GRUZIJA – ZEMLJA LJEPOTE I IZNENAĐENJA

GRUZIJA 28 12 19

Glavna i možda najupečatljivija osobina Gruzije jeste njena sposobnost da iznova iznenadi um, oduševi čula i osvoji srca. Budući da smo prije tri i po godine bili u ovoj zemlji i prokrstarili od Crnog mora do granice sa Rusijom na Velikom Kavkazu, bili smo ubijeđeni da znamo šta možemo da očekujemo od novog susreta. Naravno, nismo bili u pravu. Već drugog dana u Tbilisiju posjetili smo Samebu (Saborni hram Svete Trojice), jednu od najvećih pravoslavnih bogomolja, koju nismo vidjeli prilikom prve posjete glavnom gruzijskom gradu. Ipak, pored veličanstvenog dvorišta i zaista impozantne građevine, najviše su me iznenadili Gruzini koji su palili svijeće i molili se ispred ikone Trojeručice Hilandarske koja se nalazi u hramu. Gruzija je prvoslavna zemlja sa veoma bogatim istorijskim i kulturnim nasljeđem, a to nasljeđe je uspješno utkano u savremeno doba. Taj spoj drevnog i modernog osnovna je crta Tbilisija, jer u njemu se prepliću uticaji Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, davnašnjeg i novog. Na svega stotinjak metara razdaljine nalaze se Gruzijska Patrijaršija, džamija i jermenska crkva Svetog Đorđa u kojoj je sahranjen čuveni pjesnik i trubadur Sajat Nova. Jedni uz druge su stara termalna kupatila u kojima je boravio i Puškin, zidine srednjovjekovnih utvrđenja, te moderne uspinjače koje vode do vidikovaca i stakleni pješački Most mira iznad rijeke Mtkvari. Međutim, pored izuzetne arhitekture i brojnih istorijskih znamenitosti, Tbilisi je na nas ponovo ostavio poseban utisak sveprisutnošću kulture. Naime, gotovo je nemoguće pobrojati sve galerije, pozorišta i institucije poput muzeja ili opere i baleta. Naročito obilježje čine skulpture koje se nalaze širom grada, posebno u Rustaveli aveniji koja počinje od Trga Slobode na kome se nalazi grandiozni 35 metara visoki spomenik Svetom Đorđu – zaštitniku Gruzije. Tbilisi je izrastao u istinski turistički centar, u njemu se mogu čuti mnogi jezici, a u restoranima, prodavnicama i suvenirnicama, osim na gruzijskom, uglavnom je sve napisano na ruskom i engleskom. Gruzijski jezik i pismo su jedinstveni, toliko da je njihov alfabet UNESKO uvrstio na listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva. Jedan od najoriginalnijih „spomenika“ gruzijskom pismu ipak se ne nalazi u Tbilisiju, nego na jugozapadu zemlje u Batumiju, glavnom gradu Adžarije. Do ovog poznatog ljetovališta putovali smo izuzetno modernim i udobnim vozom na sprat. Koliko je prisutna kultura čitanja u Gruziji moglo se naslutiti po mnogobrojnim antikvarijatima, knjižarama i uličnim prodavcima knjiga u glavnom gradu, ali prvo iznenađenje nas je dočekalo u zgradi željezničke stanice kada smo vidjeli mladu djevojku koja iz knjigomata uzima knjigu. Drugo iznenađenje vidjeli smo u vozu u kome postoji mala biblioteka kako bi putnici, uprkos dostupnom internetu, mogli da prekrate vrijeme putovanja. Jedna od prvih građevina koja se vidi u Batumiju jeste Alfabetski toranj – 130 metara visoka građevina na kojoj su poput dvostrukog heliksa DNK prikazana sva slova alfabeta, simbolizujući tako neraskidivu vezu između Gruzina i njihovog pisma. Alfabetski toranj je naročito atraktivan tokom noći kada biva bogato osvijetljen. Takođe tokom večeri, na šetalištu duž crnomorske obale, pod diskretnim svjetlom moguće je prisustvovati „predstavi“ koju izvode Ali i Nino, dvoje ljubavnika koji čine nesvakidašnju pokretnu skulpturu. Uprkos poznom septembru, more je ugodno toplo, a na šljunčanoj plaži bilo je još dosta kupača. Ipak, najljepši dio boravka u Batumiju bilo je druženje sa ocem Davidom, sveštenikom koji je studirao u Beogradu i koji odlično govori srpski jezik. S njim smo otišli u Džvartamagleba manastir u brdima iznad grada, odakle se pruža fantastičan pogled na Batumi, obalu i močvaru, te na vijence iza kojih je Turska. Za bolje razumijevanje prošlosti, ali i sadašnje situacije u Gruziji, razgovori sa divnim i blagim ocem Davidom bili su neprocjenjivi i sigurno ih nećemo zaboraviti.

   A iz Batumija – na istok! Regija Kaheti prema granici sa Azerbejdžanom je dio Gruzije u kome ranije nismo bili. Imali smo želju da posjetimo „grad ljubavi“ Signagi, te manastir Svete Nine u Bodbeu. Sveta Nina je najznačajnija prosvjetiteljka u Gruziji, početkom 4. vijeka širila je hrišćanstvo pokrstivši i samog gruzijskog cara Miriana. Gruzijski krst, veoma karakterističog izgleda, naziva se još i krst Svete Nine. Manastir je prepun hodočasnika, a lociran je na mjestu sa kojeg se pruža neponovljiv pogled na dolinu rijeke Alazani i kavkaske vrhove. Bio je poseban doživljaj kada smo u manastirskom dvorištu sreli svatove u prelijepim narodnim nošnjama. Signagi je malo ali izuzetno živopisno mjesto koje obiluje tavernama, restoranima i uličnim prodavačima raznih domaćih radinosti. Poseban šarm mu daju kaldrma, stare zidine i prekrasan pogled prema dolini i planinama, pa nije čudno što je vrlo popularna destinacija. U Telaviju, najvećem gradu regije, obišli smo tvrđavu iz 17. vijeka u kojoj se nalazi škola osnovana 1758. koja i danas radi. Premda je cijela Gruzija poznata po proizvodnji vina, Kaheti vjerovatno ima najveći broj vinarija i vinskih ruta. Zato je i Telavi prepun vinoteka i restorana u kojima se mogu degustirati kahetska vina.

Na povratku u Tbilisi obišli smo manastir Džvari iz 6. vijeka, još jedan gruzijski lokalitet na spisku svjetske baštine UNESKO-a. Odatle smo, zajedno sa iznenađujuće velikim brojem arapskih i japanskih turista, uživali u pogledu na staru prijestonicu Mchetu.

   I naše drugo putovanje u Gruziju iznjedrilo je mnoga iznenađenja, ali u isto vrijeme, činilo se kao povratak u poznato, putovanje kući. Jer kao i kod kuće, tamo imamo prijatelje bez kojih ovakve putešestvije ne bi bile moguće. Tamo nas uvijek dočekaju specijaliteti koje volimo – hačapuri, hinkali, čurčele, najrazličitiji sirevi… Gruzija zaista uvijek oduševljava čula i osvaja srce. Zato smo joj se vratili i zato ćemo joj se ponovo vraćati.

* Objavljeno u „Glas Srpske“, dodatak Glas Plus, 28 i 29. 12. 2019. str. 6 i 7.