„Ne može i gotovo“, odgovarala je majka. Međutim, nakon tog njenog gotovo nikad nije zaista bilo gotovo i uvijek je dolazilo još nešto. Varijacija na temu bila je: „Ne može i tačka!“, pri čemu, naravno, tačka nije označavala kraj rasprave. Razgovor bi se najčešće završavao rečenicom: „Psu nije mjesto u stanu“. Ista scena, sa istim akterima i istim dijalogom mora da se ponovila bezbroj puta, kao u filmu Dan mrmota.
Bilo je to krajem osamdesetih godina u Bosanskom Brodu. Živjeli smo u dvosobnom stanu u naselju skockanom između Doma zdravlja, obale Save, katoličke crkve i ceste što od centra vodi ka Rafineriji nafte. Danas bih sve to ophodao za desetak minuta, ali tad, mjereno dječijim očima i dječijim koracima, to je naselje bilo golemo kao kosmos. Upravo vasionom sam bio fasciniran od najranijeg djetinjstva, čitao sam knjige Denikena, Artura Klarka, Ahmeda Bosnića, sve što je imalo veze s istraživanjem kosmosa i vanzemaljcima. Tako sam i saznao za Lajku. Toliko sam, valjda, dosađivao drugarima da su me jedno vrijeme zvali Svemirko. „A prije Gagarina bila je Lajka“, držao bih lekcije nezainteresovanom auditorijumu u haustoru za onih kišnih dana kad nismo mogli da igramo fudbal.
Kad je došla u naselje bila je mlada. Niko nije znao odakle je pristigla, a niko se to vjerovatno i nije zapitao. Osim nas klinaca, niko nije ni primijetio da neki novi pas tumara između zgrada. Bila je potpuno crna, izuzev bijelih fleka na tri od četiri šape i bijele pruge što se na donjoj strani vrata spuštala ka prednjim nogama. Nakon početne euforije ispunjene drekom, vriskom, češkanjem i ponekom suvom koricom hljeba, neko je zapitao kako ćemo je zvati. „Lajka!“, viknuo sam, a ona je blago nakrivila glavu i naćuljila uši baš kao Lajka ne jednoj fotografiji koju sam vidio. „Dođi, Lajka!“, čučnuo sam i raširio ruke a ona je, mašući repom, zaista prišla u nekom polutrku i sklupčala se ispred mene. Već sljedećeg trenutka, čitavo tuce glasova orilo se u raštimanom antipodu lijepog horskog pjevanja: Lajka!! Lajka!! Otrčao sam na drugi sprat grabeći katkad i po tri stepenika, uletio u stan i zadihano zapitao: „Mama, može li Lajka da živi kod nas?“ Moj gromoglasni ulazak poremetio je arhetipski prizor majke kraj šporeta okružene loncima, posudama sa začinima, uprljanim escajgom i kuhinjskim krpama i ona napravi poluokret, pogleda me začuđeno i reče: „Molim?“ Ko zna o čemu je ona mislila u tom trenutku, koje važne, može biti i sudbonosne teme je preturala po glavi, ali znam da je meni na umu bilo samo jedno – da Lajku kako znam i umijem uselim u naš stan. Ipak, uprkos tome što sam je uhvatio nespremnu, majka se brzo pribrala i pustila ploču s poznatom recitacijom: „Niko ovdje nema psa u kući… Nema mjesta… To je obaveza, a i ovako ih imamo previše… Ne može i gotovo. Tačka. Psu nije mjesto u stanu.“ Bila je nepopustljiva, a ja sam bio pretužan, durio sam se, odbijao da jedem (što i nije bilo teško, jer koje dijete voli da jede kelj?), ali na kraju sam ipak prihvatao kapitulaciju. No, nije sve bilo izgubljeno, jer Lajka je ostala. Ostalo je i ime koje sam joj dao. I to je nešto, zar ne?
Godine su prolazile, baš kao i mnogi psi kroz naše naselje, zaustavljajući se tek da predahnu između dvije etape lutalaštva. Ali, Lajka je ostajala. Kvart je bio njen dom, a mi smo bili njena familija. Vremenom su i roditelji nas klinaca počeli da joj se obraćaju, da je tu-i-tamo pomaze, da joj bace neku kosku. Prvi put kad je išla veterinaru, sjećam se, komšija Kraljević vozio ju je u prikolici. Kasnije se, kako i dolikuje, vozila u autu. Učestvovala je u svemu što smo radili, u svakoj igri, svakoj ludosti koja nam je padala na pamet. Kad smo parking između zgrada pretvarili u teniski teren, sjećam se, bilo je neophodno iscrtati linije, a Lajka je sve pomno pratila kao linijski sudija. Ipak, nije izdržala da bude potpuno mirna, pa je jedno vrijeme imala nekoliko bijelih pruga više na tijelu. Farba je ubrzo spala s njenog krzna, ali otisak njenih šapa još dugo je stajao na liniji razdvajanja lijevog i desnog servis-polja. Kad smo pravili kolibe na obali Save Lajka je bila tu, prateći nas i upadajući u glib hrabro i bez ustručavanja. Provlačila se vješto kroz gustiš šaševa, drače i žalosne vrbe, njuškajući i osluškujući i ničim nije odavala utisak da to nije njen prirodni habitat. Lajala je samo na ljubopitljive bicikliste što su prolazili nasipom. Inače je bila tiha i strpljiva. Zato smo u njenom društvu mogli da pecamo. Mi smo ćuteći gledali u plovke što lelujaju na površini sivkasto-smeđe vode, a Lajka je kunjala i tek ponekad bi se trznula na ubod komarca. Ulov je uglavnom bio skroman – nekoliko komada crvenperke i babuške – ali dovoljan za nas mršavce iz naselja. Čekali smo sumrak da se sve na obali utiša, a onda bismo iz okolnih bašti otkopali poneki krompir, luk i mrkvu, ili ubrali par kukuruza, paprika i krastavaca. Zatim se ispred koliba palila vatra, spremala se riba, krompir u žaru, pečeni kukuruz, a ponekad i piletina koju bi neko prošvercovao iz kuće. Lajka bi sve to znatiželjno posmatrala, ali nikad nije bila dosadna i napadna. Čekala je svoju porciju, jer je znala da će je dobiti. Bila je s nama kad smo se igrali kauboja i Indijanaca, ili kad smo igrali belu, raub i šnaps ispred zgrade. Pratila nas je do škole, a onda nas dočekivala dižući duguljastu njušku kao znak pozdrava.
Prolazile se godine, odrastali smo zajedno. Lajkine štence sam čuvao, stavljao ih u kutije, sklanjao u garažu, pravio im kućice sa još nekoliko drugara. Zimi, kad bi sjeverac znao smrznuti i savske plićake, namolio bih majku da je pustimo u zgradu. Da bismo izbjegli negodovanja zbog spavanja na otiraču, opremio bih joj „postelju“ od starih ćebadi u prizemlju gdje su se obično ostavljali bicikli. A onda se razboljela ljeta 1990. i stalno se sklanjala po nekim budžacima, ne dozvoljavajući nikom da joj priđe. Ugledao sam je slučajno jedne večeri s balkona, strčao dolje s posudom mlijeka i pozvao je. Zastala je, okrenula se ka meni i dva-tri puta mahnula repom. Potom je prišla, onjušila mlijeko, uzdahnula i stavila glavu u moje krilo. „Šta je, Lajkice? Gdje te boli?“, pitao sam ne očekujući odgovor. Još minut, možda i malo duže, ona je gledala u mene i govorila nešto pogledom, onako kako samo psi znaju. Onda je sporim hodom otišla prema Savi koja je gorjela u narandžastom svjetlu zalazećeg Sunca.
Sutradan smo igrali fudbal na igralištu iza zgrade. Jedan vrlo nespretan Mariov efe poslao je loptu u visoku travu obližnje livade. Tu sam je zatekao. I zaplakao. Prvi put sam vidio voljeno biće koje… Ne sjećam se mnogo detalja oko same organizacije njenog ispraćaja, pamtim samo da smo je nas trojica na livadi položili na talasasti komad lesonit ploče. Istog popodneva, okupila se dugačka povorka iz naselja, kolona djece, roditelja, tetaka i baka… Lajku smo sahranili na obali i sjećam se kako su svi plakali i kako sam, neutješan, čvrsto grlio majku. Bio je to prvi sprovod na koji sam išao. Ubrzo je počeo rat i odlasci na sahrane će postati česti, prečesti. Ali, prije pucnjave i bježanije, prije svih onih nesreća komšiluk je imao vremena i snage za još jedan čestit podvig – Lajki smo podigli okrugli betonski spomenik. Za povodnja, on jedva da i viri iznad vode, ali ljeti se do njega još može doći pješke. Tu je, zadnji put sam ga vidio ovog ljeta kad sam dolazio u grad svog djetinjstva na promociju knjige. Bio sam i srećan i tužan kad sam ga ugledao. Srećan što odolijeva, tužan što vjerovatno više niko osim mene ne zna zbog koga je podignut. Naime, njeno ime je bilo ispisano bordo farbom koje više odavno nema, kao što na parkingu iza zgrade više nema linija teniskog terena.
Tačno četvrt vijeka nakon Lajkine smrti, 2015. godine supruga i ja preselili smo u kuću. Jedna od prvih želja koju sam imao bila je da sad kad konačno imamo uslove za to nabavimo psa. Marija je vidjela oglas i dogovorila da udomimo nekog mješanca. Nije nam bila važna pasmina, čak nismo pitali ni za pol šteneta. Braonkasta lopta stigla je u naš dom u kutiji za cipele. „Lajka!“, uzviknuo sam djetinjasto i podigao psića u vis. Ispostavilo se da je ona zapravo on. Nasmijali smo se, a Marija je potom upitala: „Koje ime ćemo mu dati?“ „Gagarin“, rekoh bez mnogo razmišljanja grleći umiljato stvorenjce. „Gagarin je došao poslije Lajke“.
A majka? Majka penzionerske dane provodi u drugom gradu, često odlazi u šetnje i uvijek u džepu ili torbi nosi vrećicu sa psećim granulama. Jer, nikad se ne zna kad će naići na nekog gladnog i promrzlog dalekog potomka naše Lajke.
* Objavljeno u magazinu „Pas“, broj 66, novembar 2022.