AUDIO VERZIJA PRIČE „MONUMENT“ U NOVOM BROJU ČASOPISA „HOMER“

U novom broju časopisa „Homer“ (28/29) za juni i juli 2021. objavljen je zvučni zapis priče „Monument“ iz istoimene zbirke (Imprimatur, 2020). 

Priča se može preslušati ovdje.

Tekst je čitala Žana Vukosavljević, a tonski obradio Aljoša Trifković.

Sadržaj kompletnog broja časopisa (i mogućnost slušanja priče) dostupan je na ovom linku.

RAZGOVOR O KNJIZI „MONUMENT“

Razgovor o zbirci priča „Monument“ vodio je Branislav Predojević za „Glas Srpske“ (17-18. jul 2021.).

Razgovor je dostupan na ovom linku.

Image_00002

PROMOCIJA ZBIRKE PRIČA „MONUMENT“

Zbirka kratkih priča „Monument“ promovisana je 15. jula 2021. ispred Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske u Banjaluci. O knjizi su govorili književnica Tanja Stupar Trifunović i izdavač Boris Maksimović (Imprimatur). Ovo je bilo prvo predstavljanje knjige uživo nakon objavljivanja u decembru prošle godine.

RAZGOVOR ZA GLAS SRPSKE O „MONUMENTU“, UMJETNOSTI, KNJIŽEVNOSTI…

“Monument” predstavlja zbirku priča koje su raznovrsne po tematici, idejama, formi, emotivnom naboju. Neke priče su inspirisane sjećanjem ili ličnim doživljajem, neke su u dijalogu sa pročitanim – bilo da se radi o lijepoj književnosti ili o esejima i naučnim radovima, neke su nastale kao reakcija na mnoge teme koje tište nas kao društvo i mene kao pojedinca.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” banjalučki književnik Berislav Blagojević, govoreći o svojoj novoj knjizi, zbirci priča “Monument”, koja je objavljena u izdavačkoj kući “Imprimatur”.

– Tokom pisanja tragao sam za nekim odgovorima, ili barem za tragovima koji bi mogli da upute na dalje promišljanje, a u tom procesu igrao sam se i formom. Zato zbirka sadrži i priče od jedne rečenice i priče napisane gotovo isključivo u dijalogu, ali i one koje su hermetične, zgusnute i “teške”. “Monument” donosi i priče o ljubavi, o nadi i vjeri, ali i o istoriji, socijalnim problemima, pitanjima emigracije, opšteg licemjerstva u koje smo zapali kao civilizacija, problemima i dilemama s kojima se susreće običan čovjek u današnjem svijetu. 

GLAS: Priče u zbirci, između ostalog, govore o različitim tajnama, tišinama, radostima, velikim i malim dijelovima istorije (lične, ali i opšte). Kako svoje zapise vidite u kontekstu svjedočanstva za buduće dane?

BLAGOJEVIĆ: Ne razmišljam mnogo o tome. Da li će i na koji način neko djelo biti čitano i tumačeno, niko ne može da zna. Moj zadatak je da pišem najbolje što umijem, da kreiram mikrokosmose i da ostavim jedno od bezbroj različitih viđenja svijeta. Međutim, priče su – ma koliko biografskih upliva sadržavale – ipak samo fikcija. One nisu dnevnički zapisi koji imaju drugačiju vrijednost kao svjedočanstvo za neko buduće vrijeme. Kako bilo, svaka knjiga na neki način predstavlja svjedočanstvo o jednom vremenu, o ljudima, o autoru, o nadama i strahovima, o pobjedama i porazima (što ličnim, što onim drugim), o umjetničkim ili drugim dostignućima. Zato ih je neophodno čuvati. U tom smislu, vidim “Monument” kao tek jedan kamenčić golemog mozaika. 

GLAS: Da li je onda stvarno istina da ni za čim ne vrijedi žaliti osim za knjigama i bibliotekama?

BLAGOJEVIĆ: Apsolutno, premda je ova misao iz priče “Vikend sa grofom Marsiljijem” izvučena iz konteksta. Naravno da ćemo žaliti i za ljudima i za kućnim ljubimcima, pa i za stvarima. Ono što sam želio da apostrofiram odnosi se na važnost knjiga i biblioteka. Knjige su i dalje značajna svjedočanstva o duhu vremena, a biblioteke i danas predstavljaju najveće sabiralište znanja. Uništavanjem knjiga i biblioteka, bilo s namjerom ili bez nje, trpe i čovjek kao jedinka i čovječanstvo u cjelini. Riječ je o strašnom zločinu, jer strada znanje. To znanje je sadržano u milionima knjiga, što onih visokoumjetničkog dometa, što knjiga iz oblasti stručne literature. U tom ključu treba čitati to da “ni za čim ne vrijedi žaliti osim za knjigama i bibliotekama”. Gubitak unikatnih knjiga, rariteta ili čitavih biblioteka predstavlja civilizacijski korak unatrag. Neki rukopisi i knjige za koje znamo da su postojali zauvijek su nestali. Mi zato i danas treba da žalimo za njima, jer neka od tih stranica možda krije “savršen” stih ili važnu matematičku formulu, ili misao koja čitaocu može da donese olakšanje i spokoj, ili notni zapis koji će univerzalnim jezikom muzike razgaliti srca miliona ljudi. Knjige i biblioteke su zato motivi u nekim pričama iz “Monumenta”.      

GLAS: Kada posmatramo književnost, ali i svu umjetnost u sadašnjosti, od svega što je istorija sačuvala, imaju li sačuvana djela, knjige, slike i skulpture štit od prolaznosti? Kako uopšte većini predstaviti značaj nečega što je nastalo prije nekoliko stotina godina i značaj čuvanja sopstvene kulture i umjetnosti?

BLAGOJEVIĆ: Kada se za neko umjetničko djelo (s pravom) kaže da je od neprolazne vrijednosti, onda je nebitno kada je nastalo. Brojne skulpture, slike, pa i književna djela, stari više stotina godina, i dalje zadivljuju ljude. Međutim, treba priznati da takva djela procentualno čine mali udio umjetničkog stvaralaštva. Što, opet, ne znači nužno da su druga djela bezvrijedna, već su naprosto ostala začaurena u jednoj epohi, u vremenskoj niši izvan koje ne mogu da komuniciraju sa savremenim čitaocem/posmatračem. Osavremenjavanje je neophodan proces kako bi se čak i poznatim i univerzalnim umjetnicima i njihovim djelima omogućio “novi život”, kako bi komunicirali sa publikom. Šekspir se igra na hiljade načina, ali na savremenom engleskom jeziku, jer ga takoreći niko ne bi razumio. Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske je pripovijetke Petra Kočića prilagodila za najmlađe i za ljubitelje stripa kroz “Stripovijetke”, a moguće je u Sobi sjećanja odgledati “Kroz mećavu” uz pomoć naočara za virtuelnu realnost. To su samo neke od mogućih opcija prilagođavanja i spasa od prolaznosti. Dakako, nedovoljno kvalitetno djelo nikakva tehnologija neće “vratiti u život”. Rad na očuvanju i širenju svijesti o značajnim kulturnim dobrima neophodno je sprovoditi na nekoliko nivoa: kroz obrazovni sistem, putem kulturnih institucija i u okviru akademske zajednice. Kada postoji svijest o tome, za predstavljanje tih kulturnih i umjetničkih vrijednosti i njihovu veću dostupnost treba koristiti prednosti savremenog doba: digitalizaciju, onlajn platforme, virtuelne izložbe i postavke i slično. Svakako, ne treba nipodaštavati savremeno stvaralaštvo i domete koje su ostvarili naši savremenici na poljima književnosti, likovne i vizuelne umjetnosti, muzike i dr. 

GLAS: Kako bi to trebalo da činimo sada, a ne u budućnosti kada tvorci te umjetnosti više ne budu tu? Sadašnjost pokazuje da umjetnost i kultura u Republici Srpskoj često žive i postoje zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi pojedinaca (i prije pandemije, a i sada, kada je smanjen broj kulturnih sadržaja). Kakve promjene na tom polju bi trebalo da se dese?

BLAGOJEVIĆ: Ova pitanja spadaju u red onih koja se tiču raznih nivoa odlučivanja i teško je na njih jednostavno odgovoriti. Suština je da se najprije umjetnost i njeni stvaraoci trebaju prepoznati kao važan segment društva. Potom, umjetnike i kvalitetnu umjetnost treba planski podržavati i podsticati. Učinjeni su određeni koraci, na primjer, pravni okvir za definisanje kategorija slobodnog umjetnika i stručnjaka u kulturi, te izrada registra. Potrebno je podržavati esnafska udruženja iz oblasti umjetnosti i kulture, domaće izdavačke kuće i sve druge koji djeluju u tzv. kulturnoj industriji, a čiji se rad pokazao kvalitetnim i profesionalnim. Samo takav, dugoročni i sistemski riješen odnos, može da donese ne samo stalnost u kvalitetnoj produkciji, već i adekvatno vrednovanje stvaralaca. U suprotnom, kulturni život će biti sveden na sporadične bljeskove sjajnih pojedinaca, te na amaterizam i KUD-ove. Dabome, nemam ništa protiv KUD-ova i ne želim govoriti sa elitističkih pozicija kulture, već samo ističem da je za vrhunske rezultate u umjetnosti, dakle one koji ostaju kao dugotrajne vrijednosti, neophodno stvoriti pogodan ambijent i uslove.

Kontakt i smisao

GLAS: Da li je stvaranje umjetnosti i njeno dijeljenje sa svijetom uvijek pomalo borba s vjetrenjačama?

BLAGOJEVIĆ: Svakako da jeste. Danas je, govorim kao pisac, možda još teže doći do čitaoca nego što je ranije bio slučaj. Uprkos blogovima, društvenim mrežama i drugim pogodnostima, izuzetno mnogo autora je prisutno, dosta se štampa, a čitalaca je i u demografskom i u svakom drugom smislu sve manje. Pandemija je još više odvojila pisca od čitaoca, pa su se stvari dodatno zakomplikovale. Nedostaje nam i kontakt, odnosno književne promocije, ali nedostaje nam i vrijeme potrebno za uživanje u literaturi. Pokatkad zato imam osjećaj da je pisac nekad bio kap vode u jezeru, a da je danas kap vode u okeanu. Ali, ako pisanje prihvatam kao poziv, kao nešto što je neodvojivi dio mene, onda je i ovako nezahvalan odnos kaplje i okeana prihvatljiv. Bez stvaranja, kao i bez čitanja, sve bi imalo manje smisla, ako bi smisla uopšte i bilo. 

* Objavljeno u Glas Srpske 20. i 21. februar 2021. Dostupno i na OVOM linku.

Image_00002

KRATKA PRIČA „KONTRA SUNCA“ U ČASOPISU „POLJA“

   Bio sam možda treći ili četvrti osnovne kad su me zajedno sa ostalom djecom iz razreda spakovali u rasklimani minibus rđave boje koju su svi iz nekog razloga nazivali crvenom. Pametna glava iz komiteta nezapamtljivog imena je smislila: ako su premali za Omladinsku radnu akciju, barem su stasali da beru jabuke i lješnike. I kruške. I sve što treba da se bere.

Tog jutra bilo je neobično toplo; ljeto je još pokazivalo mišiće. Pred sami polazak sa parkinga ispred Doma sportova, majka me povuče u stranu i pomalo zavjerenički reče:

   – Biće ti muka ako te opali sunce u autobusu.

   – Znam – promucah.

   – A znaš li gdje ideš?

   – Neka Čelaruša, plantaža voća – odgovorih zbunjeno.

   – Ne pitam te to, nego na koju stranu svijeta.

   – Nemam pojma.

   – Naravno da nemaš! Ništa ti ne znaš o stvarima koje mogu da ti koriste u životu!

Pogledala me sažaljivo, brižno i razočarano u isti mah, pa dodade:

– Vidi, sine… Ako sunce izlazi na istoku, a ti putuješ na sjever u prijepodnevnim satima, hoćeš li sjesti na lijevu ili na desnu stranu autobusa?

Siguran sam da se graja sa parkinga čula barem sto metara dalje, možda i do Save, ali ja sam se obreo u tišini kakvu može da iznjedri samo jedna stvar na svijetu – pitanje na koje ne znaš odgovor. Pitanje je ličilo na ona iz knjižice Zanimljiva matematika, koju sam dobio za sedmi rođendan. Ko djetetu kupuje takve poklone? Uprkos obećanju koje je davao naslov, ništa u njoj mi nije bilo zanimljivo. A dao sam joj šansu. Možda u dva ili čak tri navrata. Posljednji put preturao sam samo po zadnjim stranicama na kojima su se nalazili odgovori. Uglavnom su izgledali tako prosti ti odgovori. Prosto da te obuzme stid.

Vidjevši, valjda, da sam se umusio i postidio, stara se blago osmijehnu i reče:

   – Upamti, sine, uvijek sjedi kontra sunca!  

Ni danas nisam siguran da li mi je nakon toga mahnula dok sam se trapavo pentrao u konzervu na točkovima ili je tek rezignirano odmahnula. Mala je razlika između mahanja i odmahivanja mladom oku. Na koncu, od mahnuti do odmahnuti je tek majušni od.   

   Kako bilo, to je bila sva teorijska obuka. S godinama sam teško uhvatljivu pouku prokljuvio kroz praksu. Putovalo se sa odredom izviđača u Konjic, sa ronilačkim klubom u Lošinj, sa šahistima u Doboj, s ekskurzijom u Boku. Prije svakog putovanja već sam znao gdje treba da sjednem kako mi, barem veći dio puta, sunce ne bi išlo u lice.

Nikad nisam imao priliku da se pohvalim kako sam uklavirio caku. Čak ni onda po povratku iz Čelaruše kada sam, doduše potpuno slučajno, izabrao pravu stranu kotrljajućeg rđana. Razlog zašto sam prisutne ukućane uskratio pobjedonosnog hoda podjednako je tužan i komičan. Naime, niko nam tamo nije rekao da je dozvoljeno ponijeti kući voća koliko stane u jednu vrećicu. Zato sam, umoran i durljiv zbog cjelodnevnog rintanja, odlučio da naplatim svoj rad, pri čemu sam, ako dobro pamtim, prekršio po stavku iz pionirske zakletve i Božjih zapovijesti. U čarape dokoljenke natrpao sam lješnike koji su se na putu do autobusa spustili skroz do tabana, podbadajući, bockajući i žuljajući do suza. Do izlazne kapije Čelaruše, gdje sam saznao da sam ih uredno mogao ponijeti u kesi, već sam uveliko hramao kao veteran Solunskog fronta. Tad je bilo kasno da se prizna sramotan čin.

Stid sa parkinga od toga jutra vaskrsnu i natjera me da u tišini otrpim glupost i lakomost.

U stan sam, umjesto sa šampionski podignutim rukama, ušao podvijenog repa, vidno šepajući i sa bolnom grimasom na licu. I kao da to nije bilo dovoljno, mati je održala jedno od svojih predavanja. To predavanje bilo je jasno i glasno (još kako!) i uopšte, bilo je sve samo ne misteriozno i zakukuljeno kao lekcije iz Zanimljive matematike. A opet, stid me obuzeo i treći put toga dana. Bučan, opipljiv stid. Na kraju, da bi malo ublažila čitavu stvar, mati stavi obloge na moje noge i reče kako će napraviti najslađi kolač od lješnika koje sam mukom prošvercovao. O rasporedu sjedenja u autobusu i mučnini u vožnji nismo govorili.

Ni te večeri, niti ikada više.

   To jutro bilo je nalik na ono kad su nas ukipali u bus za Čelarušu. Imali smo rančeve na leđima, poneku skrivenu suzu pod kapkom, autobus je bio rđava krntija, a naokolo su graktali roditelji i rodbina.

  – Ajmo, ajmo, junaci, šta ste se ukipili – podbadački uzviknu uniformisani vođa puta, pa dodade – neće se rat sam od sebe voditi!

Nisam znao kuda nas voze. Znao sam samo da idemo negdje na liniju.

Bez razmišljanja sjeo sam u prvo prazno sjedište. Pogledao sam kroz prozor ka nebu. Oblaci su bili niski, debeli i mračni. Onda sam pogledao u majku i mahnuo joj. Ili sam možda samo odmahnuo.

Svejedno je gdje danas sjedim, pomislih.

Na koju god stranu, sigurno je kontra sunca.

* Priča „Kontra sunca“ objavljena u časopisu „Polja„, novembar-decembar 2020. dio je zbirke priča „Monument„.