O JEDNOJ ANEGDOTI POVODOM 75. GODIŠNJICE OSLOBOĐENJA BRODA

Ozbiljnije sam o tome počeo da razmišljam kasno. Ili relativno kasno, kako se uzme, a uzeće se (u obzir) kao fakat da sam te 2010. već zagazio u svoje tridesete. S proljeća te godine pohodio sam Beograd kao učesnik „Aprilskih susreta“ koje je organizovao SKC. Slobodno vrijeme koristio sam za tumaranje gradom (sa kartom u rukama) uglavnom pješke, ali ponekad i gradskim prevozom. Jednog jutra čekao sam autobus na Topčiderskoj zvezdi, kružni tok bio je prazan, vazduh svjež, prohladan i nikoga naokolo nije bilo sem čovjeka na stanici zagledanog u daljinu. Čovjek zagledan u daljinu, a ja… U njega, isprva oprezno, takoreći špijunski, a potom sve opuštenije i napadnije. Da li je to on ili ipak nije? U trenutku je i meni postalo neprijatno da buljim, pa odlučih da mu priđem i razriješim dilemu.

   – Oprostite, vi ste Peca Popović? – upitah nesigurno.

   – Jesam – njegovi brkovi se razvukoše u osmijeh.

Potom sam se okuražio, znate, ja sam taj i taj, godinama čitam i pratim ono što pišete, veoma sam srećan što smo se upoznali… Autobusa nigdje na vidiku, razgovaramo o muzici (šta bi drugo?!), Peca je neiscrpno vrelo, izuzetno prijatan i neposredan. U jednom momentu zastaje i pita odakle sam. Iz Banjaluke, velim. Zapravo iz Bosanskog Broda, rekoh u nastojanju da što tačnije odgovorim na ovo naoko jednostavno, ali na Balkanu vazda komplikovano pitanje.

   – Ha-ha-ha! Znate li onu anegdotu kada je mladi Duško Trifunović sreo Ivu Andrića? – razdragano upita.

   – Ne znam –

   – Interesovao se Andrić odakle je mladi pjesnik, a kad mu je Duško pomenuo Sijekovac i Brod, Andrić zastade, pogleda ga, pa reče: To je nemoguće! Niko nije iz Bosanskog Broda! –

   – Nije nemoguće – rekoh kroz smijeh – evo ja sam živi primjer!

Razgovor (uglavnom o muzici, premda sam pomenuo Voju Čolanovića koji je Brođanin po rođenju) smo nastavili još neko vrijeme u prevozu. Peca Popović je zatim sišao na nekoj stanici prepunoj ljudi i počeo da maše. Kao da se rastaje od dobrog prijatelja. Naravno, nismo se doista toliko sprijateljili, niti bih na osnovu ove epizode mogao da tvrdim da poznajem Pecu. Ali, mogu da posvjedočim o njegovoj uljudnosti, o izuzetno prijatnom ophođenju prema potpunom strancu. Neznancu porijeklom iz grada iz kojeg, kako se tvrdi u nekim anegdotama, niko ne potiče.

   Od tog susreta prošla je puna decenija tokom koje sam sve češće razmišljao o zavičaju. Odnosno, o geografskoj predodređenosti, te spletu uzročno-posljedičnih veza i odnosa koje su dovele do toga da „niko nije iz Bosanskog Broda“, o zlosrećnom usudu pograničnog mjesta, o raseljavanju i doseljavanju bez kraja i konca, o tome da ne postoji knjiga koja je posvećena ovom gradu i ljudima koji su u njemu živjeli ili koji su iz njega pošli u život. Postoji, istina, nekolicina izdanja (od kojih je knjiga Đure Baslera svakako najčešće citirana) koja daju određeni uvid u istoriju i razvoj Broda, ali sve je to otužno ako znamo da postoje sela koja imaju monografije od više stotina stranica. Dakako, kvantitet nije i ne treba da bude mjerilo, ali susretao sam se sa knjigama koje na šest stotina strana opisuju istoriju fudbala u nekom hercegovačkom selu. Tada me obuzme neopisiv čemer, jer ispada kao da zaista niko nije iz Broda, kao da nikoga nije briga za ono što je bilo i ono što će biti. Danas ponovo razmišljam o svemu tome. No, kako god da okrenem, neće biti da je na današnji dan 20. aprila 1945. prije sedamdeset i pet godina oslobođena tek nekakva baruština u kojoj niču samo komarci, žabe i poneka roda. Jeste da je grad bio u ruševinama, ali opet, neko se u njega vratio, neko se u njega doselio, neko ga je gradio i proširivao, neko je u njemu pjevao, neko se zaljubljivao, neko je u njega putovao, neko iz njega odlazio. Neko je, ipak, morao biti iz Broda, želio on to priznati ili ne. A valja priznati i to, ma kako to bilo nepopularno, da je Andrić bio u krivu. Bez obzira što se radilo o šali, ako se onaj razgovor dvojice pisaca uopšte i desio.

 

1942 Željeznička stanica Bos. Brod foto Griesbach1942 Bosanski Brod foto Griesbach

O ROMANU „MULAT ALBINO KOMARAC“: SMELLS LIKE GOOD BOOK

Proljeće je tek počelo da se budi i sve djeluje kao što treba da bude. Dječaci igraju fudbal. Ovaj prizor može se na ovom mjestu vidjeti od prvih toplih dana do prvog snijega. Nema ničeg posebnog u njemu.

Onda mi sinu. Ti dječaci. Tu su, iz komšiluka. I svakom od njih upravo je mjesto u školi, a ne na livadi. Radni je dan i upravo je trebalo da traje nastava.

Čitalac romana „Mulat albino komarac“ Steve Grabovca naići će na ove redove tek nakon pedesetak pročitanih stranica. Zašto bih onda prikaz započeo njima? Pored toga što Grabovčev narativ nije hronološki linearan i shodno tome omogućava metod „temporalnog konjićevog skoka“ u opisivanju djela, postoje još dva bitna razloga. Prvi je taj što ova naoko obična, a zapravo vrhunski jeziva scena predskazuje početak kraja dotadašnjeg života glavnog junaka. To je onaj osjećaj iz horor filmova kad postaje jasno da nešto nije u redu, ali još ne možete da dokučite šta. Drugi razlog zbog kojeg me je ovaj odlomak toliko potresao krajnje je lične prirode. Naime, bio sam jedan od onih dječaka na livadi koji su igrali fudbal. Priznajem, pomalo je zastrašujuće naći se tako neočekivano u vidokrugu književnog junaka, biti stiješnjen među koricama knjige (makar i na tren) i ponovo biti uvučen u vorteks ratnog bezumlja od kojeg bježimo već decenijama. Treba, dabome, priznati i to da me intimno poznavanje prostora i vremena u kome se odvija dobar dio radnje romana sasma diskvalifikuje kao objektivnog čitaoca i, prema tome, nekoga ko bi se na nepristrasan način pozabavio rastumačenjem štiva. Međutim, kako vjerujem da će ini kritičari i čitaoci vrlo brzo uvidjeti objektivne literarne vrijednosti djela, dopustiću sebi nedopustivo – svojevrstan insajderski osvrt koji možda ne može da bude lako uočljiv širokom publikumu.

MULATU tom smislu, valjalo bi najprije reći koju o geografiji. Mjesto radnje je Brod, premda je to uočljivo tek u asocijativnom nizu (rafinerija, most, granica) ili dobrim poznavaocima lokalne toponimike. Zbog toga vrijedi ukazati na sjajnu detaljnost i originalnost opisa koji su pokatkad čisto ingeniozni i/ili humorom obojeni: Izlazim na ulicu koju prosto zovemo – Glavna, jer se proteže cijelom dužinom, od ulaza u grad do rafinerijske kapije. Da, tu, na ulaznoj kapiji rafinerije nafte završava grad. To je možda jedina glavna slijepa ulica na svijetu. Simbolički potencijal sintagme jedina glavna slijepa ulica na svijetu je zapanjujuće gigantski. Opisi Nasipa, Nebodera, Žitokombinata, gradske pijace ili postratnog urbanističkog rugla koje kao da je u prostor preneseno sa platna nekog (veoma lošeg) predstavnika kubizma, do te mjere su živopisni da će ih bez sumnje osjetiti i čitaoci koji nikad nisu prošli ovim gradom. Ukupan geografski dojam ne bi bio potpun bez mirisa sumpornih isparenja na koje su stanovnici već odavno svikli, ali Grabovac ne samo da ga nije previdio, već ga vrhunski plastično opisuje, takoreći ulazeći čitaocu u nozdrve.

Osim specifičnosti mjesta radnje, jezik je nešto što takođe zavređuje pažnju. Pri tome ne mislim na jezik narativa koji je jasan i neopterećen, usljed čega su rečenice mahom kratke, a tekst se brzo čita. Mislim na lokalni govor kojim u nekoliko navrata progovaraju likovi romana, a koji je Grabovac vjerodostojno prenio, doprinoseći tako i atmosferi, ali i (kulturološkoj) distinkciji između onih koji govore tako i onih koji to ne čine: E, aj mi otiđ kup kiselu ili E, aj nam pomoz da zatvorimo butik, dost je za danaske ili Nemoj tamo, tur je vamo.           

Atmosfera predstavlja možda najznačajniji i najslojevitiji dio romana. Moguće je prepoznati i uživjeti se u čitavu nisku tih slojeva – od atmosfere beznađa, neizvjesnosti, straha, užasa, terora, iščekivanja, bijesa, potištenosti, do atmosfere ispunjene vjerom, olakšanjem, smirenošću i nadom. Glad je ono što se provlači kroz sve pomenute slojeve i što ih povezuje u jedinstveno tkanje. Glavni junak je doista u životu dobio obilnu porciju gladi, ali kada autor piše o gladi, ni tada on to ne čini na jednoznačan način, pa tako možemo razlikovati bukvalnu, fizičku glad, glad za muzikom, filmom i umjetnošću, glad za smislom, glad za ljudskošću, na koncu i glad za životom.

Posebno fascinira Grabovčeva pripovjedačka neposrednost koja je gotovo u potpunosti lišena optuživanja i osude. U tome se i krije katarzičnost ovog romana – u neprihvatanju statusa žrtve koja je vječito kivna na život, ili preciznije, na one koji su život pretvorili u pakao. A život glavnog junaka zaista je ličio na pakao u kome se smjenjuju gladovanje, tamnovanje u logoru, strah, gubitak samopouzdanja, gubitak prijatelja, gubitak vjere u ljude, gubitak roditelja. Kako je onda moguće da pored svih tih gubitaka Grabovčev junak i sam nije postao gubitnik? Čini mi se da nije skliznuo među luzere prije svega zato što je umio da postavi prava pitanja i što je na njih tražio odgovore. Bilo bi lijepo da jednom neko isiše sva sjećanja iz nas. Šta bismo onda bili? Neko novi? Ili niko? Junak ne daje odgovor, ali prihvata da nosi breme sjećanja, to su njegovi ožiljci, njegov „talog iskustva“, svjestan je da su sjećanja integralni dio njega. Osim toga, u tim sjećanjima žive i njegovi roditelji i neki drugi dragi ljudi i događaji i on ne može da ih se odrekne. Junak romana „Mulat albino komarac“ je poput Mister Noa (njegovog omiljenog strip-junaka koji je ime dobio po tome što je uporno ponavljao „no“ dok su ga mučili) preživio i rat i zatočeništvo. I poput njega, Grabovčev junak je rekao NE! samodestrukciji, samosažaljenju, primitivizmu i besciljnosti življenja. Pobijedivši tako samoga sebe, junak kao da se ponovo rodio (po ko zna koji put!). Samo tako, valjda, i može da se živi nakon svega.

Stevo Grabovac napisao je dirljivu, hrabru, na momente mučnu i tešku, opominjuću ali optimističnu knjigu, emotivan roman lišen mržnje, knjigu podjednako ispunjenu ljubavlju i strahotama. „Mulat albino komarac“ se može tretirati kao roman izgubljene generacije, ali to je iznad svega lična (is)povijest koju je autor majstorski ispričao. I još nešto. Premda naslov bez sumnje budi konotacije na Nirvanin Smells Like Teen Spirit treba ukazati i na sljedeće: mulat, albino, komarac su pojmovi koji označavaju nešto strano, nepoželjno i/ili drugačije. Roman Steve Grabovca zasigurno jeste drugačiji, možda će nekome biti i stran, ali će za našu književnost knjige poput ove uvijek biti poželjne.

*Objavljeno na imprimatur.ba i kulturište.

IN MEMORIAM

Nekada je ovaj grad imao željezničku stanicu. Najljepšu na Balkanu, govorili su mnogi. Projektovao ju je Karl Niemeczek inspirisan dalekim Afganistanom, tačnije Plavom džamijom iz Mazar-i-Šarifa. Kroz nju su prošli i Aleksandar Karađorđević i Franjo Josip i čuveni maršal Luj Franše d’ Epere i veliki Jovan Cvijić i Ita Rina, neupitna vladarica ukrštenih riječi. Na Bogojavljanje 1945. saveznički avioni javiše se prvo brujanjem, a potom i bombama. Od stanice su ostala tek dva krnjetka. Neko će, možda, nekada preispitati stvarnu potrebu ovog rušenja. To neću biti ja, jer nisam istoričar. Neko će, možda, od ispovijesti preživjelih (a još ih ima među nama) napisati roman o ovom događaju. Neku novu „Klanicu 5“. To neću biti ja, jer nisam bio tamo i nemam spisateljske vrline Kurta Vonegata (možda će to biti autor palindroma civili su sili vic?!). Neko će se, možda, zapitati zašto željeznička stanica nikada nije obnovljena, iako postoje nacrti, planovi i brojne fotografije. Ali to neće biti oni koji danas uživaju u obilascima Budimpešte, Varšave ili Praga, jer oni uglavnom nisu svjesni da su brojni trgovi, crkve i muzeji u tim gradovima zapravo izgrađeni na ruševinama Drugog svjetskog rata. Ovim će se pitanjem, može biti, pozabaviti neki dokoni knjiški moljac, neki zalutali zaluđenik koji razumije ponešto o identitetu, tradiciji i estetici.
Nekada je ovaj grad imao željezničku vezu sa drugim mjestima. U septembru 1878. započeta je izgradnja željeznice, a već u februaru naredne godine završena je dionica do Doboja. Dakako, pruga nije građena zbog dobrobiti ljudi koji su tu živjeli, a fantastična brzina izvođenja radova bila je u direktnoj vezi sa činjenicom da je Austrija prema odredbama Berlinskog kongresa imala ograničeno vrijeme za upravljanje Bosnom. U međuvremenu, Crno-žuta monarhija je otišla na đubrište istorije, ali pruga je ostala. A onda je, nekoliko decenija kasnije, neko od nas odlučio da je ona suvišna. Našli smo problem za rješenje. U tome smo najbolji, neprevaziđeni.

* Iz rukopisa u nastajanju; povodom 70 godina od rušenja željezničke stanice (19. januar 1945)

DRUŽENJE SA VOJOM ČOLANOVIĆEM

Zanimljiv razgovor sa piscem Vojom Čolanovićem (Bosanski Brod, 1922) uz promociju njegovog romana „Oda manjem zlu“ upriličen je u srijedu 16.05.2012. u beogradskom SKC-u. Aleksandar Jovanović, predsjednik žirija za dodjelu nagrade Borisav Stanković, ovom prilikom uručio je nagradu Čolanoviću, s obzirom da autor nije mogao da je primi u Vranju tokom „Borine nedelje“.

Berislav Blagojević je pročitao priču „Susret“ u kojoj se prisjeća Čolanovićevog gostovanja u Brodu ratnih devedesetih.

O Čolanovićevom stvaralaštvu i naročito o romanu „Oda manjem zlu“ govorio je i Aleksandar Jerkov, urednik ovog izdanja.

   U opuštenom razgovoru koji je uslijedio, a koji je moderirala Vesna Kapor, Voja Čolanović  prisutne je nasmijao nekoliko puta, otkrivajući detalje iz djetinjstva, stvaralačkog procesa, te neke nepoznanice vezane za roman.

Nastavite sa čitanjem