POBJEDE

Sva ta tanad
Ispaljena u vazduh
U znak pobjede
Odavno su pala u blato,
A po čahurama su
Patina i korozija
Već ispisali
Neodgonetljive hijeroglife.

Sve one šume koje
Su skrivale promrzle čete
I koje krošnjama upiše
Eho urlika: P O B J E D A!!
Posječene su, a
Njihova trupla seciraju
CNC mašine negdje
U fabrikama podno Alpa.

Sve one zastave
Što su vijorile
Pobjedničkom gordošću
Izjela je buđ
Potonjih gladnih godina.
Zamijenili su ih barjaci
Dovoljno slični da
Prošlosti ne daju da se upokoji,
Ali dovoljno različiti da
Se pod njima
Poju neke druge pjesme.

A sve one pjesme
Urimovane u čast pobjede
Uramljene su u nekom muzeju
Koji niko ne posjećuje.
Jer, doista,
Kome treba podsjetnik
Na negdašnje pobjede,
Kad nas toliko veličanstvenih
Pobjeda tek očekuje u
Svijetloj i herojskoj
Budućnosti?

*Objavljeno u ediciji „Tragovi“ Književnih susreta na Kozari, 2020.

NEDJELJA

Nedjelja je.

Zurim u Savu s nasipa koji se kruni,

grlo je suvo, jednjak se steže.

Gušteri pod nogama u šiprag bježe.

Lako je, kažem, Vrbasu i Uni.

(Ali voljeti Savu, nakon svega…)

Nedjelja je.

Dan za tihovanje na lokalnom groblju,

ali niko moj ovdje ne počiva.

Ispod rogoza poleglog ko griva

nikog mog nema u glinovitom utroblju.

(Tek kapilari traže put do Save.)

Nedjelja je.

Koračam bezglasno i posmatram adu,

vratile se školjke, vidim, u plićaku.

Uporno, svaka je iskopala raku,

pa iz nje gleda u nebo, u nadu.

(A Sava-majka ih miluje i bodri.)

Nedjelja je.

Vrijeme je za rastanak po hiljaditi put.

Sve je tobož rečeno, a nedorečenost vri.

Za radost su potrebne tek sitnice tri:

Rijeka, dječak i vrbov prut.

(Sava se sjeća tih golicanja i namiguje.)

EPOHA

EPOHA

Ne traćim vrijeme propitujući sebe
gdje sam bio kada se nebom prolamala
lomljavina epohe.
Jer, ma koliko nije svejedno da li
jašeš na goropadnim talasima ili
zalud opravljaš branu sa druge strane,
kad se vodurina povuče ishod je isti
– blato, kaljuža
i zadah zaglibljenosti.

Ne traćim vrijeme propitujući sebe
gdje sam bio kada se nebom prolamala
lomljavina epohe.
Jer, tek će se u potonjim vijekovima
pokazati da to i nije bila epoha
nego tek epizoda, grandiozna, doduše,
za nas male, a opet, jedva zabilježena
u istoriji svijeta.

Zato, ne želim da traćim vrijeme
na bilo šta drugo, osim na nas.
U ovom mraku i onom koji će doći
jedino svjetlo je iskra naših dodira.
Taj prasak, taj časak,
to je svjedočanstvo postojanja
jedine epohe koju priznajem,
jedine epohe koju razumijem.

Januar 2020.

ODRŽANO KNJIŽEVNO VEČE U „DŽEPU“ (STUDENTSKO POZORIŠTE BANJA LUKA)

U petak, 21. februara 2020. u prostoru Studentskog pozorišta Banja Luka u okviru projekta DŽEP (džez i poezija), Berislav Blagojević čitao je poeziju i kratku prozu, uz prigodan razgovor.

Domaćin večeri, kao i svakog petka, bila je književnica Tanja Stupar Trifunović.

HLJEB I SO

Zamisli da je okrugla zidna ura

topla pogača vremena.

Otkini dva parčeta, ali tako

da jedno pripada danu,

a drugo noći.

Zatim zažmiri, nečujno,

pa na desno oko stavi

komadić od obdanice,

a na lijevo onaj noćnik

pomalo garav i hrskav.

Potom me pozovi, u sebi,

i ja ću doći noseći

na otvorenom dlanu

pagodastu kupu od soli.

Onda s oka skloni

ogaravljen okrajak noći,

Ubijeli ga solju i prisloni

na moje usne.

Ja ću skinuti drugo parče,

to blago žutilo oteto

od proljetnog dana

i položiti ga na posoljen dlan.

Ti ćeš ga pojesti iz moje ruke,

nježno dodirujući jezikom

linije na mom dlanu.

Tada ćeš raskriliti trepuške,

pogledaćemo se

i nasmiješiti.

Onako kako to čine

ljubavnici koji su

ukrali malo vremena za sebe.

 

Mariji, 2018.