O JEDNOJ ANEGDOTI POVODOM 75. GODIŠNJICE OSLOBOĐENJA BRODA

Ozbiljnije sam o tome počeo da razmišljam kasno. Ili relativno kasno, kako se uzme, a uzeće se (u obzir) kao fakat da sam te 2010. već zagazio u svoje tridesete. S proljeća te godine pohodio sam Beograd kao učesnik „Aprilskih susreta“ koje je organizovao SKC. Slobodno vrijeme koristio sam za tumaranje gradom (sa kartom u rukama) uglavnom pješke, ali ponekad i gradskim prevozom. Jednog jutra čekao sam autobus na Topčiderskoj zvezdi, kružni tok bio je prazan, vazduh svjež, prohladan i nikoga naokolo nije bilo sem čovjeka na stanici zagledanog u daljinu. Čovjek zagledan u daljinu, a ja… U njega, isprva oprezno, takoreći špijunski, a potom sve opuštenije i napadnije. Da li je to on ili ipak nije? U trenutku je i meni postalo neprijatno da buljim, pa odlučih da mu priđem i razriješim dilemu.

   – Oprostite, vi ste Peca Popović? – upitah nesigurno.

   – Jesam – njegovi brkovi se razvukoše u osmijeh.

Potom sam se okuražio, znate, ja sam taj i taj, godinama čitam i pratim ono što pišete, veoma sam srećan što smo se upoznali… Autobusa nigdje na vidiku, razgovaramo o muzici (šta bi drugo?!), Peca je neiscrpno vrelo, izuzetno prijatan i neposredan. U jednom momentu zastaje i pita odakle sam. Iz Banjaluke, velim. Zapravo iz Bosanskog Broda, rekoh u nastojanju da što tačnije odgovorim na ovo naoko jednostavno, ali na Balkanu vazda komplikovano pitanje.

   – Ha-ha-ha! Znate li onu anegdotu kada je mladi Duško Trifunović sreo Ivu Andrića? – razdragano upita.

   – Ne znam –

   – Interesovao se Andrić odakle je mladi pjesnik, a kad mu je Duško pomenuo Sijekovac i Brod, Andrić zastade, pogleda ga, pa reče: To je nemoguće! Niko nije iz Bosanskog Broda! –

   – Nije nemoguće – rekoh kroz smijeh – evo ja sam živi primjer!

Razgovor (uglavnom o muzici, premda sam pomenuo Voju Čolanovića koji je Brođanin po rođenju) smo nastavili još neko vrijeme u prevozu. Peca Popović je zatim sišao na nekoj stanici prepunoj ljudi i počeo da maše. Kao da se rastaje od dobrog prijatelja. Naravno, nismo se doista toliko sprijateljili, niti bih na osnovu ove epizode mogao da tvrdim da poznajem Pecu. Ali, mogu da posvjedočim o njegovoj uljudnosti, o izuzetno prijatnom ophođenju prema potpunom strancu. Neznancu porijeklom iz grada iz kojeg, kako se tvrdi u nekim anegdotama, niko ne potiče.

   Od tog susreta prošla je puna decenija tokom koje sam sve češće razmišljao o zavičaju. Odnosno, o geografskoj predodređenosti, te spletu uzročno-posljedičnih veza i odnosa koje su dovele do toga da „niko nije iz Bosanskog Broda“, o zlosrećnom usudu pograničnog mjesta, o raseljavanju i doseljavanju bez kraja i konca, o tome da ne postoji knjiga koja je posvećena ovom gradu i ljudima koji su u njemu živjeli ili koji su iz njega pošli u život. Postoji, istina, nekolicina izdanja (od kojih je knjiga Đure Baslera svakako najčešće citirana) koja daju određeni uvid u istoriju i razvoj Broda, ali sve je to otužno ako znamo da postoje sela koja imaju monografije od više stotina stranica. Dakako, kvantitet nije i ne treba da bude mjerilo, ali susretao sam se sa knjigama koje na šest stotina strana opisuju istoriju fudbala u nekom hercegovačkom selu. Tada me obuzme neopisiv čemer, jer ispada kao da zaista niko nije iz Broda, kao da nikoga nije briga za ono što je bilo i ono što će biti. Danas ponovo razmišljam o svemu tome. No, kako god da okrenem, neće biti da je na današnji dan 20. aprila 1945. prije sedamdeset i pet godina oslobođena tek nekakva baruština u kojoj niču samo komarci, žabe i poneka roda. Jeste da je grad bio u ruševinama, ali opet, neko se u njega vratio, neko se u njega doselio, neko ga je gradio i proširivao, neko je u njemu pjevao, neko se zaljubljivao, neko je u njega putovao, neko iz njega odlazio. Neko je, ipak, morao biti iz Broda, želio on to priznati ili ne. A valja priznati i to, ma kako to bilo nepopularno, da je Andrić bio u krivu. Bez obzira što se radilo o šali, ako se onaj razgovor dvojice pisaca uopšte i desio.

 

1942 Željeznička stanica Bos. Brod foto Griesbach1942 Bosanski Brod foto Griesbach

ZBIRKA „MI U MAGLI“ DOSTUPNA ONLAJN U OKVIRU BIBLIOTEKE SKD-A

Srpsko književno društvo među svojim članovima pokrenulo je akciju osnivanja onlajn biblioteke koja bi sadržavala djela članova SKD-a. Ova biblioteka – MNEMOSINA – će se dopunjavati, a za sada se u njoj nalaze djela više od dvadeset književnika. Kompletnu biblioteku možete da pregledate (po autorima) na OVOM linku, a poetsku zbirku Berislava Blagojevića „Mi u magli“ na OVOM.

Berislav-Blagojevic-Mi-u-magli-korice

RAČUN PROŠLOSTI

Djedovu metalnu blagajnu otvorio sam par sedmica nakon bakine smrti. Od mojih očekivanja šta bi se moglo skrivati u toj pravougaonoj zelenoj kutiji ne bi se mogla napisati priča. Jednostavno, nisam mnogo razmišljao o tome. Ali, o onome što sam u njoj pronašao, moglo bi se štošta reći. Nikakvo blago. Nikakvo nasljeđe. Ne, ništa slično. Nekoliko značaka što vaskrsavaju sjećanje na već zaboravljene partizanske odrede, tuce neupotrebljivih SFRJ kovanica i komad papira. Račun br. 85575 iz neke neznane restauracije od 14. februara 1986. Na njemu:

Miješano meso – 6

Lepine – 6

Vino – 1

K(isela) V(oda) lit. – 1

Konjaka – 4

Lincura – 8

K(isela) V(oda) – 1.4

Salate – 4

Kafa – 6

U dnu stoji potpis konobara (Slavko) i napis: Plaćeno Ostoja.

Zašto je djed sačuvao baš ovaj račun? Zašto je to bilo važno? Šta se dogodilo tog dana? Da li se nešto proslavljalo? U kojem gradu? Ko je bio s njim na tom ručku? Ko sve nije naručio salatu i zašto? Ko je nakon lincure nastavio da pije konjak, a ko je ostao pri istom piću? Da li je vino bilo crno ili bijelo i ako je bilo bijelo, da li se miješalo sa kiselom vodom? Da li je konobar Slavko živ, sjeća li se možda djeda, može li mi reći nešto o njemu? Nagađanjem odgovora, domaštavanjem povoda, atmosfere, članova družbe, mogla bi se ispisati sasvim pristojna (pseudodetektivska) priča. A zapravo, nema nikakve potrebe za tim, jer na tom papiriću zapisano je ono najvažnije – Plaćeno Ostoja. Zabavljam se pomišlju da je djed sačuvao račun kao posthumnu pouku: uvijek plaćaj svoje račune! Svjestan sam da je sve ovo puka slučajnost, ali odmah potom, isto tako svjesno, odbacujem mogućnost slučajnosti. Biram da krenem tim drugim putem. Samo tako nastaje priča. Iz komada papira, iz prošlosti, iz sna, iz ničega.

Račun iz prošlosti 1986.

KATALOG IZLOŽBE „KUĆA KNJIGA BEZ ADRESE – BIBLIOTEKA I ZEMLJOTRES“

земљотрес изложба.cdrPočetkom novembra 2019. Orijana Vuković i Berislav Blagojević priredili su izložbu „Kuća knjiga bez adrese – Biblioteka i zemljotres“ povodom 50. godišnjice zemljotresa u Banjaluci. Izložba je bila postavljena u Narodnoj i univrzitetskoj biblioteci Republike Srpske do februara 2020. godine, a sada je dostupan i katalog izložbe na ovom linku.

Katalog otkriva mnoge detalje o radu Biblioteke ne samo neposredno nakon zemljotresa nego i u potonjim godinama, potrebi za knjigama, pomoći koja je pristizala, solidarnosti, odnosu vlasti prema Biblioteci…

S KNJIGOM KROZ NEDOBA – PRILOG ISTORIJI ČITANJA

S KNJIGOM KROZ NEDOBA – PRILOG ISTORIJI ČITANJA

(Čitajući Šapat ispod obešenih Voje Čolanovića)

   Zastaću odmah na početku. Sat pokazuje 5 i 36. Jutro je, dvadeset peti mart. Vrijeme, ono koje se nazire kroz prozorsko okno, nikako ne ide ruku pod ruku s kalendarom: snijeg je povio grane forzicije u neki smrznuti žućkasti vodopad, oko cvjetova kruške ništa ne zunzara. Tek, poneka zbunjena ptica stidljivo se oglasi pitanjem – Šta je ovo, dođavola? Kako stvari stoje i biljkama i životinjama je vrijeme neprijatelj. 5 i 42. Čini se da je vrijeme neprijatelj i čovjeku. Svi čekamo bolje vrijeme. Flora i fauna da se proljeće konačno razmaše, a ljudi da prođe pandemija kako bi se vratili normalnom životu i poslovičnom kukanju kako nemaju dovoljno vremena. Za poneki izraz pažnje. Za razgovor. Za život. Ipak, čovjek u raljama iznenadnog viška vremena nije ostavljen bez ijednog prijatelja. Virus koji je u domove zatvorio milione ljudi još jednom je dokazao da je knjiga među najboljim prijateljima koje imamo. Roditelji traže literaturu za djecu, putem raznih onlajn kanala doturaju se linkovi koji vode ka digitalnim bibliotečkim zbirkama (ili ka nekim na crno formiranim digitalnim repozitorijima), penzioneri u zgradama razmjenjuju davno čitane (i vjerovatno zaboravljene) naslove i edicije kupovane za popunu masivnih od-poda-do-plafona regala. Postoji čitava biblioteka[1] sačinjena od djela koja su posvećenih čitanju – o čitanju kad se nije smjelo, o čitanju u čitaonicama, fabričkim halama, podstanarskim sobičcima, o čitanju u egzilu i zatočeništvu, o glasnom i tihom čitanju, o čitanju i kad nam, prema gotovo svakom zdravorazumskom kriterijumu, nije trebalo biti do čitanja. Ovo potonje u novije doba zabilježeno je ne samo riječima, nego i fotografijama, poput one iz porušene londonske biblioteke Holland House (nakon njemačkog bombardovanja) ili onog čitaoca koji nakon banjolučkog zemljotresa sjedi i čita pored gomile svaštarija spašenih iz ruševina.

HollandHouseLibraryBlitz1940.jpg

Holland House Library, London, 1940

Image_00011

Banja Luka, 1969

No, zadržimo se ipak na riječima. Tačnije, na knjizi Voje Čolanovića Šapat ispod obešenih – iz mojih dnevnika za nemačke okupacije (Službeni glasnik, Beograd, 2019)[2]. Ova knjiga predstavlja neobično vrijedno autentično svjedočanstvo o svakodnevnom životu u okupiranom Beogradu. Naravno, knjigu mogu da čitaju i koriste istoričari, proučavaoci kulturnih prilika pod okupacijom, ljubitelji Čolanovićevog stvaralaštva ili tumači njegove književnosti[3], ali ona pruža i jedan uvid u značaj čitanja, u moć knjige u vremenu kada smo manje-više nemoćni da utičemo na ono što se događa oko nas. Pored toga, neki detalji izneseni u knjizi Šapat ispod obešenih mogu da posluže i proučavaocima istorije bibliotekarstva u Beogradu[4]. Tek čitanjem ovih zapisa uviđamo koliko je knjiga značila budućem piscu i njegovim prijateljima: knjige su se pozajmljivale iz biblioteke, razmjenjivale sa poznanicima, one su odagnavale turobne misli, „štitile“ od užasa svakodnevice, hranile duh i na neki način nadoknađivale sveopštu oskudicu, formirale mišljenja i poticale rasprave. Zapravo, Šapat ispod obešenih je moguće čitati kao svojevrstan dnevnik čitanja, toliko je u njemu literature i misli o književnosti i nauci (što će kasnije obilježiti Čolanovićev radni i stvaralački vijek). Za svega četiri i po mjeseca, od sredine avgusta 1941. godine (kada je unesen prvi zapis) do kraja te godine, Čolanović pominje čitanje sljedećih knjiga: Leonid Leonov Lopov, Čarls Darvin Moj život, Alfred Adler Poznavanje čoveka, Dostojevski Zločin i kazna, Kockar, Turgenjev Očevi i deca, Anri Bergson Stvaralačka evolucija, Maksim Gorki Među tuđim ljudima, Tolstoj Šta je umetnost?, Anri Barbis Oganj I i II, Luis Bromfild Kiše dolaze, Emil Fage Flaubert, Pjer Loti Carmen Sylva, Ann Bridge Peking Picnic. Ali Čolanović ne ostavlja tek spisak pročitanog, nego komentariše, analizira i povezuje razne autore i njihova djela („Uz Adlera, sve vreme čitao sam Zločin i kaznu. Silno mi se sviđa. Raskoljnikov je fantastičan. Jedno vreme bio sam takoreći zaljubljen u taj lik“). Istovremeno, u raznim kontekstima pominje Zolu, Balzaka, Jesenjina, napominje kako mora čitati Frojda („… ne ide da se jedan svršeni maturant dugo skanjera pred nerasklopljenim Uvodom u psihoanalizu…“), osvrće se na Anatola Fransa, histologa Vilsona, Andre Žida. Čita izdanja na srpskom i na engleskom jeziku (npr. knjigu o Floberu). Na trenutak se stiče utisak da je Čolanović tada bio srednjovječan čovjek, možda neki profesor koji nije imao drugih obaveza. Ali, to je bio devetnaestogodišnji Čolanović koji pohađa kurseve, drži lekcije iz engleskog jezika, povremeno radi, obavlja razne zadatke (nabavka namirnica, cijepanje i prenošenje drva i sl.). Nije to bilo čitanje da se ubije vrijeme, već upravo suprotno – da se vrijeme koje je imao na raspolaganju pretvori u saveznika. Nema nikakve sumnje da je čitanje za njega tada (a i kasnije) bilo nešto neophodno, poput hrane i vode.

Pola vijeka kasnije, 1993. Voja Čolanović dolazi u ratom razoreni rodni grad Brod i promoviše knjigu pripovjedaka Osmeh iz crne kutije. Znao je Čolanović da za vanrednih stanja, a ratno je svakako takvo, glad za knjigom ne jenjava.

   Tako je, valjda i danas. Pandemija virusa aktivirala je policijski čas, uvela vanredno stanje i natjerala ljude u samoizolaciju. Ali sve to ne umanjuje potrebu za čitanjem. Sasvim prigodno je što u karantinu sopstvenog doma čitam Šapat ispod obešenih objavljen u ediciji Ključ od kuće. Knjiga je ključ za svaku bravu. Bila i biće.

[1] Vidjeti, na primjer: Aleksandar Genis, Časovi čitanja – kamasutra zaljubljenika u knjigu, Alberto Mangel, Istorija čitanja, kao i Biblioteka noću istog autora.

[2] Odlomak iz Dnevnika objavljen je specijalno u Beogradskom književnom časopisu br. 36-37, 2014.

[3] Ovdje posebno moram da izdvojim Jelenu M. Žurić koja je fenomenalnom doktorskom disertacijom „Poetika proze Voje Čolanovića“ na više od 800 stranica dala izuzetan doprinos čitanju Čolanovićevog opusa.

[4] Vidjeti, recimo: Ljubomir Durković Jakšić, Biblioteka grada Beograda 1928-1945.