ERGASTULUM

Mračno je i vlažno dolje. Habitat svakako primjereniji gljivama, nego ljudima. Ali, to je u redu, jer u ergastulumu ne obitava čovjek. Roblje koje u njemu boravi i radi više je nalik primitivnijim sisarima. Krticama, na primjer. A tim beskorisnicima i štetočinama tek je mudrost i umješnost naprednih starorimskih umova podarila kakvu-takvu svrhu. Živi su da bi radili. Za dobrobit onih gore, razumije se.

Noćivali su u podzemnim soliterima, jer ergastulumi bijahu snabdjeveni izdubljenim rupama u zidovima u koje su se prljavi i smrdljivi prnjavci zavlačili kako bi počinuli.

M.D., nuždom priučeni viljuškarista i vlasnik neupotrebljivoergastulumg (i sada već prilično bajatog) magisterija iz istorije, upravo završava smjenu. Vuče ozeble noge, jedva susprežući glasnice da krikom ne obnaroduju bol što ga zvjezdasto žeže u donjem dijelu leđa. Otključava vrata garsonjere na šestom spratu zgrade čije je lice unakaženo čirevima od šrapnela i klima-uređaja. Zguren, pomalo tragikomično gura glavu u praznu studen frižidera i vadi okrajak tirolske salame. Dok lakomo eliminiše (upitan?) sadržaj ovojnice, razmišlja o Tirolu, prisjeća se mrvica njegove istorije i rovitosti njegove potonje podjele: kriza identiteta Nijemaca u Južnom Tirolu koji je pripao Italiji. M.D.-ov drug iz djetinjstva Darko završio je 1992. baš u Tirolu, u nekoj prekrasnoj zabiti podno Alpa čiji se naziv mučno kotrlja preko jezika i nepca balkanskog Slovena. I vjerovatno mu je identitet deveta briga. A sasvim sigurno ne jede tirolsku salamu koja ima neotarašljivu naviku da se opire digestivnom traktu.

Noć u provinciji Pannonia Inferior. Plam logorske vatre i sporadična vika legionara tek donekle odagnavaju mrklinu i jezivo hučanje što se širi iz okolnih šuma lužnjaka. Alatljike i oruđa u ergastulumu miruju, ali za paćenike sklupčane u zemljanom obitavalištu nema mira. Tanjušni, porozni pokrov nad jazbinom ne pruža gotovo nikakvu zaštitu od kiše i vjetra. Čak ni uterusi u koje su upuzali nisu suvi; vođena snagom gravitacije, voda nezaustavljivo migolji kroz tlo, klizi niz pore, pukotine i korjenčiće, obigrava oko oblutaka, da bi konačno aterirala na vratove izmoždenih goluždravaca. Jedan od njih, čekinjav i zdepast, jedva primjetno drhturi u skučenom improvizovanom dormitorijumu. Mrmori nerazumljivo. Ukućani u jami ne reaguju. Preumorni su da bi razaznali da li se njihov susjed moli ili bunca u groznici. A glad ih je toliko otupjela da im je potpuno svejedno da li će njihov sabrat u sužanjstvu izdahnuti do jutra ili će bogovi uslišiti njegove molitve i kakvim čudom donijeti spasenje svima.

Besanost u graničnoj provinciji je očekivana i iznad i ispod površine. Jer tu, nadomak logora, vrebaju divljina, nepoznato i onostrano, ne birajući žrtve – nevažno da li je to upravnik provincije Hadrijan, ili je to bezimeni stanovnik oveće rupe u zemlji. Zato utamničenik širokih ramena i niskog rasta nastavlja da šumori, tražeći zaštitu od Silvana, boga granica i čuvara međa. Lišen uvida u budućnost, ne sluti Silvanovu nemoć. Pomoć njegovoj sorti stići će upravo od onoga od koga se ona najmanje očekuje, od čovjeka, prezrenog Hadrijana koji će ukinuti ergastulume. Ali, do tada će proteći još mnogo godina. Hadrijan tek treba da naslijedi Trajana, čija je moć na vrhuncu pošto je uz pomoć Apolodora iz Damaska premostio Dunav. Do tada će, sve su prilike, usne što iz zemlje šapuću u noć zanavijek utihnuti predajući zemlji svoju rumen.

Noć južno od Save, na krajnjem obodu negdašnje provincije Pannonia Inferior. M.D. pokušava da usni. Uzalud. Premda bol u leđima jenjava, rat između stomačnih sokova i tirolske salame tek se razbuktava. Pristavlja vodu za čaj i sa police uzima knjigu o Starom Rimu. Prelijeće preko sadržaja: sve bitka za bitkom, životopisi vojskovođa, senatora i careva, uz poneku crticu o muzama, zamamnim boginjama ili građevinskim čudima. Kolika knjižurina, pomisli M.D., a u njoj tek dvije proširene rečenice o plebsu. O onima što su svojim rukama i kičmama hranili carstvo i kojima Rim zapravo duguje slavu i dugovječno pamćenje, ni toliko. Da li su sanjali da će tako biti? Da li su ljudi u ergastulumima imali ikakve snove, pita se M.D. skoro dva milenijuma kasnije.

Odlaže ukoričenu krnjavu i krvavu istoriju. Uzima novine od prošle nedjelje. Nije ih čitao do danas. Imao je za njih proteklih dana svrsishodniju primjenu: prostirao ih je preko hladnog sjedala viljuškara presvučenog vještačkom kožom ne bi li mu bilo toplije. Pažnju mu privlači naslov „Moj san“ i velika fotografija tamnoputog mladića. Ovaj prognanik iz Damaska uhapšen je u blizini Kladova, nedaleko od mjesta gdje se uzdizao Trajanov most. San mu je, kaže, da zauvijek pobjegne od rata, pređe Dunav i ode u Njemačku ili možda u Austriju. Novinar ga s neskrivenim potcjenjivanjem pita zna li on da je tamo hladno, da je klima drugačija od one u Siriji. Mladić odgovara da zna i uz polusmiješak dodaje kako mu ne bi smetalo da se nastani ni podno samog Grosgloknera u Tirolu. Tu se članak naglo završava, kao da se reporter-nadobudnik iznenada posramio. Na kraju novinskog stupca stoji ime novinara, ali M.D.-a ne zanima njegovo, nego ime mladog Sirijca. Još jednom pregleda pročitano, ali ne uspijeva da pronađe čak ni inicijale. Bezimen je, iako znamo da nije. Baš kao robovi Starog Rima. Mogao bih, pomisli M.D., do zore pogađati njegovo ime…

Neka se zove Apolodor, prošaputa i utonu u san.

* Objavljeno u kragujevačkom časopisu „Koraci“ br. 7-9, 2017. (str. 15-17)

Advertisements

UČEŠĆE NA PROMOCIJI KNJIGE „PRIČE IZ KOMŠILUKA“

media-share-0-02-04-053ad9d7382f81353ae73a3bcf4adfde26335377ef83fad473c050f285b9e372-f21849cf-8ac8-4313-8ef9-8babfd6f2a63U sali za promocije Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske 19. septembra  promovisana je knjiga „Priče iz komšiluka“ (IK „Imprimatur„). Ova zbirka kratkih priča proistekla je iz konkursa koji je organizovao portal Mondo.ba.

Više detalja na mondo.ba , nezavisne, glassrpske.

ZA DOBRO PAMĆENJE

Prošle godine putovali smo u Gruziju. Bilo je nezaboravno.

Tačno je da bi ovakav početak teksta bio neprimjeren i za onaj neuništivi osnovnoškolski maltretman pod naslovom „Kako sam proveo raspust“, ali šta da se radi kad je posjeta Zakavkazju zaista bila – nezaboravna. Da, znam da bi valjalo pažljivije koristiti ovu riječ, ali… Kako drugačije objasniti činjenicu da se nakon više od godinu dana živo sjećam boje glasa taksiste Cezara (!) koji nas je vozio od Gorija do pećinskog grada Upliscihe? Ili da pamtim pukotine na puškarnici utvrđenog srednjovjekovnog manastira Ananuri i kas poludivljih konja tik iza hotela u Stepandsmindi gdje smo prenoćili? Ili umorne oči bake koja u sjeni grandioznog spomenika posvećenog Svetom Georgiju na Trgu Slobode prodaje stare knjige, krastavce i bokore zumbula.

DSCN8840Ne postoje vodiči i karte koji mogu da osvježe sjećanje na ovakve detalje. Ali nema ni potrebe, jer oni su tu, uprkos tonama tričarija koje se svakodnevno obrušavaju na nas, bezočno atakujući na kratkoročnu i dugoročnu memoriju. Jedino (i)racionalno objašnjenje jeste da je Gruzija svoju specifičnu energiju i svekoliku unikatnost utisnula u mene poput kakvog neotarašljivog žiga!

Pretjerujem? Možda, ali o Gruziji se ne može bez pretjerivanja. U toj evroazijskoj zemlji ukliještenoj između Velikog i Malog Kavkaza i između Crnog i Kaspijskog mora, sve je u ekstremu: od planinskih vrhova iznad pet hiljada metara, do morske obale, od bujne Kolhidske nizije do poluaridne regije Kaheti na istoku, od drevnih crkava i manastira, do ultramoderne arhitekture Tbilisija, od luksuznih džipova u mondenskim zimovalištima do siromaštva običnog puka, od muzike koja se čuje gotovo na svakom uglu, do tužne tišine u domovima izbjeglica iz Južne Osetije. I ne bi bilo toliko zadivljujuće da se sve ove krajnosti nalaze u zemlji veličine Brazila ili barem Njemačke, ali Gruzija je, ukoliko ne računamo otcijepljene Južnu Osetiju i Abhaziju, otprilike veličine Hrvatske!

DSCN8674I dalje mislite da pretjerujem? U redu, sad pokušajte da zamislite da se na toli(c)koj površini nalaze tri lokaliteta od zaštitom UNESCO-a, brojne (žive!) crkve iz 6. ili 7. vijeka, ostaci dinosaurusa unutar pećine Sataplia, kilometri plaža i ski-staza, jedno od nalazišta najstarijih humanoida (Dmanisi), desetine nacionalnih parkova i rezervata (ukupno 7% državne teritorije)… Ovi i slični enciklopedijski podaci su tek tri-četiri klika daleko, međutim, oni se ne zadržavaju u pamćenju i ovaj tekst ne govori o njima. Ali pripovijeda o nezaboravnom, ako se sjećate. O onome čega nema ni u bespućima sveznajuće Mreže.

   Stari Tbilisi čak i početkom aprila vrvi od turista. Uprkos relativno nedavnom ratu, mnogi od njih su Rusi. U suvenirnicama je sve na engleskom, njemačkom i ruskom, a ruski je veoma prisutan i u restoranskim menijima. Niti jednog trenutka nisam osjetio mržnju, niti sam vidio neke grafite koji zapljuckuju preko Kavkaza, prema Vladivostoku. Iskreno, osjetio sam olakšanje zbog toga, jer nisam želio da posjetu Gruziji provedem u slušanju priča o ratovima. Centar prestonice je nevjerovatan: u stotinjak metara razdaljine koegzistiraju jermenska crkva (gdje je sahranjen čuveni pjesnik Sajat Nova), sinagoga, džamija i gruzijska patrijaršija; neke građevine su fascinantne i u odličnom stanju (npr. Opera), ali veći dio moguće je opisati kao šarmantno star i poluraspadnut. Zaista, ponekad je bilo teško povjerovati da u nekim zgradama i kućama ljudi žive! Međutim, ti utonuli temelji i napukle fasade puni su života, a sobe s visokim stropovima nerijetko su opremljene gomilom knjiga i klavirom ili pijaninom. Stare terase i balkoni, oronula ali i dalje prelijepa ulazna vrata, kapije od kovanog gvožđa i najčudnija stepeništa koja ste ikada vidjeli – česti su motivi razglednica. No, ono čega nema ni na razglednicama jesu psi i mačke koje se smucaju naokolo iskajući hranu (vakcinisani su i čipovani). Prijateljski odnos prema njima govori mnogo o Gruzinima. Kao i odnos prema kulturi: pozorišta, muzeja, galerija i skulptura je toliko da posjetiocu ne bi bilo dovoljno ni mjesec dana da ih obiđe. Opet pretjerujem? Spreman sam da se kladim sa svakim Nevjernim Tomom!

DSCN8786Sjeverno od Tbilisija nalazi se stara prestonica Mcheta i manastir Džvari (iliti Krst) koji su uvršteni na listu svjetske baštine. Zapanjujuće, ali čak i uz poslovično fotografisanjem opterećene japanske turiste, u manastiru se mogao osjetiti vijekovni mir kako izbija iz debelih zidina. Panoramski pogled prema rijeci Aragvi, Mcheti i dominantnoj Svetickoveli katedrali (11.v.) se ne zaboravlja. Još sjevernije, na samoj granici sa Rusijom, šćućuren je gradić Kazbegi (Stepandsminda). U njemu se nalazi Rooms Hotel sa ogromnom terasom i pogledom prema bijelim vrhovima Kavkaza od kojeg poželiš da napišeš pjesmu u čast Ilije Čavčavadzea, ili, kad bi bilo hrabrosti, u pomen Bulata Okudžave. No, možda najzanimljiviji detalj hotela jeste restoran u kome su svi separei različiti, a odvojeni su policama s knjigama. Na jednoj od njih našao sam izdanje Andrića na ruskom (Na Drini ćuprija i Travnička hronika u jednoj knjizi štampanoj 1974.). Na uzvišenju iznad Kazbegija (na 2.170 m n.v.) nalazi se crkva Cminda Sameba do koje vodi nešto što lokalci zovu put, premda smatram da za ono kuda su nas provezli treba smisliti novi termin. Uska, takoreći kozija stazica, ispresijecana jarugama i na par mjesta gotovo zatrpana ogromnim stijenjem, vijuga kroz gustu šumu dok taksista održava stalni kontakt s kolegama, jer ukoliko bi neko krenuo da se spušta nastao bi haos pošto ne postoji nijedno mjesto od podnožja do vrha gdje bi se dva vozila mogla mimoići.

Kad se krene od Tbilisija na zapad, nakon stotinjak kilometara se stiže u Gori, rodni grad druga Staljina. Morali smo da se našalimo: pošto mjesto Staljinovog rođenja obuhvata kućerak, muzej, te ogroman park, ispada da se majka poznatog brkajlije porađala u čitavom centru grada! Svega desetak kilometara od Gorija nalazi se pećinski grad Upliscihe, pomalo nestvaran pješčarski pejzaž sazdan od dvorana i hodnika.

DSCN8558U Gruziji, dakle, ništa nije obično. Čak ni sam čin putovanja. Tako su nas na dvjestotrideset i nekom kilometru od glavnog grada, uz prašnjavu cestu u srcu nedođije, dočekala tri dječaka. Nisu prodavali magnete za frižider. Nisu prodavali ni jagode, ni kiselu vodu. Prodavali su divlje šparoge! Kako onda, ako ćemo pošteno, kako da ih ikad zaboravim?! Nema šanse! Baš kao što nema šanse da ću zaboraviti putovanje maršrutkom do Batumija. Maršrutka je svojevrsno hibridno vozilo koje bi voljelo da je autobus i koje napune kao da je autobus, ali nažalost to nije. Ova kojom smo se truckali satima do obale bila je prilično nova, opremljena flat ekranom sa kojeg se emitovao ruski turbo-folk. Samo putovanje i ne bi bilo toliko strašno da ispred mene nije sjedio veseljko koji je sve prisutne nudio pivom, a kad je ostajao bez napitka, udarao je šofera u rame i naređivao mu da se zaustavi pored prve prodavnice. Potpuno normalna scena u Gruziji: u jednom trenutku, pijani putnik baca flašu kroz prozor maršrutke, a u drugom se svi putnici odreda krste (jer su negdje u daljini vidjeli crkvu). Da, Gruzini u veoma pobožni. U Tbilisiju smo vidjeli sveštenika kako osveštava mercedes ispred zgrade (kasnije, kad smo vidjeli kako se vozi, osveštanje automobila uopšte nije loša ideja). U našem apartmanu u Batumiju svaka prostorija je imala naljepnicu u obliku krsta, naljepnicu kakva se inače stavlja na ulazna vrata osveštane kuće ili stana. Međutim, ne bih rekao da su Gruzini religiozni fanatici. Prije bih ustvrdio da iz vjere uzimaju ono najljepše i najbolje, kako u svakodnevnom životu pojedinca, tako i u očuvanju kolektivnog identiteta. Još jedna crtica o nezaboravnom: u manastirskom kompleksu Gelati nadomak Kutaisija (takođe na listi svjetske kulturno-istorijske baštine), naš vodič bila je predivna žena koju smo tu zatekli. Nakon obilaska, ispričala nam je da je njen pokojni suprug radio tu kao istoričar i konzervator. Ona, kaže, na neki način nastavlja njegov rad. Prilog za njen, inače izuzetno profesionalno obavljen posao – dobrovoljan.

DSCN8914U Gruziji doista ne manjka lako pamtljivih autentičnosti. Recimo, začuđujuće rasprostranjena upotreba lima u gradnji, ili policijske stanice koje su, po dekretu Sakašvilija koji je podrazumijevao transparentnost i iskorjenjivanje korupcije, građene u staklu kako bi se vidjelo šta se unutra dešava. Ili čudnovat izgled pisma i pomalo arhaičan zvuk jezika. Jedina riječ za koju sam siguran da ima veze s nama bliskim i poznatim jezicima jeste – gvino. Možda je Gruzija zaista postojbina vina! U svakom slučaju, vinskih ruta ima od istoka do zapada, duž cijele zemlje, a ukus tih vina je, pogađate, nezaboravan. Premda ni loza, odnosno čača, nije za baciti. O gastronomskim specijalitetima bi se moglo napisati nekoliko pozamašnih tomova. Nepca nam se još sjećaju ukusa hinkalija, hačapurija, lobijanija, čurčela… Pokušali smo ih praviti po povratku, ali nije to bilo to bez onih gruzijskih začina.

Boravak u zemlji u kojoj su Argonauti tražili zlatno runo zanavijek se pamti. Ne pretjerujem, časna riječ. Zvuči kao reklama za ginko, ali nije: Gruzija – za dobro pamćenje.

  • Objavljeno u časopisu „TALAS“ broj 4, juli 2017.

„ZAŠTO PLAČEM SAD“ I „ZOVEM SE GAGARIN“

Zašto plačem sad, nakon toliko vremena?

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

Prvih dana mislila sam da ćeš se vratiti, da su te hirovitost i znatiželja odveli dalje nego što si uobičavala da ideš. Uostalom, imala si slobodu da odlaziš i dolaziš kad ti je volja. Poznajem mnoge koji nikad ne bi pristali na to, ali naš dogovor je bio takav. Ni pomisao na to da tamo negdje guraš nos u nečiju intimu nije mi teško padala. Sve ću ti oprostiti kad se vratiš. Bez ozlijeđene sujete, bez premišljanja. Onako, kako to rade oni koji vole. Tako sam mislila tih dana, pomno osluškujući svaki šumor, svaki lažljivi huk vjetra i trepet lišća.

Onda se u srčane komore, kao u balsku dvoranu, pompezno ušetala nevjerica. Ruku pod ruku s poricanjem. Nije istina da te nema, pomišljala sam i hitala da provjerim da li je mjesto na tebi omiljenoj stolici za ljuljanje upražnjeno. A tamo – praznina se njiše. Kezi se i odguruje nepostojećim nogama. Klonem, potom, ali taman kad osjetim nadolazeću bujicu, čvrsto sklapam kapke-kabanice ne bi li se odbranila od pljuska. Ne, nije moguće da nisi tu, ponovo čujem sopstveni glas. Otvaram oči i jurim do kreveta, do tog čarobnog mjesta gdje smo razmjenjivale nježnosti. Sve mi se čini da me zavitlavaš, da šćućurena tihuješ pod čaršavom s predumišljajem da me uvučeš u igru skrivača. Ne bi to bio prvi takav slučaj. Koliko sam puta zbog tvojih ludorija zaboravljala na glad, kasnila na posao… Ne, odbijam da vjerujem da na krevetu leži tek zgužvani dokaz rovovske bitke sa samom sobom od prethodne noći!

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

Baterija zidnog sata ispustila je svoju litijumsku dušu, rastrgnutu između krajnosti, između plusa i minusa. I premda su se kazaljke umirile (sekundara se, doduše, još neko vrijeme treskala u post mortem maniru), jasno sam osjećala kako vrijeme protiče. Nisam morala da znam koliko je sati, niti sam morala da mjerim vrijeme, da bilježim dane, nedjelje, jer pitanja su bila ista i utornikom i subotom, i krajem juna i sredinom jula. Gdje si? S kim si? Zašto ne dolaziš? A kad sam pomišljala šta ti se sve moglo dogoditi, lice mi se krivilo poput plastelinske grudve u vrelim modelarskim dlanovima. Ali nekako sam uspijevala da ostavim suvu tu plačnu grimasu. Da, baš onu s nabranim i podignutim obrazima, nalik na dvije žeđajuće pješčane dine. Činilo mi se da je prerano za plakanje, jer ako pustim suzu, bilo bi kao da te oplakujem. A kad bi još, kakvom nesmotrenošću, suza kanula na zemlju, to bi značilo da… Ne, ne, ne! Nije bilo vrijeme za plakanje! Uprkos tome što mi je duša sve češće klizila ka minusu negoli ka plusu, još nije bilo vrijeme za plakanje. Umjesto ridanja, puštala sam nadu da se prikrade, na trenutak preuzme kontrolu i nagna me da kradomice pogledam prema kapiji. U par navrata me oči prevariše, pa mi se pričinilo da lagano šetkaš cestom i da si konačno završila s lutalaštvima. Na koncu, dobro si znala pravila i znala si da ću ti sve oprostiti ako se vratiš. Ali već narednog časa bila sam primorana da vlastitim očima uzvratim jednakom mjerom – opsena za opsenu – da ih prevarim i ne dopustim im slankasto, sipeće olakšanje.

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

U svakom slučaju, prošlo je dovoljno vremena da sve (ne)moguće scenarije odigram u glavi i po nekoliko puta. Ti si u tim filmovima uvijek bila glavni lik, a ja tek epizodista. I uvijek je atmosfera bila natopljena zebnjom. A zebnja je, kako jedared napisa Voja Čolanović, gora od svakog poznatog straha jer se, bezlična i neuhvatljiva, sablasno promeće u bilo koji lik konkretne pretnje.

Zato plačem sad, nakon toliko vremena.

Zbog straha. Zbog straha da mi jednog jutra nećeš nedostajati. Zbog straha da će rana na nozi koju si mi nanijela kandžicom u igri zacijeliti i nestati. Zbog straha da ću prestati da te čekam, mače moje.

 

ZOVEM SE GAGARIN

Zovem se Gagarin. Samo Gagarin. Prilično sam siguran u to. Pitate se kako je moguće da nisam skroz-na-skroz siguran? Pa… Časnog mi laveža, ne znam odakle da počnem. Od početka? U redu!

Kad nas je onaj golobradan donio svojoj kući, mislili smo da smo stigli našoj kući. Tad sam bio previše mali da bih mogao da protumačim ono što ljudi govore, ali sjećam se da je naš spasilac često ponavljao:

– Ako im damo imena, gotovi smo. Zavoljećemo ih i ostaće ovdje, a dobro znaš da ne možemo da ih zadržimo –

On i njegova djevojka bili su dobri prema nama. Fino su nas hranili, davali nam mlijeka, milovali nas i razdragano trljali svoje nosove od naše njuškice. Ni danas mi

nije jasno čemu to trljanje nosom. Šta znam, možda ljudska bića misle da je to simpatično… Uglavnom, dani su prolazili, a niko od nas još nije imao ime. To mi je postajalo pomalo sumnjivo, jer svaki pas treba da ima ime. Ipak, nisam previše brinuo za to, a i zašto bi, kad nam je bilo toplo i kad smo dobijali hranu svaki put kad bi neko od nas zacvilio. Ionako smo tih dana uglavnom samo jeli, spavali i… Znate već šta. Međutim, nakon tri sunčeva izlaska u šetnju nebom, odveli su brata. Da, da, onog što voli da izmišlja. A pošto se nije vratio u kutiju ni kad je mjesec na nebeskom šetalištu zamijenio sunce, znao sam da je vrijeme za brigu. Ja se uspaničio i cvilio kao neka beba?! Šta vam pada na pamet? Ali, nije mi bilo svejedno, jer već narednog dana odvezli su onu sestru što ima bijelu dlaku i tri crne fleke na čelu. Poslije nekoliko dana, neki čovječuljci dođoše i odvedoše moju smeđkastu seku. Zašto nisu mene uzeli? Nemam pojma. Možda zato što im se ona umiljavala bez imalo stida, dok sam ja beskrajno kevtao i zavijao, jer sam smatrao da je moja dužnost da zaštitim sestrice. Tad još nisam znao da ljudi ne vole pse koji previše kevću i često zapomažu. Pazi, molim te… Ni ja ne volim kad mi se suvi čovječiji nos unese u njušku, pa ko me pita! Uh, opet sam skrenuo s teme… Šta je bilo dalje? Po uzoru na moje sestre, naučio sam da se pred ljudskim stvorenjima pretvaram da sam fin: gledao sam ih najslađim okicama, mahao repićem, lizao im ruke. I? I naravno da su se upecali. Nedugo pošto sam ostao sâm u našoj kutiji, udomilo me neko dvoje čudaka. Šmizla i Šmokljan, tako ih zovem, mada znam da im to nisu prava imena. Mislim, to je fer, zar ne? Ako oni meni mogu da daju ime, mogu i ja njih da zovem kako poželim. E, vidite, Šmizla i Šmokljan su mi od prvog dana govorili:

– Jesi li gladan, Gagarine? Jesi li žedan, Gagarine? Dođi, Gagarine… –

Stalno se čulo Gagarine ovo, Gagarine ono. Kao pokvarene ploče, kad vam kažem. Ili dva papagaja, ako vam je tako draže. I taman kad sam pomislio da je to ponavljajuće Gagarine moje ime, sve češće sam mogao da čujem:

– NE idi tamo GagariNE! NE u cipelu, GagariNE! GagariNE NE po bašti! NEEE, GagariNEEEE!! –

Sasvim razumljivo, među moje klempave uši uvukla se dilema: da li se zovem Gagarin ili Ne? Uprkos ovom dvoumljenju, prilično sam ubijeđen da se zovem Gagarin. U stvari, nadam se da se zovem Gagarin. Kako zašto? Pa bolje zvuči kad se upoznajem s nekim. Kao kad onaj na TV-u kaže zovem se Bond, Džejms Bond, tako i ja volim da kažem zovem se Gagarin, samo Gagarin. Uostalom, zamislite samo kakva bi to zbrka bila:

– Kako se zoveš? –

– Zovem se Ne –

– Sene? –

– Ne Sene, samo Ne! –

– Zoveš se Samone? –

– Ne, nego samo Ne!! –

– Onda Negosamone? –

– Samo jedno Ne! –

– Lažljivče! Samojed ne izgleda kao ti! –

I tako u nedogled… Užas! Zato ostajem pri imenu Gagarin. A što se tiče Šmizle i Šmokljana to i nije naročito važno, jer svakako se ne odazivam kad me oni pozovu. Što je sigurno – sigurno je. Znate, ljudima često padaju na um svakakve gluposti. Na primjer, da ti okače lanac oko vrata. Ili da te kupaju. Ili da ti se unesu u njušku i tvoj osjetljivi nosić dodiruju svojim surlama…

(iz rukopisa za djecu i odrasle)

Gagarin i Simba* Objavljeno u „Politici“, 23. juli 2017. godine.

MAJSKI DANI KNJIGE U PANČEVU

U Gradskoj biblioteci u Pančevu, 23. 5. 2017. održano je književno veče i razgovor o knjigama Berislava Blagojevića („Bumerang“) i Tanje Stupar Trifunović („Satovi u majčinoj sobi“). Moderator: Vule Žurić.

GODIŠNJA NAGRADA UKRS ZA „BUMERANG“

Godišnju nagradu Udruženja književnika Srpske za 2016. godinu žiri je dodelio romanu „Bumerang“ Berislava Blagojevića.

Žiri nagradio Berislava Blagojevića bumerang-korice

Foto: Siniša Pašalić / RAS Srbija Žiri nagradio Berislava Blagojevića

Kratki roman Berislava Blagojevića tematizuje neke od najdramatičnijih događaja naše skorije istorije, koja je obeležena ratnim izgonom i povratkom u razrušeni zavičaj. Zbog toga su pripadnici mlade generacije, čiji se likovi grade uverljivo, psihološki karakterno produbljeno i mogli da i postanu reprezenti još jedne naše uludo potrošene, bezizgledne, bumerang generacije – navedeno je u saopštenju žirija.

U žiriju su bili Mileta Aćimović Ivkov, predsednik, i članovi Jelina Đurković i Milenko Stojičić.

Na konkurs Udruženja književnika Srpske pristiglo je 18 knjiga, u uži izbor je ušlo njih 6, dok su u najuži izbor uvrštena dela Berislava Blagojevića i Radmila Radovanovića.

Knjige su raznovrsne tematike i pokazuju da u Srpska itekako ima mlade pisce, koji će, prema mišljenju stručnjaka, za nekolioko godina biti nazaobilazne ličnosti u našem kulturnom životu. (preuzeto sa blic.rs)

Opširnije na: mondo.ba, glassrpske, blic, RTRS, slobodnaevropa, lolamagazin, BHRT, SRNA, BUKA

Video: ATV, RTRS, FTV

PRIKAZ ROMANA „BUMERANG“ B. MAKSIMOVIĆA

„Beskrajne su tajne provincijskih biblioteka.“ Ovom rečenicom je Svetislav Basara započeo svoj roman „Fama o biciklistima“, ali isto tako ju je mogao iskoristiti i Berislav Blagojević u svom novom romanu „Bumerang“.

I dok se Basara igra izmišljajući knjige koje pronalazi u biblioteci u Bajinoj Bašti, Berislav – ili da budemo precizni, njegov junak – u biblioteci u Brodu pronalazi jedan fascinantan artefakt, izdanje nadbiskupskog časopisa Vrhbosna iz 1920. i neke, odštampano na ćirilici i ekavici (!) koje poziva na štrajk u odbranu radničkih prava pobunjenih željezničara!

Otkud taj dokument tu posebna je priča, ali takav početak nije slučajan i ima svoje mjesto u arhitekturi knjige. Tim uvodom, koji kao da je pisan ne u drugom vremenu već u drugoj dimenziji, Berislav pravi preludijum za ono što će tek da dođe, priču o bibliotekama, granicama, pravu čovjeka na rad i putovanju kroz vrijeme.

Postoji nekoliko ključeva za čitanje ovog romana.

„Bumerang“ je i priča o Brodu kao gradu koji je vječito na granici svjetova.

Prije svega, možemo ga čitati kao priču o četvorici tridesetpetogodišnjaka i njihovim problemima pri snalaženju u ovom vremenu i prostoru. To su one godine u kojima je čovjek, kao što bi Meša rekao, dovoljno mlad da ima još želja, ali dovoljno star da ispije podosta životne žuči i vidi kako za napredak i ispunjenje ambicija nisu dovoljni ni pamet ni težak rad već često nešto sasvim drugo. Bumerang generacijom se u nazivaju „mladi odraslog uzrasta koji se vraćaju da žive sa roditeljima nakon perioda nezavisnosti“.

U slučaju četvorice musketira o kojima Berislav pripovijeda ne radi se o ljudima koji nemaju želje za životom, koji nisu pokušavali da nađu posao, ženu, da sagrade svoj dom. Naprotiv. Radi se o ljudima koji su sve to pokušavali, volontirali, išli na razgovore za posao, skupljali odbijenice kao Panini sličice i onda su u jednom trenutku iz ovog ili onog razloga jednostavno odustali.

Mnogo je pasusa u kojima se ta njihova prostorno-vremenska dezorijentisanost materijalizuje: „I mi smo u okovima, ali u nekim drugačijim – u verigama beznađa, bankarskog ropstva i domaćih robovlasnika. Stojimo i čekamo i krivi i dužni. Stojimo i ćutimo, baš kao i oni. U gradu začaurenom u rascjepu između šta-bi-bilo-kad-bi-bilo i šta-bi-bilo-da-je-bilo, u gradu koji ne nudi ništa sem vremena. Ima li razlike između osuđenika i nas, tobože slobodnih? Postoji li razlika izmešu zatvorske ćelije i ovog grada?

„Bumerang“ je i priča o Brodu kao gradu koji je vječito na granici svjetova. To je posebno naglašeno u poglavlju koje se baš tako i zove „Na granici“ i to poglavlje je jedan od najboljih dijelova romana iz kojeg čovjek prosto ne zna šta bi prvo citirao.

„Sredinom rijeke pruža se nevidljivi limes koji je, čini mi se, oduvijek tu. Granicu je nemoguće opipati, na nju se ne može staviti prst i reći eto, to je to, ali svejedno znam da je tu. Osjećam je, ona je dio mene. Ona je rođenjem stečeni melanom koji sporo ali sigurno burgija u dubinu tkiva. I ako bih želio biti operisan od nečega, onda bi to sigurno bio taj zloćudnik. Ali, granica je, kako nas je istorija već informisala (jer podučila nas nije, to je fakat!), žilava kategorija čija tajna dugovječnosti počiva upravo u nama. I prilično je depresivna ta izvjesnost da će granice iščeznuti tek onda kada naše vrste više ne bude.“

Bumerang generacijom se u nazivaju „mladi odraslog uzrasta koji se vraćaju da žive sa roditeljima nakon perioda nezavisnosti“

U ovom dijelu knjige najzanimljiviji je dio gdje se pojavljuje motiv pronađenog rukopisa. „Najzanimljivi dio“ zapravo zvuči prilično blijedo, to je jedan istinski fascinantan odlomak koji naprosto savija vrijeme. Tu Berislav, kao i spomenuti Basara na početku, zapravo igra staru postmodernističku igru pronalaska izgubljenog rukopisa i preko ove igre povlači vremenske parabole s kojima dokazuje, kao Propovijednik, da se nikad ništa ne mijenja i da ništa novo nema pod suncem.

Narator u jednom trenutku u knjizi laureata NIN-ove nagrade iz Broda Voje Čolanovića, koji se takođe u romanu spominje često i sa kojim vodi intertekstualne razgovore, sasvim slučajno pronalazi papir nepoznatog porijekla na kojem zapravo otkriva da je sve to što njega muči godine 2016. isto tako bilo prije nekoliko vijekova.

To je priča o Luiđiju Ferdinandu Marsiljiju, italijanskom grofu, prirodoslovcu, avanturisti, diplomati i špijunu, koji je naše krajeve zadužio time što je napisao djelo „Danubius Pannonico-Mysicus“. Tatari su ga tokom jedne misije oteli i držali u zarobljeništvu, onda su ga prodali nekim bosanskim konjanicima, a na kraju su ga otkupili franjevci i oslobodili. Njegova životna je nevjerovatna i nema ovdje dovoljno mjesta da se kvalitetno prepriča. Ali ono što je bitno jeste da je on u jednom trenutku „poput krtice rovio po krvavom i ugljenisanom Budimu“ i tražio ostatke biblioteke Matije Korvina i tu uviđamo još jedan razlog zbog kojeg ga je Berislav uveo u ovu priču.

Knjige u ovoj knjizi su nešto gotovo ljekovito.

Drugi razlog je isto tako bitna je činjenica da je on vodio austrijsku delegaciju za razgraničenje po Karlovačkom miru 1699. godine. (Opet te proklete granice!) Saznajemo tako da je zbog nekog ostrva nasred Save, koje je postalo prepreka u pregovorima, Visoka porta pisala austrijskom dvoru, kako je car lično naredio Marsiljiju da sa ovog ostrva ukloni topove, da poruši rovove i da se ostrvo u dokumente uvede kao zajedničko.

Čitav ovaj odlomak koji se proteže na nekoliko strana napisan je u samo jednoj rečenici i čovjek ima osjećaj kao da čita neki od Albaharijevih romana ili gleda jedan od onih filmova koji su snimljeni u jednom kadru.

Kraj tog odlomka je posebno lijep: „I on zaklopi knjigu i obuze ga gnjev zbog činjenica da je samo njegov grad bio predodređen za uništenje, jer isto se desilo i mnogo puta kasnije i on poče da plače nekontrolisano i pomisli opet na Korvinovu biblioteku, pa na ojađenu i obesknjiženu biblioteku u svome gradu, pa na Marsiljija i na takozvanu Marsiljijevu liniju,koja je u dijelu Pounja, eto, i danas granica između država i kako je sve povezano i kako sve ima smisla i kako je, opet, sve besmisleno i kako se sve mijenja i granice i države i ljudi i kako je sve prolazno i kako ne vrijedi žaliti ni za čim osim za knjigama i bibliotekama.

(Uh! Ima u ovom odlomku nešto što me podsjeća na sami kraj Leopardijeve pjesme „Beskraj“ (L’infinito), samo što je Leopardi uspio da poentira osjećanjem ispunjenosti i sreće, a Berislav je, ipak, malo dublje potonuo.)

Knjige u ovoj knjizi su nešto gotovo ljekovito. Serum protiv otrova svakodnevice, izvor novih svjetova u koje se može pobjeći kad ovaj postane nepodnošljiv, riznica saznanja o ovom svijetu kako je nekada izgledao, ali i inspiracija kakav bi mogao da bude kad bismo mi bili bolji.

„Majka ne zna da sam isuviše depresivan i umoran da bih postao pijanac. Pored novca, alkoholizam zahtijeva odgovarajuću volju i predanost, a toga ovih dana imam samo za knjige. (…) Miris papira me umiruje i čini mi se da ruke uprljane prašnjavim knjigama nisu izvor alergija i plućnih bolesti, već da, upravo suprotno, kroz njih upijam osobitu vrstu ljekovitosti.“

„Bumerang“ je zapravo priča koja sve vrijeme gravitira oko biblioteke. Prva scena se dešava u biblioteci, narator i kasnije pomaže svojoj bivšoj razrednici pri seljenju i katalogizovanju knjiga, a u jednom trenutku kad život previše stegne svoja klješta njemu se javlja spasonosna ideja Projekta BOB – Brodske omladinske biblioteke.

Kad je već izgledalo da je izgubio i zadnji razlog da se raduje novom danu naratoru iznenada na um pada ideja kojom bi uspio ne samo da obnovi zapuštenu biblioteku već i da zaposli sebi i trojicu drugova. „Od opštine ćemo tražiti tražiti prostorije – ostatak stare željezničke stanice koji ionako samo propada i ne služi ničemu; klince ćemo udaljiti od kafana i kladionica, jer u blizini stanice toga nema, grad će dobiti nešto prepoznatljivo, nešto što drugi gradovi nemaju“, govori narator prijateljima prije nego što im predstavi detaljan plan projekta.

Ovaj projekat nije samo razrada jedne plemenite ideje, on je na jednom simboličkom planu zapravo dokaz da su i oni počeli da hvataju korak sa vremenom u kojem žive i shvatili da – koliko god ovo zvučalo naivno i NVO-ovski – inicijative mogu da se realizuju i na neki drugi način, bez partijske knjižice i velikih sredstava.

Kao i u njegovom prošlom romanu „Tiši od vode“, koji je ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2016. godine, i ovdje muzika ima veoma bitnu ulogu. Džuboks u lokalnoj kafani uvijek vrti neku njihovu pjesmu, na slušalicama su posebno odabrane melodije, vode se razgovori o albumima i autorima. Ukratko, muzika nije samo podloga, ona je često i okosnica oko koje se vrti cijela jedna generacija koja je preko muzike sticala svoj identitet i usvajala osnovne vrijednosti koje su u jednom određenom periodu prestale biti na snazi.

U slučaju četvorice musketira o kojima Berislav pripovijeda ne radi se o ljudima koji nemaju želje za životom, koji nisu pokušavali da nađu posao, ženu, da sagrade svoj dom. Naprotiv.

Tako je muzika koju su oni slušali i uz koju su odrastali postala ne samo dio njihovog identiteta već na neki način i dokaz njihovog životnog poraza. „Negdje pod konac prošlog vijeka na terasi tog zdanja svirao je naš bend. Tada smo još vjerovali u oslobađajuću moć muzike, u prosvjetiteljsku snagu poezije. Drug Sikira bi iz grla ječao Kurvine sinove, ali oni se nisu obazirali“, kaže narator u jednom trenutku.

Na kraju, može se reći da je „Bumerang“ i priča o tome kako ljubav može da nadomjesti mnogo toga što nedostaje čovjeku u životu i kako, da se poigram Berislavovim stilom pripovijedanja, jedan poziv menja sve, ali ne bi bilo u redu da otkrijem sve iz ove knjige.

Ovaj kratki roman od cijelih 110 strana je istinski zanimljivo i višeslojno djelo i moram priznati da sam pri drugom čitanju otkrio dosta toga što mi je prvi put promaklo. Berislav Blagojević je, vrijedi to ponoviti hiljadu puta, jedan od najzanimljivih predstavnika nove generacije domaćih pisaca i velika je nepravda što je više priznat sa strane nego kod nas. Ali tu tešku priču ćemo sačuvati za neki drugi put.  

Autor: Boris Maksimović

Objavljeno na mondo.ba