„DRŽANJE ZA DUŠE“ U ČASOPISU „KORACI“

Ko zna koliko je bilo sličnih misli otkad se one pismom bilježe, pomisli pisac. I koliko istih ili sličnih osjećanja u ovih nekoliko hiljada godina. Nikakvo čudo što kad pišem imam utisak da sam kradljivac, neko ko prepisuje odavno napisano, zaključi pisac. Doista, pisanje i nije ništa nego lopovluk, krađa od svoje ili tuđe prošlosti, grabež sjećanja, bestidna pljačka mašte i, konačno, otimačina od vremena koje nam je dato. O tome razmišlja pisac dok posmatra blijedu fotografiju izgladnjele djece odnekud iz Bosne štampane u nekom almanahu. Za buduća pokoljenja, valjda. Za opomenu. Za nikad naučen nauk. Kako ne ispasti lopurda i ne ponavljati tuđe misli i rečenice kad je toliko toga rečeno, kad je toliko toga napisano o gladnoj djeci, pita se pisac? Možda baš o ovoj gologlavoj skrhanoj čeljadi skupljenoj pred objektivom. Ako je neko i pisao o njima, vjerovatno je pominjao vaške i buve i upale obraze i prnje kojima je pokrivena nevina djetinja golotinja. Ali da li je taj neko, pomisli pisac, zapazio da oni ne mogu da se drže na nogama, niti da se drže za ruke. Jedino što su imali, učini se piscu, jesu duše. I samo još njih su držali u sebi.

Bdenje

Priča dostupna na sajtu koraci.net

Slika autorke Ane Mutavdžić preuzeta iz novog broja časopisa Koraci.

„POSLJEDNJI POZIV LJUDSKOSTI“ U ČASOPISU „KORACI“

Dobro pamtim taj dan. Kiša je padala tako nježno da su se kapi na putu do zemlje dugo zadržavale na grmovima hortenzija, laticama oleandera i lišću djeteline. Bio je četvrtak, pet i osamnaest popodne. Čitala sam knjigu u fotelji pored orošenog dremljivog prozora. Sjećam se da sam upravo pročitala rečenicu Nije li čudna i pomalo okrutna činjenica da nas nema u istoriji, premda je sasvim jasno da bez nas istorije nema niti je može biti? kad je zazvonio telefon. Nazvala sam samo da pitam kako si, reče glas. Dobro sam, odgovorila sam uz jedva primjetnu zadršku. Samo to sam željela da čujem, ništa više. Dobro sam, zaista, potvrdih odlučno. Drago mi je, iskreno zatitra glas koji potom dodade: ostani dobro. Veza se prekinula, a kišni četvrtak je nastavio da teče. Pomislila sam kako istorija bilježi svašta, ali ovaj poziv neće, iako on to možda zaslužuje. Jer, koliko ja znam, bio je to posljednji poziv na svijetu kojim se ništa nije zahtijevalo, kojim se nije prijetilo, dogovaralo, pregovaralo i ogovaralo. Koliko ja znam, možda je to bio posljednji poziv ljudskosti.

Dostupno na: koraci.net

 

„JABUKE“ – PRIČA U NOVOM BROJU ČASOPISA „KORACI“

JABUKE

Posmatrajući kroz prozor staro drvo jabuke, pisac se zapita ima li još poneka kaplja mudrosti u njoj. Odnosno, može li se od nje još išta naučiti nakon svih milenijuma u kojima je riječju, vajarskom rukom i kistom bila i hvaljena i omrznuta i secirana i klevetana i obožavana? Sve se zna, pomisli pisac, od Biblije, do Direrovih Adama i Eve, od Njutna do Snježane i patuljaka, od Sezana do Magritovog Sina čovjeka. Čemu me poslije svega može podučiti taj ćutljivi kvrgavac, razočarano pomisli, naročito sad, u novembru kad kroz golotinju njegovih grana i ogranaka pišti samo studeni sjeverac? A onda, odmičući se od prozora nesigurnim korakom, pisac spazi tri jabuke u zaspaloj krošnji. Prisjeti se da je njih nekoliko ostalo viseći i prošle jeseni. I pretprošle. Poput zaboravljenih novogodišnjih ukrasa. Zašto neke jabuke ostaju na granama? Zašto su tako tvrdoglavo vjerne stablu koje je već odavno zaboravilo na njih? Kao da žele ostati tu gdje su rođene uprkos nadolazećim kišama i snjegovima, uprkos sili što je nekad davno onu jabuku natjerala da aterira na Isakovu glavu, uprkos svim izgledima da se održi celulozna pupkovina sa žilama koje više niti uzimaju niti daju. Kao da ne znaju da je sve u kretanju, u pokretu, u kruženju. Čak i ako dočekaju proljeće gore na granama, taj novi ciklus života neće ih dotaći svojom blagošću. One će ostati hladne na dodire martovskog sunca. Jer njihovo kretanje je završeno, bez obzira što se, evo, pred očima pisca, upravo lagano njišu. Otužan prizor, pomisli pisac. Ali već narednog trena, preplavi ga neka čudna naklonost prema trima jabukama. I on osjeti poštovanje za njihovo veličanstveno držanje, poštovanje za prkos, poštovanje za sav uzaludan trud i napor. O uzaludnosti je, na koncu, znao mnogo. Ipak je on pisac.

* Objavljeno u časopisu „Koraci“ br. 4-6, 2021.

(NE)SAVRŠENOST OKA

   O složenosti i savršenstvu ljudskog oka govorilo se i pisalo mnogo u popularno-naučnim serijalima i u kolažnim vikend-člancima štampe koja se još baškari u uobrazilji da je cijenjena, analitična i bitna. Odavno ne vjerujem televiziji, a štampu sam takođe prestao da uzimam za ozbiljno. Jedno vrijeme vjerovao sam isključivo svojim očima, ali i to povjerenje su poljuljali neki događaji o kojima radije ne bih pričao. Kako bilo, shvatio sam, i to ne bez prilične doze grozničavog ustravljenja, da je nemoguće vjerovati bilo kome i bilo čemu. Jeziv je osjećaj s podozrenjem gledati na sopstveni vid. Rvao sam se dugo s tom nevjericom i sumnjom u vlastito čulo, tačnije, sve dok nisam prestao da svaljujem krivicu samo na oči, jer one su svakako predivno neupotrebljive bez procesora u lobanji. I premda je ova primisao donijela stanovito olakšanje i skinula stigmu sa očiju, jednovremeno je navukla mutnu mrenu na besprijekornost mozga. I doista, ako je sa okom sve u redu, a ja i dalje ne vidim stvari jasno, onda mora da je problem u glavi. Kakva mőra! Ali, kao i svaki košmar, i ovaj će se završiti čim se probudim, a to pretpostavlja neophodnost upotrebe kofe studene vode u obliku eksperimenta. Jednog sunčanog prijepodneva, dok smo prijatelj i ja šetali kraj najvećeg gradskog parka, stekli su se uslovi za zgodan opit. Park je oblika jajeta, blago eliptičan. U njegovom centralnom dijelu, šarenom od trotineta, plastičnih automobilčića i raznobojnih lopti, sve pršti od djetinje trke i vriske. Ovo jezgro opasuje trim-staza sačinjena po standardima koji garantuju neozljeđene noge trkačima. Uz stazu su i sprave za vježbanje na otvorenom, kako bi potrebe svih ljubitelja takozvanog zdravog načina života bile podmirene. Na obodu parka, na samoj granici koja ga dijeli od buke motora i užurbanih ljudi koji bulje u telefone, smještene su klupe. Noću se na njima dodiruju mlade ruke i mesnate usne, a danju s njih penzioneri golubovima bacaju okorke. Nedaleko od klupa, između staze za trčanje i ulaska u park, razapeta su i dva prljava šatora. Ispred njih sjede njihovi stanari – ratni invalidi, mašinski radnici koje je nadomak penzije privatizacija izbacila iz stroja, kljakavi, umorni, zaboravljeni. Godinama odatle prizivaju pravdu i pozivaju na štrajk. Ali kao da njihove vapaje prigušuju bruj i žamor grada, jer niko ih odavno niti čuje niti posjećuje. Pored šačice tih zlosrećnika promiče mišićavo tijelo trkačice nakinđureno slušalicama. Život bukvalno trči mimo njih, pomislih. Potom se okrenuh ka prijatelju i upitah ga šta vidi. On se na trenutak brecnu, izbeči u čudu, pa reče: park kao i svaki park, jedino novo je znak koji upozorava na zabranu šetanja pasa. Test je uspio, rekoh u sebi i sa zebnjom dodadoh: Ipak nije samo do očiju.

* Objavljeno u „Bosanskoj vili“ broj 77-78, 2020/21, str. 76.

KRATKA PRIČA „KONTRA SUNCA“ U ČASOPISU „POLJA“

   Bio sam možda treći ili četvrti osnovne kad su me zajedno sa ostalom djecom iz razreda spakovali u rasklimani minibus rđave boje koju su svi iz nekog razloga nazivali crvenom. Pametna glava iz komiteta nezapamtljivog imena je smislila: ako su premali za Omladinsku radnu akciju, barem su stasali da beru jabuke i lješnike. I kruške. I sve što treba da se bere.

Tog jutra bilo je neobično toplo; ljeto je još pokazivalo mišiće. Pred sami polazak sa parkinga ispred Doma sportova, majka me povuče u stranu i pomalo zavjerenički reče:

   – Biće ti muka ako te opali sunce u autobusu.

   – Znam – promucah.

   – A znaš li gdje ideš?

   – Neka Čelaruša, plantaža voća – odgovorih zbunjeno.

   – Ne pitam te to, nego na koju stranu svijeta.

   – Nemam pojma.

   – Naravno da nemaš! Ništa ti ne znaš o stvarima koje mogu da ti koriste u životu!

Pogledala me sažaljivo, brižno i razočarano u isti mah, pa dodade:

– Vidi, sine… Ako sunce izlazi na istoku, a ti putuješ na sjever u prijepodnevnim satima, hoćeš li sjesti na lijevu ili na desnu stranu autobusa?

Siguran sam da se graja sa parkinga čula barem sto metara dalje, možda i do Save, ali ja sam se obreo u tišini kakvu može da iznjedri samo jedna stvar na svijetu – pitanje na koje ne znaš odgovor. Pitanje je ličilo na ona iz knjižice Zanimljiva matematika, koju sam dobio za sedmi rođendan. Ko djetetu kupuje takve poklone? Uprkos obećanju koje je davao naslov, ništa u njoj mi nije bilo zanimljivo. A dao sam joj šansu. Možda u dva ili čak tri navrata. Posljednji put preturao sam samo po zadnjim stranicama na kojima su se nalazili odgovori. Uglavnom su izgledali tako prosti ti odgovori. Prosto da te obuzme stid.

Vidjevši, valjda, da sam se umusio i postidio, stara se blago osmijehnu i reče:

   – Upamti, sine, uvijek sjedi kontra sunca!  

Ni danas nisam siguran da li mi je nakon toga mahnula dok sam se trapavo pentrao u konzervu na točkovima ili je tek rezignirano odmahnula. Mala je razlika između mahanja i odmahivanja mladom oku. Na koncu, od mahnuti do odmahnuti je tek majušni od.   

   Kako bilo, to je bila sva teorijska obuka. S godinama sam teško uhvatljivu pouku prokljuvio kroz praksu. Putovalo se sa odredom izviđača u Konjic, sa ronilačkim klubom u Lošinj, sa šahistima u Doboj, s ekskurzijom u Boku. Prije svakog putovanja već sam znao gdje treba da sjednem kako mi, barem veći dio puta, sunce ne bi išlo u lice.

Nikad nisam imao priliku da se pohvalim kako sam uklavirio caku. Čak ni onda po povratku iz Čelaruše kada sam, doduše potpuno slučajno, izabrao pravu stranu kotrljajućeg rđana. Razlog zašto sam prisutne ukućane uskratio pobjedonosnog hoda podjednako je tužan i komičan. Naime, niko nam tamo nije rekao da je dozvoljeno ponijeti kući voća koliko stane u jednu vrećicu. Zato sam, umoran i durljiv zbog cjelodnevnog rintanja, odlučio da naplatim svoj rad, pri čemu sam, ako dobro pamtim, prekršio po stavku iz pionirske zakletve i Božjih zapovijesti. U čarape dokoljenke natrpao sam lješnike koji su se na putu do autobusa spustili skroz do tabana, podbadajući, bockajući i žuljajući do suza. Do izlazne kapije Čelaruše, gdje sam saznao da sam ih uredno mogao ponijeti u kesi, već sam uveliko hramao kao veteran Solunskog fronta. Tad je bilo kasno da se prizna sramotan čin.

Stid sa parkinga od toga jutra vaskrsnu i natjera me da u tišini otrpim glupost i lakomost.

U stan sam, umjesto sa šampionski podignutim rukama, ušao podvijenog repa, vidno šepajući i sa bolnom grimasom na licu. I kao da to nije bilo dovoljno, mati je održala jedno od svojih predavanja. To predavanje bilo je jasno i glasno (još kako!) i uopšte, bilo je sve samo ne misteriozno i zakukuljeno kao lekcije iz Zanimljive matematike. A opet, stid me obuzeo i treći put toga dana. Bučan, opipljiv stid. Na kraju, da bi malo ublažila čitavu stvar, mati stavi obloge na moje noge i reče kako će napraviti najslađi kolač od lješnika koje sam mukom prošvercovao. O rasporedu sjedenja u autobusu i mučnini u vožnji nismo govorili.

Ni te večeri, niti ikada više.

   To jutro bilo je nalik na ono kad su nas ukipali u bus za Čelarušu. Imali smo rančeve na leđima, poneku skrivenu suzu pod kapkom, autobus je bio rđava krntija, a naokolo su graktali roditelji i rodbina.

  – Ajmo, ajmo, junaci, šta ste se ukipili – podbadački uzviknu uniformisani vođa puta, pa dodade – neće se rat sam od sebe voditi!

Nisam znao kuda nas voze. Znao sam samo da idemo negdje na liniju.

Bez razmišljanja sjeo sam u prvo prazno sjedište. Pogledao sam kroz prozor ka nebu. Oblaci su bili niski, debeli i mračni. Onda sam pogledao u majku i mahnuo joj. Ili sam možda samo odmahnuo.

Svejedno je gdje danas sjedim, pomislih.

Na koju god stranu, sigurno je kontra sunca.

* Priča „Kontra sunca“ objavljena u časopisu „Polja„, novembar-decembar 2020. dio je zbirke priča „Monument„.