INTERVJU ZA BUKU: DOBRE PRIČE UVIJEK SU NAM POTREBNE

Banjalučki pisac Berislav Blagojević rođen je 1979. godine u Slavonskom Brodu. Odrastao je i školovao se u Brodu, Pančevu i Banjaluci. Magistar je geografskih nauka, a trenutno živi u Banjaluci i radi u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS.

Objavio je više knjiga poezije i proze. Sutra će u Banjaluci biti održana promocija romana za djecu i mlade Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru. Promocija će se održati u NUB RS sa početkom od 18 časova.

Pred promociju sa Berislavom razgovaramo o novom romanu, kućnim ljubimcima koji su mu inspiracija, književnosti, čitanju i drugim temama.

Berislave, možeš li nam prije promocije reći nešto o Gagarinu?

Gagarin je pas koji je po mnogo čemu drugačiji od drugih. Ko je imao priliku da se više druži sa životinjama mogao je da vidi da je svaka jedinka posebna, bez obzira na neke karakteristike koje su određene pasminom ili vrstom. Doživljaji opisani u knjizi inspirisani su stvarnim psom. Kao dijete, nisam imao uslova da imam psa ili mačku, ali smo u naselju uvijek vodili brigu o životinjama. Jedna od njih bila je kuja Lajka. Tada sam mnogo čitao knjige o istraživanju vasione, pa sam joj nadjenuo ime. Bila je to moja prva pseća ljubav i maštao sam o tome da ću nekad imati psa koji će se tako zvati. Četvrt vijeka kasnije, udomili smo psa, ali s obzirom da je bio mužjak, dali smo mu ime Gagarin. Ovo je priča o njemu.

Ovo je knjiga za sve generacije, koliko je teško napisati priču koja je razumljiva za sve generacije? Mnogi pisci smatraju da je pisanje za djecu najteže?

Ovo je moje prvo iskustvo u pisanju literature prvenstveno namijenjene djeci i omladini. Kao što je slučaj i sa pisanjem za odrasle, ne postoje decidna pravila kako se to radi. Jedino čega sam se pridržavao jesu sljedeće smjernice: čitaoca ne treba podcijeniti, prilagoditi jezik i stil i ne biti dosadan. I naravno, učiniti sam proces pisanja zabavnim. Iskreno, nakon ranijih „teških“ tema kojima sam se bavio u knjigama, pisanje o Gagarinovim avanturama bilo je veoma opuštajuće i zabavno. Pretpostavljam da se to osjeti i da je zbog toga čitalačko iskustvo svih generacija čitalaca, barem za sada, pozitivno.

Koliko su nam u današnje vrijeme važne one univerzalne dobre priče, da nam daju malo boje u sivilu u kojem živimo?

Dobra priča je uvijek dobrodošla. Bilo je sivila i biće sivila, to je ljudski usud. Priče o dobru (ili o Dobru!), o univerzalno pozitivnim temama kao što su prijateljstvo ili ljubav su vječno potrebne. Valjda su zato i prisutne oduvijek. Naš zadatak je da prepoznamo takve priče, da ih reprodukujemo, slušamo, prepričavamo, slijedimo, usvajamo. Na taj način i mi postajemo svojevrsni odašiljači dobrote.

Koje priče, knjige ti voliš, kojim se iznova vraćaš? Koje knjige ti daju inspiraciju?

Ima ih mnogo i veoma su raznolike po žanru i epohama. Isticao sam to mnogo puta do sada: knjigama Voje Čolanovića se često vraćam i smatram da je njegovo djelo, bez obzira na nagrade kojima je ovjenčano, i dalje nedovoljno rastumačeno i vrednovano. „Molske akorde“ i „Ćutanja iz gore“ Mirka Demića pročitao sam više puta i znam da ću ih ponovo čitati. Sabatovi eseji, izuzetno lucidne i duhovite knjige Aleksandra Genisa, pjesme Vaska Pope ili Predraga Bojića, Harmsove priče, Milankovićeva „Kroz vasionu i vekove“, neka djela iz naučnofantastične književnosti (edicija Kentaur) kao što je Zamjatinov roman „Mi“… Zaista ima mnogo knjiga koje su mi drage i koje mi uvijek pružaju i zadovoljstvo čitanja i inspiraciju za stvaranje.

Knjiga je nastala prije svega zbog tvoje ljubavi prema životinjama. Koliko su životinje uljepšale tvoje djetinjstvo i tvoj život uopšte?

Kao dijete imao sam nemušte ljubimce – ribice i kornjače. Akvarijum sam znao posmatrati satima, to su bili čudesni trenuci, naročito uveče kad prostorija ostane u mraku i gori samo svjetlo iznad vode. Međutim, potpuno novo iskustvo uslijedilo je mnogo godina kasnije kad su se u naš život ušunjali pas i mačke. Imati takve ljubimce je velika odgovornost, ali i velika radost. Kroz odnos s njima i posmatrajući njihove međusobne odnose učim o sebi i o nama. Moglo bi se reći da je sve to škola, ali ogoljena, jednostavna škola, lišena teorija, klasifikacija, filozofiranja u onom pogrdnom smislu.

Vezanost čovjeka i psa je neraskidiva, tome i svjedoči čuvena izreka da je pas čovjekov najbolji prijatelj. Šta su tvoji kućni ljumci tebe naučile?

Između ostalog, naučili su me dodatnoj strpljivosti, odgovornosti, nježnosti. Toga nikada dosta, zapravo, kad bi toga bilo više, mislim da bi svijet bio mnogo bolji.

U današnje vrijeme koje je puno knjiga, raznih medija, kiša, šunda i skandala koliko je važno vratiti se knjigama, čitanju, čini mi se da sve više zaboravljamo čitati?

Čitanje je svakodnevni dio mog života. I uprkos obavezama svaki dan barem pola sata provedem čitajući. Namjerno izbjegavam da kažem „odvajam vrijeme za čitanje“, jer to bi bilo pogrešno i misliti i reći. Vrijeme se „odvaja“ od nekih drugih aktivnosti, na primjer, buljenja u raznorazne ekrane. Mislim da nije tačno da se nema vremena, već je stvar u tome što ljudi preferiraju lakše izbore, vole da idu niz maticu. Čitanje, ono pravo dubinsko čitanje po pravilu nije jednostavno. Ali su benefiti mnogostruki i zato vrijedi čitati. Najkraće rečeno, čitanje nas čini boljim, trodimenzionalnim ličnostima.

Razmišljamo li o tome kakav svijet ostavljamo mladima? Koliko uopšte brinemo o budućim generacijama?

Ovo je vrlo složeno pitanje i teško je dati kratak i jednoznačan odgovor. Ipak, čini mi se da ne razmišljamo ili barem ne dovoljno. I na lokalnom i na globalnom planu na djelu su procesi koji hrane brojne prohtjeve sadašnjosti na uštrb budućnosti.

Položaj književnika u Banjaluci, u književnosti si dugo, smatraš li da se položaj pisaca kod nas mijenja i na koji način?

Pomaci su mali, ali čini mi se da ih ipak ima. Međutim, to je i dalje prije svega individualna stvar pisca. Još je nedovoljna organizovanost i institucionalna podrška.

Zadnji put kad smo razovarali rekao si mi da nemaš nade da ćeš u RS moći živjeti od pisanja ili nauke, to je bio razgovor u aprili 2017. godine, da li se do sada nešto promijenilo?

Neočekivana promjena dogodila se nekoliko mjeseci nakon našeg razgovora. Od tada radim u biblioteci. Srećan sam, ne samo zbog toga što sam okružen knjigama, već zato što vjerujem da sada imam više prilike da učinim dobre i korisne stvari u širem smislu.

Razgovarala za portal Buka Maja Isović Dobrijević

DRVO ŽIVOTA NA SAMRTI

Dobro. Pošto niko ništa ne preduzima, a razuman rok da se o tome ćuti odavno je iscurio iz pješčanika, vrijeme je da se i o ovom simptomatičnom slučaju napiše nekoliko redaka.
Dakle, u Banjaluci postoji glavna ulica kojom (što u kotrljajućim urnama na cesti, što koračajući trotoarom) dnevno prođe na hiljade dvonožaca. U toj ulici je glavna Pošta, a preko puta nje nalazile su se prostorije jedne banke. Početkom avgusta, čini mi se, ta je banka preselila, odokativno, nepunih pedeset metara dalje. U napuštenim prostorijama nije ostalo ništa osim tri ogromne saksije sa biljkama. Da bi sve još više žuljalo oči – biljke osuđene na sporu smrt usljed bezvodice zapravo su sobne juke, vrsta poznata i kao drvo života. Tužan prizor ove ironije na djelu dočekaće svakoga ko uperi pogled iza stakala. A to je, neka mi svi oni nadmeni i užurbani Wall Street wannabe japiji vjeruju na riječ, moguće čak i bez zaustavljanja.
Neko će reći (a na to svakako ima pravo!) kako je bespotrebno i pomalo degutantno lelekati i lamentirati zbog tamo nekih napuštenih stabljika, dok ovdašnji čovjek buši nove rupe na kaišu i priteže zidove želuca ne bi li njegovu zapreminu sveo na prihvatljivu mjeru. Može biti da će neko posegnuti u emotivne dubine sebe i iznjedriti sljedeću primjedbu: to što ne zapomažu, što ne prose i ne cvile, što ne grokću ili ne grakću ne znači da biljke ne osjećaju ili da ne pate. Moguće je da će biti i onih koji će frknuti i odmahnuti rukom, uz opasku da su nam, uz silne ljubitelje i zaštitnike životinja, nedostajali još samo čuvari biljaka.
I ovdje bi bio kraj priče da slučaj zlosrećnih kancelarijskih biljaka ne govori mnogo više o nama, o društvu i svijetu u kojem živimo. Razmislimo malo. Sve je odneseno: kablovi, samoljepljivi papirići, spajalice, možda čak i neonske svjetiljke. Jedino što je ostavljeno jeste nešto što je živo! Ako su za banku heftarica i bušač papira važniji od živog bića, zašto se zanositi mišlju da dvonošci koji su tamo (i ne samo tamo!) zaposleni imaju neku vrijednost, da nisu roblje, potrošna roba? Prenesimo ovo na nivo nezajažljivog multinacionalnog kapitala i dobićemo iskrčene tropske šume, državne udare, građanske ratove, djecu u rudnicima dijamanata… Pretpostavljam da je za sudbinu dotičnih biljaka prilikom selidbe jedino zapitala čistačica, ista ona koja ih je zalijevala i brisala prašinu sa listova. Pretpostavljam i da su je samo blijedo pogledali (baš kao da gledaju u biljku a ne u ljudsko biće) i slegnuli ramenima. U slijeganju ramenima smo najbolji! U slijeganju, lijeganju, ne činjenju. Zato nam i jeste ovako kako nam je, zato svijet i jeste otišao dođavola, zato i ne zaslužuju svi da budu nazivani ljudima. Jer, ljudi su misleća i osjećajna bića, a dvonošci su evolutivna karika koja je nedostajala instrumentarijumu za bešćutno upravljanje svijetom.

* Objavljeno na 6yka.com

ŠOKANTNO: INCIDENT U CENTRU GRADA

Prije nekoliko dana u centru Banjaluke zabilježen je nezapamćen incident. Šokirani prolaznici pozivali su novinare da istraže slučaj i ispitaju detalje nesvakidašnjih dešavanja u jednoj od knjižara.
– Knjiga „Satovi u majčinoj sobi“ izložena je u izlogu i to na polici iznad knjiga Jelene Bačić Alimpić! To je nečuveno! – rekla je jedna gospođica kada je pozvala našu redakciju.
– Iz izloga je zbog tamo neke NIN-ove nagrade sklonjena i knjiga Marijane Mateus. Pitam se šta je sljedeće! Haos! – zabrinuto se javila čitateljka koja je željela da ostane anonimna dok, kako je rekla, ne napiše sopstvenu biografiju.
Sumnja da je u pitanju neslana šala nestala je kada su naši reporteri došli na lice mjesta. Naime, na izlogu knjižare zatekao ih je zaista šokantan prizor: domaći izdavač vidno je izložio knjige domaćeg autora! Bizarnost ove incidentne situacije upotpunjuje reklama za knjigu ovdašnje spisateljice.
– U knjižaru, božemesačuvaj, ne ulazim, ali često prolazim pored ovog izloga kada idem u opštinu i mogu da potvrdim da preporuku za knjigu nekog pisca odavde nikad nisam vidio – izjavio je očevidac K.S. pritom pljuckajući u stranu, krsteći se i pomijerajući se sa mjesta.
Naše kamere zabilježile su ovaj nesvakidašnji incident. Svima koji imaju slabo srce preporučujemo da ne gledaju u fotografiju na kojoj se jasno vide naslagane knjige Tanje Stupar Trifunović, kao i siva reklama za njen roman koja je zasjenila „Pedeset nijansi – siva“.

DSCN7537

* Satirica objavljena na 6yka.com