PISMO IZ 2020. (MIRJANI, TAMO NEGDJE)

Ima onih pisama, znaš i sama, koja ne moraš da adresiraš, a ona nekim čudom opet stignu do onoga kome su namijenjena. Ovo je jedno od takvih. Dabome da pamtim tvoju adresu, naziv ulice koji se mijenjao u zavisnosti od (ne)prilika, znam i broj i izgled kuće, tamo kad se produži od „Doors“-a blago zakrivljenom džadom koja prati Savu poput uhode, poput mrtvog asfaltnog dvojnika. Ali znam da u toj ulici, na tom broju više nikog nema i bilo bi suludo zapisivati sve to na poleđinu koverte. (Jedna ludost manje, dakle. Od koga je – nije ni mali doprinos! Na koncu, nismo svi stvoreni za grandiozna djela, zar ne? Ponekad je dovoljno ne činiti bespotrebne probleme, ne zagorčavati svakodnevicu sebi i drugima kojekakvim tričarijama i eto dobrog djela.) Prema tome, ovo pismo će biti umetnuto u bijelu kovertu. Zato se uzdam u gorepomenuto čudo da će pismo stići do tebe.

A kad konačno uzmeš kovertu u ruke, prvo ćeš zapaziti baš tu bjelinu, pa ćeš misliti o simbolizmu, o tome šta sve jeste bijelo, šta predstavlja i šta bi sve moglo biti. Na stranu književna tumačenja, odmah moram da ti kažem da je sve manje čistoće oko nas. I bukvalno i metaforički. I svako malo, bunovan geograf u meni se probudi, pa otvori desno oko i zalarma: kako su se bijela područja na karti svijeta smanjivala, tako se množila raznorazna prljavština! I opet: i bukvalno i metaforički. Potom ćeš ugledati naslov i ponovo ćeš se naći u lavirintu aluzija, prenesenih značenja, intertekstualnih, metatekstualnih, post-post-post…modernih koještarija, pa da te odmah poštedim glavolomke i riješim trileme: naslov je posve običan, da ne kažem prozaičan. Ovo je tek pismo upućeno tebi, zavjet da ću ti pisati svake godine i nema nikakvih skrivenih veza sa Andrićem. Uostalom, sve je manje-više isto kao i tad. Mržnja, neke sitne ljubavi i simpatije, nerazumijevanje i neuvažavanje. Postoji željeznički kolodvor u Slavonskom Brodu, ali na njemu nema nas. I nema željezničke stanice s druge strane rijeke. A sve i da je ima, ne putuje se baš ovih dana. Jer pandemija. Smješkam se dok ovo pišem, jer znam da bi me nazvala i raspravljala se oko toga kako se piše: korona-virus, Korona-virus, koronavirus… A onda smješkanje prelazi u grohot, jer sam na trenutak zamislio tebe kako pokušavaš da se dopisuješ sa đacima preko vibera (ili je vajber?!), Zoom-a, Whatsapp-a, mejlova. Tvoj otpor prema novim tehnologijama (neću napisati gedžetima, jer ćeš, tamo negdje, uzalud tražiti po vremešnim rječnicima pojam koji nije postojao u vrijeme njihovog štampanja) uvijek je budio dvostruka osjećanja; sa jedne strane divio sam mu se i tiho ti zavidio na tome, a sa druge, taj otpor i akutno nerazumijevanje savremenih sredstava komunikacije bio je povod za bezbrojne šaljive (ali i istinski urnebesne) scene. Dakako, svjestan sam da si sve te tehnološke cake mogla da savladaš, ali nisi željela. Pričali smo o Haksliju, Zamjatinu, Orvelu i drugima, znala si gdje sve to vodi. I otuda ta nepomirljivost sa tim i takvim napretkom, tim i takvim promjenama. A sve se mijenja, brzo, prebrzo, dobra moja. Ono što me najviše plaši, pominjao sam ti to ako se sjećaš, jeste perfidnost kojom su nam svekolike promjene nametnute, pa im razdragano hrlimo u susret kao kakvoj dobroti, nesvjesni mogućih stranputica, opasnosti i užasa.

Bilo kako bilo, evo još se kikoćem tvojim komentarima za učenje na daljinu! I već vidim kako bi to završilo: đaci bi pojedinačno ili u manjim grupama dolazili na razgovor i na instrukcije. Dvorište i sprat u kući gdje je bila tvoja soba uskoro bi ličili na komunu hipika. Knjige i muzika. Oduvala bi prašinu sa nekih prastarih viceva i oni bi ponovo zasjali i nasmijali neke nove klince. Onda bi me uveče nazvala i pričala mi o njima, o tome kako u razredu imaš nekog novog genijalca, o tome kako si na kvarno nekog od njih ubijedila da čita Bumerang ili Tiši od vode. Potom bi izgovorila ono tvoje čuveno – šta ima? Ima svega, Razredna. Svega ima: i ljubavi i novih priča koje sam napisao i mačića i smijeha i putovanja u Gruziju i plača i zebnje (na rasklapanje!) i nedostajanja i knjiga, baš svega.

Samo tebe nema.

 

* Povezano sa: Kuća od zavičaja (Mirjani, tamo negdje)