INTERVJU: „UPOZNAJTE GAGARINA“ – KNJIGA ZA DJECU, MLADE I ONE KOJI ŽELE DA TO (P)OSTANU

U posljednjih nekoliko godina mnogo vremena provodim sa našim ljubimcima, psom i mačkama. Posmatrajući ih, shvatio sam da od njih možemo mnogo toga da naučimo, i to ne samo o prirodi, nego i o nama samima.

Kada sam započeo sa zapisivanjem priča o Gagarinu nisam imao namjeru da to bude uobličeno u knjigu. Međutim, kasnije mi se učinilo da bi taj rukopis kao zaokružena cjelina zaista mogao da bude zanimljiv starijoj djeci i mladima.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Berislav Blagojević, čija bi najnovija knjiga “Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru”, u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, iz štampe trebalo da izađe ovih dana.

– Zapravo, čini mi se da je to knjiga za djecu, mlade i one koji žele da to (p)ostanu, odnosno da će biti barem djelimično interesantna i roditeljima. Roman je obogaćen izuzetnim ilustracijama Bratislava Kostića, a posebno mi je drago što će ga objaviti Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Radujem se susretu sa mlađim čitaocima i nadam se da će im druženje sa Gagarinom biti vrijedno i zanimljivo iskustvo – dodao je Blagojević.

GLAS: Vaša najnovija knjiga “Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru” je roman za djecu. Predstavite nam knjigu i recite nešto više o njoj.

BLAGOJEVIĆ: U ovoj knjizi čitaoci će moći da prate doživljaje psa Gagarina, jednog ne baš običnog psa mješanca koji je kao štene bio ostavljen u kutiji. Avantura počinje kada Gagarina usvoje Šmizla i Šmokljan, koji žive na selu. Pored Gagarina, u dogodovštinama učestvuju i druge životinje – njegov brat Hektor, maca Ripli, krtice i druge. Nastojao sam da kroz priču o Gagarinu na šaljiv, dopadljiv i razumljiv način ispričam ponešto o odnosu prema životinjama, o odnosima između životinja, prihvatanju razlika i različitosti, o značaju porodice, odanosti, prijateljstva i ljubavi prema prirodi.

GLAS: Koliko inače u Vašim djelima ima obrisa stvarnog života i svakodnevice?

BLAGOJEVIĆ: Upliva stvarnog i svakodnevice uvijek ima. Ponekad likove iz stvarnog života smještam u zamišljene prostore i situacije ili u “pogrešno” vrijeme, ponekad obrnuto, ali pokatkad je sve stvar imaginacije. Takođe, moguće je inspiraciju dobiti iz drugih književnih djela; na primjer, moja kratka priča “Fuga” posvećena je junaku romana Borivoja Adaševića. Knjiga “Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru” kombinuje stvarne i izmišljene situacije i aktere, mada su glavni junak i maca Ripli bazirani na stvarnim ljubimcima.

GLAS: Postoji li neki cilj koji želite da postignete svojim književnim radom?

BLAGOJEVIĆ: Naravno da ne mislim mijenjati svijet, ako se na to aludira. Međutim, želja mi je da pišem priče koje će ljude na neki način dirnuti, izazvati reakciju ili ih podstaći na razmišljanje. Ponekad želim da čitaoca uputim na skrajnute prostore i ljude ili nedovoljno cijenjene pisce, pa pišem o zavičaju ili kroz moje pisanje provijava sjećanje na lik i djelo Voje Čolanovića. Obrni-okreni, uvijek je cilj pružiti nešto novo i doći do čitaoca, ali ne po cijenu ulagivanja i banalizovanja kako bi se došlo do većeg publikuma.

GLAS: Postoji neko nepisano pravilo po kojem se pisac postaje tek nakon napisanog romana. Zašto je to tako? Da li danas ljudi imaju vremena da čitaju romane?

BLAGOJEVIĆ: To je potpuno pogrešno mišljenje, roman ne treba biti toliko favorizovan. Ako neko misli da je jednostavno napisati dobar aforizam, neka pokuša, pa će vidjeti da je i za jednu prostoproširenu rečenicu potrebno i te kakvo umijeće. Dabome, ne izjednačavam aforizam i roman, ali poenta je da svako pisano djelo ima svoju vrijednost i svoje čitaoce. Vremena ima dovoljno, samo nam se čini da ga nema jer ga gubimo tamo gdje mislimo da moramo. Pola sata manje pred ekranom je pola sata više pred knjigom. Lično, kao čitalac ljubitelj sam kratke proze i eseja. Mada, moram biti iskren i naglasiti da kao pisac pribjegavam i romanesknoj formi jer se neke ideje mogu razraditi i prezentovati samo na taj način.

GLAS: Koji je, po Vašem mišljenju, najveći problem kulture kod nas?

BLAGOJEVIĆ: U posljednje vrijeme kulturna ponuda je sve bolja i čini mi se da će taj trend biti nastavljen. U tom smislu, najveći problem kulture kod nas nije sadržaj nego nedostatak publike. Na tome treba raditi.

GLAS: Šta čitate, a šta slušate u posljednje vrijeme?

BLAGOJEVIĆ: Trenutno čitam autobiografiju Gilberta Kita Čestertona, zanimljivu i na momente veoma duhovitu knjigu koju sam pozajmio iz biblioteke. U iščekivanju novih albuma bendova koje volim, na primjer “Perl Džema”, često slušam muziku iz filma “Hladni rat”. Divan primjer nadopunjavanja umjetnosti – fantastičan film i sjajna muzika.

GLAS: Gdje se nalazi umjetnost u 21. vijeku i čemu služi?

BLAGOJEVIĆ: Postoji umjetnost i “umjetnost”. Ova prva se nalazi u budžacima, do nje se teško dolazi, ali kao i svaka rijetkost, ona je utoliko vrednija. Ona oplemenjuje, poučava, nadahnjuje, ispunjava. Ova druga je zamaskirana iza skandalizacije i služi zadovoljenju trivijalnih potreba društva spektakla.

* Objavljeno u Glasu Srpske 22.08.2019. Elektronska verzija dostupna ovdje.

Advertisements

„UPOZNAJTE GAGARINA, NAJŠAŠAVIJEG PSA U SVEMIRU“ – KNJIGA ZA DJECU I MLADE

U izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Istočnog Sarajeva uskoro će biti objavljen roman za djecu i mlade „Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru“.

Autor ilustracija za ovo izdanje namijenjeno djeci i mladima je Bratislav Kostić (Petroglyph Studio), koji je izradio i korice za knjige „Mi u magli“ i „Bumerang“.

Avanture psa Gagarina, mačke Ripli i ostalih životinja (i ponekog ljudskog stvorenja) uskoro će biti dostupno u Zavodovim knjižarama.

KUĆA OD ZAVIČAJA (MIRJANI, TAMO NEGDJE)

Može biti da sam o Vuku znao ponešto više od onih koji su tih godina kao od šale nizali petice, ipak, vukovac nisam bio. Ma ni blizu! Takav rasplet je, na koncu, bio i jedini pravedan, jer sam instinktivno, na neobjašnjivom primordijalnom nivou više naginjao Mrkalju nego Vuku. Dabome, prije nego što sam od Razredne uopšte doznao više o Savi Mrkalju. Bio sam, dakle, tek crticu ili rezu iznad ubogog prosjeka, ali, koliko me pamćenje služi, nisam ćutao kada su me prozivali da odgovaram. Čak i kad gradivo nisam dobro poznavao, govorio sam, zamuckujući i izvlačeći neke poveznice, hvatajući se za spasonosne pojaseve koje je srednjoškolski mozak spuštao niz kanape upamćenih enciklopedijskih pikanterija ili nasumično pročitanih i memorisanih „Da li ste znali da…“ rubrika Politikinog zabavnika. Kako bilo, ćutao nisam. Kod Razredne naročito. Znali smo se na času raspričati o Autostoperskom vodiču, Hazarskom rečniku, Kvaki 22, ili o nekim drugim knjigama koje nisu bile dio kurikuluma, a kojima je neštedimice punila moj ruksak nakon nastave. Dio učenica (da, bio sam jedini dječak u razredu) vrckajući se hihotao, dio čujno (sic!) kolutao očima, a dio se poluglasno pitao o čemu to nas dvoje kog vraga pričamo?

A onda se desilo – zaćutao sam. Skoro frtalj vijeka kasnije stajao sam u amfiteatru moje srednje škole i ćutao. Govorio sam i pred više ljudi, govorio sam u tom istom amfiteatru godinu dana ranije, ali grlo mi nikad nije bilo tako stegnuto i suvo. Glasnice, ti najtananiji instrumenti iz kojih izvire zvuk, mirovale su pod mojim jezikom okamenjene poput fosila. Ispred mene sjedjeli su profesori bivši i sadašnji, članovi porodice i rođaci u crnini, poznanici, prijatelji… Ipak, vjerujem da bih uspio sastaviti koju rečenicu da nije bilo uplakanih đaka. Jer, iako ih prvi put vidim, ti đaci nisu neka nepoznata djeca. Oni su djeca Razredne. Kao što sam to bio i ja prije nego što su oni rođeni. Oni su, dakle, moja braća, moje sestre. Kako sam onda, tako suočen sa suzama svojih rođenih, mogao da kažem bilo šta?

A nije da se ne bi imalo šta reći… Pregršt anegdota, crtica iz razgovora, zanimljivih prepiski, susreta. Razredna jeste bila profesor, ali bila je i prijatelj. A prijateljski odnos podrazumijeva razmjenu mišljenja. Bila je otvorena za nova iskustva, imala je uho i osjećaj za ono što su đaci (prijatelji) imali da kažu. I kako je ona uticala na nas, tako smo mi njoj preporučivali da čita Adaševića i Demića (o, koliko je samo zavoljela „Molske akorde“! Možda baš zbog Mrkalja i Srezojevića…), ili da sluša Dream Theatre, Block Out i Hladno pivo. A tek one tradicionalne januarske telefonske konferencije povodom NIN-ove nagrade… Ali ništa od toga nije moglo da nađe put do ušiju onih koji su došli na komemoraciju. U toj tišini koja nije trajala duže od par sekundi, u meni se vrtio film, od ekskurzije 1998. godine, preko pisanja recenzije za moje prvo (da li?) literarno djelo, do dvije hiljade i neke kad mi je javila kako je otkrila Edgara Li Mastersa i epitafe u njegovoj Spoon River Anthology.

Epitaf. PAF!! Epitaf! Tek tako… Po definiciji, to je kratak tekst u čast preminule osobe. Ali još nije vrijeme. Kako napisati epitaf za Razrednu?! Ne ide to… Zato sam, nakon tih nekoliko mučnih trenutaka muka i iščekivanja rekao samo jedno tiho, pretužno, iskreno: hvala.

Na putu kući, razmišljao sam o zavičaju. O nenadoknadivoj praznini koju je Razredna ostavila a koje, siguran sam, ljudi (još) nisu svjesni. Sa druge strane, ja sam itekako svjestan gubitka. Premda već godinama u zavičaju nemam kuću, još imam kuću od zavičaja. Odlaskom Mirjane Prodanović urušio se jedan od zidova te kuće, onaj gdje su bila ulazna vrata. Bila su to vrata na koja sam u svako doba dana i noći mogao da pokucam. Tih vrata nema više. U nekim narednim godinama ostaje mi da se šunjam pod prozorima te kuće od zavičaja i da se uvlačim u nju kradomice, poput bjegunca. Pa i pobjegao si iz zavičaja, reći će mnogi. I biće u pravu. Ali dušom nikad otišao nisam. Zato i boli. Mnogo boli, Razredna. Mnogo boli…

* Jula 2019.

 

2005

2017

2005

2017

2017

1998

2005

O ROMANU „MULAT ALBINO KOMARAC“: SMELLS LIKE GOOD BOOK

Proljeće je tek počelo da se budi i sve djeluje kao što treba da bude. Dječaci igraju fudbal. Ovaj prizor može se na ovom mjestu vidjeti od prvih toplih dana do prvog snijega. Nema ničeg posebnog u njemu.

Onda mi sinu. Ti dječaci. Tu su, iz komšiluka. I svakom od njih upravo je mjesto u školi, a ne na livadi. Radni je dan i upravo je trebalo da traje nastava.

Čitalac romana „Mulat albino komarac“ Steve Grabovca naići će na ove redove tek nakon pedesetak pročitanih stranica. Zašto bih onda prikaz započeo njima? Pored toga što Grabovčev narativ nije hronološki linearan i shodno tome omogućava metod „temporalnog konjićevog skoka“ u opisivanju djela, postoje još dva bitna razloga. Prvi je taj što ova naoko obična, a zapravo vrhunski jeziva scena predskazuje početak kraja dotadašnjeg života glavnog junaka. To je onaj osjećaj iz horor filmova kad postaje jasno da nešto nije u redu, ali još ne možete da dokučite šta. Drugi razlog zbog kojeg me je ovaj odlomak toliko potresao krajnje je lične prirode. Naime, bio sam jedan od onih dječaka na livadi koji su igrali fudbal. Priznajem, pomalo je zastrašujuće naći se tako neočekivano u vidokrugu književnog junaka, biti stiješnjen među koricama knjige (makar i na tren) i ponovo biti uvučen u vorteks ratnog bezumlja od kojeg bježimo već decenijama. Treba, dabome, priznati i to da me intimno poznavanje prostora i vremena u kome se odvija dobar dio radnje romana sasma diskvalifikuje kao objektivnog čitaoca i, prema tome, nekoga ko bi se na nepristrasan način pozabavio rastumačenjem štiva. Međutim, kako vjerujem da će ini kritičari i čitaoci vrlo brzo uvidjeti objektivne literarne vrijednosti djela, dopustiću sebi nedopustivo – svojevrstan insajderski osvrt koji možda ne može da bude lako uočljiv širokom publikumu.

U tom smislu, valjalo bi najprije reći koju o geografiji. Mjesto radnje je Brod, premda je to uočljivo tek u asocijativnom nizu (rafinerija, most, granica) ili dobrim poznavaocima lokalne toponimike. Zbog toga vrijedi ukazati na sjajnu detaljnost i originalnost opisa koji su pokatkad čisto ingeniozni i/ili humorom obojeni: Izlazim na ulicu koju prosto zovemo – Glavna, jer se proteže cijelom dužinom, od ulaza u grad do rafinerijske kapije. Da, tu, na ulaznoj kapiji rafinerije nafte završava grad. To je možda jedina glavna slijepa ulica na svijetu. Simbolički potencijal sintagme jedina glavna slijepa ulica na svijetu je zapanjujuće gigantski. Opisi Nasipa, Nebodera, Žitokombinata, gradske pijace ili postratnog urbanističkog rugla koje kao da je u prostor preneseno sa platna nekog (veoma lošeg) predstavnika kubizma, do te mjere su živopisni da će ih bez sumnje osjetiti i čitaoci koji nikad nisu prošli ovim gradom. Ukupan geografski dojam ne bi bio potpun bez mirisa sumpornih isparenja na koje su stanovnici već odavno svikli, ali Grabovac ne samo da ga nije previdio, već ga vrhunski plastično opisuje, takoreći ulazeći čitaocu u nozdrve.

Osim specifičnosti mjesta radnje, jezik je nešto što takođe zavređuje pažnju. Pri tome ne mislim na jezik narativa koji je jasan i neopterećen, usljed čega su rečenice mahom kratke, a tekst se brzo čita. Mislim na lokalni govor kojim u nekoliko navrata progovaraju likovi romana, a koji je Grabovac vjerodostojno prenio, doprinoseći tako i atmosferi, ali i (kulturološkoj) distinkciji između onih koji govore tako i onih koji to ne čine: E, aj mi otiđ kup kiselu ili E, aj nam pomoz da zatvorimo butik, dost je za danaske ili Nemoj tamo, tur je vamo.           

Atmosfera predstavlja možda najznačajniji i najslojevitiji dio romana. Moguće je prepoznati i uživjeti se u čitavu nisku tih slojeva – od atmosfere beznađa, neizvjesnosti, straha, užasa, terora, iščekivanja, bijesa, potištenosti, do atmosfere ispunjene vjerom, olakšanjem, smirenošću i nadom. Glad je ono što se provlači kroz sve pomenute slojeve i što ih povezuje u jedinstveno tkanje. Glavni junak je doista u životu dobio obilnu porciju gladi, ali kada autor piše o gladi, ni tada on to ne čini na jednoznačan način, pa tako možemo razlikovati bukvalnu, fizičku glad, glad za muzikom, filmom i umjetnošću, glad za smislom, glad za ljudskošću, na koncu i glad za životom.

Posebno fascinira Grabovčeva pripovjedačka neposrednost koja je gotovo u potpunosti lišena optuživanja i osude. U tome se i krije katarzičnost ovog romana – u neprihvatanju statusa žrtve koja je vječito kivna na život, ili preciznije, na one koji su život pretvorili u pakao. A život glavnog junaka zaista je ličio na pakao u kome se smjenjuju gladovanje, tamnovanje u logoru, strah, gubitak samopouzdanja, gubitak prijatelja, gubitak vjere u ljude, gubitak roditelja. Kako je onda moguće da pored svih tih gubitaka Grabovčev junak i sam nije postao gubitnik? Čini mi se da nije skliznuo među luzere prije svega zato što je umio da postavi prava pitanja i što je na njih tražio odgovore. Bilo bi lijepo da jednom neko isiše sva sjećanja iz nas. Šta bismo onda bili? Neko novi? Ili niko? Junak ne daje odgovor, ali prihvata da nosi breme sjećanja, to su njegovi ožiljci, njegov „talog iskustva“, svjestan je da su sjećanja integralni dio njega. Osim toga, u tim sjećanjima žive i njegovi roditelji i neki drugi dragi ljudi i događaji i on ne može da ih se odrekne. Junak romana „Mulat albino komarac“ je poput Mister Noa (njegovog omiljenog strip-junaka koji je ime dobio po tome što je uporno ponavljao „no“ dok su ga mučili) preživio i rat i zatočeništvo. I poput njega, Grabovčev junak je rekao NE! samodestrukciji, samosažaljenju, primitivizmu i besciljnosti življenja. Pobijedivši tako samoga sebe, junak kao da se ponovo rodio (po ko zna koji put!). Samo tako, valjda, i može da se živi nakon svega.

Stevo Grabovac napisao je dirljivu, hrabru, na momente mučnu i tešku, opominjuću ali optimističnu knjigu, emotivan roman lišen mržnje, knjigu podjednako ispunjenu ljubavlju i strahotama. „Mulat albino komarac“ se može tretirati kao roman izgubljene generacije, ali to je iznad svega lična (is)povijest koju je autor majstorski ispričao. I još nešto. Premda naslov bez sumnje budi konotacije na Nirvanin Smells Like Teen Spirit treba ukazati i na sljedeće: mulat, albino, komarac su pojmovi koji označavaju nešto strano, nepoželjno i/ili drugačije. Roman Steve Grabovca zasigurno jeste drugačiji, možda će nekome biti i stran, ali će za našu književnost knjige poput ove uvijek biti poželjne.

*Objavljeno na imprimatur.ba i kulturište.

“Più silenzioso dell’acqua”: IN AMBASCIATA ITALIANA SARAJEVO RIUNIONE PER VIAGGIO “BOSNIA LETTERARIA”

Venerdì 21 giugno, presso l’Ambasciata italiana di Sarajevo si è tenuto un incontro fra i partecipanti italiani del viaggio “Bosnia letteraria”, organizzato dalla casa editrice Stilo, l’ambasciatore italiano di Sarajevo, sua eccellenza Nicola Minasi, e lo scrittore Berislav Blagojević, autore del romanzo “Più silenzioso dell’acqua”, tradotto in italiano da Danilo Capasso e pubblicato dalla Stilo Editrice nel 2018. Il viaggio letterario in Bosnia ed Erzegovina, conclusosi il 23 giugno, è stato organizzato con l’intento di condurre i lettori italiani nei luoghi in cui è ambientata la narrazione del romanzo bosniaco di Blagojević per promuovere la conoscenza della Bosnia ed Erzegovina attraverso lo sguardo ‘letterario’ dei suoi scrittori e poeti ed è una delle iniziative legate al progetto Voices from European peripheries. Literature, lost and rediscovered identity realizzato e promosso dalla Stilo. Il progetto, vincitore del bando per le traduzioni letterarie di Europa creativa, consta della traduzione di sei opere scritte da autori provenienti da Bosnia-Erzegovina, Serbia, Georgia, Cipro, Norvegia e Turchia e si propone, attraverso la loro diffusione, di promuovere in Italia la questione della ricerca di identità, in tutte le sue sfaccettature. Anche se differenti per lingua, contenuto e stile, le opere, che nei rispettivi paesi hanno già ottenuto importanti riconoscimenti a livello nazionale e internazionale, hanno un filo conduttore comune: sono voci dalle periferie europee, parlano di memoria, di i dentità perdute e ritrovate, di guerra e immigrazione, di passato e futuro. L’incontro tra i partecipanti al viaggio, l’ambasciatore e l’autore ha ruotato attorno all’attuale panorama letterario e culturale della Bosnia ed Erzegovina, agli scrittori bosniaci oggi più conosciuti e tradotti in Italia, alla tradizione di legami culturali e storici tra il nostro Paese e la Bosnia ed Erzegovina, all’attuale impegno dell’ambasciata per promuovere e incentivare gli scambi culturali e la conoscenza tra i due Paesi. L’iniziativa in Bosnia ed Erzegovina intende essere esperienza pilota di un ciclo di viaggi letterari dedicati agli altri paesi del progetto ‘Voices from European peripheries’. Hanno aderito all’iniziativa e stanno partecipando al viaggio Chiara Barbarito, Mara Ferrara, Angela Galluzzi, Giovanna Gioja, Chiara Lacirignola, Vincenzo Legrottaglie, Francesca Vessia, Gabriella Vinella.

Links:

giornalediplomatico  quasimezzogiorno  informatissimo  oraquadra

U ambasadi Italije, 21. juna organizovano je druženje sa čitaocima iz Italije i tom prilikom predstavljeno je drugo izdanje prevoda romana „Tiši od vode“.

POZDRAV

POZDRAV

                                                            Bori

 

Nisam bio tamo onoga dana

kad su usnulu januarsku zemlju zbog tebe budili.

Nema potrebe da se ikome pravdam;

Ionako znaš da sam u to vrijeme bio s tobom.

Još od prethodne večeri razgovarali smo

strastveno o trojednom pojmu

Ljubav – Književnost – Umjetnost –

i, upadajući jedan drugome u misao,

premetali sve one znakove jednakosti

između ovih riječi.

Nisam bio tamo onoga dana

kad je vjetar posljednje pozdrave raznosio

sa mnogih usana.

I bolje da nisam, jer mogao sam i ja,

ponesen trenutkom i ophrvan

nadirućom prazninom u galopu,

da se okliznem o takvu nepromišljenost.

Ti bi mi oprostio, vjerujem,

uz blago tapšanje po ramenu

i osmijeh širok kao Dunav kod Golupca.

Ali, ja bih se teško pomirio s tom neistinom,

jer do novog susreta čeka nas još razgovora

o besmrtnom plamu

Umjetnosti, Književnosti, Ljubavi.

Do tada, dobri moj,

šaljem ti

ne posljednji,

ne pretposljednji,

već samo – pozdrav.

* Objavljeno u audio časopisu „Homer“, broj 23, maj 2019.

DVA PUTA DO GRUZIJE

Dogodilo se to početkom milenijuma, nenadano, kako to već biva s velikim ljubavima. Među kopiranim listinama iz kojih je valjalo spremiti ispit egzotičnog naziva „Turističke regije svijeta“, na frtalj sivkaste stranice, između Malog i Velikog Kavkaza, stislo se poglavlje o crnomorskoj obali Gruzije. Tih nekoliko škrtih redova obuzelo je studenta-zanesenjaka do te mjere, da je mahnito tražio sve što se moglo pročitati o toj čudnovatoj zemlji. Sjećam se kako sam se lako odrekao pozamašne svote da bih pazario Grejvsovo Zlatno runo, tek da bih kroz mit okusio drevno putovanje Argonauta u Kolhidu, zelenu i plodnu gruzijsku niziju. Putovao sam tamo upijajući priče o toj zemlji koje mi je s pažnjom prepričavao profesor Miloš Bjelovitić, putovao sam bjesomučno buljeći u geografske karte ili u monitor internet kafea kraj nekadašnjeg Filozofskog fakulteta. Na diskete sam snimao fotografije manastira i panorame Tbilisija i Batumija otužne rezolucije. Istraživao sam sukob u Abhaziji, prebrojavao mnogobrojne nacionalne parkove i prirodne rezervate, čudio se bajkovitom pismu, čitao legende o pećinskim gradovima i srednjovjekovnom carstvu. Pamtim dan kad sam shvatio da velike Sovjetske enciklopedije u biblioteci PMF-a ne mogu da koristim bez rječnika i dan kad sam kupio jedan polovni rusko-srpski na tezgi kod Narodnog pozorišta. I starijeg brata sam zarazio Zakavkazjem do te mjere da mi je preko interneta (u to vrijeme poduhvat i po!) naručio knjigu sa Amazona. Još se dobro sjećam bitke koju je mentor vodio s ostatkom nastavničkog vijeća kako bismo našu ljubav ozvaničili odbranom diplomskog rada. Na koncu smo uspjeli. Stajao sam pred komisijom u prevelikom na-vrat-na-nos kupljenom odijelu držeći u rukama reljefnu kartu Gruzije koju sam načinio od terakote i glinamola. A onu desetku i aplauz kolega nisam zaslužio ja, nego ona. Čak i takvom luckastom pajacu bilo je lako zadiviti publiku ljepoticom kao što je Gruzija.

A onda sam, nakon mnogo godina u kojima sam se geografijom (i Gruzijom) bavio iz hobija, iznenada baš kao i prvi put, dobio priliku da je konačno istinski upoznam. Prije tri proljeća moj pasoš nagrađen je zelenim pečatom na aerodromu u Tbilisiju. I znate šta? Gruzija je još ljepša uživo. Ali o tome i ljubavi koja i dalje traje nekom drugom prilikom.

* Objavljeno u M:agazin, proljeće 2019.