GRUZIJA – ZEMLJA LJEPOTE I IZNENAĐENJA

GRUZIJA 28 12 19

Glavna i možda najupečatljivija osobina Gruzije jeste njena sposobnost da iznova iznenadi um, oduševi čula i osvoji srca. Budući da smo prije tri i po godine bili u ovoj zemlji i prokrstarili od Crnog mora do granice sa Rusijom na Velikom Kavkazu, bili smo ubijeđeni da znamo šta možemo da očekujemo od novog susreta. Naravno, nismo bili u pravu. Već drugog dana u Tbilisiju posjetili smo Samebu (Saborni hram Svete Trojice), jednu od najvećih pravoslavnih bogomolja, koju nismo vidjeli prilikom prve posjete glavnom gruzijskom gradu. Ipak, pored veličanstvenog dvorišta i zaista impozantne građevine, najviše su me iznenadili Gruzini koji su palili svijeće i molili se ispred ikone Trojeručice Hilandarske koja se nalazi u hramu. Gruzija je prvoslavna zemlja sa veoma bogatim istorijskim i kulturnim nasljeđem, a to nasljeđe je uspješno utkano u savremeno doba. Taj spoj drevnog i modernog osnovna je crta Tbilisija, jer u njemu se prepliću uticaji Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, davnašnjeg i novog. Na svega stotinjak metara razdaljine nalaze se Gruzijska Patrijaršija, džamija i jermenska crkva Svetog Đorđa u kojoj je sahranjen čuveni pjesnik i trubadur Sajat Nova. Jedni uz druge su stara termalna kupatila u kojima je boravio i Puškin, zidine srednjovjekovnih utvrđenja, te moderne uspinjače koje vode do vidikovaca i stakleni pješački Most mira iznad rijeke Mtkvari. Međutim, pored izuzetne arhitekture i brojnih istorijskih znamenitosti, Tbilisi je na nas ponovo ostavio poseban utisak sveprisutnošću kulture. Naime, gotovo je nemoguće pobrojati sve galerije, pozorišta i institucije poput muzeja ili opere i baleta. Naročito obilježje čine skulpture koje se nalaze širom grada, posebno u Rustaveli aveniji koja počinje od Trga Slobode na kome se nalazi grandiozni 35 metara visoki spomenik Svetom Đorđu – zaštitniku Gruzije. Tbilisi je izrastao u istinski turistički centar, u njemu se mogu čuti mnogi jezici, a u restoranima, prodavnicama i suvenirnicama, osim na gruzijskom, uglavnom je sve napisano na ruskom i engleskom. Gruzijski jezik i pismo su jedinstveni, toliko da je njihov alfabet UNESKO uvrstio na listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva. Jedan od najoriginalnijih „spomenika“ gruzijskom pismu ipak se ne nalazi u Tbilisiju, nego na jugozapadu zemlje u Batumiju, glavnom gradu Adžarije. Do ovog poznatog ljetovališta putovali smo izuzetno modernim i udobnim vozom na sprat. Koliko je prisutna kultura čitanja u Gruziji moglo se naslutiti po mnogobrojnim antikvarijatima, knjižarama i uličnim prodavcima knjiga u glavnom gradu, ali prvo iznenađenje nas je dočekalo u zgradi željezničke stanice kada smo vidjeli mladu djevojku koja iz knjigomata uzima knjigu. Drugo iznenađenje vidjeli smo u vozu u kome postoji mala biblioteka kako bi putnici, uprkos dostupnom internetu, mogli da prekrate vrijeme putovanja. Jedna od prvih građevina koja se vidi u Batumiju jeste Alfabetski toranj – 130 metara visoka građevina na kojoj su poput dvostrukog heliksa DNK prikazana sva slova alfabeta, simbolizujući tako neraskidivu vezu između Gruzina i njihovog pisma. Alfabetski toranj je naročito atraktivan tokom noći kada biva bogato osvijetljen. Takođe tokom večeri, na šetalištu duž crnomorske obale, pod diskretnim svjetlom moguće je prisustvovati „predstavi“ koju izvode Ali i Nino, dvoje ljubavnika koji čine nesvakidašnju pokretnu skulpturu. Uprkos poznom septembru, more je ugodno toplo, a na šljunčanoj plaži bilo je još dosta kupača. Ipak, najljepši dio boravka u Batumiju bilo je druženje sa ocem Davidom, sveštenikom koji je studirao u Beogradu i koji odlično govori srpski jezik. S njim smo otišli u Džvartamagleba manastir u brdima iznad grada, odakle se pruža fantastičan pogled na Batumi, obalu i močvaru, te na vijence iza kojih je Turska. Za bolje razumijevanje prošlosti, ali i sadašnje situacije u Gruziji, razgovori sa divnim i blagim ocem Davidom bili su neprocjenjivi i sigurno ih nećemo zaboraviti.

   A iz Batumija – na istok! Regija Kaheti prema granici sa Azerbejdžanom je dio Gruzije u kome ranije nismo bili. Imali smo želju da posjetimo „grad ljubavi“ Signagi, te manastir Svete Nine u Bodbeu. Sveta Nina je najznačajnija prosvjetiteljka u Gruziji, početkom 4. vijeka širila je hrišćanstvo pokrstivši i samog gruzijskog cara Miriana. Gruzijski krst, veoma karakterističog izgleda, naziva se još i krst Svete Nine. Manastir je prepun hodočasnika, a lociran je na mjestu sa kojeg se pruža neponovljiv pogled na dolinu rijeke Alazani i kavkaske vrhove. Bio je poseban doživljaj kada smo u manastirskom dvorištu sreli svatove u prelijepim narodnim nošnjama. Signagi je malo ali izuzetno živopisno mjesto koje obiluje tavernama, restoranima i uličnim prodavačima raznih domaćih radinosti. Poseban šarm mu daju kaldrma, stare zidine i prekrasan pogled prema dolini i planinama, pa nije čudno što je vrlo popularna destinacija. U Telaviju, najvećem gradu regije, obišli smo tvrđavu iz 17. vijeka u kojoj se nalazi škola osnovana 1758. koja i danas radi. Premda je cijela Gruzija poznata po proizvodnji vina, Kaheti vjerovatno ima najveći broj vinarija i vinskih ruta. Zato je i Telavi prepun vinoteka i restorana u kojima se mogu degustirati kahetska vina.

Na povratku u Tbilisi obišli smo manastir Džvari iz 6. vijeka, još jedan gruzijski lokalitet na spisku svjetske baštine UNESKO-a. Odatle smo, zajedno sa iznenađujuće velikim brojem arapskih i japanskih turista, uživali u pogledu na staru prijestonicu Mchetu.

   I naše drugo putovanje u Gruziju iznjedrilo je mnoga iznenađenja, ali u isto vrijeme, činilo se kao povratak u poznato, putovanje kući. Jer kao i kod kuće, tamo imamo prijatelje bez kojih ovakve putešestvije ne bi bile moguće. Tamo nas uvijek dočekaju specijaliteti koje volimo – hačapuri, hinkali, čurčele, najrazličitiji sirevi… Gruzija zaista uvijek oduševljava čula i osvaja srce. Zato smo joj se vratili i zato ćemo joj se ponovo vraćati.

* Objavljeno u „Glas Srpske“, dodatak Glas Plus, 28 i 29. 12. 2019. str. 6 i 7.

INTERVJU: „UPOZNAJTE GAGARINA“ – KNJIGA ZA DJECU, MLADE I ONE KOJI ŽELE DA TO (P)OSTANU

07-2-1U posljednjih nekoliko godina mnogo vremena provodim sa našim ljubimcima, psom i mačkama. Posmatrajući ih, shvatio sam da od njih možemo mnogo toga da naučimo, i to ne samo o prirodi, nego i o nama samima.

Kada sam započeo sa zapisivanjem priča o Gagarinu nisam imao namjeru da to bude uobličeno u knjigu. Međutim, kasnije mi se učinilo da bi taj rukopis kao zaokružena cjelina zaista mogao da bude zanimljiv starijoj djeci i mladima.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Berislav Blagojević, čija bi najnovija knjiga “Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru”, u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, iz štampe trebalo da izađe ovih dana.

– Zapravo, čini mi se da je to knjiga za djecu, mlade i one koji žele da to (p)ostanu, odnosno da će biti barem djelimično interesantna i roditeljima. Roman je obogaćen izuzetnim ilustracijama Bratislava Kostića, a posebno mi je drago što će ga objaviti Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Radujem se susretu sa mlađim čitaocima i nadam se da će im druženje sa Gagarinom biti vrijedno i zanimljivo iskustvo – dodao je Blagojević.

GLAS: Vaša najnovija knjiga “Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru” je roman za djecu. Predstavite nam knjigu i recite nešto više o njoj.

BLAGOJEVIĆ: U ovoj knjizi čitaoci će moći da prate doživljaje psa Gagarina, jednog ne baš običnog psa mješanca koji je kao štene bio ostavljen u kutiji. Avantura počinje kada Gagarina usvoje Šmizla i Šmokljan, koji žive na selu. Pored Gagarina, u dogodovštinama učestvuju i druge životinje – njegov brat Hektor, maca Ripli, krtice i druge. Nastojao sam da kroz priču o Gagarinu na šaljiv, dopadljiv i razumljiv način ispričam ponešto o odnosu prema životinjama, o odnosima između životinja, prihvatanju razlika i različitosti, o značaju porodice, odanosti, prijateljstva i ljubavi prema prirodi.

GLAS: Koliko inače u Vašim djelima ima obrisa stvarnog života i svakodnevice?

BLAGOJEVIĆ: Upliva stvarnog i svakodnevice uvijek ima. Ponekad likove iz stvarnog života smještam u zamišljene prostore i situacije ili u “pogrešno” vrijeme, ponekad obrnuto, ali pokatkad je sve stvar imaginacije. Takođe, moguće je inspiraciju dobiti iz drugih književnih djela; na primjer, moja kratka priča “Fuga” posvećena je junaku romana Borivoja Adaševića. Knjiga “Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru” kombinuje stvarne i izmišljene situacije i aktere, mada su glavni junak i maca Ripli bazirani na stvarnim ljubimcima.

GLAS: Postoji li neki cilj koji želite da postignete svojim književnim radom?

BLAGOJEVIĆ: Naravno da ne mislim mijenjati svijet, ako se na to aludira. Međutim, želja mi je da pišem priče koje će ljude na neki način dirnuti, izazvati reakciju ili ih podstaći na razmišljanje. Ponekad želim da čitaoca uputim na skrajnute prostore i ljude ili nedovoljno cijenjene pisce, pa pišem o zavičaju ili kroz moje pisanje provijava sjećanje na lik i djelo Voje Čolanovića. Obrni-okreni, uvijek je cilj pružiti nešto novo i doći do čitaoca, ali ne po cijenu ulagivanja i banalizovanja kako bi se došlo do većeg publikuma.

GLAS: Postoji neko nepisano pravilo po kojem se pisac postaje tek nakon napisanog romana. Zašto je to tako? Da li danas ljudi imaju vremena da čitaju romane?

BLAGOJEVIĆ: To je potpuno pogrešno mišljenje, roman ne treba biti toliko favorizovan. Ako neko misli da je jednostavno napisati dobar aforizam, neka pokuša, pa će vidjeti da je i za jednu prostoproširenu rečenicu potrebno i te kakvo umijeće. Dabome, ne izjednačavam aforizam i roman, ali poenta je da svako pisano djelo ima svoju vrijednost i svoje čitaoce. Vremena ima dovoljno, samo nam se čini da ga nema jer ga gubimo tamo gdje mislimo da moramo. Pola sata manje pred ekranom je pola sata više pred knjigom. Lično, kao čitalac ljubitelj sam kratke proze i eseja. Mada, moram biti iskren i naglasiti da kao pisac pribjegavam i romanesknoj formi jer se neke ideje mogu razraditi i prezentovati samo na taj način.

GLAS: Koji je, po Vašem mišljenju, najveći problem kulture kod nas?

BLAGOJEVIĆ: U posljednje vrijeme kulturna ponuda je sve bolja i čini mi se da će taj trend biti nastavljen. U tom smislu, najveći problem kulture kod nas nije sadržaj nego nedostatak publike. Na tome treba raditi.

GLAS: Šta čitate, a šta slušate u posljednje vrijeme?

BLAGOJEVIĆ: Trenutno čitam autobiografiju Gilberta Kita Čestertona, zanimljivu i na momente veoma duhovitu knjigu koju sam pozajmio iz biblioteke. U iščekivanju novih albuma bendova koje volim, na primjer “Perl Džema”, često slušam muziku iz filma “Hladni rat”. Divan primjer nadopunjavanja umjetnosti – fantastičan film i sjajna muzika.

GLAS: Gdje se nalazi umjetnost u 21. vijeku i čemu služi?

BLAGOJEVIĆ: Postoji umjetnost i “umjetnost”. Ova prva se nalazi u budžacima, do nje se teško dolazi, ali kao i svaka rijetkost, ona je utoliko vrednija. Ona oplemenjuje, poučava, nadahnjuje, ispunjava. Ova druga je zamaskirana iza skandalizacije i služi zadovoljenju trivijalnih potreba društva spektakla.

* Objavljeno u Glasu Srpske 22.08.2019. Elektronska verzija dostupna ovdje.

UTISCI SA PROMOCIJE AUDIO KNJIGE „REVOLUCIONAR“

Promocija SB 009Promocija zvučne knjige „Revolucionar“

Projekat: Јedan pisac – jedna knjiga

Јuče je u konferencijskoj sali Specijalne biblioteke održana najavljena promocija prve zvučne knjige u okviru projekta Јedan pisac – jedna knjiga. Na ovoj promociji, koja je počela u 13 časova, predstavljena je knjiga „Revolucionar“ Berislava Blagojevića u mp3 formatu, koja je nastala za potrebe slijepih i slabovidih korisnika Biblioteke.

Promocija, koju su posjetioci okarakterisali dinamičnom, počela je obraćanjem pisca, koji je pročitao priču „U igri sa prirodom“. Potom se posjetiocima obratio v.d. direktor prof. dr Milomir V. Martić koji je ukratko upoznao prisutne sa dosadašnjim radom Biblioteke dok je bibliotekarka Јelena Radaković rekla nešto o samom projektu i istoimenoj ediciji Јedan pisac – jedna knjiga i predstavila autora.

U toku promociji autor se potrudio da pročita nekoliko svojih priča poput „Krika“, „Јa, revolucionar“ i „Susret“ koje su uspjele  svojom britkošću pomiješanom sa blagim humorom i satirom da dodirnu prisutne i budu nagrađene aplauzom. Nastavite sa čitanjem