PISMO IZ 2020. (MIRJANI, TAMO NEGDJE)

Ima onih pisama, znaš i sama, koja ne moraš da adresiraš, a ona nekim čudom opet stignu do onoga kome su namijenjena. Ovo je jedno od takvih. Dabome da pamtim tvoju adresu, naziv ulice koji se mijenjao u zavisnosti od (ne)prilika, znam i broj i izgled kuće, tamo kad se produži od „Doors“-a blago zakrivljenom džadom koja prati Savu poput uhode, poput mrtvog asfaltnog dvojnika. Ali znam da u toj ulici, na tom broju više nikog nema i bilo bi suludo zapisivati sve to na poleđinu koverte. (Jedna ludost manje, dakle. Od koga je – nije ni mali doprinos! Na koncu, nismo svi stvoreni za grandiozna djela, zar ne? Ponekad je dovoljno ne činiti bespotrebne probleme, ne zagorčavati svakodnevicu sebi i drugima kojekakvim tričarijama i eto dobrog djela.) Prema tome, ovo pismo će biti umetnuto u bijelu kovertu. Zato se uzdam u gorepomenuto čudo da će pismo stići do tebe.

A kad konačno uzmeš kovertu u ruke, prvo ćeš zapaziti baš tu bjelinu, pa ćeš misliti o simbolizmu, o tome šta sve jeste bijelo, šta predstavlja i šta bi sve moglo biti. Na stranu književna tumačenja, odmah moram da ti kažem da je sve manje čistoće oko nas. I bukvalno i metaforički. I svako malo, bunovan geograf u meni se probudi, pa otvori desno oko i zalarma: kako su se bijela područja na karti svijeta smanjivala, tako se množila raznorazna prljavština! I opet: i bukvalno i metaforički. Potom ćeš ugledati naslov i ponovo ćeš se naći u lavirintu aluzija, prenesenih značenja, intertekstualnih, metatekstualnih, post-post-post…modernih koještarija, pa da te odmah poštedim glavolomke i riješim trileme: naslov je posve običan, da ne kažem prozaičan. Ovo je tek pismo upućeno tebi, zavjet da ću ti pisati svake godine i nema nikakvih skrivenih veza sa Andrićem. Uostalom, sve je manje-više isto kao i tad. Mržnja, neke sitne ljubavi i simpatije, nerazumijevanje i neuvažavanje. Postoji željeznički kolodvor u Slavonskom Brodu, ali na njemu nema nas. I nema željezničke stanice s druge strane rijeke. A sve i da je ima, ne putuje se baš ovih dana. Jer pandemija. Smješkam se dok ovo pišem, jer znam da bi me nazvala i raspravljala se oko toga kako se piše: korona-virus, Korona-virus, koronavirus… A onda smješkanje prelazi u grohot, jer sam na trenutak zamislio tebe kako pokušavaš da se dopisuješ sa đacima preko vibera (ili je vajber?!), Zoom-a, Whatsapp-a, mejlova. Tvoj otpor prema novim tehnologijama (neću napisati gedžetima, jer ćeš, tamo negdje, uzalud tražiti po vremešnim rječnicima pojam koji nije postojao u vrijeme njihovog štampanja) uvijek je budio dvostruka osjećanja; sa jedne strane divio sam mu se i tiho ti zavidio na tome, a sa druge, taj otpor i akutno nerazumijevanje savremenih sredstava komunikacije bio je povod za bezbrojne šaljive (ali i istinski urnebesne) scene. Dakako, svjestan sam da si sve te tehnološke cake mogla da savladaš, ali nisi željela. Pričali smo o Haksliju, Zamjatinu, Orvelu i drugima, znala si gdje sve to vodi. I otuda ta nepomirljivost sa tim i takvim napretkom, tim i takvim promjenama. A sve se mijenja, brzo, prebrzo, dobra moja. Ono što me najviše plaši, pominjao sam ti to ako se sjećaš, jeste perfidnost kojom su nam svekolike promjene nametnute, pa im razdragano hrlimo u susret kao kakvoj dobroti, nesvjesni mogućih stranputica, opasnosti i užasa.

Bilo kako bilo, evo još se kikoćem tvojim komentarima za učenje na daljinu! I već vidim kako bi to završilo: đaci bi pojedinačno ili u manjim grupama dolazili na razgovor i na instrukcije. Dvorište i sprat u kući gdje je bila tvoja soba uskoro bi ličili na komunu hipika. Knjige i muzika. Oduvala bi prašinu sa nekih prastarih viceva i oni bi ponovo zasjali i nasmijali neke nove klince. Onda bi me uveče nazvala i pričala mi o njima, o tome kako u razredu imaš nekog novog genijalca, o tome kako si na kvarno nekog od njih ubijedila da čita Bumerang ili Tiši od vode. Potom bi izgovorila ono tvoje čuveno – šta ima? Ima svega, Razredna. Svega ima: i ljubavi i novih priča koje sam napisao i mačića i smijeha i putovanja u Gruziju i plača i zebnje (na rasklapanje!) i nedostajanja i knjiga, baš svega.

Samo tebe nema.

 

* Povezano sa: Kuća od zavičaja (Mirjani, tamo negdje)

KUĆA OD ZAVIČAJA (MIRJANI, TAMO NEGDJE)

Može biti da sam o Vuku znao ponešto više od onih koji su tih godina kao od šale nizali petice, ipak, vukovac nisam bio. Ma ni blizu! Takav rasplet je, na koncu, bio i jedini pravedan, jer sam instinktivno, na neobjašnjivom primordijalnom nivou više naginjao Mrkalju nego Vuku. Dabome, prije nego što sam od Razredne uopšte doznao više o Savi Mrkalju. Bio sam, dakle, tek crticu ili rezu iznad ubogog prosjeka, ali, koliko me pamćenje služi, nisam ćutao kada su me prozivali da odgovaram. Čak i kad gradivo nisam dobro poznavao, govorio sam, zamuckujući i izvlačeći neke poveznice, hvatajući se za spasonosne pojaseve koje je srednjoškolski mozak spuštao niz kanape upamćenih enciklopedijskih pikanterija ili nasumično pročitanih i memorisanih „Da li ste znali da…“ rubrika Politikinog zabavnika. Kako bilo, ćutao nisam. Kod Razredne naročito. Znali smo se na času raspričati o Autostoperskom vodiču, Hazarskom rečniku, Kvaki 22, ili o nekim drugim knjigama koje nisu bile dio kurikuluma, a kojima je neštedimice punila moj ruksak nakon nastave. Dio učenica (da, bio sam jedini dječak u razredu) vrckajući se hihotao, dio čujno (sic!) kolutao očima, a dio se poluglasno pitao o čemu to nas dvoje kog vraga pričamo?

A onda se desilo – zaćutao sam. Skoro frtalj vijeka kasnije stajao sam u amfiteatru moje srednje škole i ćutao. Govorio sam i pred više ljudi, govorio sam u tom istom amfiteatru godinu dana ranije, ali grlo mi nikad nije bilo tako stegnuto i suvo. Glasnice, ti najtananiji instrumenti iz kojih izvire zvuk, mirovale su pod mojim jezikom okamenjene poput fosila. Ispred mene sjedjeli su profesori bivši i sadašnji, članovi porodice i rođaci u crnini, poznanici, prijatelji… Ipak, vjerujem da bih uspio sastaviti koju rečenicu da nije bilo uplakanih đaka. Jer, iako ih prvi put vidim, ti đaci nisu neka nepoznata djeca. Oni su djeca Razredne. Kao što sam to bio i ja prije nego što su oni rođeni. Oni su, dakle, moja braća, moje sestre. Kako sam onda, tako suočen sa suzama svojih rođenih, mogao da kažem bilo šta?

A nije da se ne bi imalo šta reći… Pregršt anegdota, crtica iz razgovora, zanimljivih prepiski, susreta. Razredna jeste bila profesor, ali bila je i prijatelj. A prijateljski odnos podrazumijeva razmjenu mišljenja. Bila je otvorena za nova iskustva, imala je uho i osjećaj za ono što su đaci (prijatelji) imali da kažu. I kako je ona uticala na nas, tako smo mi njoj preporučivali da čita Adaševića i Demića (o, koliko je samo zavoljela „Molske akorde“! Možda baš zbog Mrkalja i Srezojevića…), ili da sluša Dream Theatre, Block Out i Hladno pivo. A tek one tradicionalne januarske telefonske konferencije povodom NIN-ove nagrade… Ali ništa od toga nije moglo da nađe put do ušiju onih koji su došli na komemoraciju. U toj tišini koja nije trajala duže od par sekundi, u meni se vrtio film, od ekskurzije 1998. godine, preko pisanja recenzije za moje prvo (da li?) literarno djelo, do dvije hiljade i neke kad mi je javila kako je otkrila Edgara Li Mastersa i epitafe u njegovoj Spoon River Anthology.

Epitaf. PAF!! Epitaf! Tek tako… Po definiciji, to je kratak tekst u čast preminule osobe. Ali još nije vrijeme. Kako napisati epitaf za Razrednu?! Ne ide to… Zato sam, nakon tih nekoliko mučnih trenutaka muka i iščekivanja rekao samo jedno tiho, pretužno, iskreno: hvala.

Na putu kući, razmišljao sam o zavičaju. O nenadoknadivoj praznini koju je Razredna ostavila a koje, siguran sam, ljudi (još) nisu svjesni. Sa druge strane, ja sam itekako svjestan gubitka. Premda već godinama u zavičaju nemam kuću, još imam kuću od zavičaja. Odlaskom Mirjane Prodanović urušio se jedan od zidova te kuće, onaj gdje su bila ulazna vrata. Bila su to vrata na koja sam u svako doba dana i noći mogao da pokucam. Tih vrata nema više. U nekim narednim godinama ostaje mi da se šunjam pod prozorima te kuće od zavičaja i da se uvlačim u nju kradomice, poput bjegunca. Pa i pobjegao si iz zavičaja, reći će mnogi. I biće u pravu. Ali dušom nikad otišao nisam. Zato i boli. Mnogo boli, Razredna. Mnogo boli…

* Jula 2019.

 

O SAJMU, KNJIGAMA I ZAGONETKAMA

U prošlomjesečnoj kolumni prizivao sam odmor. Na kraju sam ga i dočekao. Da nisam lješkario na nekom žalu? Otišao na rafting? Puštao zmajeve na planini koju šamaraju bičevi vjetrova sa svih osam strana svijeta? Da li sam otišao u neki grad Mitteleurope da jedem čorbu od piva i razgledam srednjovjekovne zamkove? Nastavite sa čitanjem

INTERVJU ZA FRONTAL

Blagojević nam priča o stanju u domaćoj književnosti, svim temama koje iz toga proizilaze, kao i o prednostima interneta u promociji književnog djela, što mu je, može se reći –  uža specijalnost. Berislav Blagojević dosad je objavio tri knjige: “Lamentacija po Sofroniju“, “Trebao sam biti riječ“ i “Ja, revolucionar“. Knjiga istog naziva kao i ova potonja, samo bez “Ja“,  izaći će u izdanju beogradske izdavačke kuće Rende.

   – Knjiga „Revolucionar“ koju će uskoro objaviti Rende je zbirka kratkih priča. Odabrali smo tridesetak priča za koje vjerujemo da najvjernije prikazuju moju poetiku i dosadašnje stvaralaštvo. Neke od njih poznate su čitaocima od ranije, ali značajan dio zbirke čine nove priče. S obzirom da su tematski raznorodne (ali uvijek posvećene običnim, „malim ljudima“), nadam se da će biti dobro primljene kod čitalačke publike. Nastavite sa čitanjem

I KVALITETNA DJELA PREKRIVA PRAŠINA – INTERVJU

Ukoliko vam je pisanje osnovna djelatnost u BiH, onda se može smatrati da nemate djelatnost s obzirom na to kakvo je trenutno stanje na književnoj sceni naše države. Pošto prolazimo kroz vrijeme tranzicije i krupnih društvenih promjena, pažnja koja se poklanja pisanoj riječi i onima koji je pišu je veoma mala. Činjenica je da je BiH kroz istoriju imala izuzetno kvalitetne pisce, čija su djela doživjela svjetsku popularnost i postala klasici, i takođe je činjenica da ih ima i danas, ali je njihov položaj u društvu veoma loš. Mladi i neafirmisani bh. pisci ovaj poziv uglavnom biraju iz ljubavi i hobija, svjesni da novac jako teško mogu zaraditi. Većina bh. autora se slaže da knjigu nije teško objaviti, ali da je najveći problem što ona u nedostatku kvalitetne promocije ostaje na policama knjižara ili, još gore, bačena u skladišta. Nastavite sa čitanjem