A PRIJE GAGARINA – LAJKA

„Ne može i gotovo“, odgovarala je majka. Međutim, nakon tog njenog gotovo nikad nije zaista bilo gotovo i uvijek je dolazilo još nešto. Varijacija na temu bila je: „Ne može i tačka!“, pri čemu, naravno, tačka nije označavala kraj rasprave. Razgovor bi se najčešće završavao rečenicom: „Psu nije mjesto u stanu“. Ista scena, sa istim akterima i istim dijalogom mora da se ponovila bezbroj puta, kao u filmu Dan mrmota.

Bilo je to krajem osamdesetih godina u Bosanskom Brodu. Živjeli smo u dvosobnom stanu u naselju skockanom između Doma zdravlja, obale Save, katoličke crkve i ceste što od centra vodi ka Rafineriji nafte. Danas bih sve to ophodao za desetak minuta, ali tad, mjereno dječijim očima i dječijim koracima, to je naselje bilo golemo kao kosmos. Upravo vasionom sam bio fasciniran od najranijeg djetinjstva, čitao sam knjige Denikena, Artura Klarka, Ahmeda Bosnića, sve što je imalo veze s istraživanjem kosmosa i vanzemaljcima. Tako sam i saznao za Lajku. Toliko sam, valjda, dosađivao drugarima da su me jedno vrijeme zvali Svemirko. „A prije Gagarina bila je Lajka“, držao bih lekcije nezainteresovanom auditorijumu u haustoru za onih kišnih dana kad nismo mogli da igramo fudbal.

Kad je došla u naselje bila je mlada. Niko nije znao odakle je pristigla, a niko se to vjerovatno i nije zapitao. Osim nas klinaca, niko nije ni primijetio da neki novi pas tumara između zgrada. Bila je potpuno crna, izuzev bijelih fleka na tri od četiri šape i bijele pruge što se na donjoj strani vrata spuštala ka prednjim nogama. Nakon početne euforije ispunjene drekom, vriskom, češkanjem i ponekom suvom koricom hljeba, neko je zapitao kako ćemo je zvati. „Lajka!“, viknuo sam, a ona je blago nakrivila glavu i naćuljila uši baš kao Lajka ne jednoj fotografiji koju sam vidio. „Dođi, Lajka!“, čučnuo sam i raširio ruke a ona je, mašući repom, zaista prišla u nekom polutrku i sklupčala se ispred mene. Već sljedećeg trenutka, čitavo tuce glasova orilo se u raštimanom antipodu lijepog horskog pjevanja: Lajka!! Lajka!! Otrčao sam na drugi sprat grabeći katkad i po tri stepenika, uletio u stan i zadihano zapitao: „Mama, može li Lajka da živi kod nas?“ Moj gromoglasni ulazak poremetio je arhetipski prizor majke kraj šporeta okružene loncima, posudama sa začinima, uprljanim escajgom i kuhinjskim krpama i ona napravi poluokret, pogleda me začuđeno i reče: „Molim?“ Ko zna o čemu je ona mislila u tom trenutku, koje važne, može biti i sudbonosne teme je preturala po glavi, ali znam da je meni na umu bilo samo jedno – da Lajku kako znam i umijem uselim u naš stan. Ipak, uprkos tome što sam je uhvatio nespremnu, majka se brzo pribrala i pustila ploču s poznatom recitacijom: „Niko ovdje nema psa u kući… Nema mjesta… To je obaveza, a i ovako ih imamo previše… Ne može i gotovo. Tačka. Psu nije mjesto u stanu.“ Bila je nepopustljiva, a ja sam bio pretužan, durio sam se, odbijao da jedem (što i nije bilo teško, jer koje dijete voli da jede kelj?), ali na kraju sam ipak prihvatao kapitulaciju. No, nije sve bilo izgubljeno, jer Lajka je ostala. Ostalo je i ime koje sam joj dao. I to je nešto, zar ne?

Godine su prolazile, baš kao i mnogi psi kroz naše naselje, zaustavljajući se tek da predahnu između dvije etape lutalaštva. Ali, Lajka je ostajala. Kvart je bio njen dom, a mi smo bili njena familija. Vremenom su i roditelji nas klinaca počeli da joj se obraćaju, da je tu-i-tamo pomaze, da joj bace neku kosku. Prvi put kad je išla veterinaru, sjećam se, komšija Kraljević vozio ju je u prikolici. Kasnije se, kako i dolikuje, vozila u autu. Učestvovala je u svemu što smo radili, u svakoj igri, svakoj ludosti koja nam je padala na pamet. Kad smo parking između zgrada pretvarili u teniski teren, sjećam se, bilo je neophodno iscrtati linije, a Lajka je sve pomno pratila kao linijski sudija. Ipak, nije izdržala da bude potpuno mirna, pa je jedno vrijeme imala nekoliko bijelih pruga više na tijelu. Farba je ubrzo spala s njenog krzna, ali otisak njenih šapa još dugo je stajao na liniji razdvajanja lijevog i desnog servis-polja. Kad smo pravili kolibe na obali Save Lajka je bila tu, prateći nas i upadajući u glib hrabro i bez ustručavanja. Provlačila se vješto kroz gustiš šaševa, drače i žalosne vrbe, njuškajući i osluškujući i ničim nije odavala utisak da to nije njen prirodni habitat. Lajala je samo na ljubopitljive bicikliste što su prolazili nasipom. Inače je bila tiha i strpljiva. Zato smo u njenom društvu mogli da pecamo. Mi smo ćuteći gledali u plovke što lelujaju na površini sivkasto-smeđe vode, a Lajka je kunjala i tek ponekad bi se trznula na ubod komarca. Ulov je uglavnom bio skroman – nekoliko komada crvenperke i babuške – ali dovoljan za nas mršavce iz naselja. Čekali smo sumrak da se sve na obali utiša, a onda bismo iz okolnih bašti otkopali poneki krompir, luk i mrkvu, ili ubrali par kukuruza, paprika i krastavaca. Zatim se ispred koliba palila vatra, spremala se riba, krompir u žaru, pečeni kukuruz, a ponekad i piletina koju bi neko prošvercovao iz kuće. Lajka bi sve to znatiželjno posmatrala, ali nikad nije bila dosadna i napadna. Čekala je svoju porciju, jer je znala da će je dobiti. Bila je s nama kad smo se igrali kauboja i Indijanaca, ili kad smo igrali belu, raub i šnaps ispred zgrade. Pratila nas je do škole, a onda nas dočekivala dižući duguljastu njušku kao znak pozdrava.

Prolazile se godine, odrastali smo zajedno. Lajkine štence sam čuvao, stavljao ih u kutije, sklanjao u garažu, pravio im kućice sa još nekoliko drugara. Zimi, kad bi sjeverac znao smrznuti i savske plićake, namolio bih majku da je pustimo u zgradu. Da bismo izbjegli negodovanja zbog spavanja na otiraču, opremio bih joj „postelju“ od starih ćebadi u prizemlju gdje su se obično ostavljali bicikli. A onda se razboljela ljeta 1990. i stalno se sklanjala po nekim budžacima, ne dozvoljavajući nikom da joj priđe. Ugledao sam je slučajno jedne večeri s balkona, strčao dolje s posudom mlijeka i pozvao je. Zastala je, okrenula se ka meni i dva-tri puta mahnula repom. Potom je prišla, onjušila mlijeko, uzdahnula i stavila glavu u moje krilo. „Šta je, Lajkice? Gdje te boli?“, pitao sam ne očekujući odgovor. Još minut, možda i malo duže, ona je gledala u mene i govorila nešto pogledom, onako kako samo psi znaju. Onda je sporim hodom otišla prema Savi koja je gorjela u narandžastom svjetlu zalazećeg Sunca.

Sutradan smo igrali fudbal na igralištu iza zgrade. Jedan vrlo nespretan Mariov efe poslao je loptu u visoku travu obližnje livade. Tu sam je zatekao. I zaplakao. Prvi put sam vidio voljeno biće koje… Ne sjećam se mnogo detalja oko same organizacije njenog ispraćaja, pamtim samo da smo je nas trojica na livadi položili na talasasti komad lesonit ploče. Istog popodneva, okupila se dugačka povorka iz naselja, kolona djece, roditelja, tetaka i baka… Lajku smo sahranili na obali i sjećam se kako su svi plakali i kako sam, neutješan, čvrsto grlio majku. Bio je to prvi sprovod na koji sam išao. Ubrzo je počeo rat i odlasci na sahrane će postati česti, prečesti. Ali, prije pucnjave i bježanije, prije svih onih nesreća komšiluk je imao vremena i snage za još jedan čestit podvig – Lajki smo podigli okrugli betonski spomenik. Za povodnja, on jedva da i viri iznad vode, ali ljeti se do njega još može doći pješke. Tu je, zadnji put sam ga vidio ovog ljeta kad sam dolazio u grad svog djetinjstva na promociju knjige. Bio sam i srećan i tužan kad sam ga ugledao. Srećan što odolijeva, tužan što vjerovatno više niko osim mene ne zna zbog koga je podignut. Naime, njeno ime je bilo ispisano bordo farbom koje više odavno nema, kao što na parkingu iza zgrade više nema linija teniskog terena.

Tačno četvrt vijeka nakon Lajkine smrti, 2015. godine supruga i ja preselili smo u kuću. Jedna od prvih želja koju sam imao bila je da sad kad konačno imamo uslove za to nabavimo psa. Marija je vidjela oglas i dogovorila da udomimo nekog mješanca. Nije nam bila važna pasmina, čak nismo pitali ni za pol šteneta. Braonkasta lopta stigla je u naš dom u kutiji za cipele. „Lajka!“, uzviknuo sam djetinjasto i podigao psića u vis. Ispostavilo se da je ona zapravo on. Nasmijali smo se, a Marija je potom upitala: „Koje ime ćemo mu dati?“ „Gagarin“, rekoh bez mnogo razmišljanja grleći umiljato stvorenjce. „Gagarin je došao poslije Lajke“.

A majka? Majka penzionerske dane provodi u drugom gradu, često odlazi u šetnje i uvijek u džepu ili torbi nosi vrećicu sa psećim granulama. Jer, nikad se ne zna kad će naići na nekog gladnog i promrzlog dalekog potomka naše Lajke.

* Objavljeno u magazinu „Pas“, broj 66, novembar 2022.

Pas 66 - 42-43_page-0001

RAZGOVOR O KNJIZI „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“ ZA RADIO BEOGRAD 2

cropped-nostalgija-naslovnica-1-4.jpgU emisiji „Oko Balkana“ od 23. novembra 2022. (Radio Beograd 2) Berislav Blagojević je razgovarao sa Sašom Ćirićem o zbirci kratkih priča „Nostalgija za nepostojećim“. Kompletnu emisiju moguće je preslušati na ovom linku (razgovor je od 15.30 do 38. minute).

.

BITI DIVNA (odlomak) U ČASOPISU KVARTAL

Kada bih umjela da pišem onako kako to čine pisci, prva rečenica koju bih zapisala glasila bi: Oduvijek sam žudjela za tišinom.

Potom bih vjerovatno zastala, napravila grimasu, pa obrisala napisano. Ne zato što je to neistina, već zato što nije dovoljno precizno. Istina, književnost ne mora da bude istinita, ne mora čak da bude ni laserski precizna (pisanje nije operacija oka), ali trebalo bi da bude iskrena i da se zasniva na pravom odabiru riječi. Iskrenost mi nije strana, ali riječi… Evo, ta riječ, prva napisana riječ – oduvijek. Ona je baš kao i riječ zauvijek, krajnje nepouzdana, varljiva i, na koncu, nedefinisana. Šta one uopšte znače? Zna se šta je stolica, šta rat, a šta je krompir ili suncokret. Ali, šta su oduvijek i zauvijek? Tu se opet saplićem o upitnik istine i preciznosti. Kad je rekao da će sa mnom biti zauvijek, vjerujem da je tako i mislio. I ta riječ je, u trenutku kad je bila izgovorena, zasigurno bila istinita. Premda ne i dovoljno precizna, jer ipak je otišao od mene. Otišao je zauvijek. Tek upotrebljena ovdje i ovako, riječ zauvijek ima jasno, definitivno značenje. Moj čovjek je otišao, nema ga više.

Tačka.

Međutim, nije to sve što je problematično u toj rečenici. Čitalac to ne bi prepoznao, dabome, jer on vjeruje piscu. Još teglimo to nasljeđe koje podrazumijeva čestitost pisca i čistotu njegovih namjera. Rijetki su oni koji su kadri, a još rjeđi oni koji ne žale truda da proniknu u tekst, da preispituju, da na tasove stavljaju riječi i rečenice a njihova moguća značenja pod mikroskop. Riječ tišina, na primjer, može za svakog čitaoca da predstavlja nešto drugo. Za nekoga je to ležanje na travi, za nekoga gledanje u more, a za nekoga šetnja kroz šumu. Samo… Gdje je tu zapravo tišina? Nema je! Zrikavci, pčele, ili talasi i galebovi, fazani i sovuljage, svi oni narušavaju zamišljenu tišinu. U mom slučaju, glasovi su taj kvarisklad. Žudjeti za tišinom znači biti lišen glasova. Unutrašnjih i spoljašnjih, stvarnih i umišljenih, vrištećih, tananih, poganih, napuklih, glasova isprekidanih jecanjem… Predugo me progone ti glasovi i zaista sam umorna. Naravno, ne postoji dugme koje možemo da pritisnemo kako bismo izbrisali sve što nas tišti, sve one avetinjske progonitelje. A možda najstrašnije od svega je da čak i kad bi postojala šansa da se moja želja ispuni, opet ne bih bila srećna. Apsolutna tišina jeziva je sama po sebi i nekoga bi možda odvela u ludilo. Mene vjerovatno ne bi, ali izostanak zvuka značio bi da više nikad ne čujem njegov glas. Ne znam da li bih to preživjela. Ili tačnije, ne znam da li bih željela da živim bez sjećanja na taj glas. I sad se ponovo vraćam na prvu napisanu riječ i klimam glavom u nevjerici. Kako se ona, poput uhode, ušunjala tu? Istina je da mi tišina godi i da me glasovi strašno nerviraju, ali zaboga, otkud se stvorilo to neuhvatljivo oduvijek? Odakle i zašto je došla ta riječ kad sam nekad voljela glasove koji pjevaju, glasove koji govore umirujuće riječi? Kad sam toliko voljela njegov glas…

A taj glas bio je zapravo potpuno običan. Sjećam se, prvi put sam ga čula na nekoj književnoj večeri. Bio je žamor, uobičajeno višeglasje koje ne govori ništa, ali ja sam čula njegov glas tako jasno, tako izdvojeno iz tog meteža da sam se na trenutak zapitala kako je to moguće. Nije to bio bariton koji krv najuri u obraze, već nježan i mekan glas, nekako čudno mlađi od vlasnika usta iz kojih je dopirao. Takav je ostao i u potonjim godinama. Mada nešto hrapaviji i dalje je zvučao više kao glas mladića nego li glas odraslog čovjeka. Mog čovjeka. Biće da sam još te večeri znala da je on taj. To bi objasnilo kako sam selektivnim sluhom, meni inače potpuno nepoznatom vještinom, uspjela da u tom zaglušujućem blebetu čujem samo njegove riječi. A sad ih više ne mogu prizvati, ne mogu ih čuti. Znam boju njegovog glasa (ona zrela zelena, topla i puna života), vidim pokrete usana, bore koje se tad pojavljuju na njegovom licu, u stanju sam čak da rastumačim šta izgovara, sve to mi je pred očima kad zažmirim, ali nema tona. Nema više mog čovjeka, nema njegovog glasa. Možda otuda izvire ta žudnja za tišinom? Možda… Tišina je svakako nedokučiva. Jer, evo čujem nesigurne korake iz susjedne sobe. Ustala je i vrijeme je da pristavim kafu. Palim svjetlo u kuhinji. Napolju je težak mrak, gust i slipav. Lijepi se za ljude kao naljepnica na automobil – brzo i lako. Ali se zato teško skida. Aplikacija na telefonu kaže da će sunce izaći za sat i osamnaest minuta. Biće mi lakše kad svane, pomišljam. Potom umišljam da čujem njegov glas koji mi govori izdrži još malo. Znam, tako bi rekao i zagrlio me. Kao što je učinio mnogo puta. Odgovorila bih da život ne treba da bude niska problema koji se uz to izdrži još malo beskonačno smjenjuju. Vjerovatno bih ljutito frknula: Jebeš to! Kakav je to život? Ali, mirnoća njegovog pogleda i titraj njegovog glasa dok poput mantre ponavlja samo još malo, uvijek su bili dovoljni da obuzdaju talase zabrinutosti i bijesa što su me povremeno zapljuskivali iznutra. Vjerovala sam tim očima, rukama koje me grle. Vjerovala sam tom glasu. A sad ga ne čujem. Čujem tek sitne korake njegove majke. Poput ptičjih. I čujem kvaku na vratima sobe kako škripi i jednako škrgutavo dobro jutro. Osmjehujem se, nehajno i nemušto. Niti je jutro, niti je dobro, pomišljam, a zatim uzvraćam: Dobro jutro.

Posmatram je kradomice, preko ramena. Ne želim da zna kako u njenim kretnjama tražim njegove, kako u njenim grimasama želim da prepoznam neke koje je on imao. Nisam to ranije činila. Nije bilo potrebe za tim. Sad kad njega više nema, tražim ga u načinu na koji njegova mati prekršta noge kad sjedne, u pokretu njene šake dok kašikom rastapa med u čaju. Ponekad mi se učini da njih dvoje nemaju ništa zajedničko, a nekad da je on bio njena slika i prilika. Nikako ne mogu da se odlučim šta je od toga tačno. U kojoj mjeri se moje pamćenje i moj um poigravaju sa mnom, a u kojoj to čine moje oči? Kako da znam šta je stvarno, a šta varka nekog od organa? A ljudski organi su zbilja prevaranti, izdajice koje ti okrenu leđa za tili čas. Sa najavom i upozorenjem ili bez njih. Mene vara mozak podvaljujući mi kojekakva (i koječija?) sjećanja, svekrvu će po svoj prilici uskoro prevariti i potpuno iznevjeriti zglobovi i kosti, a mog muža je izdalo srce. Njegovo dobro, veliko srce. I to što je takvo srce otkazalo poslušnost držim kao dokaz da veličina nije garant za bilo šta. Štaviše, prije će biti da je, primajući u svoje prostrano srce mnoge živote, sudbine, lica, tužne pseće oči, pejzaže planinskih vrhova i šta sve ne, toliko zatrpao prostor ispod grudne kosti da se njegovo srce ugušilo od silnog tereta. Da je, poput mnogih koje znam, imao maleno srce skriveno iza kolosalne uskogrudosti, možda bi danas bio živ. Možda, ali to onda ne bi bio moj čovjek. Bio bi tek jedan od hiljada, miliona istih, za mene neprimjetnih muškaraca. Vodopad iz vodokotlića naglo je prekinuo moje misli, istovremeno potopivši tišinu u kojoj sam se našla. Zajedno sa tišinom otišla je i ona misao o tome kako bi, da umijem da pišem onako kako to čine pisci, moja prva zapisana rečenica glasila: Oduvijek sam žudjela za tišinom. Ali, ne marim mnogo za to. U našoj kući muž je bio zadužen za slušanje i pisanje, a ja za pričanje i čitanje. I premda me je podsticao i često mi govorio da treba da pišem, nikad o tome nisam ozbiljno razmišljala. Uvijek je bivalo nešto preče i važnije. Nešto što će naprosto ispariti ukoliko mu se ne posvetim odmah. Kao voda za kafu koja ključa ispred mene. Kroz oblačak pare, kao kroz izmaglicu, više osjećam nego što zapravo vidim pogled njegove majke. Ko zna koliko dugo stojim ispred proključale tečnosti i koliko dugo me ona posmatra. I ko zna šta misli o meni… Stavljam šoljice na poslužavnik. Odvajam kockicu šećera i stavljam na njen tanjirić. Jedna od rijetkih navika iz proteklog vijeka koje se nije odrekla. Ćutimo i gledamo svaka u svoju odabranu tačku. Tišina je zapravo tuga, pomišljam. Što dublja tišina, to veća tuga. Zašto bi iko ikad žudio za tišinom? Ona usisava vrelu tečnost uz glasan srk i ponovo razbija veo tihovanja. Zahvalna sam joj na tome, ali joj to neću reći. Ne još. Možda ću joj nekad napisati. Da, možda…

* Objavljeno u časopisu Kvartal, broj 38-40, septembar 2022. str. 30-31

SAJAM KNJIGA U BEOGRADU, DODJELA NAGRADE „SLAVITUDE“, RAZGOVORI I PROMOCIJE

Na 65. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga bilo je veoma mnogo razgovora, zanimljivih panela, promocija, druženja. Na štandu izdavačke kuće Imprimatur 28. oktobra 2022. Berislavu Blagojeviću je uručena nagrada „Slavitude“ koju je na regionalnom konkursu osvojila zbirka priča „Nostalgija za nepostojećim„. Nagradu je uručio Živko Vlahović, a potom je nastavljeno potpisivanje knjiga na štandu izdavača i druženje s čitaocima.

Susreti sa piscima, izdavačima, prevodiocima i dizajnerima, bibliotekarima, čitaocima bili su veoma intenzivni, a sve kolege su bile dobro raspoložene, što govori koliko je svima nedostajalo živo druženje.

Na štandu Republike Srpske promovisana je izdavačka djelatnost Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske, a pored direktorice Ljilje Petrović Zečić učestvovao je i Berislav Blagojević kao urednik nekih izdanja koja su objavljivana od 2019. godine.

RAZGOVOR ZA „KNJIŽNI BLOK“ O PISANJU I KNJIZI „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“

U jednom ranijem razgovoru kazali ste da danas živimo u svijetu, gdje je virtuelna stvarnost za petama “stvarnoj” stvarnosti i sve je teže razlučiti šta je realno, a šta nije. Kako u takvim okvirima uopšte vidite mogućnosti stvaranja književnosti, koliko je njen prostor sužen ili ograničen?

Ne smatram da su virtuelna stvarnost i virtuelni prostor prijetnja za književnost. Književnost je postojala prije njih i postojaće, siguran sam u to, kad jednog dana virtuelne realnosti ne bude. Naprotiv, ovaj prostor pruža književnosti novo polje djelovanja u mnogim aspektima – od dostupnosti do marketinga – pa i u kontekstu otvaranja novih ideja za pisanje. Problem je, međutim, u tome što je virtuelni prostor dominantno iskorišten za pogrešne svrhe, za odvlačenje pažnje, za kreiranje iskrivljene slike stvarnosti. Događa se da se pojavljuju izuzetne zamisli, čak  veoma korisne i plemenite, kao na primjer E-tree program, čija namjena je da se ljudi kroz igru i skupljanje poena angažuju u rješavanju problema degradacije šuma u Keniji. Doista lijepo, ali to je tek dio rješenja posljedice a ne uzroka, to je ponovno podilaženje konzumentu kojem se pruža mogućnost da se osjeća dobro što je učinio nešto korisno iz sopstvene fotelje (koristeći pritom resurse zbog kojih su šume uglavnom i iskrčene). Sve će se učiniti samo da se ne izađe u realan svijet, da sami, recimo, zasadimo drvo u okolini. A to je jedini ispravan način. Nakon pandemijskih zatvaranja pokazalo se i sa književnim životom da su ljudi željni živih sajmova, promocija, druženja. Promocije preko Zoom platforme naprosto nemaju čar. I to je dobro, jer to pokazuje da još uvijek više cijenimo „stvarnu“ stvarnost od one druge.

Ono što bih u kontekstu prethodnog pitanja dodao, dojma sam da književnost danas hronično pati od nedostatka mašte, odnosno njenog zanemarivanja zarad manirizma autobiografizma ili onoga što se označava kao biografska fikcija, šta je ono što vas kao autora pokreće u novi tekst, te kako prilazite pitanju forme i iskaza?

Ima mašte, dabome, u zavisnosti koji žanr se preferira, ali ponekad i ja imam osjećaj da je autobiografizam postao neopravdano (sve)prisutan i opterećujući. Čini mi se da to nema toliko veze sa nedostatkom mašte koliko sa onim što ja zovem MC sindromom (prema nekadašnjoj reklami koja je svakom od nas poručivala „ja sam centar svijeta“). I pisci su ljudi, nisu imuni na ovakve boljke, još ako simptome razvije neko sa skribomanskim sklonostima, onda… Naravno da su i u tapiseriju mog stvaralaštva utkane niti autobiografskog, ali nastojim da tu pređu umjetnički obradim i tek potom ubacim u tkanje. Ovo ne činim iz potrebe da sakrijem sebe u vlastitom pisanju, već da izbjegnem banalizaciju koje u književnosti ima dosta. Na pisanje, dakle, može da me potakne razgovor, odgledana emisija ili dokumentarac, priča koju sam (na)čuo, knjiga ili kakav drugi tekst koji sam pročitao, ali i posmatranje prirode i ponašanja živog svijeta. U zavisnosti od potencijala ideje i nekog unutrašnjeg osjećaja, od nukleusa ponekad napišem pjesmu ili kratku prozu, a katkad neka zapažanja i razmišljanja razvijam u duže prozne tekstove ili eseje.

Kako je nastala vasa knjiga priča “Nostalgija za nepostojećim”, te šta je za vas bilo inicijalno poticajno da ovaj rukopis razvijate do oblika konačne knjige? 

Ova knjiga kratkih priča je nastala u specifičnim okolnostima. Osnovna struktura i većina priča nastali su u prvoj godini pandemije, u vrijeme kad se mnogo razmišljalo o životu i smrti, o poziciji jedinke u svijetu i ličnosti u jednom istorijskom trenutku, o samoći i otuđenosti, o ljudskim sudbinama i životu na Zemlji uopšte. Dakako, promišljanja na sve ove teme su mi bila bliska i ranije, ali stalna prisutnost neizvjesnosti, suočenost sa samim sobom i nešto više vremena da se sve detaljnije sagleda učinili su da se zbirka uobliči. Uz sve ovo, naročito važno mi je bilo bavljenje temom samog pisanja – zašto pisati, o čemu se sve može pisati, šta je priča, odnosno, šta sve može da bude i kako nastaje.

Image_00008

Ako bismo govorili o estetskim premisama, šta je za vas u tom smislu bila misao vodilja pri radu na ovoj knjizi?

Sažetost forme i pažljivo biranje svake riječi. Ovo je bilo neophodno kako bih ispunio jedini ograničavajući uslov koji sam postavio – priče ne smiju biti duže od jedne kucane stranice. U ovako postavljenim okvirima, razumljivo je da je pitanje stila i izražaja izbilo u prvi plan, a da je fabularnost svedena.

Iz naslovne sintagme vaše knjige zrcali se, mišljenja sam, nešto naizgled fantomsko. Čini mi se da u jednom širem rasponu generacija rođenih krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina prošlog vijeka to osjećanje fantomske boli, nedostajanja ili nostalgije za nečim što se suštinski nije ni živjelo jeste jedno od temeljnih određenja. Kako, ipak, vi poimate tu nostalgiju?

Nostalgija je višeznačan, fluidan pojam, koji svakako obuhvata i prostor i vrijeme. Nisam imao namjeru da se bavim nostalgijom za nekim određenim vremenom, pa čak ni za određenim prostorom, već nečim što bi se, slobodnije rečeno, moglo nazvati individualnim čežnjama. U naslovnoj priči zbirke zapravo se radi o piscu, a problematizacija nostalgije izmještena je u izmaštano, nenapisano, nepostojeće. U realnosti, nostalgija često ide ruku pod ruku sa idealizacijom nekog istorijskog perioda, a to je pogrešno (često i opasno) kako za „običnog“ čovjeka, tako i za književnika. Iskoristio sam ovu riječ u naslovu između ostalog zato što sugeriše na dvije važne karakteristike knjige: primat emotivnosti (jer nostalgija jeste emocija) i bunt protiv matematizacije i kvantifikacije svega (jer nostalgija je nemjerljiva, a sažetost priča u knjizi u potpunoj je koliziji sa količinom koja je imperativ u svakom segmentu života).

Šta za vas predstavlja pisanje, danas i ovdje gdje jesmo? Sudeći prema lirsko-meditativnom tonu koji se proteže kroz sve vaše dosadašnje knjige vi u književnosti nalazite izvijestan eskapistički prostor?

Vjerujem da me pisanje čini boljom osobom, zato što u stvaralačkom procesu mnogo vremena posvećujem razmišljanju o svijetu oko sebe, pa i mojoj ulozi u tom svijetu. A moja uloga je da ono što mogu učinim boljim, ljepšim, podnošljivijim. Ne hranim zablude o tome da pisac danas i ovdje ima moć da mijenja svije(s)t, ili da utiče na krupnije društvene tokove. Ipak, pouzdano znam da se, makar i sporadično, dešava da neki moj junak, neka situacija koju sam opisao, dodirne čitaoca, nasmije ga, zapanji, utješi. I to je dovoljna potvrda da treba pisati i, naročito, da treba čitati. Istina je da sam ranije, pa i dan-danas, pronalazio u pisanju (ali i čitanju!) prostor za svojevrsni bijeg, odmorište od trivijalnog ili svakodnevnog, neku vrstu sigurne zone. Međutim, više od svega, pisanje (i čitanje) me usrećuje i ispunjava.

Image_00007

Nedavno ste nagrađeni nagradom „Slavitjud“, šta vam znači ova nagrada?

Doista sam prezadovoljan što je knjiga osvojila ovu nagradu, jer veliki je uspjeh da djelo u cjelosti bude prevedeno na neki veliki jezik, a francuski to svakako jeste. Pored toga što je nagrada ponovo pobudila interesovanje za knjigu kod domaće publike, uzbuđen sam što će i frankofoni čitaoci imati priliku da čitaju moje priče.

* Razgovor vodio Đorđe Krajišnik, a kompletan razgovor dostupan je i na ovom linku.