Rad Sonje Lero „Muzika i(li) stvarnost u romanu Tiši od vode Berislava Blagojevića“ objavljen je u Zborniku radova sa X međunarodnog naučnog skupa održanog na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu, knjiga II ROCK ‘N’ ROLL.
Kompletan Zbornik dostupan je na ovom linku.
U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa snom. Zimi, kad se ostaklica zacakli po vlažnim naklobučenim uglovima boje prezrelog grožđa i sagnjilih smokava, pir vjetra puni mijehove pluća onespokojavajućom studeni. S proljeća i ljeti, opet, jedva primjetni struj vazduha mikroskopskim kovitlacima zasipa nozdrve polenskim bombama najrazličitijih alergena. Tek, jesen bi mogla donijeti predah. Mogla bi, da nije njene poslovične turobnosti i mrgođenja (iznenađujuće nalik onom durljivog djeteta) i da je, kojim slučajem, on jedan od onih pomalo sumasišavših pluviofila što na prvi predznak hitaju ka kišonosnim oblacima raširenih ruku. Na nesreću, on ne voli kišu. Naročito jesenju, zbog čijeg kašnjenja presahle oranice odvajkada pišu žalbe nebu. Naročito ne voli jesenju kišu, dosadnu i hladnjikavu, onu za koju nikad nema spremne dovoljno dobre đonove.
U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa sobom. Jer, mnogo puta je na vlastitoj koži osjetio pogrešnost prastarog ubjeđenja da prisustvo plahovitog kretanja vazduha neizostavno donosi i bistrinu misli. Naprotiv, njegove misli gotovo uvijek su sirupasto mutne, kaljužaste, zatočene između uzanih zidova od nerješivih pitanja. A tamo gdje barem s vremena na vrijeme nema poneke skromne odgonetke, ne postoji ni preduslov za spokoj. Zato je nemiran i uzvrpoljen u skučenosti opromajene sobe, pokatkad mahnito se sudarajući s golemim upitnicima gusto razastrtim i u dužinu i u visinu, poput nepregazive prašume. Stalno vraćanje na životne raskrsnice i njihovo arheološki detaljno prekopavanje silno ga umara. Ipak, to ga ne obeshrabruje da kopa iznova, još dalje u sjećanje, još dublje po prašini prošlosti. U tim bespućima mogućeg a neostvarenog, mislio je, mora da se krije ključ sunovrata. Tamo negdje pokušavao je da nađe zagubljene uzde koje je nekoć nehajno ispustio, da dokaže upliv kakve nezadržive više sile kojom bi opravdao podvirepski mentalitet ili šeprtljavost u trenucima koji će oprostiti više-manje sve osim čarličaplinovskog samosaplitanja. U lavirintima minulog tražio je razloge za neoprostivu nespremnost na promjene, za neposjedovanje genoma kameleonske mimikrije u sebi. Međutim, sva nastojanja da pijukom misli iščeprka barem neki trag iz fosilizovanih pustopoljina prohujalog uvijek su završavala isto – propašću, jednako grandiozno sramnom pred njim samim, kao što bi bila i pred prepunim koloseumom. Jalovost ovih pohoda u prošlost čini ga razdražljivim, raspolućenim, pa čas za sve krivi sebe, a čas cijeli svijet. U jednom trenutku, pomišlja kako nigdje nije načinio pogrešan izbor i da svi drugi treba da nose pečate krivice zbog njegove obogaljujuće usamljenosti i čamotinje. Ali, već nakon par kratkotrajnih susreta gornjeg i donjeg kapka, čini mu se kako je zapravo on taj mračni princ ustuknuća, neupitni šampion u bježaniji od života. I tako danima, mjesecima, godinama, on nije kadar da se smiri u sebi, da sa sobom potpiše trajno primirje. Nije sposoban čak ni da kapitulira, da kaže dosta je bilo, ne mogu i ne želim više da se bijem.
U opromajenoj sobi teško se sklapa pakt sa riječima. Propuh ih s užasavajućom lakoćom raznosi kao sjeme maslačka, one nepredvidljivo vrludaju, premeću i okreću se naglavačke, mijenjaju položaj i značenje. Fraze poput proći će nemaju isti smisao za njega u sobi kao za nekoga napolju, pod otvorenim nebom sportske arene, u školskoj klupi ili u separeu hotelske restauracije. (Bez sumnje, on je u godinama kad ove riječi ne predstavljaju utjehu, već izazivaju paniku i potiču užasavajuću tjeskobu.) On zna da njegovo tavorenje nikad neće proći i da će samo riječi, izgovorene i prećutane, gonjene bjesomučnom promajom proći kroz ključaonicu uz zlokoban fijuk. Ali nigdje neće dospjeti. Kao što nisu stizale ni ranije, kad je objašnjavao bez(d)ušnima, kad ih je molio, kad im se pravdao. I kad je pokušavao da piše pisma, kao onda kćerki, nikako mu nije polazilo za rukom da ustroji riječi u kakav-takav red. Zato je zbrdazdolisane polurečenice, krnjave odrone riječi i nepovezane fragmente osjećanja redovno gužvao i bacao (u improvizovanu košaru od napuklog stalka za kišobrane ili u skromnu četvrtastu peć zavisilo je od godišnjeg doba). Shvativši da riječi pod njegovom komandom više djeluju kao migoljeće jegulje, nego li ravne (ubojite?) strijele, odlučio je da da ih što manje koristi. Na njegovo nemalo iznenađenje, klimanje glavom, slijeganje ramenima, odmahivanje rukama ili povremeno prgavo pokazivanje srednjeg prsta pokazali su se kao sasma efikasno sredstvo komunikacije. Stvarao je sliku o sebi, postajao je slika. Sve više je postajao onaj što skuplja kartonske kutije i drvene gajbice, a sve manje bilo šta (ili bilo ko) drugo. I sve više je živio u slikama i sa slikama. Noćima je zurio u zid opromajene sobe od plafona do poda okićen letvicama s gajbica i kartonažnim komadima koji prikazuju nazive država i vrsta egzotičnog voća koje iz njih potiče. Ponekad je samo tupo i bez ikakvih primisli buljio u njih, a katkad su mu se, ipak, prikradale maštarije o gologrudim ženama sa plantaža Dominikane, ili o nevjerovatnim ekvadorskim krajolicima što u vidokrugu sljubljuju plažu i gorostasnu vulkansku kupu. Tada, u tim rijetkim trenucima maštanja i budnog sanjarenja, nakratko ga je ispunjavala čudna vitalnost. I samo tada je sa sigurnošću znao da još nije mrtav.
* Objavljeno u časopisu „Povelja“, br. 2/2017, str. 37-39.
Roman „Bumerang“ u prevodu na makedonski jezik objavila je izdavačka kuća Goten iz Skoplja. Djelo je prevela Marija Sarevska-Todorovska, a urednik je Vladimir Jankovski. Prevod je na konkursu podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.
U amfiteatru Srednjoškolskog centra Nikola Tesla u Brodu, 2. novembra 2017. je promovisan roman „Bumerang“. O knjizi su govorili prof. Teodor Trifunović i prof. Mirjana Prodanović. Odlomke su čitali učenici trećeg razreda gimnazije.
Mračno je i vlažno dolje. Habitat svakako primjereniji gljivama, nego ljudima. Ali, to je u redu, jer u ergastulumu ne obitava čovjek. Roblje koje u njemu boravi i radi više je nalik primitivnijim sisarima. Krticama, na primjer. A tim beskorisnicima i štetočinama tek je mudrost i umješnost naprednih starorimskih umova podarila kakvu-takvu svrhu. Živi su da bi radili. Za dobrobit onih gore, razumije se.
Noćivali su u podzemnim soliterima, jer ergastulumi bijahu snabdjeveni izdubljenim rupama u zidovima u koje su se prljavi i smrdljivi prnjavci zavlačili kako bi počinuli.
M.D., nuždom priučeni viljuškarista i vlasnik neupotrebljivo
g (i sada već prilično bajatog) magisterija iz istorije, upravo završava smjenu. Vuče ozeble noge, jedva susprežući glasnice da krikom ne obnaroduju bol što ga zvjezdasto žeže u donjem dijelu leđa. Otključava vrata garsonjere na šestom spratu zgrade čije je lice unakaženo čirevima od šrapnela i klima-uređaja. Zguren, pomalo tragikomično gura glavu u praznu studen frižidera i vadi okrajak tirolske salame. Dok lakomo eliminiše (upitan?) sadržaj ovojnice, razmišlja o Tirolu, prisjeća se mrvica njegove istorije i rovitosti njegove potonje podjele: kriza identiteta Nijemaca u Južnom Tirolu koji je pripao Italiji. M.D.-ov drug iz djetinjstva Darko završio je 1992. baš u Tirolu, u nekoj prekrasnoj zabiti podno Alpa čiji se naziv mučno kotrlja preko jezika i nepca balkanskog Slovena. I vjerovatno mu je identitet deveta briga. A sasvim sigurno ne jede tirolsku salamu koja ima neotarašljivu naviku da se opire digestivnom traktu.
Noć u provinciji Pannonia Inferior. Plam logorske vatre i sporadična vika legionara tek donekle odagnavaju mrklinu i jezivo hučanje što se širi iz okolnih šuma lužnjaka. Alatljike i oruđa u ergastulumu miruju, ali za paćenike sklupčane u zemljanom obitavalištu nema mira. Tanjušni, porozni pokrov nad jazbinom ne pruža gotovo nikakvu zaštitu od kiše i vjetra. Čak ni uterusi u koje su upuzali nisu suvi; vođena snagom gravitacije, voda nezaustavljivo migolji kroz tlo, klizi niz pore, pukotine i korjenčiće, obigrava oko oblutaka, da bi konačno aterirala na vratove izmoždenih goluždravaca. Jedan od njih, čekinjav i zdepast, jedva primjetno drhturi u skučenom improvizovanom dormitorijumu. Mrmori nerazumljivo. Ukućani u jami ne reaguju. Preumorni su da bi razaznali da li se njihov susjed moli ili bunca u groznici. A glad ih je toliko otupjela da im je potpuno svejedno da li će njihov sabrat u sužanjstvu izdahnuti do jutra ili će bogovi uslišiti njegove molitve i kakvim čudom donijeti spasenje svima.
Besanost u graničnoj provinciji je očekivana i iznad i ispod površine. Jer tu, nadomak logora, vrebaju divljina, nepoznato i onostrano, ne birajući žrtve – nevažno da li je to upravnik provincije Hadrijan, ili je to bezimeni stanovnik oveće rupe u zemlji. Zato utamničenik širokih ramena i niskog rasta nastavlja da šumori, tražeći zaštitu od Silvana, boga granica i čuvara međa. Lišen uvida u budućnost, ne sluti Silvanovu nemoć. Pomoć njegovoj sorti stići će upravo od onoga od koga se ona najmanje očekuje, od čovjeka, prezrenog Hadrijana koji će ukinuti ergastulume. Ali, do tada će proteći još mnogo godina. Hadrijan tek treba da naslijedi Trajana, čija je moć na vrhuncu pošto je uz pomoć Apolodora iz Damaska premostio Dunav. Do tada će, sve su prilike, usne što iz zemlje šapuću u noć zanavijek utihnuti predajući zemlji svoju rumen.
Noć južno od Save, na krajnjem obodu negdašnje provincije Pannonia Inferior. M.D. pokušava da usni. Uzalud. Premda bol u leđima jenjava, rat između stomačnih sokova i tirolske salame tek se razbuktava. Pristavlja vodu za čaj i sa police uzima knjigu o Starom Rimu. Prelijeće preko sadržaja: sve bitka za bitkom, životopisi vojskovođa, senatora i careva, uz poneku crticu o muzama, zamamnim boginjama ili građevinskim čudima. Kolika knjižurina, pomisli M.D., a u njoj tek dvije proširene rečenice o plebsu. O onima što su svojim rukama i kičmama hranili carstvo i kojima Rim zapravo duguje slavu i dugovječno pamćenje, ni toliko. Da li su sanjali da će tako biti? Da li su ljudi u ergastulumima imali ikakve snove, pita se M.D. skoro dva milenijuma kasnije.
Odlaže ukoričenu krnjavu i krvavu istoriju. Uzima novine od prošle nedjelje. Nije ih čitao do danas. Imao je za njih proteklih dana svrsishodniju primjenu: prostirao ih je preko hladnog sjedala viljuškara presvučenog vještačkom kožom ne bi li mu bilo toplije. Pažnju mu privlači naslov „Moj san“ i velika fotografija tamnoputog mladića. Ovaj prognanik iz Damaska uhapšen je u blizini Kladova, nedaleko od mjesta gdje se uzdizao Trajanov most. San mu je, kaže, da zauvijek pobjegne od rata, pređe Dunav i ode u Njemačku ili možda u Austriju. Novinar ga s neskrivenim potcjenjivanjem pita zna li on da je tamo hladno, da je klima drugačija od one u Siriji. Mladić odgovara da zna i uz polusmiješak dodaje kako mu ne bi smetalo da se nastani ni podno samog Grosgloknera u Tirolu. Tu se članak naglo završava, kao da se reporter-nadobudnik iznenada posramio. Na kraju novinskog stupca stoji ime novinara, ali M.D.-a ne zanima njegovo, nego ime mladog Sirijca. Još jednom pregleda pročitano, ali ne uspijeva da pronađe čak ni inicijale. Bezimen je, iako znamo da nije. Baš kao robovi Starog Rima. Mogao bih, pomisli M.D., do zore pogađati njegovo ime…
Neka se zove Apolodor, prošaputa i utonu u san.
* Objavljeno u kragujevačkom časopisu „Koraci“ br. 7-9, 2017. (str. 15-17)
