mentale in cui trova spazio solo un dialogo immaginario col poeta russo Daniil Ivanovič Charms. Ruotano attorno a Danilo i cinici medici dell’ospedale psichiatrico, la moglie Radmila, il dottor Borković che lo tiene in cura. Fanno da cornice le contraddizioni del dopoguerra: la corruzione, l’impunità dei carnefici, i traumi personali e collettivi di un conflitto che neppure l’intervento di forze sovranazionali è riuscito a fermare. Più silenzioso dell’acqua è un requiem privo di schermi ideologici su una guerra che non ha visto vincitori ma solo vittime.
Roman „Tiši od vode“ objavljen je u prevodu Danila Kapasa na italijanski jezik u izdavačkoj kuću Stilo Editrice iz Barija. Prevod je realizovan u okviru prevodilačkih projekata Kreativne Evorpe. Roman će biti predstavljen u Torinu, 13. maja u okviru Sajma knjiga (o izdanju će govoriti Danilo Capasso i Olja Arsić Perišić).
Rad Sonje Lero „Muzika i(li) stvarnost u romanu Tiši od vode Berislava Blagojevića“ objavljen je u Zborniku radova sa X međunarodnog naučnog skupa održanog na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu, knjiga II ROCK ‘N’ ROLL.
Kompletan Zbornik dostupan je na ovom linku.
U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa snom. Zimi, kad se ostaklica zacakli po vlažnim naklobučenim uglovima boje prezrelog grožđa i sagnjilih smokava, pir vjetra puni mijehove pluća onespokojavajućom studeni. S proljeća i ljeti, opet, jedva primjetni struj vazduha mikroskopskim kovitlacima zasipa nozdrve polenskim bombama najrazličitijih alergena. Tek, jesen bi mogla donijeti predah. Mogla bi, da nije njene poslovične turobnosti i mrgođenja (iznenađujuće nalik onom durljivog djeteta) i da je, kojim slučajem, on jedan od onih pomalo sumasišavših pluviofila što na prvi predznak hitaju ka kišonosnim oblacima raširenih ruku. Na nesreću, on ne voli kišu. Naročito jesenju, zbog čijeg kašnjenja presahle oranice odvajkada pišu žalbe nebu. Naročito ne voli jesenju kišu, dosadnu i hladnjikavu, onu za koju nikad nema spremne dovoljno dobre đonove.
U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa sobom. Jer, mnogo puta je na vlastitoj koži osjetio pogrešnost prastarog ubjeđenja da prisustvo plahovitog kretanja vazduha neizostavno donosi i bistrinu misli. Naprotiv, njegove misli gotovo uvijek su sirupasto mutne, kaljužaste, zatočene između uzanih zidova od nerješivih pitanja. A tamo gdje barem s vremena na vrijeme nema poneke skromne odgonetke, ne postoji ni preduslov za spokoj. Zato je nemiran i uzvrpoljen u skučenosti opromajene sobe, pokatkad mahnito se sudarajući s golemim upitnicima gusto razastrtim i u dužinu i u visinu, poput nepregazive prašume. Stalno vraćanje na životne raskrsnice i njihovo arheološki detaljno prekopavanje silno ga umara. Ipak, to ga ne obeshrabruje da kopa iznova, još dalje u sjećanje, još dublje po prašini prošlosti. U tim bespućima mogućeg a neostvarenog, mislio je, mora da se krije ključ sunovrata. Tamo negdje pokušavao je da nađe zagubljene uzde koje je nekoć nehajno ispustio, da dokaže upliv kakve nezadržive više sile kojom bi opravdao podvirepski mentalitet ili šeprtljavost u trenucima koji će oprostiti više-manje sve osim čarličaplinovskog samosaplitanja. U lavirintima minulog tražio je razloge za neoprostivu nespremnost na promjene, za neposjedovanje genoma kameleonske mimikrije u sebi. Međutim, sva nastojanja da pijukom misli iščeprka barem neki trag iz fosilizovanih pustopoljina prohujalog uvijek su završavala isto – propašću, jednako grandiozno sramnom pred njim samim, kao što bi bila i pred prepunim koloseumom. Jalovost ovih pohoda u prošlost čini ga razdražljivim, raspolućenim, pa čas za sve krivi sebe, a čas cijeli svijet. U jednom trenutku, pomišlja kako nigdje nije načinio pogrešan izbor i da svi drugi treba da nose pečate krivice zbog njegove obogaljujuće usamljenosti i čamotinje. Ali, već nakon par kratkotrajnih susreta gornjeg i donjeg kapka, čini mu se kako je zapravo on taj mračni princ ustuknuća, neupitni šampion u bježaniji od života. I tako danima, mjesecima, godinama, on nije kadar da se smiri u sebi, da sa sobom potpiše trajno primirje. Nije sposoban čak ni da kapitulira, da kaže dosta je bilo, ne mogu i ne želim više da se bijem.
U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa riječima. Propuh ih s užasavajućom lakoćom raznosi kao sjeme maslačka, one nepredvidljivo vrludaju, premeću i okreću se naglavačke, mijenjaju položaj i značenje. Fraze poput proći će nemaju isti smisao za njega u sobi kao za nekoga napolju, pod otvorenim nebom sportske arene, u školskoj klupi ili u separeu hotelske restauracije. (Bez sumnje, on je u godinama kad ove riječi ne predstavljaju utjehu, već izazivaju paniku i potiču užasavajuću tjeskobu.) On zna da njegovo tavorenje nikad neće proći i da će samo riječi, izgovorene i prećutane, gonjene bjesomučnom promajom proći kroz ključaonicu uz zlokoban fijuk. Ali nigdje neće dospjeti. Kao što nisu stizale ni ranije, kad je objašnjavao bez(d)ušnima, kad ih je molio, kad im se pravdao. I kad je pokušavao da piše pisma, kao onda kćerki, nikako mu nije polazilo za rukom da ustroji riječi u kakav-takav red. Zato je zbrdazdolisane polurečenice, krnjave odrone riječi i nepovezane fragmente osjećanja redovno gužvao i bacao (u improvizovanu košaru od napuklog stalka za kišobrane ili u skromnu četvrtastu peć zavisilo je od godišnjeg doba). Shvativši da riječi pod njegovom komandom više djeluju kao migoljeće jegulje, nego li ravne (ubojite?) strijele, odlučio je da da ih što manje koristi. Na njegovo nemalo iznenađenje, klimanje glavom, slijeganje ramenima, odmahivanje rukama ili povremeno prgavo pokazivanje srednjeg prsta pokazali su se kao sasma efikasno sredstvo komunikacije. Stvarao je sliku o sebi, postajao je slika. Sve više je postajao onaj što skuplja kartonske kutije i drvene gajbice, a sve manje bilo šta (ili bilo ko) drugo. I sve više je živio u slikama i sa slikama. Noćima je zurio u zid opromajene sobe od plafona do poda okićen letvicama s gajbica i kartonažnim komadima koji prikazuju nazive država i vrsta egzotičnog voća koje iz njih potiče. Ponekad je samo tupo i bez ikakvih primisli buljio u njih, a katkad su mu se, ipak, prikradale maštarije o gologrudim ženama sa plantaža Dominikane, ili o nevjerovatnim ekvadorskim krajolicima što u vidokrugu sljubljuju plažu i gorostasnu vulkansku kupu. Tada, u tim rijetkim trenucima maštanja i budnog sanjarenja, nakratko ga je ispunjavala čudna vitalnost. I samo tada je sa sigurnošću znao da još nije mrtav.
* Objavljeno u časopisu „Povelja“, br. 2/2017, str. 37-39.
Roman „Bumerang“ u prevodu na makedonski jezik objavila je izdavačka kuća Goten iz Skoplja. Djelo je prevela Marija Sarevska-Todorovska, a urednik je Vladimir Jankovski. Prevod je na konkursu podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.
