„BUMERANG“ OBJAVLJEN U MAKEDONIJI

46. Berislav Blagojevic - Bumerang_koricaRoman „Bumerang“ u prevodu na makedonski jezik objavila je izdavačka kuća Goten iz Skoplja. Djelo je prevela Marija Sarevska-Todorovska, a urednik je Vladimir Jankovski. Prevod je na konkursu podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

Advertisements

„BUMERANG“ PROMOVISAN U BRODU

U amfiteatru Srednjoškolskog centra Nikola Tesla u Brodu, 2. novembra 2017. je promovisan roman „Bumerang“. O knjizi su govorili prof. Teodor Trifunović i prof. Mirjana Prodanović. Odlomke su čitali učenici trećeg razreda gimnazije.

ERGASTULUM

Mračno je i vlažno dolje. Habitat svakako primjereniji gljivama, nego ljudima. Ali, to je u redu, jer u ergastulumu ne obitava čovjek. Roblje koje u njemu boravi i radi više je nalik primitivnijim sisarima. Krticama, na primjer. A tim beskorisnicima i štetočinama tek je mudrost i umješnost naprednih starorimskih umova podarila kakvu-takvu svrhu. Živi su da bi radili. Za dobrobit onih gore, razumije se.

Noćivali su u podzemnim soliterima, jer ergastulumi bijahu snabdjeveni izdubljenim rupama u zidovima u koje su se prljavi i smrdljivi prnjavci zavlačili kako bi počinuli.

M.D., nuždom priučeni viljuškarista i vlasnik neupotrebljivoergastulumg (i sada već prilično bajatog) magisterija iz istorije, upravo završava smjenu. Vuče ozeble noge, jedva susprežući glasnice da krikom ne obnaroduju bol što ga zvjezdasto žeže u donjem dijelu leđa. Otključava vrata garsonjere na šestom spratu zgrade čije je lice unakaženo čirevima od šrapnela i klima-uređaja. Zguren, pomalo tragikomično gura glavu u praznu studen frižidera i vadi okrajak tirolske salame. Dok lakomo eliminiše (upitan?) sadržaj ovojnice, razmišlja o Tirolu, prisjeća se mrvica njegove istorije i rovitosti njegove potonje podjele: kriza identiteta Nijemaca u Južnom Tirolu koji je pripao Italiji. M.D.-ov drug iz djetinjstva Darko završio je 1992. baš u Tirolu, u nekoj prekrasnoj zabiti podno Alpa čiji se naziv mučno kotrlja preko jezika i nepca balkanskog Slovena. I vjerovatno mu je identitet deveta briga. A sasvim sigurno ne jede tirolsku salamu koja ima neotarašljivu naviku da se opire digestivnom traktu.

Noć u provinciji Pannonia Inferior. Plam logorske vatre i sporadična vika legionara tek donekle odagnavaju mrklinu i jezivo hučanje što se širi iz okolnih šuma lužnjaka. Alatljike i oruđa u ergastulumu miruju, ali za paćenike sklupčane u zemljanom obitavalištu nema mira. Tanjušni, porozni pokrov nad jazbinom ne pruža gotovo nikakvu zaštitu od kiše i vjetra. Čak ni uterusi u koje su upuzali nisu suvi; vođena snagom gravitacije, voda nezaustavljivo migolji kroz tlo, klizi niz pore, pukotine i korjenčiće, obigrava oko oblutaka, da bi konačno aterirala na vratove izmoždenih goluždravaca. Jedan od njih, čekinjav i zdepast, jedva primjetno drhturi u skučenom improvizovanom dormitorijumu. Mrmori nerazumljivo. Ukućani u jami ne reaguju. Preumorni su da bi razaznali da li se njihov susjed moli ili bunca u groznici. A glad ih je toliko otupjela da im je potpuno svejedno da li će njihov sabrat u sužanjstvu izdahnuti do jutra ili će bogovi uslišiti njegove molitve i kakvim čudom donijeti spasenje svima.

Besanost u graničnoj provinciji je očekivana i iznad i ispod površine. Jer tu, nadomak logora, vrebaju divljina, nepoznato i onostrano, ne birajući žrtve – nevažno da li je to upravnik provincije Hadrijan, ili je to bezimeni stanovnik oveće rupe u zemlji. Zato utamničenik širokih ramena i niskog rasta nastavlja da šumori, tražeći zaštitu od Silvana, boga granica i čuvara međa. Lišen uvida u budućnost, ne sluti Silvanovu nemoć. Pomoć njegovoj sorti stići će upravo od onoga od koga se ona najmanje očekuje, od čovjeka, prezrenog Hadrijana koji će ukinuti ergastulume. Ali, do tada će proteći još mnogo godina. Hadrijan tek treba da naslijedi Trajana, čija je moć na vrhuncu pošto je uz pomoć Apolodora iz Damaska premostio Dunav. Do tada će, sve su prilike, usne što iz zemlje šapuću u noć zanavijek utihnuti predajući zemlji svoju rumen.

Noć južno od Save, na krajnjem obodu negdašnje provincije Pannonia Inferior. M.D. pokušava da usni. Uzalud. Premda bol u leđima jenjava, rat između stomačnih sokova i tirolske salame tek se razbuktava. Pristavlja vodu za čaj i sa police uzima knjigu o Starom Rimu. Prelijeće preko sadržaja: sve bitka za bitkom, životopisi vojskovođa, senatora i careva, uz poneku crticu o muzama, zamamnim boginjama ili građevinskim čudima. Kolika knjižurina, pomisli M.D., a u njoj tek dvije proširene rečenice o plebsu. O onima što su svojim rukama i kičmama hranili carstvo i kojima Rim zapravo duguje slavu i dugovječno pamćenje, ni toliko. Da li su sanjali da će tako biti? Da li su ljudi u ergastulumima imali ikakve snove, pita se M.D. skoro dva milenijuma kasnije.

Odlaže ukoričenu krnjavu i krvavu istoriju. Uzima novine od prošle nedjelje. Nije ih čitao do danas. Imao je za njih proteklih dana svrsishodniju primjenu: prostirao ih je preko hladnog sjedala viljuškara presvučenog vještačkom kožom ne bi li mu bilo toplije. Pažnju mu privlači naslov „Moj san“ i velika fotografija tamnoputog mladića. Ovaj prognanik iz Damaska uhapšen je u blizini Kladova, nedaleko od mjesta gdje se uzdizao Trajanov most. San mu je, kaže, da zauvijek pobjegne od rata, pređe Dunav i ode u Njemačku ili možda u Austriju. Novinar ga s neskrivenim potcjenjivanjem pita zna li on da je tamo hladno, da je klima drugačija od one u Siriji. Mladić odgovara da zna i uz polusmiješak dodaje kako mu ne bi smetalo da se nastani ni podno samog Grosgloknera u Tirolu. Tu se članak naglo završava, kao da se reporter-nadobudnik iznenada posramio. Na kraju novinskog stupca stoji ime novinara, ali M.D.-a ne zanima njegovo, nego ime mladog Sirijca. Još jednom pregleda pročitano, ali ne uspijeva da pronađe čak ni inicijale. Bezimen je, iako znamo da nije. Baš kao robovi Starog Rima. Mogao bih, pomisli M.D., do zore pogađati njegovo ime…

Neka se zove Apolodor, prošaputa i utonu u san.

* Objavljeno u kragujevačkom časopisu „Koraci“ br. 7-9, 2017. (str. 15-17)

UČEŠĆE NA PROMOCIJI KNJIGE „PRIČE IZ KOMŠILUKA“

media-share-0-02-04-053ad9d7382f81353ae73a3bcf4adfde26335377ef83fad473c050f285b9e372-f21849cf-8ac8-4313-8ef9-8babfd6f2a63U sali za promocije Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske 19. septembra  promovisana je knjiga „Priče iz komšiluka“ (IK „Imprimatur„). Ova zbirka kratkih priča proistekla je iz konkursa koji je organizovao portal Mondo.ba.

Više detalja na mondo.ba , nezavisne, glassrpske.

ZA DOBRO PAMĆENJE

Prošle godine putovali smo u Gruziju. Bilo je nezaboravno.

Tačno je da bi ovakav početak teksta bio neprimjeren i za onaj neuništivi osnovnoškolski maltretman pod naslovom „Kako sam proveo raspust“, ali šta da se radi kad je posjeta Zakavkazju zaista bila – nezaboravna. Da, znam da bi valjalo pažljivije koristiti ovu riječ, ali… Kako drugačije objasniti činjenicu da se nakon više od godinu dana živo sjećam boje glasa taksiste Cezara (!) koji nas je vozio od Gorija do pećinskog grada Upliscihe? Ili da pamtim pukotine na puškarnici utvrđenog srednjovjekovnog manastira Ananuri i kas poludivljih konja tik iza hotela u Stepandsmindi gdje smo prenoćili? Ili umorne oči bake koja u sjeni grandioznog spomenika posvećenog Svetom Georgiju na Trgu Slobode prodaje stare knjige, krastavce i bokore zumbula.

DSCN8840Ne postoje vodiči i karte koji mogu da osvježe sjećanje na ovakve detalje. Ali nema ni potrebe, jer oni su tu, uprkos tonama tričarija koje se svakodnevno obrušavaju na nas, bezočno atakujući na kratkoročnu i dugoročnu memoriju. Jedino (i)racionalno objašnjenje jeste da je Gruzija svoju specifičnu energiju i svekoliku unikatnost utisnula u mene poput kakvog neotarašljivog žiga!

Pretjerujem? Možda, ali o Gruziji se ne može bez pretjerivanja. U toj evroazijskoj zemlji ukliještenoj između Velikog i Malog Kavkaza i između Crnog i Kaspijskog mora, sve je u ekstremu: od planinskih vrhova iznad pet hiljada metara, do morske obale, od bujne Kolhidske nizije do poluaridne regije Kaheti na istoku, od drevnih crkava i manastira, do ultramoderne arhitekture Tbilisija, od luksuznih džipova u mondenskim zimovalištima do siromaštva običnog puka, od muzike koja se čuje gotovo na svakom uglu, do tužne tišine u domovima izbjeglica iz Južne Osetije. I ne bi bilo toliko zadivljujuće da se sve ove krajnosti nalaze u zemlji veličine Brazila ili barem Njemačke, ali Gruzija je, ukoliko ne računamo otcijepljene Južnu Osetiju i Abhaziju, otprilike veličine Hrvatske!

DSCN8674I dalje mislite da pretjerujem? U redu, sad pokušajte da zamislite da se na toli(c)koj površini nalaze tri lokaliteta od zaštitom UNESCO-a, brojne (žive!) crkve iz 6. ili 7. vijeka, ostaci dinosaurusa unutar pećine Sataplia, kilometri plaža i ski-staza, jedno od nalazišta najstarijih humanoida (Dmanisi), desetine nacionalnih parkova i rezervata (ukupno 7% državne teritorije)… Ovi i slični enciklopedijski podaci su tek tri-četiri klika daleko, međutim, oni se ne zadržavaju u pamćenju i ovaj tekst ne govori o njima. Ali pripovijeda o nezaboravnom, ako se sjećate. O onome čega nema ni u bespućima sveznajuće Mreže.

   Stari Tbilisi čak i početkom aprila vrvi od turista. Uprkos relativno nedavnom ratu, mnogi od njih su Rusi. U suvenirnicama je sve na engleskom, njemačkom i ruskom, a ruski je veoma prisutan i u restoranskim menijima. Niti jednog trenutka nisam osjetio mržnju, niti sam vidio neke grafite koji zapljuckuju preko Kavkaza, prema Vladivostoku. Iskreno, osjetio sam olakšanje zbog toga, jer nisam želio da posjetu Gruziji provedem u slušanju priča o ratovima. Centar prestonice je nevjerovatan: u stotinjak metara razdaljine koegzistiraju jermenska crkva (gdje je sahranjen čuveni pjesnik Sajat Nova), sinagoga, džamija i gruzijska patrijaršija; neke građevine su fascinantne i u odličnom stanju (npr. Opera), ali veći dio moguće je opisati kao šarmantno star i poluraspadnut. Zaista, ponekad je bilo teško povjerovati da u nekim zgradama i kućama ljudi žive! Međutim, ti utonuli temelji i napukle fasade puni su života, a sobe s visokim stropovima nerijetko su opremljene gomilom knjiga i klavirom ili pijaninom. Stare terase i balkoni, oronula ali i dalje prelijepa ulazna vrata, kapije od kovanog gvožđa i najčudnija stepeništa koja ste ikada vidjeli – česti su motivi razglednica. No, ono čega nema ni na razglednicama jesu psi i mačke koje se smucaju naokolo iskajući hranu (vakcinisani su i čipovani). Prijateljski odnos prema njima govori mnogo o Gruzinima. Kao i odnos prema kulturi: pozorišta, muzeja, galerija i skulptura je toliko da posjetiocu ne bi bilo dovoljno ni mjesec dana da ih obiđe. Opet pretjerujem? Spreman sam da se kladim sa svakim Nevjernim Tomom!

DSCN8786Sjeverno od Tbilisija nalazi se stara prestonica Mcheta i manastir Džvari (iliti Krst) koji su uvršteni na listu svjetske baštine. Zapanjujuće, ali čak i uz poslovično fotografisanjem opterećene japanske turiste, u manastiru se mogao osjetiti vijekovni mir kako izbija iz debelih zidina. Panoramski pogled prema rijeci Aragvi, Mcheti i dominantnoj Svetickoveli katedrali (11.v.) se ne zaboravlja. Još sjevernije, na samoj granici sa Rusijom, šćućuren je gradić Kazbegi (Stepandsminda). U njemu se nalazi Rooms Hotel sa ogromnom terasom i pogledom prema bijelim vrhovima Kavkaza od kojeg poželiš da napišeš pjesmu u čast Ilije Čavčavadzea, ili, kad bi bilo hrabrosti, u pomen Bulata Okudžave. No, možda najzanimljiviji detalj hotela jeste restoran u kome su svi separei različiti, a odvojeni su policama s knjigama. Na jednoj od njih našao sam izdanje Andrića na ruskom (Na Drini ćuprija i Travnička hronika u jednoj knjizi štampanoj 1974.). Na uzvišenju iznad Kazbegija (na 2.170 m n.v.) nalazi se crkva Cminda Sameba do koje vodi nešto što lokalci zovu put, premda smatram da za ono kuda su nas provezli treba smisliti novi termin. Uska, takoreći kozija stazica, ispresijecana jarugama i na par mjesta gotovo zatrpana ogromnim stijenjem, vijuga kroz gustu šumu dok taksista održava stalni kontakt s kolegama, jer ukoliko bi neko krenuo da se spušta nastao bi haos pošto ne postoji nijedno mjesto od podnožja do vrha gdje bi se dva vozila mogla mimoići.

Kad se krene od Tbilisija na zapad, nakon stotinjak kilometara se stiže u Gori, rodni grad druga Staljina. Morali smo da se našalimo: pošto mjesto Staljinovog rođenja obuhvata kućerak, muzej, te ogroman park, ispada da se majka poznatog brkajlije porađala u čitavom centru grada! Svega desetak kilometara od Gorija nalazi se pećinski grad Upliscihe, pomalo nestvaran pješčarski pejzaž sazdan od dvorana i hodnika.

DSCN8558U Gruziji, dakle, ništa nije obično. Čak ni sam čin putovanja. Tako su nas na dvjestotrideset i nekom kilometru od glavnog grada, uz prašnjavu cestu u srcu nedođije, dočekala tri dječaka. Nisu prodavali magnete za frižider. Nisu prodavali ni jagode, ni kiselu vodu. Prodavali su divlje šparoge! Kako onda, ako ćemo pošteno, kako da ih ikad zaboravim?! Nema šanse! Baš kao što nema šanse da ću zaboraviti putovanje maršrutkom do Batumija. Maršrutka je svojevrsno hibridno vozilo koje bi voljelo da je autobus i koje napune kao da je autobus, ali nažalost to nije. Ova kojom smo se truckali satima do obale bila je prilično nova, opremljena flat ekranom sa kojeg se emitovao ruski turbo-folk. Samo putovanje i ne bi bilo toliko strašno da ispred mene nije sjedio veseljko koji je sve prisutne nudio pivom, a kad je ostajao bez napitka, udarao je šofera u rame i naređivao mu da se zaustavi pored prve prodavnice. Potpuno normalna scena u Gruziji: u jednom trenutku, pijani putnik baca flašu kroz prozor maršrutke, a u drugom se svi putnici odreda krste (jer su negdje u daljini vidjeli crkvu). Da, Gruzini u veoma pobožni. U Tbilisiju smo vidjeli sveštenika kako osveštava mercedes ispred zgrade (kasnije, kad smo vidjeli kako se vozi, osveštanje automobila uopšte nije loša ideja). U našem apartmanu u Batumiju svaka prostorija je imala naljepnicu u obliku krsta, naljepnicu kakva se inače stavlja na ulazna vrata osveštane kuće ili stana. Međutim, ne bih rekao da su Gruzini religiozni fanatici. Prije bih ustvrdio da iz vjere uzimaju ono najljepše i najbolje, kako u svakodnevnom životu pojedinca, tako i u očuvanju kolektivnog identiteta. Još jedna crtica o nezaboravnom: u manastirskom kompleksu Gelati nadomak Kutaisija (takođe na listi svjetske kulturno-istorijske baštine), naš vodič bila je predivna žena koju smo tu zatekli. Nakon obilaska, ispričala nam je da je njen pokojni suprug radio tu kao istoričar i konzervator. Ona, kaže, na neki način nastavlja njegov rad. Prilog za njen, inače izuzetno profesionalno obavljen posao – dobrovoljan.

DSCN8914U Gruziji doista ne manjka lako pamtljivih autentičnosti. Recimo, začuđujuće rasprostranjena upotreba lima u gradnji, ili policijske stanice koje su, po dekretu Sakašvilija koji je podrazumijevao transparentnost i iskorjenjivanje korupcije, građene u staklu kako bi se vidjelo šta se unutra dešava. Ili čudnovat izgled pisma i pomalo arhaičan zvuk jezika. Jedina riječ za koju sam siguran da ima veze s nama bliskim i poznatim jezicima jeste – gvino. Možda je Gruzija zaista postojbina vina! U svakom slučaju, vinskih ruta ima od istoka do zapada, duž cijele zemlje, a ukus tih vina je, pogađate, nezaboravan. Premda ni loza, odnosno čača, nije za baciti. O gastronomskim specijalitetima bi se moglo napisati nekoliko pozamašnih tomova. Nepca nam se još sjećaju ukusa hinkalija, hačapurija, lobijanija, čurčela… Pokušali smo ih praviti po povratku, ali nije to bilo to bez onih gruzijskih začina.

Boravak u zemlji u kojoj su Argonauti tražili zlatno runo zanavijek se pamti. Ne pretjerujem, časna riječ. Zvuči kao reklama za ginko, ali nije: Gruzija – za dobro pamćenje.

  • Objavljeno u časopisu „TALAS“ broj 4, juli 2017.