PROMOCIJA ITALIJANSKOG IZDANJA ROMANA „TIŠI OD VODE“

U Bariju (Museo Civico), 13. oktobra sa početkom u 19 časova biće upriličena promocija romana PIÙ SILENZIOSO DELL’ACQUA – italijanskog izdanja romana „Tiši od vode“. Danilo Kapaso, prevodilac romana će takođe učestvovati.

Knjigu je objavila izdavačka kuća Stilo Editrice, a trejler je djelo Nemus Insediamenti Creativi.

locandina EuropaCard FB Europa_ottobreGazzetta_5_10_18Repubblica_5_10_2018

Dan ranije, 12. oktobra, autor će biti gost Univerziteta Aldo Moro (Universita degli studi di Bari Aldo Moro), gdje će razgovarati sa profesorima i studentima.

locandina Università

 

Advertisements

OBJAVLJEN PREVOD POEZIJE NA POLJSKI JEZIK

U septembru je objavljen izbor poezije deset savremenih autora iz Republike Srpske na poljskom jeziku – Współczesna poezja serbska Autorzy mieszkający w Republice Serbskiej. Knjiga je, uz prisustvo Bronislava Kotvica, jednog od prevodilaca, promovisana na 3. Međunarodnim susretima pisaca u Banjaluci (16.09.2018.).

 

U knjizi je zastupljeno pet pjesama, po dvije iz zbirki „Trebao sam biti riječ“ i „Mi u magli“, te jedna ranije neobjavljivana pjesma.

TREJLER ZA „Più silenzioso dell’acqua“ – ITALIJANSKO IZDANJE ROMANA „TIŠI OD VODE“

Trejler za roman „Più silenzioso dell’acqua“ (prevod na italijanski: Danilo Kapaso) u izdanju Izdavačke kuće Stilo Editrice iz Barija djelo je produkcijske kuće Nemus Insediamenti Creativi.

 Trejler možete da pogledate na ovom LINK-u.

„Più silenzioso dell’acqua“ di Berislav Blagojevic (Stilo Editrice 2018)
Titolo originale: Tiši od vode
Traduzione di Danilo Capasso
Regia: Gabriele Rosato
DOP: Marika Ramunno
Interpretazione: Angelo Curci
Segreteria di edizione: Domenica QuarantaAlessandra Grassi
Produzione esecutiva: Nemus Insediamenti Creativi
Fotografije sa snimanja:

TEMELJ

Bilo bi pretjerano porediti ono što osjećam svaki put kad stanem ispred tih vrata sa ushitom kakav mora da je obuzeo ser Hilarija i šerpu Tenzinga te 1953. godine. Ipak, vjerujem da su moje emocije slične onima kakve su imali svi oni koji su nakon ove dvojice pionira stigli do vrha Himalaja. Jer samo nekolicina (pomišljam kako u širokom luku treba zaobići riječi poput „odabrani“ i „izabrani“, te škakljive termine s neskrivenim mitskim i religijskim potencijalom) je zasjela na krov svijeta, baš kao što je mali broj onih kojima je dozvoljen prolazak kroz široka drvena vrata depoa. No, nije tek puko pripadanje grupi probranih ono što povezuje njih i mene. Prije će biti da je to jedinstvena nagrada – prilika za drugačijim pogledom na svijet. Da, to je taj osjećaj, onaj koji preplavi čovjeka kome je data mogućnost da na stvari gleda iz drugog ugla. Manje je bitno da li je taj čovjek visoko, među oblacima i s pijukom u ruci, ili je dolje na temelju, sa smještajnom signaturom ispisanom na ceduljici.

Kad uđe u magacin, bibliotekaru, eto, i ovakva poređenja padaju na pamet. Smješkam se na primisao da izjednačavam vrhunac i dno, ledene litice i prašnjave police, da kao od šale ništim više od osam i po kilometara koje nas dijele. I zaista, razlika u visini je nevažna ako se uporedi s razlikama u širini i dubini. A desetine, stotine hiljada knjiga koje me okružuju nude upravo širinu i dubinu. One će, ma šta da izmisle naučnici-futuristi, ostati najsavršeniji vremeplov i posebna dimenzija postojanja. Krhke i ranjive, a opet zaprepašćujuće otporne, knjige su dugotrajni i nezamjenjivi spomenici ljudskoj mašti, ljubavi, uvjerenjima, strahovima, inventivnosti, nadanjima… Iste sekunde kad sam pomislio na nadanja, čuo sam kolegicu Nadu kako žustro dodaje:

   – To se ne odnosi samo na knjige, već i na časopise! Kao da to svi zaboravljaju i periodike se sjete samo – periodično! –

Ha-ha-ha! Moj se grohot u trenutku utopi u tone starih novina što me okružuju, kao u spužvaste zidove tonske kabine. Osjetio sam blagu postiđenost zbog iznenadnog ataka smijeha, jer znam da je u pravu. I premda je stid brzo iščilio, rumen na jagodicama se potkazivački zadržala. Srećom, u depou sam bio sâm. Ali ne i usamljen. I ne mislim samo na onu tačnu, ali od upotrebe odveć iscufanu istinu da čovjek nikad nije usamljen ako su mu pri ruci knjige. Sa mnom su, na neki začudan način, mnogobrojni tvorci ovih knjiga i članaka, knjigovesci, štampari i knjižari, svi oni koji su ih dodirivali, listali i čitali prije mene, oni što su ih prikupljali, prenosili i ulagali na police, oni što su podvlačili citate i na marginama komentarisali pročitano, oni što su darovali knjige bližnjima („Bratu Mihajlu za srećan povratak sa fronta, tvoja sestra Olivera“), oni što su te knjige kasnije poklanjali bibliotekama, oni što su vlasništvo nad njima određivali udarcima pečata: Srpska čitaonica u Banjoj Luci; Narodna biblioteka Kralja Petra I Velikog Oslobodioca; Narodna biblioteka „Petar Kočić“… Svi su oni tu, tumaraju u lavirintu depoa, mada ne uvijek istovremeno. Šapuću iza rafova, dobacuju iz prašinastih zakutaka, tiho pjevuše pregledajući listine zaboravljenih muzikalija, a nije rijetkost da kakav skrajnuti pisac bez ustručavanja zamoljaka: uzmi moju knjigu, nećeš se pokajati! Ponekad prozborim koju s nekima od njih. I to na jezicima koje poznajem! (Psssst! Ne širite dalje ovu ispovijest!) Kraj ognjistaNedavno sam tako na tečnom francuskom upitao Šarla Vagnera, ne misli li da je istinsko čudo što je izdanje prevoda njegove knjižice „Kraj ognjišta“, inače žigosane rukom arhivara Srpske čitaonice, preživjelo do danas. Gospodin Vagner, pomalo uštogljeno odjeven prema modnim postulatima s početka dvadesetog vijeka, kratko odgovori: Mesje, ja ne mogu da prestanem da se čudim što je to djelo prevedeno na Vaš jezik još 1922. Pomislio sam kako bi bilo zgodno da ga obavijestim o preseljenjima bibliotečkog fonda, o strašnoj paljevini knjiga za vrijeme Drugog svjetskog rata, o zemljotresu iz šezdesetdevete i raseljenim knjigama pod šatorima, o… O, imalo bi štošta da se pripovijeda gospodinu Šarlu, ali njegove u znak čuđenja izvijene obrve me prenuše. Nije to njegovo breme, njegovo nasljeđe.

   – Nasljeđe! – viknuh i gotovo se udarih u čelo. Upravo sam se sjetio da knjiga po koju sam došao ima veze sa nasljeđem. Premda nerado, ipak moram priznati da se često predugo zadržavam ovdje, na temelju. Siđem sa signaturom ili dvije, a ostanem dva sata. U trenu se izgubim u nepreglednim prostranstvima skučenosti magacina. Dosta zabušavanja! Neonka i ja uskladili smo žmirkanje i sve se čini još više žuto i okerasto nego što doista jeste. Na ceduljici je napisano: O Matici srpskoj danas, Novi Sad, 1945. Uzimam merdevine, postavljam ih između rafova. Penjem se sporo, pomalo klackavo. Nisam siguran da li su ljestve nestabilne ili mene hvata vrtoglavica (naravno, zaboravio sam da doručkujem).

Matica„Ko su bili stvaraoci Matice? Sem jednog, bili su to ljudi koji su pred sobom imali tezgu, a za sobom gvozdenu kasu sa novcem i trgovačkim knjigama. I ti trgovci su nosili san o nauci, o knjigama koje nisu trgovačke, o prosveti za narod po selima i po pustarama. Bez svađanja, složno, probiše ti trgovci zazidana vrata, pustiše svetlost…“ Dok čitam tekst Isidore Sekulić, stalno mi u misli svraćaju trgovci, darodavci Srpske čitaonice i one fotografije stare Banjaluke. Nedavno sam pukim slučajem pronašao knjigu koju je Srpskoj čitaonici poklonio trgovac Jovo Surutka. On i njemu slični gradili su temelje, a ja, blesav u neznanju, samo sam se zacerekao na pomen njegovog prezimena!

Surutka„Velika ustanova treba da ima veliki i otmen život. Jedna od zabranjenosti u velikom životu, to je svađa. Veliki život dodaje, pokreće, diktira narod, večiti zidar na temeljima. Na ekonomskim sektorima kreću život oni koji ekonomiju osvežavaju; na književnom sektoru oni kojima je knjiga hleb i vazduh. Za veliki život treba strast i vrelina kolektiva.“ Istinu govorite, poštovana Isidora! Živu istinu!!

   – Kolega! Kolega, da li si dobro?! – Nada se usplahireno nadvila iznad mene.

   – Jesam… Malo me boli glava. Čitao sam… –

   – Nije ni čudo da te boli! Pao si sa ljestava! Sreća pa sam naišla –

   – A Isidora? Surutka? – upitah zbunjeno.

   – Kakva surutka? Koliko sam ti puta rekla da ne čitaš na ljestvama? Mogao si da pogineš! – reče Nada brižno i prijeteći u isti mah.

   – Ne brini… Na koncu, postoje mnogo gluplji razlozi za susret sa smrću od čitanja i knjiga, zar ne? – odgovorih pridižući se i treskajući prašinu sa košulje.

Iza police, kao iza kakvog šarenog paravana, Isidora i Jovo su se još dugo smijali.

* Objavljeno u Tematskom zborniku „Srpska čitaonica u Banjaluci“, str. 17-19.

LOVOROV VIJENAC BORISA SPASKOG

Neke tajne ostaju neotkrivene godinama, decenijama čak, čekajući pravi trenutak da zaprepaste zagrižene zavjeraše ili rasplaču preživjele učesnike nekog tragičnog događaja. Ili da jednostavno nasmiju dokoni publikum. Dakako, ima tajni za koje zna svekoliki umreženi svijet, ali i onih za koje ne zna gotovo niko. Saznanje o postojanju ovih potonjih najčešće dugujemo pukoj slučajnosti i sasma nehajnom razotkrivanju. Tako je u jednom nedavnom intervjuu sada već vremešni i bolesni Boris Spaski otkrio sudbinu lovorovog vijenca koji su mu okačili oko vrata pošto je postao šampion svijeta (da, da… nekad su oni najbolji dobijali pravi pravcati vijenac od lišća pravog lovora) – dao ga je supruzi da ga koristi za kuvanje. Neki su prokomentarisali kako je to ponižavajuće za ženu, drugi su smatrali da je gest simpatičan, a siguran sam da je bilo i onih koji su matematičko-šahovskom kombinatorikom pokušavali da odrede broj prijatelja koji su im dolazili na ručak i koji su, jedući serviranu čorbu, srkali i djeliće velikog uspjeha njihovog domaćina. Kako bilo, učinilo mi se da ova crtica iz poodavne prošlosti sadrži klicu za neku priču, pa sam na papir zapisao mogući naslov: Lovorov vijenac Borisa Spaskog. Pregršt sličnih ideja i naslova gužva se u jednom izblajhanom rokovniku koji ima sasvim pristojne šanse da postane zgodno ukoričen Spomenar nedorečenosti.

Otprilike u vrijeme nastanka ovog naslova, naš pas je otišao. Zbrčkane genetike i bez truna pedigrea, on je od one vrste koja se podjednako voli radi privrženosti i tihe prisutnosti koliko  i zbog sitnih nepodopština i zadivljujuće tvrdoglavosti. Budući potpuno bezopasan, čak i pretjerano druželjubiv, nije bio vezan i mogao je da ode bilo kad i bilo gdje. To je i činio, ali nikad nije izbivao iz dvorišta duže od nekoliko sati. Zapravo, mislim da mu je rekord bio dan i po, ali to je bilo prilikom posebnih okolnosti prošle zime, onda kad su sva njegova čula, sem jednog razumije se, poklekla pred zanosnim mirisom lokalne ženke.

Tražili smo ga po okolnim ulicama, išli obodom atara i po nekoliko kilometara daleko, dozivali ga uprkos tome što smo vrlo dobro znali da se rijetko odazivao na ime, tačnije, samo kad mu je bio ćeif. Narednih jutara tvrdoglavcu smo redovno ostavljali hranu i mijenjali vodu, samo da bismo po povratku s posla zaticali netaknute posude i… tišinu. Potpunu, vakuumsku tišinu, mada je sve oko nas vrilo od života: ljudi su orali arhivskim primjercima Zetora, motorne pile svirale su prilično monoton hevi metal u šumi, a ovce su se neobično glasno horski oglašavale svaki put kad bi kakvo ljudsko biće prošlo blizu ograđene livade. Ali ništa od toga nismo čuli, jer naše su uši bile isključene za sve zvukove osim za jedan specifičan lavež i zveket kotrljajućeg šljunka pod njegovim šapama. Međutim, ova kalibracija sluha nije dala nikakav rezultat, jer niti se čulo njegovo lajanje, niti je klikere od oblutaka pokretao njegov trk. Ponekad bi nas prenapregnuti receptori u mozgu prevarili i mi bismo pohrlili napolje njemu u susret, ali tamo ne bi bilo nikoga. Osim one nesnosne tišine. I njegovih igračaka (dvije loptice, trobojni kanap s golemim mornarskim čvorom na jednom kraju i gumena Mini Maus lutka što skiči kad je stisnu) koje su, nakon višednevnog mirovanja, bile jedva vidljive u travi.

Čekali smo. Tišina da je uskomeša i na kriške nareže repom kao sabljom, igračke da ožive i zaigraju se, mi da ga ponovo zagrlimo. Čekali smo, smišljajući nemoguće odgonetke za tajnu njegovog odlaska.

A onda je jednog popodneva, ne bez doze fanatične odlučnosti i ubjedljivosti (kao da je znala nešto što ja nisam) u glasu, moja žena iznenada rekla: Vratiće se kad bude pun mjesec!

Neka druga priča završila bi ovako – probdio sam noć punog mjeseca i nekad pred svitanje naš pas se vratio i onda smo ga nahranili i on se sklupčao pod našim nogama dok smo pili kafu, smijali se i plakali. Ali, istina je da sam tu noć spavao mirnije i čvršće od svih prethodnih otkako je otišao. Iako bez umirenja savjesti, eto, jedna sramotna tajna je otkrivena. Tajna njegovog odlaska, međutim, još leluja kroz naše misli i razgovore.

Ujutro, vidjevši da se naš pas nije vratio, odlučio sam da vlastiti stid zakamufliram pričom o ljubavi, nadi, čekanju i, naravno, o tajnama. Uzeo sam rokovnik i ispod naslova Lovorov vijenac Borisa Spaskog zapisao rečenicu: Neke tajne ostaju neotkrivene godinama, decenijama čak, čekajući pravi trenutak da zaprepaste zagrižene zavjeraše ili rasplaču preživjele učesnike nekog tragičnog događaja.

  • Objavljeno u časopisu BOKATIN DIJAK br. 12, 2018