Vrijeme tako sporo prolazi da je pauku pošlo za nogama da svoje složeno tkalačko umijeće prikaže na uspavanim kazaljkama. Sekundara se, istini za volju, i dalje derviški vrti, ali čini se da za nju ne mari ni pauk, ni onaj štrkljasti izdanak mehanizma koji prikazuje (pr)otekle minute. Isprva se čudio prisutnosti paučine na živom časovniku, ali onda je pomislio kako i sjećanja živog čovjeka može da obavije mrenasta kukuljica, čineći ih nedostupnim ili barem maglovitim, nejasnim i polustvarnim. Nije u ovoj spoznaji našao ni objašnjenje ni prstohvat utjehe, ali nikakvu zebnju zbog toga nije osjetio. U tom trenutku učinilo mu se da je istovremeno sve moguće i nemoguće. Jer, ako je mogućno da se paučina prostre po izrezbarenim kazaljkama, onda je moguće i da maleno sidro, nehajno prikucano na zid tik (tak!) do sata kako bi podsjećalo na posjetu nekom od mnogih primorskih gradića bez osobitih turističkih motiva, ne predstavlja ništa drugo nego dvije posvađane udice koje su jedna drugoj okrenule leđa. Ipak, ova tiha razigranost unutar lobanje, premda zabavna i donekle poetična, nije potrajala duže od osmine kruga one čigre na zidnoj uri. Razlog za to je toliko očigledan, koliko i budalast: sljubljujući u jednoj misli riječi sidro i udica odjednom je osjetio nelagodu uzrokovanu užasnom mogućnošću izbora koja ne nudi razrješenje i ne mijenja suštinu situacije u kojoj se našlo prosječno ljudsko biće – usidriti se na dnu ili biti upecan?
Leptirica koja je u tom času cikcakasto uletjela u kadar njegovih vodnjikavih očiju (u kome je još bio zumiran stari zidni sat) kao da je lepetom odagnala dilemu, pa mu se namah povrati onaj osjećaj kako je sve i moguće i nemoguće. A ako je već tako, pomisli, onda je do čovjeka, odnosno, do one već ubajaćene poštapalice o čaši koja je napola puna ili napola prazna. Pogledom slijeće na čašu pored sudopere. Potom tromo ustaje, uzima čašu i njom poklapa leptiricu što je na časak zastala da, može biti, dođe do daha. Baš tako, jer otkud on zna da li je ona mlada i puna snage ili stara i zadihana poput njega. One su ljudima sve iste; nasrtljivice što se muvaju (novi proplamsaj u lobanji: ako se muve muvaju, onda leptirice, možda, leptiraju?!) oko lampiona, revnosne prenositeljke polenskog alergena; moljačaste porodilje koje potomstvo ostavljaju u posudama s rižom. Najprije žustar zamah krilcima i uzlet, potom nekoliko čujnih udaraca u staklene zidove, a zatim jedva primjetan titraj što nagovještava mirenje s neizbježnim krajem. Predstava životnog ciklusa u svega par trenutaka. A svršetak predstave je uvijek isti, čak i za one koji žive pod staklenim zvonom. Ipak, leptirica neće skončati u zatočeništvu. Pustiće je kroz balkonska vrata za koji minut, čim završi s ritualnim proklinjanjem prostate u toaletu i ispijanjem jutarnje doze pilula. Kiselkasto se osmijehnuo na pomisao kako je on u očima leptirice zapravo bog. Bog, koji je možda samo nekoliko nedjelja daleko od proučavanja uputstva za korištenje pelena za odrasle. Ali, nije li tako oduvijek? Zar čovjek nije nepopravljivo satkan od niza oprečnosti, dobročinstva i zloće, ružnoće i ljepote, moći da leti ili kroti rijeke i potpune, iskonske bespomoćnosti nalik onoj od koje su drhtala naga tijela crtača grafita u Altamiri? Obrni-okreni, čini mu se da je tako: mi smo čudan amalgam durljivih kontradiktornosti što jedna drugoj okreću leđa. Poput onih udica spojenih da čine sidro. Da, biće da čovjek nije ništa drugo do sidro. A zna se kakav je usud sidra.
Prerano je ustima primakao šolju čaja i naočare očas poprimiše izgled januarskog prozorskog okna. Obnevidjevši na trenutak, on se prepusti spontanoj igri asocijacija i započe da sastavlja spisak važnih događaja u njegovom životu što su beznadežno zalijepljeni uz riječ prerano: prerano je ostao bez Marte, prerano je otišao u penziju, prerano ustaje… A otac? Da li je majku i njega prerano napustio? Nije ovo, dabome, prvi put da razmišlja o tome, ali obično bi se dumanje završilo na jednom od krajeva skale od da, ostavio nas je prerano, do za odlazak takvog čovjeka nikad nije prerano. Istina je, kako to i biva, negdje na sredini. A ona ga sad, nakon toliko godina, udostoji svoga prisustva i ponudi mu putokaz za treći, najrjeđi put – otac je otišao na vrijeme; dovoljno rano da im život još više ne ogorči, ali i dovoljno kasno kako bi osmogodišnjak mogao da razazna i upamti ljepljivi zvuk ciničnog osmijeha, ubjeđivački izraz lica lažova i smutljivca i nečujni plač povrijeđene žene.
Otišao je na vrijeme, izusti tiho, dok je gurkao odmagljene naočare ka korijenu nosa. Zatim žmirnu nekoliko puta, kao da ga je neko iz tame naglo izveo na osunčani proplanak, i prvo što je ugledao bila je krilata zatočenica u čaši. Učinilo mu se da njene oči, vješto nacaljene na čelo, pilje preko dvije tanke antene direktno u njega. Kao hipnotisan, nagnuo se naprijed kako bi se približio čaši, pri tom umalo nezaoravši bradom o sto. Godinama je bio lišen istraživačkog svraba, da bi ga sad, potpuno neočekivano, zagolicala najobičnija leptirica. Prokletstvo nekoga ili nečega običnog i jeste u tome da ostaje neprimjećeno. Međutim, u slučaju leptira-lovine, biti neupadljiv ne predstavlja ništa manje nego preduslov za ostanak u životu. Premda, kad se izbliza pogleda kroz dioptrijske okulare, leteće stvorenjce u stakleniku je sve samo ne obično i neugledno. Pažljivo odabrani pastelni tonovi koji ne privlače pažnju iscrtani su majstorski povučenim linijama što oponašaju životonosne vene i žilice bjelogoričnog lista. Tanane noge, pogodne za slijetanje i (po potrebi) koračanje, pripijaju se uz tijelo prilikom uzleta brzinom koju točkovi aviona ni u dalekoj budućnosti neće postići. Glava, takođe sva u kamuflažnom ruhu, opremljena je najistančanijim osjetilima, sofisticiranom opremom za detekciju hrane i predatora. Ovako zagledanom, leptirica mu se učini savršenom. Ali, ako je zaista tako, onda je savršenstvo zapravo u običnosti. Uzdahnu, ponovo naštima naočare što su malo skliznule, pa pomisli kako je barem jedno sigurno – živimo u svijetu čuda. Jer, ma šta mislili o životu, čudo je zagarantovano. Čudo je ako je postanak života božje djelo, čudo je ako je posljedica igrokaza aminokiselina, čudo je i ako je za sve oko nas zaslužno mutiranje nekog gena, a čudo je i ako smo proizvod eksperimenata bića iz dalekih zakutaka vaseljene. Čudo je što on o svemu tome razmišlja dok posmatra već pomalo umornu leptiricu. Čudo je što se baškari u eri sisavaca i ima privilegiju da koristi mozak za maštarije dok gviri u utamničenog insekta. Čudo, jašta, jer da je kojim slučajem živ u eri insekata (a ona će doći!) uloge bi bile zamijenjene. Ta mentalna slika ga prenu iz misli i on dlanom začepi otvor naopako okrenute čaše i zaputi se laganim korakom prema balkonu. Tamo je, pošto je tri puta duboko udahnuo, okrenuo čašu i sklonio koščatu ruku.
Leti, čudo malo savršeno, leti, reče dovoljno glasno da isprovocira ljubopitljivi pogled komšinice. Leptirica, nesigurno kao da je upravo probuđena iz anestezije, zaleprša krilima i ode. Dolje, čekao je svijet čuda kojeg nije bila svjesna.
(Odlomak)
* Objavljeno u Bosanskoj vili br. 73-74, oktobar 2018.
Like this:
Sviđa mi se Učitavanje...
