STRAŠILO

STRAŠILO

Ne čuvaj staru košulju, ni iskrzan šešir,

ni izlizane pantalone na tregere, kaže mi Marija.

Strašilo više nećemo praviti.

Imalo je to smisla, kaže, kad je bilo

košuta i pjevica raznoraznih,

šepurećih fazana i srndaća rastrčanih.

Imalo je to smisla, ponavlja, kad je bilo

i šume i potoka i pašnjaka

na kojima planduju muzare i ovce

i kad je bilo života svakojakog,

od crva do drva,

od gljive do šljive.

Strašilo više nećemo praviti, odlučna je.

Koga da straši usred pustahije

od betona i asfalta?

Koga da spriječi da proturi njušku

u plastenik u koji tek sunčev zrak

može da priviri?

Ne, kaže i odmahuje glavom.

Strašilo više nećemo praviti.

Treba ga pustiti, ono pripada drugom vremenu,

dobu bilja i izobilja, kad je zemlja rađala

i nas i njemu slične.

Treba ga pustiti, neka odmori slamnatu glavu,

nije ona lagana kao što se misli,

kaže Marija.

Teža je i punija od mnogih ljudskih.

Strašilo više nećemo praviti,

jer koga ono i može da uplaši

u ovom prestrašnom svijetu?

Strašila su suvišna, govori Marija

i gleda nekud u daljinu,

negdje iznad goleti što je naslijedila

iskrčeni šumarak na proplanku.

Strašila su suvišna, ponavlja.

Mi smo strašila.

* Objavljeno u časopisu „Braničevo“.

Intel(R) JPEG Library, version [2.0.18.50]

VJEČITI PIONIRI

Bili smo pioniri,
Oni što su pjevali pjesmice Titu,
Oni što nisu ni stigli da iznevjere,
Oni koje su iznevjerili.
Bili smo pioniri,
Prvi među mrziteljima Drugih i drugačijih,
Takvo je bilo vrijeme,
Tako uvijek biva kad se poništi sve što je bilo,
Kad se ne kreće od nule (kamo sreće!)
Već iz negacije, negativnog, iz minusa.
Bili smo pioniri,
Otrežnjeni predvodnici ideje zajedništva,
Zaslijepljeni neonskim reklamama izobilja,
Upecani na mamac demokratije i prava.
Bili smo pioniri,
Oni što su uvodili studentske parlamente,
Oni što su vjerovali u bolonjske procese,
Oni što su zadužili prve AIESEC kartice
S kojima si mogao da putuješ takoreći
Besplatno vozovima po čitavoj Evropi.
Ali, gle nezgode, naši su vozovi trebali vize,
Pa smo ostali usidreni, nepomični,
Poput ljubopitljive divljači uhvaćene u gvožđe.
Bili smo pioniri,
Oni koji su shvatili da za nas ne postoje privilegije,
Već samo ideja o privilegovanosti koja se skupo plaća.
Generacija koja je prva pronikla u
Veliku Laž, ili Veliku Istinu, kako se uzme,
Naraštaj koji je ostavljen i od onih i od ovih,
Baš u vrijeme kad smo mogli volu rep da iščupamo,
Ali smo, izigrani i sluđeni, počeli čupati jedni druge
Za kosu, za uši, dok su nas drugi vukli za nos.
Bili smo pioniri,
Množina, plural osuđen na propast
U svijetu u kojem postoji samo prvo lice jednine,
U svijetu u kojem se iza tog grandioznog JA
Krije beskrajna i nezajažljiva količina ničega.
I danas smo pioniri,
Prvi koji pozivaju humanitarne brojeve telefona
Prvi koji prilaze uličnim mačkama
Prvi koji pouzdano znaju da od penzije
Neće moći preživjeti,
Prvi koji su sigurni u nesigurnost svega pod nebom.
Vječiti pioniri,

Kako to dobro zvuči u pjesmi!
Život je, ipak, nešto drugo.

* Objavljeno u Srp Časopis br. 14

UČEŠĆE NA 51. KNJIŽEVNIM SUSRETIMA NA KOZARI

U prijedorskom pozorištu na svečanoj akademiji 15. septembra i ispred spomenika na Mrakovici 16. septembra u okviru 51. Književnih susreta na Kozari nastupali su književnici Nenad Grujičić, Boro Kapetanović, Goran Šaula, Dragana Kragulj, Aleksandra Čvorović, Berislav Blagojević, Vid Vukelić i Ranko Preradović. Na Kozari je stihove govorio i ovogodišnji laureat Blagoje Baković.

NOVOGODIŠNJA

Samo danas da izdržimo

Samo do vikenda

Samo do kraja mjeseca

Samo dok plata ne bude

Samo vjetar da ne duva

Samo suša da ne sažeže

Samo da ne smrzne obnoć

Samo da javi da je stigla

Samo da je ne boli

Samo da se uspavam

Samo da se naspavam

Samo mir da potraje

Samo da ne tuku

Samo da se ne puca

Samo grijanja da bude

Samo da prođe

Samo da dođe

Samo da nas obiđe

Samo da nas zaobiđe

Samo da ne kasni

Samo hljeba da ima

Samo krova nad glavom

Samo torbe za glavu

Samo da imamo snage

Samo strpljenja da bude

Samo vjere da preostane

Samo polako

Samo bez žurbe

Samo do zadnjeg lista kalendara

Samo još malo

Još tako malo

Dok Zemlja ne krene

U novu revoluciju.

POBJEDE

Sva ta tanad
Ispaljena u vazduh
U znak pobjede
Odavno su pala u blato,
A po čahurama su
Patina i korozija
Već ispisali
Neodgonetljive hijeroglife.

Sve one šume koje
Su skrivale promrzle čete
I koje krošnjama upiše
Eho urlika: P O B J E D A!!
Posječene su, a
Njihova trupla seciraju
CNC mašine negdje
U fabrikama podno Alpa.

Sve one zastave
Što su vijorile
Pobjedničkom gordošću
Izjela je buđ
Potonjih gladnih godina.
Zamijenili su ih barjaci
Dovoljno slični da
Prošlosti ne daju da se upokoji,
Ali dovoljno različiti da
Se pod njima
Poju neke druge pjesme.

A sve one pjesme
Urimovane u čast pobjede
Uramljene su u nekom muzeju
Koji niko ne posjećuje.
Jer, doista,
Kome treba podsjetnik
Na negdašnje pobjede,
Kad nas toliko veličanstvenih
Pobjeda tek očekuje u
Svijetloj i herojskoj
Budućnosti?

*Objavljeno u ediciji „Tragovi“ Književnih susreta na Kozari, 2020.