MANJE-VIŠE ILI VIŠE-MANJE

Zapazivši da ljudi u Krajini često govore i manje-više i više-manje, pisac P. B. odluči da istraži ovaj fenomen. Najprije mu se činilo da je korištenje sintagmi potpuno proizvoljno, ali uronivši u vaskoliki okean statistike (jer deskripcija je zaboga tako passé), došao je do zanimljivog otkrića – termin manje-više se javlja u čak sedamdeset devet odsto slučajeva. Kako bi potvrdio ili opovrgao rezultat dobijen iz zavidnog uzorka od šezdeset i četiri govornika, poče da rastavlja i pod lupu potura sopstvene objavljene i neobjavljene rukopise. Nemalo se iznenadio uvidjevši da je od ukupno četiri korištenja sintagmi tek jedna bila više-manje. O kontekstu rečenica nije ni stigao da razmisli, jer mu sinu ideja da čitava stvar u vezi ove zavrzlame ima dublje, podsvjesno značenje. Ako riječ manje ima negativan, a riječ više pozitivan predznak, onda nije isključeno da kakav književnik ili usmeni pripovjedač odabir jedne od ponuđenih opcija vrši na bazi trenutnog psihičkog stanja. Na primjer, ako pisac iskoristi manje-više, da li to znači da je u trenutku pisanja bio utučen, melanholičan, nesrećan, tmuran, riječju – negativan? I znači li to da upotreba verzije više-manje predstavlja određeni optimizam, nadu, radost, odnosno, jedan pozitivan stav i uopšte uzev lijepa osjećanja? Dakako, pomisli pisac P. B., nema drugog načina da se otkrije ispravnost ovih slutnji nego na ličnom primjeru. Ukoliko, razumije se, uzmogne u sjećanje da prizove kako se osjećao kad je koristio koju sintagmu. Da vidimo, reče tiho, pa stade da prevrće bilješke… Manje-više je koristio u romanima Posljednji vagon, posljednjeg voza, posljednjeg dana i Tiha trulež kasne jeseni, te u kratkoj priči Zvona bude usnule, dakle u djelima koja pripadaju, kako on sam to voli da kaže, mračnom periodu. To je bila nadasve gadna životna epizoda prepuna opijanja i bezglavog jurcanja u bezizlazima nedostatka inspiracije i ljubavi. Ono jedno više-manje što se poput statističke greške uvuklo u njegov opus pripada drugom pasusu vjerovatno najdirljivije novele koju je napisao – Graditelj akvadukta. Da, dobro se sjeća koliko je radosti u njegov život unijela lijepa B. kojoj je i posvetio novelu u kojoj biješe rečenica: Žuljeve ne primjećujem, nesanicu ne osjećam, više-manje bolovi me nikakvi ne more dok hitam da izgradim akvadukt od Mora Ljubavi do tvojih usana. Ha! – uskliknu P.B. – možda tu zaista ima nešto?! Držeći se čvrsto za jedan kraj ovog uzročno-posljedičnog kanapčeta, on poče da odmotava klupko analogije preturajući po rječnicima i moćnom, premda ne i svemoćnom, Gugl prevodiocu. Ako Srbi, pomisli pisac, dominantno koriste manje-više, to onda može da znači da su duboko, negdje u srži narodne duše (svjesno koristi tu romantičarsku izmišljotinu) veoma nesrećan narod. Nakon kraće pretrage, ispostavilo se da neki drugi jezici, a biće onda i narodi, imaju samo varijantu više-manje. Tako prevod našeg manje-više na engleskom glasi more or less a na njemačkom mehr oder weniger to jest više-manje u oba slučaja. Jesu li ovi narodi doista srećniji? Da li su ovi pojmovi zaista sinonimi kao što virtuelni prevodioci tvrde? Kome vjerovati – Guglu, ili vlastitom osjećaju prema kojem nije svejedno kad se koristi manje-više a kad više-manje? Šta da jedan pisac radi sa svim ovim mislima i analizama, P. B. se konačno zapita. I koga je uopšte briga za sve to? Ljudima je ovdje, u to je barem siguran, manje-više svejedno i za mnogo važnije stvari. Oni drugdje, daleko odavde, više-manje nemaju vremena za ovakve tričarije. Obrni-okreni, pomisli P. B., čini se da sam i ja zalud trošio vrijeme na sve ovo. A onda se na trenutak zamisli, pa reče: može li se, bez dodatnih mozganja, to obrni-okreni obrnuti u okreni-obrni?

* Objavljeno u „Bosanskoj vili“ br. 77-78.

AUDIO VERZIJA PRIČE „MONUMENT“ U NOVOM BROJU ČASOPISA „HOMER“

U novom broju časopisa „Homer“ (28/29) za juni i juli 2021. objavljen je zvučni zapis priče „Monument“ iz istoimene zbirke (Imprimatur, 2020). 

Priča se može preslušati ovdje.

Tekst je čitala Žana Vukosavljević, a tonski obradio Aljoša Trifković.

Sadržaj kompletnog broja časopisa (i mogućnost slušanja priče) dostupan je na ovom linku.

PROROŠTVA NAŠA SVAGDANJA

Reklo bi se da nam po zemlji, u komšiluku i kroz avlije hode sve sami vidovnjaci, pomisli pisac. Jedino tako bi se mogle objasniti sve one rečenice koje počinju sa: Vidjećeš ti… Ili: Znam ja, slušaj šta ti pričam… Ili: Pazi šta sam rekao, kroz mjesec ili dva… Svakodnevno se mogu čuti ovakve riječi raznoraznih prorokâ. U kafani, na pijaci, u školi, kladionici, na televiziji, čak i tokom takozvanih političkih diskusija. Pisac pomisli kako bi valjalo sve to istražiti, pa nešto o tome i napisati. Potom se zamisli i pogleda kroz prozor. Nema šanse, zaključi pisac, da neko od tih vidovnjaka doista zna čitati budućnost, jer kada bi to bili kadri, ne bi ova ljepota bila ovako unakažena, ne bi ovi ljudi bili ovako izgubljeni, ne bi se sve ovako natenane i temeljno raspadalo. Žalosna su proroštva naša svagdanja, kad ih izgovaraju slijepi i zaslijepljeni, kad ih tumače oni što ne vide dalje od vlastitog nosa. Nema tu šta da se priča, niti ima o čemu da se priča. Ne treba trošiti riječi na šarlatane, konačno zaključi. I baš kad je legao da spava, prethodno odustavši od spisateljske zamisli, u svijest mu se na prstima prikrade slutnja – a šta ako? Stvarno, pomisli pisac, šta ako neko od njih ipak ima dar proricanja? Kakav bi grijeh bio ne vidjeti onog koji može da vidi! Ali gdje da tražim? Kuda da idem? Kako da ga prepoznam? To može biti bilo gdje i može biti bilo ko – prodavačica u kiosku, bibliotekar, oštrač noževa, ekscentrični fagotista. Razmišljajući o mnoštvu potencijalnih proroka, pisac utonu u san. Izjutra je zaboravio na sve, mada su ga proroštva naša svagdanja zaskakivala iza svakog ugla. Ipak, ostaje ta gotovo nestvarna, tanana mogućnost da nam se po zemlji, komšiluku ili u avliji šetka kakav vidovnjak ili barem vizionar. I to je sasvim dovoljno za priču. Ili makar zamisao priče.

* Objavljeno u časopisu „Koraci„.

„ZNAČKA“ – KRATKA PRIČA IZ ČASOPISA „KORACI“

U starosti ga je ophrvao jeziv osjećaj promašenosti. I ma koliko se upinjao nikako nije mogao da iz sjećanja iščeprka makar jedan zlatni grumen koji bi njegovom postojanju dao vrijednost. Možda zato što je u prirodi čovjeka da ne obraća pažnju na uzgrednost, sitnice ili jedva primjetan gest nije pomislio na događaj star nekoliko decenija. Kao dječak, jednog je vikenda sa lokalnim klubom izviđača pošumljavao brdo u okolini. Zasadio je dvadeset tri stabla i za to je bio nagrađen značkom. O, kako je samo bio srećan i ponosan! Šteta što nije sačuvao tu značku, jer da mu je sad ušla u vidokrug možda bi poput mamuze podbola pamćenje i podsjetila ga na taj davni jesenji vikend. Doista šteta, jer od svih nagomilanih stvari samo je taj komadić metala, očita imitacija zlata, imao snagu da odagna osjećaj koji ga je tištio. Samo ta značka mogla je da otvori vrata jedne izbavljujuće mogućnosti: zahvaljujući drveću koje je zasadio, neko je negdje udahnuo posljednji put i rekao oprosti, neko je negdje udahnuo posljednji put i rekao volim te. 

* Objavljeno u časopisu Koraci

PROMOCIJA ZBIRKE PRIČA „MONUMENT“

Zbirka kratkih priča „Monument“ promovisana je 15. jula 2021. ispred Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske u Banjaluci. O knjizi su govorili književnica Tanja Stupar Trifunović i izdavač Boris Maksimović (Imprimatur). Ovo je bilo prvo predstavljanje knjige uživo nakon objavljivanja u decembru prošle godine.