Zbirka kratkih priča „Monument“ promovisana je 15. jula 2021. ispred Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske u Banjaluci. O knjizi su govorili književnica Tanja Stupar Trifunović i izdavač Boris Maksimović (Imprimatur). Ovo je bilo prvo predstavljanje knjige uživo nakon objavljivanja u decembru prošle godine.
Ko zna koliko je bilo sličnih misli otkad se one pismom bilježe, pomisli pisac. I koliko istih ili sličnih osjećanja u ovih nekoliko hiljada godina. Nikakvo čudo što kad pišem imam utisak da sam kradljivac, neko ko prepisuje odavno napisano, zaključi pisac. Doista, pisanje i nije ništa nego lopovluk, krađa od svoje ili tuđe prošlosti, grabež sjećanja, bestidna pljačka mašte i, konačno, otimačina od vremena koje nam je dato. O tome razmišlja pisac dok posmatra blijedu fotografiju izgladnjele djece odnekud iz Bosne štampane u nekom almanahu. Za buduća pokoljenja, valjda. Za opomenu. Za nikad naučen nauk. Kako ne ispasti lopurda i ne ponavljati tuđe misli i rečenice kad je toliko toga rečeno, kad je toliko toga napisano o gladnoj djeci, pita se pisac? Možda baš o ovoj gologlavoj skrhanoj čeljadi skupljenoj pred objektivom. Ako je neko i pisao o njima, vjerovatno je pominjao vaške i buve i upale obraze i prnje kojima je pokrivena nevina djetinja golotinja. Ali da li je taj neko, pomisli pisac, zapazio da oni ne mogu da se drže na nogama, niti da se drže za ruke. Jedino što su imali, učini se piscu, jesu duše. I samo još njih su držali u sebi.
Priča dostupna na sajtu koraci.net
Slika autorke Ane Mutavdžić preuzeta iz novog broja časopisa Koraci.
Dobro pamtim taj dan. Kiša je padala tako nježno da su se kapi na putu do zemlje dugo zadržavale na grmovima hortenzija, laticama oleandera i lišću djeteline. Bio je četvrtak, pet i osamnaest popodne. Čitala sam knjigu u fotelji pored orošenog dremljivog prozora. Sjećam se da sam upravo pročitala rečenicu Nije li čudna i pomalo okrutna činjenica da nas nema u istoriji, premda je sasvim jasno da bez nas istorije nema niti je može biti? kad je zazvonio telefon. Nazvala sam samo da pitam kako si, reče glas. Dobro sam, odgovorila sam uz jedva primjetnu zadršku. Samo to sam željela da čujem, ništa više. Dobro sam, zaista, potvrdih odlučno. Drago mi je, iskreno zatitra glas koji potom dodade: ostani dobro. Veza se prekinula, a kišni četvrtak je nastavio da teče. Pomislila sam kako istorija bilježi svašta, ali ovaj poziv neće, iako on to možda zaslužuje. Jer, koliko ja znam, bio je to posljednji poziv na svijetu kojim se ništa nije zahtijevalo, kojim se nije prijetilo, dogovaralo, pregovaralo i ogovaralo. Koliko ja znam, možda je to bio posljednji poziv ljudskosti.
Dostupno na: koraci.net
JABUKE
Posmatrajući kroz prozor staro drvo jabuke, pisac se zapita ima li još poneka kaplja mudrosti u njoj. Odnosno, može li se od nje još išta naučiti nakon svih milenijuma u kojima je riječju, vajarskom rukom i kistom bila i hvaljena i omrznuta i secirana i klevetana i obožavana? Sve se zna, pomisli pisac, od Biblije, do Direrovih Adama i Eve, od Njutna do Snježane i patuljaka, od Sezana do Magritovog Sina čovjeka. Čemu me poslije svega može podučiti taj ćutljivi kvrgavac, razočarano pomisli, naročito sad, u novembru kad kroz golotinju njegovih grana i ogranaka pišti samo studeni sjeverac? A onda, odmičući se od prozora nesigurnim korakom, pisac spazi tri jabuke u zaspaloj krošnji. Prisjeti se da je njih nekoliko ostalo viseći i prošle jeseni. I pretprošle. Poput zaboravljenih novogodišnjih ukrasa. Zašto neke jabuke ostaju na granama? Zašto su tako tvrdoglavo vjerne stablu koje je već odavno zaboravilo na njih? Kao da žele ostati tu gdje su rođene uprkos nadolazećim kišama i snjegovima, uprkos sili što je nekad davno onu jabuku natjerala da aterira na Isakovu glavu, uprkos svim izgledima da se održi celulozna pupkovina sa žilama koje više niti uzimaju niti daju. Kao da ne znaju da je sve u kretanju, u pokretu, u kruženju. Čak i ako dočekaju proljeće gore na granama, taj novi ciklus života neće ih dotaći svojom blagošću. One će ostati hladne na dodire martovskog sunca. Jer njihovo kretanje je završeno, bez obzira što se, evo, pred očima pisca, upravo lagano njišu. Otužan prizor, pomisli pisac. Ali već narednog trena, preplavi ga neka čudna naklonost prema trima jabukama. I on osjeti poštovanje za njihovo veličanstveno držanje, poštovanje za prkos, poštovanje za sav uzaludan trud i napor. O uzaludnosti je, na koncu, znao mnogo. Ipak je on pisac.
* Objavljeno u časopisu „Koraci“ br. 4-6, 2021.
Trubili su i pištali i pjevali ovih dana, ispod prozora bibliotečkih i po ulicama. Na trenutak nisam znao šta se zbiva, a onda pomislih – maturanti. Tako to biva: nekome upravo protiče najvažniji dan, a drugima je to dan kao i svaki drugi. Znaš li, Razredna, koliko je prošlo? Eheeej, cijele dvadeset tri godine! Cifra okrugla nije, ali je svakako indikativna. Čolanović, dabome! Znao sam da ćeš se sjetiti… Razmjenjivali smo mejlove o čudnovatom ponavljanju broja 23 u romanu „Oda manjem zlu“, nagađali, razmišljali u numerološkim i simboličkim ključevima, tražili način da odgledamo film „Broj 23“, da odgonetnemo… Čini mi se da je danas sve više nepoznanica, ali sve je manje onih koje zavređuju odgonetanje. Samo mahnemo rukom, kao dosadne muve kad tjeramo. I idemo dalje. Ponekad samo dalje, u neodređenu nepoznanicu, a pokatkad dalje u – prošlost. Dvadeset tri godine kasnije, osjećam potrebu da ti kažem ono što u to vrijeme dakako nisam bio osvijestio, ono što ti kasnije nisam stigao reći. (Vječita tehnička greška u mašineriji čovjekovog organizma – vazda misli da ima vremena!) Kakva smo samo raspojasana banda bili! Mili Bože, povesti nas onakve na matursku ekskurziju bilo je ili herojsko, ili djelo luđaka. Biram ovo prvo i za tebe i za Draženu. Naravno, to nije bila ni tvoja prva ispoljena hrabrost, ni posljednja, pa ni najveća, ali dozvoliću sebi tu drskost da ti sada za to dodijelim orden. Ne umijem da crtam, baš nikako, ali mogu da ga vidim: u centralnom dijelu otvorena knjiga, nad njom simetrično i ukoso dvije gitare sa ukrštenim vratovima, u vrhu, umjesto petokrake, šolja puna olovaka koje imitiraju zrake sunca. Nema drugog znamenja, nema krstova, nema orlova, a ako bih i mogao zamisliti kakvu perad na tom ordenu, to bi bile kokoši (da, one iza tvoje kuće) ili u najboljem slučaju ona roda koju je opjevao Duško Trifunović. Kakva smo samo raspojasana banda bili! Ali uspjela si nas sačuvati, od drugih i od nas samih, vratiti nas iz jedne neizvjesnosti kućama u neku drugu neizvjesnost. Ipak, tvoja odgovornost se često nije završavala tu. Pratila si nas i u potonjim godinama, nekad javno i konkretno, u fizičkom obličju ogrnutom u pončo, a nekad tek kao sjena i priviđenje, kao po(r)uka, kako već dobri dusi čine. Pratilo me je ono tvoje čuveno „šta ima?“ koje je u različitim fazama života imalo različito značenje. I uvijek sam, bez greške, znao u koju metu puca to pitanje. Nedostaje mi to pitanje. Čujem ga od raznih ljudi svakodnevno, ali to su pucnji u prazno. Nema tu ničega, Razredna, samo beskorisno riboliko otvaranje usta, blebetanje u vjetar, ljuštura bez sadržine, pitanje bez namjere da se sasluša odgovor, bez želje da se išta zapravo kaže ili čuje. Praznina sasvim polako, ali sigurno, preuzima sve, postaje Sve. Guta poput crne rupe i obesmišljava čak i najplemenitije ideje i najdobronamjernija djela. Toliko je to uzelo maha i toliko je sve postalo antipod originalne namjere da mi se učinilo kako bi dodjeljivanje ovog simboličkog i okašnjelog ordena za tebe bila uvreda. A onda sam pomislio da ti ga ne dodjeljuje neko ko to radi po inerciji, već neko potpuno izmješten iz koordinatnog sistema tih i takvih vrijednosti. Nadam se da će stići do tebe, tamo negdje. Ako ti se ne dopadne, mijenjaj ga za neku knjigu koju nisi stigla da pročitaš, trampi ga za neki neobjavljen rukopis koji su počivši pisci ponijeli sa sobom. Čini s njim šta ti je drago, ali znaj da je od srca i da si ga zaslužila. I više od toga.
