NEZABORAVNI DOGAĐAJ KOJI SU SVI ZABORAVILI ili
(STARA) JUGOSLAVIJA I POSLJEDNJI DANI (ZAJEDNIŠTVA)
Postoji nekoliko dobrih razloga zašto ovaj pogovor otvaramo aluzijom na album Odbrana i poslednji dani grupe Idoli. Najprije, kroz kompletnu knjigu provijavaju navodne posljednje riječi kralja Aleksandra I Karađorđevića: „Čuvajte mi Jugoslaviju“. Ove riječi zvuče kao da pozivaju na odbranu Jugoslavije, a i brodski paroh Simo Popović se na grobu kralja osvrnuo na njih rekavši: „Srpska pravoslavna crkva i njeno sveštenstvo pozivaju sve građane naše države Jugoslavije da izvrše Amanet, da izvrše posljednju želju svoga Viteškog Kralja i da svim silama porade na dobru, sreći i napretku svoje Otadžbine“. Od ugla posmatranja, dakako, zavisi da li su ove riječi, odnosno, da li je Jugoslavija bila amanet ili avet. Nadalje, ideja i samo putovanje u sebi sadrže elemente idolopokloničkog, što nas ponovo navodi na poznati vokalno-instrumentalni sastav. I konačno, posmatrajući detalje i samu organizaciju putovanja na Oplenac, kao i događaje koji su u kraljevini i u Brodu uslijedili u kasnijim godinama, doista se stiče utisak da je ovo pokloničko putovanje predstavljalo posljednju manifestaciju zajedništva prije početka Drugog svjetskog rata.
Ono što se iz čitanja knjižice „Spomenica posvećena sjeni blaženopočivšeg Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja i odlasku na Oplenac“ može spoznati o gradu na Savi jeste koliki je zapravo bio značaj željeznice i koliko različitih društava, udruženja i organizacija je funkcionisalo u gradu sredinom 1930-ih. Doista, naum Brođana bio bi teško izvodiv da nije bilo dobre povezanosti željezničkim saobraćajem, ali, ima tu i nešto više od pukog saobraćanja, od neizbrojivih dolazaka i odlazaka. Mislimo, naravno, na one koji su ostajali. Naime, radnici na željeznici bili su članovi brojnih društava, neka – poput Glazbenog zbora željezničara i Sport kluba „Željezničar“ – bila su najprisnije vezana za željeznicu, ali sama željeznička stanica, čuvena po svojoj ljepoti i veličini, bila je decenijama centralno mjesto društvenog života grada. Đuro Basler u knjizi „Grad pored rijeke“ piše: „U njenim dvoranama održavali su svoje zabave svi koji su na taj način pokušavali da Brođanima pruže užitak. Sezonu balova je otvaralo dočekom Nove godine Hrvatsko pjevačko društvo „Martić“, 27. januara je Kolo srpskih sestara priredilo Svetosavsku besjedu, 2. februara je Glazbeni zbor željezničara dao svoju priredbu, a za njima su slijedili „Gajret“, „Prosvjeta“, „Napredak“. Nije tu bilo loše konkurencije ili surevnjivosti – svi su znali svoj red i svi su vrijedno posjećivali svaku zabavu, bez obzira na priređivača i njegove boje“.[1] Sva društva koja pominje Basler učestvovala su i u odlasku delegacije iz Broda na Oplenac, a željeznička stanica bila je mjesto okupljanja i zajedništva.
Iako su dvije trećine publikacije „Spomenica posvećena sjeni blaženopočivšeg Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja i odlasku na Oplenac“ posvećene Karađorđevićima, atentatu na kralja Aleksandra i zadužbini na Oplencu, za nas se njen najveći značaj ogleda u detaljnom spisku udruženja i ljudi iz Bosanskog Broda koji su učestvovali u organizaciji i sprovođenju putovanja. Ovaj spisak ne samo da potvrđuje višenacionalnu i multikonfesionalnu strukturu građana članova pokloničke misije, već otvara mogućnost za dalja istraživanja. Ko su, dakle, bili ti ljudi i kakva su bila ta udruženja koja su okupila narod i organizovala put na Oplenac? Za odgovore, makar oni bili nepotpuni i parcijalni, neophodno je putovati kroz vrijeme – nekoliko godina prije i nekoliko godina poslije hodočašća u Šumadiju.
Ideju o odlasku Brođana na Oplenac predložio je Radivoje Vukićević, predsjednik mjesnog odbora Jadranske straže u decembru 1934. Očekivano je bilo da inicijativa dođe upravo od ovog udruženja jer je ono imalo tzv. nacionalnu orijentaciju. Ovo društvo osnovano je 1922. u Splitu i bilo je otvoreno za svakoga, bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost. Mjesni odbor u Bosanskom Brodu formiran je pred kraj 1923. godine, ranije nego u brojnim drugim većim gradovima (na primjer, čak pet godina prije formiranja odbora u Banjaluci). Predsjednik po osnivanju bio je Bećir Pašalić, tadašnji starješina sreske ispostave, a druge funkcije u udruženju obavljali su pomorski kapetan Gratelo[2], aktivni vojni kapetan Pešić, gostioničar Josip Svete, podnačelnik Mirko Mikulić, trgovac Stojan Popović, direktor banke Džafić Mustafa, te učitelj Nikola Jovanović (prilog 1). O Radivoju Vukićeviću ne znamo mnogo, ali možemo pretpostaviti da je iskreno volio kralja, jer se njegovo ime pojavljuje među onima koji su pomogli izdavanje knjige Naš najveći kralj štampane 1931. U to vrijeme Vukićević je bio šef željezničke ložionice (prilog 2), a 1933. bio je i predsjednik Upravnog odbora Prosvjete u Brodu. Treba naglasiti da se iz dostupne arhivske građe vidi da je Jadranska straža u Brodu funkcionisala sa promjenljivim uspjehom, pa tako u Izvještaju Sekretarijata Oblasnog odbora Jadranske straže za BiH za poslovnu 1928. godinu piše: „M.O. u Bos. Brodu nije pokazao cijelu 1927. i 1928. aktivnosti. Na mnogobrojna pisma i naše požurnice nije dao nikakova odgovora. Ranije bio jedan od najboljih ogranaka te ga zbog položaja i dobrih preduslova ostavljamo na spisku ogranaka, dočim smo broj članova izostavili.“ Međutim, u Izvještaju blagajne Oblasnog odbora Jadranske straže u Sarajevu za 1931. kaže se da je „M.O. u Bos. Brodu doznačio 47.600 dinara uz doznaku za ljetovalište u Budvi od 500 din“.[3] Moguće je da se življa aktivnost Jugoslovenske straže u Bosanskom Brodu nakon Šestojanuarske diktature poklapa sa dolaskom Radivoja Vukićevića na čelo udruženja. Zanimljivo je da je centrala Jadranske straže oblasnim odborima u aprilu 1935. javila da će ovo udruženje organizovati pohod na Oplenac krajem maja, mada se pokloničko putovanje zapravo dogodilo 16. juna.[4] Drugim riječima, mjesni odbor Jadranske straže iz Bosanskog Broda je zajedno sa drugim društvima iz ovog grada organizovao odlazak na Oplenac mjesec dana prije izaslanstva izvršnog, oblasnih i mjesnih odbora Jadranske straže iz čitave kraljevine.
Među prvim društvima koja su se odazvala inicijalnoj ideji bio je Glazbeni zbor željezničara (prilog 3). Njih je predstavljao Rudolf Degan, inače saobraćajni činovnik sa činom rezervnog inžinjerskog poručnika zaposlen u brodskoj željezničkoj stanici.[5] Kasnije će biti imenovan za sekretara Akcionog odbora za poklonstveni pohod na Oplenac u Bos. Brodu i zamjenika vođe puta. Glazbeni zbor željezničara imao je važnu ulogu u sprovođenju ovog putovanja, jer je bio zadužen za muzičku pratnju ispred zadužbine tokom opijela.
Hrvatsko pjevačko društvo „Martić“ bilo je među najzapaženijim udruženjima, kako u organizaciji, tako i u sprovođenju planiranih aktivnosti na Oplencu. Josip Najsidler je kao predstavnik HPD „Martić“ jedan od vođa puta i istaknuti član Akcionog odbora za poklonstveni pohod na Oplenac u Bos. Brodu imao mnogo zaduženja i zasluga za uspjeh putovanja. Društvo je konstituisano u martu 1927. a među osnivačima se nalaze brojna imena poznatih Brođana onoga vremena (prilog 4). Mnoge od njih naći ćemo i na spisku putnika na Oplenac (na primjer, Anka Sokolović koja je bila angažovana ispred ženske podružnice „Napretka“, Stjepan Siser ili Leopold Golob). U vrijeme osnivanja društva predsjednik je bio Stjepan Konjiković, sudski nadsavjetnik i starješina Sreskog suda u Bosanskom Brodu. Takođe, u to vrijeme Konjiković je bio i predsjednik pododbora Crvenog krsta i Lovačkog kluba.[6] Josip Najsidler bio je sekretar HPD „Martić“ u vrijeme osnivanja, a zanimljivo je da je zborovođa bio Emil Sulke koji je ranije bio veoma uspješan kao zborovođa HPD „Davor“ u Slavonskom Brodu. U Drugom svjetskom ratu, Emil Sulke je učestvovao u hapšenjima i otpremanjima brodskih Jevreja u logore.[7] Svega tri godine nakon odlaska u Šumadiju Josip Najsidler javlja se kao jedan od inicijatora za izgradnju Hrvatskog doma u Bosanskom Brodu. U odboru izabranom za tu namjenu, Najsidler je bio blagajnik, Ivica Mrgan predsjednik, a Tomislav Mesić sekretar.[8]
Trgovačko udruženje u Bosanskom Brodu konstituisano je 1926. godine (prilog 5), premda je prema podacima Almanaha Kraljevine SHS još 1924. postojalo zajedničko trgovačko-zanatlijsko udruženje. Vodeću ulogu u Trgovačkom udruženju dugi niz godina imali su Novica Mrković i Nedeljko Ninković. Ninković je bio istaknuti trgovac i ugledni Brođanin, a kao član Trgovačkog udruženja učestvovao je na više konferencija delegata trgovačkih udruženja Vrbaske oblasti. Pored toga, bio je aktivan u društvu Prosvjeta zajedno sa trgovcem Zdravkom Ninkovićem. Novica Mrković je još nakon Prvog svjetskog rata imao trgovinu pićem, a predsjednik Trgovačkog udruženja prvih godina nakon osnivanja. U vrijeme kad su se Brođani spremali na put ka Oplencu, Mrković je bio delegiran ispred opštine Bosanski Brod. Još jedan predstavnik Trgovačkog društva koji se pominje u organizaciji putovanja bio je Dušan Kovačević. Kovačević je još od prve polovine dvadesetih godina bio trgovac poljoprivrednim proizvodima u Brodu.[9]
Srpsko prosvjetno kulturno društvo „Prosvjeta“ predstavljalo je najznačajnije nacionalno udruženje Srba u BiH, a osnovano je 1902. U Brodu je do osnivanja došlo relativno kasno, tek početkom 1921. godine, a u vrijeme pohoda na oplenac u ime Prosvjete delegiran je Zdravko Drakulić. U okviru rada „Prosvjete“ godinama su se isticali najviđeniji Srbi Broda i okoline. Iz jednog opširnog pisma upravnika škole u Bosanskom Brodu Nikole S. Jovanovića koje je uputio sreskoj ispostavi povodom anonimne prijave protiv njega saznajemo da je upravo Jovanović bio predsjednik „Prosvjete“ 1930. godine. Takođe, u istom pismu, on u svoju odbranu poziva da se ispitaju „čestiti Srbi i građani Novica Mrković, Miloš Višnjić, Nedeljko Ninković, Dušan Kovačević, Petar Sušić“, kao i „čestiti građani Hrvati gđe Luba Habijanac, Anka Sokolović, gospoda Leopold Golob, Mijo Ergović, Ivan Mrgan, Jakov Sokolović, Matija Papež, braća Milušići“.[10] Među ovim imenima mogu se prepoznati mnoga sa spiska pokloničkog putovanja, ali i mnoga koja su bila aktivna u „Prosvjeti“. Glavni inicijator puta na Oplenac Radivoj Vukićević bio je predsjednik „Prosvjete“ do maja 1933. a potom je na njegovo mjesto došao učitelj Jovan Davidović koji je bio i delegat na glavnoj godišnjoj skupštini održanoj u Sarajevu u avgustu iste godine. Sreski odbor „Prosvjete“ 1933. imao je 272 člana, od kojih je bilo 14 dobrotvora. U upravnom i nadzornom (revizionom) odboru bili su učiteljica Ljubica Ljuba Nedimović, mašinovođa Petar Josipović, činovnik ložione Petar Cvetičanin, poglavar sreske ispostave Živko Kosović, trgovci Zdravko i Nedeljko Ninković, saobraćajni činovnik Branislav Subić, te prote Ilija Berić i Simo Popović. Mnoga imena sa ovog spiska našla su se i na spisku poklonika na Oplenac, a proto Simo Popović je tamo držao i opijelo. SPKD „Prosvjeta“ je redovno priređivalo Svetosavske besjede, često u saradnji sa Kolom srpskih sestara, a prihodi sa manifestacija su korišteni za pomoć učenicima, te razvijanju i jačanju prosvjete. Godine 1936. broj članova „Prosvjete“ u Brodu pao je na 139, pa su vjerovatno zbog toga u organe društva te godine uvršteni i novi ljudi kako bi se stanje popravilo. Pored već poznatih imena – Ninkovića, sveštenikâ Berića i Popovića – u „Prosvjeti“ se pojavljuju i prosvjetari: učitelj Stevo Korać, te učiteljica Stojanka Anđelić. Odbor „Prosvjete“ u Brodu bio je aktivan do Drugog svjetskog rata, a u školskoj 1939/40 godini centrala „Prosvjete“ stipendirala je i tri đaka iz Broda – Ninković Dušana, Ninković Nedeljka i Simić Miroslava.[11]
Kulturno prosvjetno društvo „Gajret“ osnovano je 1903. a bilo je veoma aktivno u Brodu 1930-ih i često je sarađivalo sa „Gajretom“ iz Dervente, ali i sa drugim društvima iz Broda. Tako je, na primjer, 1933. godine mjesni odbor „Gajreta“ zajedno sa Sokolom, Jadranskom stražom i Glazbenim zborom željezničara priredio Gajretov dan. Zanimljivo je da su Brođani i Brođanke drugih konfesija redovno bili dio aktivnosti Gajreta: učiteljice Nedimović, Bašić i Švagler, te sreski ljekar doktor Martin Prelog prodavali su po gradu otkupne značke za „Gajret“, a Alfred i Tereza Goldberger besplatno su „Gajretu“ ustupili baštu ton-kina za održavanje zabave. Osim za Gajretov dan, društvo je imalo razne aktivnosti i povodom vjerskih praznika, a održavalo je i poznate teferiče. Početkom 1936. list Gajret javlja da su u Brodu za vrijeme Ramazana održana predavanja o vjerskim pitanjima, o štednji, o radu, o odgoju djece i druga. Pred sami početak Drugog svjetskog rata predsjednik brodskog „Gajreta“ bio je Arslanbeg Kurbegović. Ostalo je zabilježeno da je teferič „pod Topolom“ na obali Save 1940. bio veoma uspješan. Tombolu, izbor za mis „Gajret“ (pobijedila je Paša Mačković), izložbu karikatura, pjesme uz muziciranje na harmonici ili gitari pratili su brojni građani, a bili su prisutni činovnici svih nadleštava i oficiri, te gosti iz Doboja, Zenice i Beograda.[12]
Dobrovoljno vatrogasno društvo u Bosanskom Brodu svoje početke bilježi još od 1905. godine (predsjednik do izbijanja Velikog rata bio je Ivica Vinković), mada se Društvo počelo zaista modernizovati i organizovati tek u periodu nakon 1920. (prilog 6). Društvo je godinama uspješno vodio gruntovničar Marko Glavina. Godine 1924. na skupštini Društva izabrani su funkcioneri među kojima su uglavnom poznata imena – predsjednik je bio Mijo Ergović, čuveni posjednik urar i draguljar, potpredsjednik već pominjani učitelj Nikola Jovanović, blagajnik je bio takođe pominjani Stjepan Siser, inače bankarski činovnik, a zapovjednik čete gruntovničar Marko Glavina (prilog 7).[13] Alfred Goldberger, koji je ispred Dobrovoljnog vatrogasnog društva delegiran za organizaciju puta na Oplenac, postao je predsjednik Društva neposredno prije tog puta. Goldberger, rođen u jevrejskoj porodici u Sibinju 1883. bio je veoma aktivan u životu jevrejske zajednice u Brodu i okolini. Bio je jedan od vođa cionističke organizacije u Brodu, predsjednik Jevrejske opštine, ali bio je i poznati špediter, imao je međunarodni otpremni zavod i vlastito carinsko predstavništvo na broju 90 u Glavnoj bosanskobrodskoj ulici.[14] Porodica Goldberger ostavila je zapažen trag u Brodu, Alfredova supruga Terezija (Tereza, djevojački Schillinger) bila je veoma aktivna članica društva Ženski pokret, jednog od najznačajnijih i najvidljivijih društava u Brodu (do smrti predsjednice Anke Popović 1928.). Alfred Goldberger ubijen je u Jasenovcu 1941. a Terezija je stradala u logoru Đakovo 1942.[15]
Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ osnovano je 1904. godine, a podružnica u Brodu već 1907. sa 32 člana. Naredne godine podružnica je brojala 38 članova, a 1910. njih 48 od kojih su mnoga poznata imena: Mijo Ergović, Alfred Goldberger, Grga (Gregor) Potušek, Leopold Golob, Grga Merkadić, Stefanija Kaunitz… Godine 1927. muška podružnica „Napretka“ u Brodu imala je 146 članova, a u upravi su ponovo uglavnom bili poznati ljudi – predsjednik je bio Ante Barbarić, blagajnik Ivan Mrgan, jedan od odbornika bio je već pominjani Emil Sulke, a zamjenik Ivo Milušić. Zanimljivo je da je za put na Oplenac pozvana Anka Sokolović, predstavnica ženske podružnice „Napretka“ u Brodu. Doista, Brod je bio jedno od rijetkih mjesta koje je imalo i mušku i žensku podružnicu, a ova ženska se dosta bavila i humanitarnim radom. Godine 1932. na primjer, odbor ženske podružnice sproveo je akciju da se obuče tridesetoro najsiromašnije hrvatske djece.[16] Međutim, manje od dvije godine nakon odlaska na poklonjenje kralju Aleksandru, ženska podružnica se ne spominje, pa je na godišnjoj zabavi „Napretka“ 2. februara 1937. glavnu riječ držao tadašnji predsjednik podružnice, velečasni dr Smiljan Čekada. Čekada, potonji biskup i nadbiskup vrhbosanski, tada je o nacionalizmu rekao: „ako zaista izvire iz naroda, a nije nakalemljen, uvijek je aktuelan“, a te njegove riječi „dokazale su nam ujedno, da je za naš narod istinski nacionalizam nužan i da ga ni pod koju cijenu ne smijemo i ne trebamo napustiti“.[17] Bosanskobrodski župnik Čekada bio je i domaćin Euharistijskog kongresa u Brodu 22. avgusta iste godine, a ovaj događaj je, između ostalog, ostao zapamćen po dolasku pripadnika Križara, tj. Križarskog bratstva. Jednom od njih, dr Ivanu Protulipcu suđeno je zato što je za vrijeme Kongresa, navodno, izgovorio: „Mi Križari, kad smo došli u ovo mjesto na Euharistijski kongres, mnogi kad su nas vidjeli u našim uniformama, pitali su se, tko smo i šta hoćemo, a ja im kažem, da hoćemo samostalnu hrvatsku državu, koja nam se mora dati, a ako nam se neće dati, mi ćemo je silom oživjeti…“[18] Do odlaska iz Broda 1940. župnik Smiljan Čekada vodio je podružnicu HKD „Napredak“, potpredsjednica je bila takođe poznata Brođanka i članica pokloničke grupe na Oplenac Jagica Jaga Najsidler, a među odbornicima bilo je još poznatih lica poput Ivana Mrgana.[19]
Društvo Hrvatski Radiša u Brodu je formirano 1928. i po osnivanju je imalo 45 redovnih članova. Prvi predsjednik bio je gimnazijski profesor Josip Janjić, potpredsjednik gostioničar Josip Svete, a blagajnik trgovac Franjo Siser. U ime ovog društva za put na Oplenac delegiran je bio Silvestar Štimac, a društvo je bilo aktivno i kasnije – već naredne 1936. godine mjesni odbor u Brodu priredio je gostovanje i predavanja ideologa Radiše dr Šprajcera u dvorani HPD „Martić“.[20]
Hrvatsku čitaonicu u dogovorima oko odlaska na pokloničko putovanje predstavljao je T. Mesić, a čitaonica je osnovana ranije, mada je prekidala svoj rad. Pravila čitaonice i propratni dokumenti iz 1926. (prilog 8) veoma su zanimljivi iz više razloga. Iz njih se, naime, vidi da su članovi bili strogo kontrolisani od strane policijskih službi, a posebno se vodilo računa da li su pripadnici ili simpatizeri Komunističke partije (iako u pravilima jasno stoji: „Politika je u društvu isključena.“). Državna straža sigurnosti, tako, podnosi izvještaj o Sabitu Arslanu („nalazi se u evidenciji antidržavnih elemenata i kockara“), Josipu Pfafu („vodi se u spisku komunista, prijavljen je za tešku ozledu, osim toga odan je pijanstvu“) i Franje Homara („prijavljen za sumnju špionaže i slično“). O Sabitu Arslanu, gostioničaru i novinaru znamo dosta iz knjige Đure Baslera, dok Josipa Pfafa pominje Slavica Hrečkovski kao člana KPJ. Franjo Homar bio je poznati član esperanto kluba, urednik časopisa La Suda Stelo, a tragično je preminuo 1933.[21]
Osim društava koja smo detaljnije opisali, u odlasku na Oplenac učestvovala su i druga udruženja čija je uloga bila nešto manja, ali ih svakako treba pomenuti: Ukopno društvo, Sport klub „Željezničar“, Crveni krst, Hrvatska čitaonica, Udruženje lovaca, Udruženje gostioničara, Udruženje četnika, Udruženje Jugoslovenskih nacionalnih željezničara i bravara, Fond Ložionice, Udruženje voznog osoblja. Pored društava, u organizaciji odlaska i sprovođenju aktivnosti na Oplencu istakli su se i neki pojedinci, poput Novice Mrkovića, predstavnika opštine. Posebnu važnost za cjelokupan događaj imao je brodski proto Simo Popović. Rođen je u Dugom Polju 1863., a nakon dva razreda gimnazije, upisao je bogosloviju u Reljevu i završio je 1887. godine. Jedno vrijeme bio je učitelj srpske škole u Modriči, a za paroha bosanskobrodskog postavljen 1. oktobra 1891. godine. Neumorno je radio na izgradnji bosanskobrodskog hrama čija je gradnja završena 1894. godine. Za savjestan rad u parohiji 1912. godine odlikovan je pravom nošenja crvenog pojasa. Nakon atentata na Ferdinanda došlo je do demonstracija u Bosanskom Brodu, pa su tada polupani i prozori na kući sveštenika Sime Popovića. Vojska je pretražila pravoslavnu crkvu i parohijski dom u potrazi za skrivenim oružjem. Vlasti su angažovale protu Popovića da volovskim zapregama prevozi austrougarsku vojsku od Bosanskog Broda do Doboja, pri čemu su ga vojnici svakodnevno tukli, pljuvali i čupali mu bradu. Za taoca je uzet 30. oktobra 1915. godine. Odmah nakon rata zajedno sa ostalim sveštenicima aktivno učestvuje u radu Narodnog odbora SHS. Do smrti u februaru 1937. aktivno je učestvovao u prosvjetnom i kulturnom radu, a ostalo je zabilježeno da je, između ostalog, krstio književnika Vojislava Voju Čolanovića. Ukazom Nj. Vel. Kralja Aleksandra od 14. marta 1924. godine odlikovan je ordenom Sv. Save IV stepena. Zato ne treba da čudi izbor ali i želja prote Sime Popovića da u poznim godinama putuje na Oplenac.[22]
Treba reći nešto i o Strahinji Zurovcu koji je 1935. bio urednik knjige „Spomenica posvećena sjeni blaženopočivšeg Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja i odlasku na Oplenac“. O Zurovcu ne znamo mnogo, ali ono što znamo jeste da se ovaj učitelj često selio i mijenjao mjesta u kojima je radio. Godine 1932. premješten je iz Prače (srez Rogatica) u Valjevsku Kamenicu, a već dvije godine kasnije sa suprugom Nadom biva premješten u Derventu gdje je jedno vrijeme obavljao i posao sreskog školskog nadzornika. Nakon toga bio je učitelj i u Liješću odakle je sredinom 1940. godine premješten u Zenicu. Zanimljivo je da je Strahinja Zurovac bio licencirani fudbalski sudija.[23]
Zurovac se doista potrudio da knjigu „Spomenica posvećena sjeni blaženopočivšeg Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja i odlasku na Oplenac“ uredi na najbolji način, dajući čitaocima
uvid u sve ono što se događalo prije i u toku putovanja. Tragom tih informacija, poput one da će prenos dešavanja sa Oplenca biti na radiju, uspjeli smo da dođemo do još detalja iz štampe onog vremena (prilog 9, 10 i 11). Ono što je takođe vidljivo iz ove publikacije jeste značaj željeznice uopšte, a posebno za Brod. Veliki dio članstva društava koja su učestvovala u oplenačkom programu u direktnoj je vezi sa brodskom željeznicom. Ako se imena putnika u Šumadiju uporede sa spiskom zaposlenih u željeznici (prilog 12) štampanim, doduše, dvije godine nakon pokloničkog putovanja, vidjeće se da se mnoga imena nalaze na oba spiska.
U knjizi takođe piše kako „mnogobrojni poklonici stupaju pred golemu mramornu ploču, ljube je“ govoreći da će čuvati Jugoslaviju, a „mnogi otkidaju komadiće cvijeća položenog na hladni kamen da ih ponesu kućama za spomen“. „Utisak neizbrisiv!“, piše pri kraju, pa se zapitanost – kako je moguće da se o ovom događaju ništa nije znalo decenijama – sama nameće. Zaista, kako je moguće da se nezaboravno putovanje više od 250 ljudi iz jednog malog grada tako zaboravi? Razlozi su brojni, neki više a neki manje očigledni. Neki učesnici pokloničkog putovanja su odselili iz Broda ili su preminuli par godina kasnije, neki su stradali u koncentracionim logorima, neki su poginuli tokom Drugog svjetskog rata, kao civili, kao članovi KPJ, kao saradnici okupatora, kao pripadnici partizanskog pokreta, Vermahta, četničkih ili ustaških vojnih formacija. Nakon 1945. godine, čini se, nije bilo nikoga ko je smio ili želio da se sjeća putovanja na Oplenac deset godina ranije. I sve su prilike da bi ovaj nezaboravni događaj ostao zaboravljen da nije ove spomen-knjige. Ona je još jedan dokaz da knjige pamte duže od ljudi, potvrda da bismo bez knjiga bili uskraćeni za mnoga (sa)znanja. Knjige, pa tako i ova, predstavljaju jedinu trajnu nit što povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost, jedini pouzdan način da pamtimo i u tom pamćenju da trajemo.
* IZ KNJIGE: „SPOMENICA POSVEĆENA SJENI BLAŽENOPOČIVŠEG VITEŠKOG KRALJA ALEKSANDRA I. UJEDINITELJA I ODLASKU NA OPLENAC“, dopunjeno reprint izdanje originala iz 1935. Priredili Berislav Blagojević i Miroslav Gojković, Antikvarijat Ramajana, Banja Luka, 2023.
[1] Đuro Basler, Grad pored rijeke, Alkion, Bosanski Brod, 1990, str. 125.
[2] U izvorima iz 19. i početka 20. vijeka nerijetko su se javljale greške u pisanju imena ili su imena bila napisana nepotpuno. Tako je kapetan Gratelo zapravo Ante Grateli, kapetan pristaništa. Vidjeti: Almanah Kraljevine SHS, sv. 2, IV i V dio, 1924/25, str. 65.
[3] АРСБЛ, МОЈС, Извјештај Секретаријата Обласног одбора ЈС за БиХ за пословну годину 1928. и Извјештај благајне Обласног одбора ЈС у Сарајеву за пословну годину 1931.
[4] Jadranska straža, god. XIII, br, 6, juni 1935.
[5] Vidjeti: Josip B. Hušner, Šematizam osoblja Oblasne direkcije državnih željeznica Sarajevo, Nova Tiskara Vrček i drug, Sarajevo, 1937. i Službeni vojni list, god. 54., br. 33 od 6. 9. 1935.
[6] Верица М. Стокић, Правила Друштва Женски покрет Босански брод, Годишњак Удружења архивских радника, год. 2, бр. 2, Бања Лука 2010, стр. 469.
[7] Slavica Hrečkovski, Hronologija radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta u Bosanskom Brodu i okolini 1894-1945, Opštinski odbor SUBNOR-a Bos. Brod i Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod, 1969., str. 123. Vidjeti takođe Eli Tauber, Holokaust u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2014., str. 270.
[8] Акција за подизање Хрвастског дома у Босанском Броду, Правда, 14. oктобар 1938., стр. 4.
[9] Almanah Kraljevine SHS, sv. 2, IV i V dio, 1924/25, str. 231 i 282. Гласник Друштва Просвете, Год. XII, бр. 7, јули 1933., стр. 60. Просвета – лист за народно просвећивање, Год. ХХ, бр. 8-9, август-септембар 1936, Штампарија Друштва Просвете, Сарајево, стр. 256.
[10] АРСБЛ, Писмо Николе С. Јовановића Среској испостави у Бос. Броду, Државна основна школа у Бос. Броду, бр. 320 од 25. јуна 1930.
[11] Двадесет и пет година рада Просвјете 1902-1927, Штампарија Просвјета, Сарајево, 1927., стр. 134.; Гласник Друштва Просвете, Год. XVIII, бр. 4-5-6, април-мај-јуни 1940., стр. 133-134.; Гласник Друштва Просвете, Год. XII, бр. 7, јули 1933., стр. 60. Просвета – лист за народно просвећивање, Год. ХХ, бр. 8-9, август-септембар 1936, Штампарија Друштва Просвете, Сарајево, стр. 256.
[12] Гајрет – гласник културно просветног друштва Гајрета, бр. 20, 1. новембра, Сарајево, 1933., стр. 323-324; бр. 1, јануар, Сарајево, 1936., стр. 16; год. XXI, бр. 11, септембар, Сарајево, 1940., стр. 236.
[13] Zlatni jubilej vatrogastva 1924-1974 (ur. Zvonimir Cvenček), Industrijsko dobrovolno vatrogasno društvo Rafinerije nafte Bosanski Brod, Tisak: „Plamen“, Slavonski Brod, 1974, str. 15-20.
[14] Stribor Uzelac Schwendemann, Leksikon mrtvih – prilog za proučavanje povijesti brodske Židovske zajednice, Slavonski Brod, 2010.
[15] Stribor Uzelac Schwendemann, Ibid. Za više detalja o Ženskom pokretu u Brodu vidjeti: Верица М. Стокић, Правила Друштва Женски покрет Босански брод, Годишњак Удружења архивских радника, год. 2, бр. 2, Бања Лука 2010, стр. 461–474. и Берислав Благојевић, Друштво „Женски покрет“ – стогодишњи ехо борбе за равноправност, Бродске новине, јули 2022. стр. 2.
[16] Napredak – hrvatski narodni kalendar za prostu 1910, HKD „Napredak“, Sarajevo, str. 198-239; Napredak – hrvatski narodni kalendar za prostu 1927, HKD „Napredak“, Sarajevo, str. LIV; Napredak – glasilo HKD „Napredak“ u Sarajevu, God. VII, br. 1, Sarajevo, siječanj 1932., str. 42.
[17] Napredak – glasilo HKD „Napredak“ u Sarajevu, God. XII, br. 4, Sarajevo, travanj 1937., str. 47.
[18] Katolički svijet, God. V, Br. 10, listopad 1937; Prilikom suđenja saslušani su, između ostalih, i dr Čekada i Tomislav Mesić, te Ivica Mrgan. Opširnije: Zdravko Matić i Damir Stručić, Sudski postupak protiv dr. Ivana Protulipca, predsjednika Križarske organizacije pred Okružnim sudom u Zagrebu 15. lipnja 1938. godine, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 62, 2020, str. 383-412.
[19] Napredak – hrvatski narodni kalendar za 1940, HKD „Napredak“, Sarajevo, 1939., str. 208.
[20] Hrvatski Radiša, list „Hrvatskog Radiše“, društva za promicanje rada, te za namještanje i odgoj trgovačke, obrtničke, industrijalne i poljodjelske omladine, god IX, br. 20, Zagreb, 15. listopada 1928., str. 318. i Hrvatski Radiša, god XVII, br. 12, Zagreb, svečani Božićni broj 1936., str. 167.
[21] Đuro Basler, Ibid.; Slavica Hrečkovski, Ibid, str. 39, 49; Брод као центар наших есперантиста, у листу Правда, бр. 10305, 15. јул 1933, стр. 4.
[22] Боривоје Милошевић, Српска православна црква и свештенство у Босни и Херцеговини у Првом свјетском рату, Андрићград-Вишеград, 2016.; Дабробосански источник, св. 9 и 10, 1891., стр. 413; Први Шематизам православне српске митрополије Бањалучко-Бихаћке, Бања Лука, 1901., стр. 128-129; Врбаске новине, бр. 1205 од 10. фебруара 1937., Бања Лука, стр. 3.
[23] Просветни гласник, 1932, стр. 1110; 1934, стр. 694; 1938, стр. 286; 1940, стр. 418; Правда, бр. 10372, 20. септембар 1933., Спорт.
* Ovdje su dati samo neki prilozi koji se nalaze u knjizi.
Sviđa mi se Učitavanje...
Berislav Blagojević 