Šta vas je nagnalo na to?
(Doktore, doktore… Cccc: polovično, kao i obično. Dakle, nije u pitanju samo šta, nego i ko! Ali, ne čudi me što ne umijete da postavite pravo pitanje. Ipak ste vi jedan od njih, jedan od beznadežno obnevidjelih. Pored toga, da ste vi i vama slični znali postavljati ispravna pitanja, već bi se došlo do nekih odgovora i ja, može biti, ne bih bio ovdje. Ovako…)
Kada ste prvi puta pomislili da učinite to što ste učinili?
(Jednostavno se ne sjećam koja je kaplja rasturila branu… Vjerovatno se radilo o nekoj trivijalnosti, jer od nje se obično najlakše strada. A branu sam zamislio kao moćnu kapiju neprobojne armature:
Ispostavilo se da nisam trebao da je zamišljam, već da je napišem! Na papiru sve izgleda mnogo jasnije, manjkavosti se same iscrtavaju, nesavršenost žulja beonjače poput odmetnute trepuške… Da sam tako uradio mogao sam da vidim svu njenu poroznost, možda čak i da zakrpim te silne pukotine. Međutim, nisam. Vjerovao sam umišljaju, jednoj opasnoj maštariji i zato sam kažnjen: iscurio sam kroz rešetku koja je trebala da me zaštiti i razbio se o zube-hridi onih istih ala od kojih sam pokušavao da se sakrijem. Pisanje je barem moglo da mi spase dušu, ako je za spasavanje života već bilo prekasno. Ali nisam to tada znao. Sada znam da i neznjanje ima svoju cijenu, baš kao i znanje. I znam da su ovako odocnjela znanja iritantno neupotrebljiva i bolno jalova.)
Otkud vam ideja?
(Ne umijem da slikam. Ne znam lijepo da se izrazim perom. Ne želim da glumim ludu u trećerazrednom vodvilju. Za grafite sam previše mator. Da budem potpuno iskren: performansi su nešto što mi je oduvijek išlo na živce. Nalazio sam da su uglavnom imbecilni, nedokučivi bez uputstva za upotrebu i krajnje nekomunikativni uprkos suprotnim tvrdnjama umjetnika koji ih osmišljavaju. Međutim, vremenom mi se ideja o tome činila sve primamljivijom. Odlučio sam se na performans onda kada je brana konačno pukla i kad se silna žuč razlila po meni. Izjedala me i nagrizala bez mogućnosti da iz mene istekne. Bio sam siguran da je to pravi način i jedini mogući izlaz. Ili izraz, kako hoćete.)
Dobro, vidim da ne želite da govorite. Recite mi barem da li se kajete?
(Zbog čega bih se, pobogu, kajao? To što sam proglašen krivim a da nisam ni ubio, ni ukrao, ni slagao, ni drugome nažao učinio, prije govori da se svi vi i vama slični trebate pokajati, a ne ja. Skinuo sam se go, stao na trg i ispred sebe postavio natpis: ČOVJEK JE PRISUTAN! Ne razumijem u čemu je problem? U golotinji? U tome da su raščovječeni svi sem onih koji ne posjeduju partijsku knjižicu? U činjenici da je puk go i bos? U nakazno lažnom puritanstvu naše novopečene provincijske gospode? Doktore, možete vi bolje… Zamislite da je ovo još jedan performans. Vi pitate, ja ćutim. Vi se znojite jer ne znate šta ćete sa mnom i šta da kažete nadređenima, a ja se banjam u svojoj ludosti kao u hamamu. Kako-kako? Nije vam zabavno? Ma nije moguće!? E, vidite, i ja sam igrao ulogu u suludim performansima koje ste vi osmislili, ali tek sada se ludo zabavljam! Zato zahtijevam da mi udovoljite. Idemo ponovo: vi pitate, ja ćutim…)
* Objavljeno u časopisu Eckermann, broj 8.
U užem izboru za književnu nagradu „Zlatni suncokret“, poznatiju pod popularnim nazivom „Vitalova“ nagrada, koju dodjeljuje kompanija „Vital“, našlo se šesnaest knjiga, među kojima su romani „Sestre i drugarice“ i „Bumerang“ banjalučkih književnika Ranka Risojevića i Berislava Blagojevića. „Roman ‘Sestre i drugarice’ prati odrastanje nekadašnje generacije tzv. napredne omladine, koja se nije mirila s postojećim stanjem. Bili su to skojevci. U ovom romanu to je još uže, skojevke. Djevojke iz Banjaluke, koje su odbijale da žive na tradicionalan način praveći se da ne vide oko sebe nepravdu, kako vremena, tako i vlastite porodice“, kazao je ranije za „Nezavisne“ Ranko Risojević, čiji su likovi prototipovi dvije poznate heroine, Rade Vranješević i Vahide Maglajlić. Inače, ovaj roman nagrađen je „Kočićevom knjigom“, a Ranko Risojević je već bio u užem izboru za nagradu „Zlatni suncokret“ 2011. godine, kada je objavljen roman „Gospodska ulica“. Roman „Bumerang“ Berislava Blagojevića donosi priču o „bumerang generaciji“, u kojoj bumerang predstavlja metaforu stalnog vraćanja na početak i kretanja od nule. Knjiga je socijalno angažovana i djelimično autobiografska. Prema riječima autora, ljubav je u romanu prikazana višeslojno kao ljubav između muškarca i žene, ljubav prema knjigama, bibliotekama i jednom prostoru, ljubav između prijatelja. Pored ostalih četrnaest knjiga, ovi romani, saopštio je žiri, po ostvarenom tehničkom nivou i literarnoj strasti izdvajaju se iz tekuće produkcije. Na konkurs je prispjelo 200 knjiga, a u užem izboru u žanru romana još su i kandidati Svetlana Slapšak za djelo „Ravnoteža“, Enes Halilović za „Ako dugo gledaš u ponor“, Svetislav Basara za „Andrićeva lestvica užasa“, Vladislav Bajac za naslov „Hronika sumnje“, Robert Tili za „Ubogi Lazar u gradovima“. Za nagradu konkurišu i Zoran Živković s romanom „Tumač fotografija“, Miomir Petrović sa knjigom „Kuća od soli“, Radovan Vlahović sa djelom „Bapa“, Mirko Demić sa romanom „Ćutanja iz gore“, Darko Tuševljaković sa djelom „Jaz“. U užem izboru su i pjesničke zbirke „Senka osmog eona“ Selimira Radulovića, „Prasvršetak“ Lasla Blaškovića, kao i zbirke pripovjedaka „Memo“ Divne Vuksanović i „Raščarani svet“ Jelene Lengold. O nagradi, koja će biti dodijeljena krajem januara u Beogradu, odlučiće žiri u sastavu Nikola Strajnić, Dragan Jovanović Danilov i Vladimir Gvozden. Najuži izbor kandidata biće saopšten sredinom januara. Prošlogodišnji dobitnik, pomenimo i to, bio je Dragan Velikić za roman „Islednik“.
Roman „Tiši od vode“ će biti preveden na italijanski jezik u okviru projekta „Voices from European peripheries. Literatures, lost and rediscovered identity“. Izdavačka kuća Stilo Editrice iz Barija u okviru prevodilačkog programa Kreativne Evrope predložila je ukupno šest knjiga (iz BiH, Srbije, Gruzije, Norveške, Turske i Kipra). Realizacija projekta predviđena je do kraja 2018. godine. Više informacija na: 
