„ZAŠTO PLAČEM SAD“ I „ZOVEM SE GAGARIN“

Zašto plačem sad, nakon toliko vremena?

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

Prvih dana mislila sam da ćeš se vratiti, da su te hirovitost i znatiželja odveli dalje nego što si uobičavala da ideš. Uostalom, imala si slobodu da odlaziš i dolaziš kad ti je volja. Poznajem mnoge koji nikad ne bi pristali na to, ali naš dogovor je bio takav. Ni pomisao na to da tamo negdje guraš nos u nečiju intimu nije mi teško padala. Sve ću ti oprostiti kad se vratiš. Bez ozlijeđene sujete, bez premišljanja. Onako, kako to rade oni koji vole. Tako sam mislila tih dana, pomno osluškujući svaki šumor, svaki lažljivi huk vjetra i trepet lišća.

Onda se u srčane komore, kao u balsku dvoranu, pompezno ušetala nevjerica. Ruku pod ruku s poricanjem. Nije istina da te nema, pomišljala sam i hitala da provjerim da li je mjesto na tebi omiljenoj stolici za ljuljanje upražnjeno. A tamo – praznina se njiše. Kezi se i odguruje nepostojećim nogama. Klonem, potom, ali taman kad osjetim nadolazeću bujicu, čvrsto sklapam kapke-kabanice ne bi li se odbranila od pljuska. Ne, nije moguće da nisi tu, ponovo čujem sopstveni glas. Otvaram oči i jurim do kreveta, do tog čarobnog mjesta gdje smo razmjenjivale nježnosti. Sve mi se čini da me zavitlavaš, da šćućurena tihuješ pod čaršavom s predumišljajem da me uvučeš u igru skrivača. Ne bi to bio prvi takav slučaj. Koliko sam puta zbog tvojih ludorija zaboravljala na glad, kasnila na posao… Ne, odbijam da vjerujem da na krevetu leži tek zgužvani dokaz rovovske bitke sa samom sobom od prethodne noći!

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

Baterija zidnog sata ispustila je svoju litijumsku dušu, rastrgnutu između krajnosti, između plusa i minusa. I premda su se kazaljke umirile (sekundara se, doduše, još neko vrijeme treskala u post mortem maniru), jasno sam osjećala kako vrijeme protiče. Nisam morala da znam koliko je sati, niti sam morala da mjerim vrijeme, da bilježim dane, nedjelje, jer pitanja su bila ista i utornikom i subotom, i krajem juna i sredinom jula. Gdje si? S kim si? Zašto ne dolaziš? A kad sam pomišljala šta ti se sve moglo dogoditi, lice mi se krivilo poput plastelinske grudve u vrelim modelarskim dlanovima. Ali nekako sam uspijevala da ostavim suvu tu plačnu grimasu. Da, baš onu s nabranim i podignutim obrazima, nalik na dvije žeđajuće pješčane dine. Činilo mi se da je prerano za plakanje, jer ako pustim suzu, bilo bi kao da te oplakujem. A kad bi još, kakvom nesmotrenošću, suza kanula na zemlju, to bi značilo da… Ne, ne, ne! Nije bilo vrijeme za plakanje! Uprkos tome što mi je duša sve češće klizila ka minusu negoli ka plusu, još nije bilo vrijeme za plakanje. Umjesto ridanja, puštala sam nadu da se prikrade, na trenutak preuzme kontrolu i nagna me da kradomice pogledam prema kapiji. U par navrata me oči prevariše, pa mi se pričinilo da lagano šetkaš cestom i da si konačno završila s lutalaštvima. Na koncu, dobro si znala pravila i znala si da ću ti sve oprostiti ako se vratiš. Ali već narednog časa bila sam primorana da vlastitim očima uzvratim jednakom mjerom – opsena za opsenu – da ih prevarim i ne dopustim im slankasto, sipeće olakšanje.

Koliko je dana prošlo? Pet, osam, jedanaest? Ili više?

U svakom slučaju, prošlo je dovoljno vremena da sve (ne)moguće scenarije odigram u glavi i po nekoliko puta. Ti si u tim filmovima uvijek bila glavni lik, a ja tek epizodista. I uvijek je atmosfera bila natopljena zebnjom. A zebnja je, kako jedared napisa Voja Čolanović, gora od svakog poznatog straha jer se, bezlična i neuhvatljiva, sablasno promeće u bilo koji lik konkretne pretnje.

Zato plačem sad, nakon toliko vremena.

Zbog straha. Zbog straha da mi jednog jutra nećeš nedostajati. Zbog straha da će rana na nozi koju si mi nanijela kandžicom u igri zacijeliti i nestati. Zbog straha da ću prestati da te čekam, mače moje.

 

ZOVEM SE GAGARIN

Zovem se Gagarin. Samo Gagarin. Prilično sam siguran u to. Pitate se kako je moguće da nisam skroz-na-skroz siguran? Pa… Časnog mi laveža, ne znam odakle da počnem. Od početka? U redu!

Kad nas je onaj golobradan donio svojoj kući, mislili smo da smo stigli našoj kući. Tad sam bio previše mali da bih mogao da protumačim ono što ljudi govore, ali sjećam se da je naš spasilac često ponavljao:

– Ako im damo imena, gotovi smo. Zavoljećemo ih i ostaće ovdje, a dobro znaš da ne možemo da ih zadržimo –

On i njegova djevojka bili su dobri prema nama. Fino su nas hranili, davali nam mlijeka, milovali nas i razdragano trljali svoje nosove od naše njuškice. Ni danas mi

nije jasno čemu to trljanje nosom. Šta znam, možda ljudska bića misle da je to simpatično… Uglavnom, dani su prolazili, a niko od nas još nije imao ime. To mi je postajalo pomalo sumnjivo, jer svaki pas treba da ima ime. Ipak, nisam previše brinuo za to, a i zašto bi, kad nam je bilo toplo i kad smo dobijali hranu svaki put kad bi neko od nas zacvilio. Ionako smo tih dana uglavnom samo jeli, spavali i… Znate već šta. Međutim, nakon tri sunčeva izlaska u šetnju nebom, odveli su brata. Da, da, onog što voli da izmišlja. A pošto se nije vratio u kutiju ni kad je mjesec na nebeskom šetalištu zamijenio sunce, znao sam da je vrijeme za brigu. Ja se uspaničio i cvilio kao neka beba?! Šta vam pada na pamet? Ali, nije mi bilo svejedno, jer već narednog dana odvezli su onu sestru što ima bijelu dlaku i tri crne fleke na čelu. Poslije nekoliko dana, neki čovječuljci dođoše i odvedoše moju smeđkastu seku. Zašto nisu mene uzeli? Nemam pojma. Možda zato što im se ona umiljavala bez imalo stida, dok sam ja beskrajno kevtao i zavijao, jer sam smatrao da je moja dužnost da zaštitim sestrice. Tad još nisam znao da ljudi ne vole pse koji previše kevću i često zapomažu. Pazi, molim te… Ni ja ne volim kad mi se suvi čovječiji nos unese u njušku, pa ko me pita! Uh, opet sam skrenuo s teme… Šta je bilo dalje? Po uzoru na moje sestre, naučio sam da se pred ljudskim stvorenjima pretvaram da sam fin: gledao sam ih najslađim okicama, mahao repićem, lizao im ruke. I? I naravno da su se upecali. Nedugo pošto sam ostao sâm u našoj kutiji, udomilo me neko dvoje čudaka. Šmizla i Šmokljan, tako ih zovem, mada znam da im to nisu prava imena. Mislim, to je fer, zar ne? Ako oni meni mogu da daju ime, mogu i ja njih da zovem kako poželim. E, vidite, Šmizla i Šmokljan su mi od prvog dana govorili:

– Jesi li gladan, Gagarine? Jesi li žedan, Gagarine? Dođi, Gagarine… –

Stalno se čulo Gagarine ovo, Gagarine ono. Kao pokvarene ploče, kad vam kažem. Ili dva papagaja, ako vam je tako draže. I taman kad sam pomislio da je to ponavljajuće Gagarine moje ime, sve češće sam mogao da čujem:

– NE idi tamo GagariNE! NE u cipelu, GagariNE! GagariNE NE po bašti! NEEE, GagariNEEEE!! –

Sasvim razumljivo, među moje klempave uši uvukla se dilema: da li se zovem Gagarin ili Ne? Uprkos ovom dvoumljenju, prilično sam ubijeđen da se zovem Gagarin. U stvari, nadam se da se zovem Gagarin. Kako zašto? Pa bolje zvuči kad se upoznajem s nekim. Kao kad onaj na TV-u kaže zovem se Bond, Džejms Bond, tako i ja volim da kažem zovem se Gagarin, samo Gagarin. Uostalom, zamislite samo kakva bi to zbrka bila:

– Kako se zoveš? –

– Zovem se Ne –

– Sene? –

– Ne Sene, samo Ne! –

– Zoveš se Samone? –

– Ne, nego samo Ne!! –

– Onda Negosamone? –

– Samo jedno Ne! –

– Lažljivče! Samojed ne izgleda kao ti! –

I tako u nedogled… Užas! Zato ostajem pri imenu Gagarin. A što se tiče Šmizle i Šmokljana to i nije naročito važno, jer svakako se ne odazivam kad me oni pozovu. Što je sigurno – sigurno je. Znate, ljudima često padaju na um svakakve gluposti. Na primjer, da ti okače lanac oko vrata. Ili da te kupaju. Ili da ti se unesu u njušku i tvoj osjetljivi nosić dodiruju svojim surlama…

(iz rukopisa za djecu i odrasle)

Gagarin i Simba* Objavljeno u „Politici“, 23. juli 2017. godine.

MAJSKI DANI KNJIGE U PANČEVU

U Gradskoj biblioteci u Pančevu, 23. 5. 2017. održano je književno veče i razgovor o knjigama Berislava Blagojevića („Bumerang“) i Tanje Stupar Trifunović („Satovi u majčinoj sobi“). Moderator: Vule Žurić.

GODIŠNJA NAGRADA UKRS ZA „BUMERANG“

Godišnju nagradu Udruženja književnika Srpske za 2016. godinu žiri je dodelio romanu „Bumerang“ Berislava Blagojevića.

Žiri nagradio Berislava Blagojevića bumerang-korice

Foto: Siniša Pašalić / RAS Srbija Žiri nagradio Berislava Blagojevića

Kratki roman Berislava Blagojevića tematizuje neke od najdramatičnijih događaja naše skorije istorije, koja je obeležena ratnim izgonom i povratkom u razrušeni zavičaj. Zbog toga su pripadnici mlade generacije, čiji se likovi grade uverljivo, psihološki karakterno produbljeno i mogli da i postanu reprezenti još jedne naše uludo potrošene, bezizgledne, bumerang generacije – navedeno je u saopštenju žirija.

U žiriju su bili Mileta Aćimović Ivkov, predsednik, i članovi Jelina Đurković i Milenko Stojičić.

Na konkurs Udruženja književnika Srpske pristiglo je 18 knjiga, u uži izbor je ušlo njih 6, dok su u najuži izbor uvrštena dela Berislava Blagojevića i Radmila Radovanovića.

Knjige su raznovrsne tematike i pokazuju da u Srpska itekako ima mlade pisce, koji će, prema mišljenju stručnjaka, za nekolioko godina biti nazaobilazne ličnosti u našem kulturnom životu. (preuzeto sa blic.rs)

Opširnije na: mondo.ba, glassrpske, blic, RTRS, slobodnaevropa, lolamagazin, BHRT, SRNA, BUKA

Video: ATV, RTRS, FTV

PRIKAZ ROMANA „BUMERANG“ B. MAKSIMOVIĆA

„Beskrajne su tajne provincijskih biblioteka.“ Ovom rečenicom je Svetislav Basara započeo svoj roman „Fama o biciklistima“, ali isto tako ju je mogao iskoristiti i Berislav Blagojević u svom novom romanu „Bumerang“.

I dok se Basara igra izmišljajući knjige koje pronalazi u biblioteci u Bajinoj Bašti, Berislav – ili da budemo precizni, njegov junak – u biblioteci u Brodu pronalazi jedan fascinantan artefakt, izdanje nadbiskupskog časopisa Vrhbosna iz 1920. i neke, odštampano na ćirilici i ekavici (!) koje poziva na štrajk u odbranu radničkih prava pobunjenih željezničara!

Otkud taj dokument tu posebna je priča, ali takav početak nije slučajan i ima svoje mjesto u arhitekturi knjige. Tim uvodom, koji kao da je pisan ne u drugom vremenu već u drugoj dimenziji, Berislav pravi preludijum za ono što će tek da dođe, priču o bibliotekama, granicama, pravu čovjeka na rad i putovanju kroz vrijeme.

Postoji nekoliko ključeva za čitanje ovog romana.

„Bumerang“ je i priča o Brodu kao gradu koji je vječito na granici svjetova.

Prije svega, možemo ga čitati kao priču o četvorici tridesetpetogodišnjaka i njihovim problemima pri snalaženju u ovom vremenu i prostoru. To su one godine u kojima je čovjek, kao što bi Meša rekao, dovoljno mlad da ima još želja, ali dovoljno star da ispije podosta životne žuči i vidi kako za napredak i ispunjenje ambicija nisu dovoljni ni pamet ni težak rad već često nešto sasvim drugo. Bumerang generacijom se u nazivaju „mladi odraslog uzrasta koji se vraćaju da žive sa roditeljima nakon perioda nezavisnosti“.

U slučaju četvorice musketira o kojima Berislav pripovijeda ne radi se o ljudima koji nemaju želje za životom, koji nisu pokušavali da nađu posao, ženu, da sagrade svoj dom. Naprotiv. Radi se o ljudima koji su sve to pokušavali, volontirali, išli na razgovore za posao, skupljali odbijenice kao Panini sličice i onda su u jednom trenutku iz ovog ili onog razloga jednostavno odustali.

Mnogo je pasusa u kojima se ta njihova prostorno-vremenska dezorijentisanost materijalizuje: „I mi smo u okovima, ali u nekim drugačijim – u verigama beznađa, bankarskog ropstva i domaćih robovlasnika. Stojimo i čekamo i krivi i dužni. Stojimo i ćutimo, baš kao i oni. U gradu začaurenom u rascjepu između šta-bi-bilo-kad-bi-bilo i šta-bi-bilo-da-je-bilo, u gradu koji ne nudi ništa sem vremena. Ima li razlike između osuđenika i nas, tobože slobodnih? Postoji li razlika izmešu zatvorske ćelije i ovog grada?

„Bumerang“ je i priča o Brodu kao gradu koji je vječito na granici svjetova. To je posebno naglašeno u poglavlju koje se baš tako i zove „Na granici“ i to poglavlje je jedan od najboljih dijelova romana iz kojeg čovjek prosto ne zna šta bi prvo citirao.

„Sredinom rijeke pruža se nevidljivi limes koji je, čini mi se, oduvijek tu. Granicu je nemoguće opipati, na nju se ne može staviti prst i reći eto, to je to, ali svejedno znam da je tu. Osjećam je, ona je dio mene. Ona je rođenjem stečeni melanom koji sporo ali sigurno burgija u dubinu tkiva. I ako bih želio biti operisan od nečega, onda bi to sigurno bio taj zloćudnik. Ali, granica je, kako nas je istorija već informisala (jer podučila nas nije, to je fakat!), žilava kategorija čija tajna dugovječnosti počiva upravo u nama. I prilično je depresivna ta izvjesnost da će granice iščeznuti tek onda kada naše vrste više ne bude.“

Bumerang generacijom se u nazivaju „mladi odraslog uzrasta koji se vraćaju da žive sa roditeljima nakon perioda nezavisnosti“

U ovom dijelu knjige najzanimljiviji je dio gdje se pojavljuje motiv pronađenog rukopisa. „Najzanimljivi dio“ zapravo zvuči prilično blijedo, to je jedan istinski fascinantan odlomak koji naprosto savija vrijeme. Tu Berislav, kao i spomenuti Basara na početku, zapravo igra staru postmodernističku igru pronalaska izgubljenog rukopisa i preko ove igre povlači vremenske parabole s kojima dokazuje, kao Propovijednik, da se nikad ništa ne mijenja i da ništa novo nema pod suncem.

Narator u jednom trenutku u knjizi laureata NIN-ove nagrade iz Broda Voje Čolanovića, koji se takođe u romanu spominje često i sa kojim vodi intertekstualne razgovore, sasvim slučajno pronalazi papir nepoznatog porijekla na kojem zapravo otkriva da je sve to što njega muči godine 2016. isto tako bilo prije nekoliko vijekova.

To je priča o Luiđiju Ferdinandu Marsiljiju, italijanskom grofu, prirodoslovcu, avanturisti, diplomati i špijunu, koji je naše krajeve zadužio time što je napisao djelo „Danubius Pannonico-Mysicus“. Tatari su ga tokom jedne misije oteli i držali u zarobljeništvu, onda su ga prodali nekim bosanskim konjanicima, a na kraju su ga otkupili franjevci i oslobodili. Njegova životna je nevjerovatna i nema ovdje dovoljno mjesta da se kvalitetno prepriča. Ali ono što je bitno jeste da je on u jednom trenutku „poput krtice rovio po krvavom i ugljenisanom Budimu“ i tražio ostatke biblioteke Matije Korvina i tu uviđamo još jedan razlog zbog kojeg ga je Berislav uveo u ovu priču.

Knjige u ovoj knjizi su nešto gotovo ljekovito.

Drugi razlog je isto tako bitna je činjenica da je on vodio austrijsku delegaciju za razgraničenje po Karlovačkom miru 1699. godine. (Opet te proklete granice!) Saznajemo tako da je zbog nekog ostrva nasred Save, koje je postalo prepreka u pregovorima, Visoka porta pisala austrijskom dvoru, kako je car lično naredio Marsiljiju da sa ovog ostrva ukloni topove, da poruši rovove i da se ostrvo u dokumente uvede kao zajedničko.

Čitav ovaj odlomak koji se proteže na nekoliko strana napisan je u samo jednoj rečenici i čovjek ima osjećaj kao da čita neki od Albaharijevih romana ili gleda jedan od onih filmova koji su snimljeni u jednom kadru.

Kraj tog odlomka je posebno lijep: „I on zaklopi knjigu i obuze ga gnjev zbog činjenica da je samo njegov grad bio predodređen za uništenje, jer isto se desilo i mnogo puta kasnije i on poče da plače nekontrolisano i pomisli opet na Korvinovu biblioteku, pa na ojađenu i obesknjiženu biblioteku u svome gradu, pa na Marsiljija i na takozvanu Marsiljijevu liniju,koja je u dijelu Pounja, eto, i danas granica između država i kako je sve povezano i kako sve ima smisla i kako je, opet, sve besmisleno i kako se sve mijenja i granice i države i ljudi i kako je sve prolazno i kako ne vrijedi žaliti ni za čim osim za knjigama i bibliotekama.

(Uh! Ima u ovom odlomku nešto što me podsjeća na sami kraj Leopardijeve pjesme „Beskraj“ (L’infinito), samo što je Leopardi uspio da poentira osjećanjem ispunjenosti i sreće, a Berislav je, ipak, malo dublje potonuo.)

Knjige u ovoj knjizi su nešto gotovo ljekovito. Serum protiv otrova svakodnevice, izvor novih svjetova u koje se može pobjeći kad ovaj postane nepodnošljiv, riznica saznanja o ovom svijetu kako je nekada izgledao, ali i inspiracija kakav bi mogao da bude kad bismo mi bili bolji.

„Majka ne zna da sam isuviše depresivan i umoran da bih postao pijanac. Pored novca, alkoholizam zahtijeva odgovarajuću volju i predanost, a toga ovih dana imam samo za knjige. (…) Miris papira me umiruje i čini mi se da ruke uprljane prašnjavim knjigama nisu izvor alergija i plućnih bolesti, već da, upravo suprotno, kroz njih upijam osobitu vrstu ljekovitosti.“

„Bumerang“ je zapravo priča koja sve vrijeme gravitira oko biblioteke. Prva scena se dešava u biblioteci, narator i kasnije pomaže svojoj bivšoj razrednici pri seljenju i katalogizovanju knjiga, a u jednom trenutku kad život previše stegne svoja klješta njemu se javlja spasonosna ideja Projekta BOB – Brodske omladinske biblioteke.

Kad je već izgledalo da je izgubio i zadnji razlog da se raduje novom danu naratoru iznenada na um pada ideja kojom bi uspio ne samo da obnovi zapuštenu biblioteku već i da zaposli sebi i trojicu drugova. „Od opštine ćemo tražiti tražiti prostorije – ostatak stare željezničke stanice koji ionako samo propada i ne služi ničemu; klince ćemo udaljiti od kafana i kladionica, jer u blizini stanice toga nema, grad će dobiti nešto prepoznatljivo, nešto što drugi gradovi nemaju“, govori narator prijateljima prije nego što im predstavi detaljan plan projekta.

Ovaj projekat nije samo razrada jedne plemenite ideje, on je na jednom simboličkom planu zapravo dokaz da su i oni počeli da hvataju korak sa vremenom u kojem žive i shvatili da – koliko god ovo zvučalo naivno i NVO-ovski – inicijative mogu da se realizuju i na neki drugi način, bez partijske knjižice i velikih sredstava.

Kao i u njegovom prošlom romanu „Tiši od vode“, koji je ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2016. godine, i ovdje muzika ima veoma bitnu ulogu. Džuboks u lokalnoj kafani uvijek vrti neku njihovu pjesmu, na slušalicama su posebno odabrane melodije, vode se razgovori o albumima i autorima. Ukratko, muzika nije samo podloga, ona je često i okosnica oko koje se vrti cijela jedna generacija koja je preko muzike sticala svoj identitet i usvajala osnovne vrijednosti koje su u jednom određenom periodu prestale biti na snazi.

U slučaju četvorice musketira o kojima Berislav pripovijeda ne radi se o ljudima koji nemaju želje za životom, koji nisu pokušavali da nađu posao, ženu, da sagrade svoj dom. Naprotiv.

Tako je muzika koju su oni slušali i uz koju su odrastali postala ne samo dio njihovog identiteta već na neki način i dokaz njihovog životnog poraza. „Negdje pod konac prošlog vijeka na terasi tog zdanja svirao je naš bend. Tada smo još vjerovali u oslobađajuću moć muzike, u prosvjetiteljsku snagu poezije. Drug Sikira bi iz grla ječao Kurvine sinove, ali oni se nisu obazirali“, kaže narator u jednom trenutku.

Na kraju, može se reći da je „Bumerang“ i priča o tome kako ljubav može da nadomjesti mnogo toga što nedostaje čovjeku u životu i kako, da se poigram Berislavovim stilom pripovijedanja, jedan poziv menja sve, ali ne bi bilo u redu da otkrijem sve iz ove knjige.

Ovaj kratki roman od cijelih 110 strana je istinski zanimljivo i višeslojno djelo i moram priznati da sam pri drugom čitanju otkrio dosta toga što mi je prvi put promaklo. Berislav Blagojević je, vrijedi to ponoviti hiljadu puta, jedan od najzanimljivih predstavnika nove generacije domaćih pisaca i velika je nepravda što je više priznat sa strane nego kod nas. Ali tu tešku priču ćemo sačuvati za neki drugi put.  

Autor: Boris Maksimović

Objavljeno na mondo.ba

 

PROMOCIJA „BUMERANGA“ U NOVOM SADU

bumerang-koriceU okviru „Dana Laze Kostića“ novosadskog Salona knjiga, u utorak 7. marta, biće promovisani romani „Bumerang“ B. Blagojevića i „Satovi u majčinoj sobi“ Tanje Stupar Trifunović. O knjigama će govoriti Vladislava Gordić Petković. Promocija će biti upriličena u hali „Master“ s početkom u 15 časova.

PERFORMANS

Šta vas je nagnalo na to?

(Doktore, doktore… Cccc: polovično, kao i obično. Dakle, nije u pitanju samo šta, nego i ko! Ali, ne čudi me što ne umijete da postavite pravo pitanje. Ipak ste vi jedan od njih, jedan od beznadežno obnevidjelih. Pored toga, da ste vi i vama slični znali postavljati ispravna pitanja, već bi se došlo do nekih odgovora i ja, može biti, ne bih bio ovdje. Ovako…)

   Kada ste prvi puta pomislili da učinite to što ste učinili?

(Jednostavno se ne sjećam koja je kaplja rasturila branu… Vjerovatno se radilo o nekoj trivijalnosti, jer od nje se obično najlakše strada. A branu sam zamislio kao moćnu kapiju neprobojne armature:

                bera-i-krinka-1

Ispostavilo se da nisam trebao da je zamišljam, već da je napišem! Na papiru sve izgleda mnogo jasnije, manjkavosti se same iscrtavaju, nesavršenost žulja beonjače poput odmetnute trepuške… Da sam tako uradio mogao sam da vidim svu njenu poroznost, možda čak i da zakrpim te silne pukotine. Međutim, nisam. Vjerovao sam umišljaju, jednoj opasnoj maštariji i zato sam kažnjen: iscurio sam kroz rešetku koja je trebala da me zaštiti i razbio se o zube-hridi onih istih ala od kojih sam pokušavao da se sakrijem. Pisanje je barem moglo da mi spase dušu, ako je za spasavanje života već bilo prekasno. Ali nisam to tada znao. Sada znam da i neznjanje ima svoju cijenu, baš kao i znanje. I znam da su ovako odocnjela znanja iritantno neupotrebljiva i bolno jalova.)

   Otkud vam ideja?

(Ne umijem da slikam. Ne znam lijepo da se izrazim perom. Ne želim da glumim ludu u trećerazrednom vodvilju. Za grafite sam previše mator. Da budem potpuno iskren: performansi su nešto što mi je oduvijek išlo na živce. Nalazio sam da su uglavnom imbecilni, nedokučivi bez uputstva za upotrebu i krajnje nekomunikativni uprkos suprotnim tvrdnjama umjetnika koji ih osmišljavaju. Međutim, vremenom mi se ideja o tome činila sve primamljivijom. Odlučio sam se na performans onda kada je brana konačno pukla i kad se silna žuč razlila po meni. Izjedala me i nagrizala bez mogućnosti da iz mene istekne. Bio sam siguran da je to pravi način i jedini mogući izlaz. Ili izraz, kako hoćete.)

   Dobro, vidim da ne želite da govorite. Recite mi barem da li se kajete?

(Zbog čega bih se, pobogu, kajao? To što sam proglašen krivim a da nisam ni ubio, ni ukrao, ni slagao, ni drugome nažao učinio, prije govori da se svi vi i vama slični trebate pokajati, a ne ja. Skinuo sam se go, stao na trg i ispred sebe postavio natpis: ČOVJEK JE PRISUTAN! Ne razumijem u čemu je problem? U golotinji? U tome da su raščovječeni svi sem onih koji ne posjeduju partijsku knjižicu? U činjenici da je puk go i bos? U nakazno lažnom puritanstvu naše novopečene provincijske gospode? Doktore, možete vi bolje… Zamislite da je ovo još jedan performans. Vi pitate, ja ćutim. Vi se znojite jer ne znate šta ćete sa mnom i šta da kažete nadređenima, a ja se banjam u svojoj ludosti kao u hamamu. Kako-kako? Nije vam zabavno? Ma nije moguće!? E, vidite, i ja sam igrao ulogu u suludim performansima koje ste vi osmislili, ali tek sada se ludo zabavljam! Zato zahtijevam da mi udovoljite. Idemo ponovo: vi pitate, ja ćutim…)  

* Objavljeno u časopisu Eckermann, broj 8.

„BUMERANG“ U UŽEM IZBORU ZA NAGRADU „ZLATNI SUNCOKRET“

bumerang-koriceU užem izboru za književnu nagradu „Zlatni suncokret“, poznatiju pod popularnim nazivom „Vitalova“ nagrada, koju dodjeljuje kompanija „Vital“, našlo se šesnaest knjiga, među kojima su romani „Sestre i drugarice“ i „Bumerang“ banjalučkih književnika Ranka Risojevića i Berislava Blagojevića. „Roman ‘Sestre i drugarice’ prati odrastanje nekadašnje generacije tzv. napredne omladine, koja se nije mirila s postojećim stanjem. Bili su to skojevci. U ovom romanu to je još uže, skojevke. Djevojke iz Banjaluke, koje su odbijale da žive na tradicionalan način praveći se da ne vide oko sebe nepravdu, kako vremena, tako i vlastite porodice“, kazao je ranije za „Nezavisne“ Ranko Risojević, čiji su likovi prototipovi dvije poznate heroine, Rade Vranješević i Vahide Maglajlić. Inače, ovaj roman nagrađen je „Kočićevom knjigom“, a Ranko Risojević je već bio u užem izboru za nagradu „Zlatni suncokret“ 2011. godine, kada je objavljen roman „Gospodska ulica“. Roman „Bumerang“ Berislava Blagojevića donosi priču o „bumerang generaciji“, u kojoj bumerang predstavlja metaforu stalnog vraćanja na početak i kretanja od nule. Knjiga je socijalno angažovana i djelimično autobiografska. Prema riječima autora, ljubav je u romanu prikazana višeslojno kao ljubav između muškarca i žene, ljubav prema knjigama, bibliotekama i jednom prostoru, ljubav između prijatelja. Pored ostalih četrnaest knjiga, ovi romani, saopštio je žiri, po ostvarenom tehničkom nivou i literarnoj strasti izdvajaju se iz tekuće produkcije. Na konkurs je prispjelo 200 knjiga, a u užem izboru u žanru romana još su i kandidati Svetlana Slapšak za djelo „Ravnoteža“, Enes Halilović za „Ako dugo gledaš u ponor“, Svetislav Basara za „Andrićeva lestvica užasa“, Vladislav Bajac za naslov „Hronika sumnje“, Robert Tili za „Ubogi Lazar u gradovima“. Za nagradu konkurišu i Zoran Živković s romanom „Tumač fotografija“, Miomir Petrović sa knjigom „Kuća od soli“, Radovan Vlahović sa djelom „Bapa“, Mirko Demić sa romanom „Ćutanja iz gore“, Darko Tuševljaković sa djelom „Jaz“. U užem izboru su i pjesničke zbirke „Senka osmog eona“ Selimira Radulovića, „Prasvršetak“ Lasla Blaškovića, kao i zbirke pripovjedaka „Memo“ Divne Vuksanović i „Raščarani svet“ Jelene Lengold. O nagradi, koja će biti dodijeljena krajem januara u Beogradu, odlučiće žiri u sastavu Nikola Strajnić, Dragan Jovanović Danilov i Vladimir Gvozden. Najuži izbor kandidata biće saopšten sredinom januara. Prošlogodišnji dobitnik, pomenimo i to, bio je Dragan Velikić za roman „Islednik“.

* Vijest preuzeta sa sajta Nezavisnih novina

a dostupna je i na portalima: Blic, RTRS