BIRO ZA IZGUBLJENE STVARI

Istina je, Šmizla i Šmokljan se uvijek trude da me izvode u šetnju. Ponekad me čak smjeste u auto, odvezu do neke udaljene šume, pa tamo šetamo i slušamo ptice. Ali, pošto veći dio dana provedem na lancu, najviše volim da šmugnem kad me otkače sa lanca. Tada sâm obilazim okolna dvorišta i njive, njuškam ispod komšijskih prozora i pokušavam da saznam šta se kod njih kuva za ručak. Šmokljan jednom reče da sam najčudniji pas, jer drugi psi su spremni da idu kilometrima kako bi se vratili gazdama, a ja trčim kao sumanut da pobjegnem od njih. Možda, ali uvijek se vratim kad završim ophodnju.

Gagarin cipela

A u tim lutanjima, časnog mi laveža, baš svašta sam vidio: debele ogromne pse s rogovima koji muču i ne razumiju kad im se obraćam; ljude koji voze velike glasne šklopocije iz kojih ispadaju kocke osušene trave; vunene džempere koji mekeću dok se šetkaju po livadi; spore kolone automobila okićenih zastavama koji strašno trube i nasmijane dvonošce što im mašu rukama i uzvikuju srećno mladenci!; kućice za pse napravljene od stare veš-mašine; patku koja iz nekog razloga stoji na ogradi i klati se napred-nazad kao da izvodi cirkusku tačku… Svakojakih čudesa sam se nagledao, kad vam kažem. Ipak, najviše sam nailazio na – stvari. Nevjerovatno koliko ljudi imaju stvari! A ostavljaju ih i gube posvuda. Samo uz cestu pronalazio sam staklene flaše, plastične kese, prazne konzerve, saksije, gumice za kosu, kutije od cigareta, pakovanja žvakaćih guma, velike šarafe sa traktorske prikolice, zarđale katance, komade stiropora, papirne vreće od vještačkog đubriva, kore od banana i ogoljene klipove kukuruza… Pomislio sam da su ljudi, onako sluđeni i vječito u žurbi, greškom zagubili sve te stvari, pa sam počeo da ih dovlačim u naše dvorište. Znajući kako je meni kad ne mogu da se sjetim gdje sam zakopao kost, mislio sam da su i oni tužni i nervozni zbog izgubljenih predmeta. Ali Šmokljan nije blagonaklono gledao na moju akciju. Vikao je na mene, govorio kako mi ne vodimo biro za izgubljene stvari i kako nam ne treba smeće na travnjaku. Odgovarao sam da to nije smeće, nego nečije stvari, ali kao i obično, nije me razumio. Možda su smeće i stvar dvije riječi koje oni koriste da opišu isti predmet? Ko bi to znao… Uglavnom, Šmokljan je sve što sam donosio stavljao u jedan džak i potom odnosio u šupu. Pomislih kako je to dobra ideja, da sve bude na jednom mjestu, kao u nekom skladištu, pa će lakše moći da se pronađe i vrati vlasniku. Kad sam završio s pronalaskom stvari uz cestu, obližnje livade, njive i kanale, počeo sam da zalazim i u dvorišta. Šta sam tek tu nalazio!! Zamislite, dvonošci ostave čizme, cipele i patike pred vratima i zaborave na njih. Neko dijete je u hrpi pijeska ostavilo kanticu, lopaticu i lutku. Ispred jedne kuće naišao sam na dugački konopac na koji su ko zna kada zakačili majice, čarape, potkošulje, trenerke… Možda i najčudnije stvari na koje sam naišao zapravo i nisu bile stvari nego tri ribe koje su se praćakale u kanti ispred komšijinih vrata, tik do štapa za pecanje. Sve što sam pronalazio ponosno sam donosio, a Šmokljan je samo ponavljao ne, Gagarine,vrtio glavom i brže-bolje stvari sklanjao u šupu. Bio sam zadovoljan, misleći da činim dobra djela. A bio sam pomalo i tužan, jer niko nije dolazio po izgubljene stvari.

A onda, jednog ranog jutra, na kapiji se pojavio čovjek koji je živio nedaleko i koji me je čak i pomazio nekoliko puta.

   – Komšija! Komšija!! – vikao je sa spoljašnje strane kapije.

   – Šta je bilo?! – nakon nekog vremena upitao je vidno nervozni i tek probuđeni Šmokljan.

   – Da nisi vidio moju cipelu? – zamuca čovjek.

   – Molim? –

   – C i p e l u? –

   – Kakvu cipelu? –

   – Mokasinu –

   – Čijem sinu? –

   – Moju cipelu, mokasinu! –

   – Aaaa mokasinu! – potvrdi Šmokljan nakon što se sjetio da izvadi čepiće za uši koje je bio stavio, jer mu, navodno, moj lavež smeta da zaspi.

   – Da, mokasinu. Desnu. Jesi li je vidio? – čovjek staloženo ponovi pitanje.

   – Šta ja imam s tvojom cipelom, dragi komšija? – pomalo uvrijeđeno uzvrati Šmokljan.

   – Kako šta? Pa donio sam je sinoć – konačno se uključih u razgovor, ali oni kao da nisu obraćali pažnju na mene.

   – Vidio sam vašeg psa proteklih dana kako nosi razne stvari po selu, pa sam pomislio… –

Šmokljan protrlja oči, pogleda u čovjeka koji je pred kapijom stajao na lijevoj nozi, dok mu je desno, boso stopalo, visilo u vazduhu, pa reče:

   – Samo da se presvučem –

Nakon par minuta Šmokljan je sišao, još jednom pozdravio čovjeka i otišao do šupe.

   – Bravo! Konačno si se dosjetio! – lajao sam razdragano pored svoje kućice.

   – Da nije ovo? – reče Šmokljan, izlazeći iz šupe sa cipelom u ruci, kao da drži pehar pobjednika neke maratonske trke.

   – Jeste! – veselo uzvrati čovjek.

   – Izvini, komšija! – pokunjeno reče Šmokljan.

   – U redu je –

   – Nije u redu! Ubalavio je cipelu, izgrickao pertle… –

   – Nema veze, stvarno. Dobar je on pas. Par puta je dolazio do moje kuće, pa smo se mazili –

   – Eto, komšija te miluje, a ovo mu je hvala! – dreknu i okrenu se prema meni.

   – Hvala? Nema na čemu – ponosno odgovorih.

   – Stvarno, Gagarine, svaka ti čast – razočaranim tonom mi se obrati Šmokljan.

   – Ma, nije to ništa… Samo sam radio svoj posao – uzvratih zadovoljno i vratih se u kućicu na još jednu porciju mirnog sna.   

* Odlomak iz knjige „Upoznajte Gagarina, najšašavijev psa u svemiru“

POBJEDE

Sva ta tanad
Ispaljena u vazduh
U znak pobjede
Odavno su pala u blato,
A po čahurama su
Patina i korozija
Već ispisali
Neodgonetljive hijeroglife.

Sve one šume koje
Su skrivale promrzle čete
I koje krošnjama upiše
Eho urlika: P O B J E D A!!
Posječene su, a
Njihova trupla seciraju
CNC mašine negdje
U fabrikama podno Alpa.

Sve one zastave
Što su vijorile
Pobjedničkom gordošću
Izjela je buđ
Potonjih gladnih godina.
Zamijenili su ih barjaci
Dovoljno slični da
Prošlosti ne daju da se upokoji,
Ali dovoljno različiti da
Se pod njima
Poju neke druge pjesme.

A sve one pjesme
Urimovane u čast pobjede
Uramljene su u nekom muzeju
Koji niko ne posjećuje.
Jer, doista,
Kome treba podsjetnik
Na negdašnje pobjede,
Kad nas toliko veličanstvenih
Pobjeda tek očekuje u
Svijetloj i herojskoj
Budućnosti?

*Objavljeno u ediciji „Tragovi“ Književnih susreta na Kozari, 2020.

„LIMNOLOŠKO PITANJE“ I „SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA“ U POVELJI

LIMNOLOŠKO PITANjE

Ne mogu više, reče žena i dodade tiho: ponestaje mi snage. Čovjek ćuti i gleda u zaobljene vrhove kućnih papuča. Moraš mi se pridružiti, ne mogu ovo sama, tiho nastavi žena. On i dalje gleda u polukružnu liniju papuča i na trenutak mu se ona učini kao jezerska obala. Ti si kao davljenik u jezeru, opušten i nijem, reče žena. Ali čak i u vodi, pretežak si. Počinjem i ja da se davim, gotovo uzviknu. Potom ga pogleda, uze ga za ruku i reče: nikad nećemo stići do obale ako mi ne pomogneš. Čovjek uzdahnu ne skidajući pogled sa papuča, a onda upita: kako se zove jezero?

SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA

Čuješ li kako pucaju? Zemlja podrhtava, trese se, reče dječak. Kao da plače. Starac ga zabrinuto gleda, osluškuje i čuje – zatišje. Ne čuje se ništa, odgovara mu. Artiljerija ne tuče već sat vremena, možda i duže, bodri ga starac. Ali ja i dalje čujem paljbu, uporan je dječak. Izdaleka, reče izvijajući glavu tako da uho uperi ka otvorenom prozoru. Kao jeka. Ih! Jeka izdaleka, veliš, nasmiješi se starac i pomilova unuka. Potom se uozbilji, stavi kažiprst u lijevo uho i načini nekoliko brzih gore-dole pokreta cijelom šakom. Onda potvrdi: ništa se ne čuje. Sigurno ti još bruji u glavi od pucnjave. Starac pogleda kroz prozor i vidje ratom ispražnjene ulice i treperenje vazduha iznad asfalta jednog poznog junskog dana.
Tog dana, u hiljadu četiri stotine i kusur kilometara udaljenoj Rigi, sahranjivali su Mišu Talja. U raku su, umjesto grumenja zemlje, bacane šahovske figure. Ta jedinstvena simfonija počasnih plotuna odzvanjala je nadaleko. Trebalo je nešto više od sat vremena da eho udaraca crnih i bijelih drvenih topova u kovčeg doputuje kroz vazduh do malog bosanskog grada. Ali ipak je stigao, u vrijeme primirja kratkog daha, taman da ga dječak čuje. Makar mu starac nije vjerovao. Premda ni sam sebi ne vjeruje, danas, gotovo trideset godina kasnije. Posmatram svoj odraz u prozorskom staklu: ista glava i iste uši, ali dječaka nema. Odavno se odmetnuo u nešto nalik na čovjeka. Tek, tišina ranog jutra ispunjena je nejasnom sumnjom i mišlju o tome da još nedovoljno opoganjene djetinje uši mogu da čuju i ono što se ne može čuti.

* Časopis „Povelja“ br. 1/2020, str. 18-19.

NEDJELJA

Nedjelja je.

Zurim u Savu s nasipa koji se kruni,

grlo je suvo, jednjak se steže.

Gušteri pod nogama u šiprag bježe.

Lako je, kažem, Vrbasu i Uni.

(Ali voljeti Savu, nakon svega…)

Nedjelja je.

Dan za tihovanje na lokalnom groblju,

ali niko moj ovdje ne počiva.

Ispod rogoza poleglog ko griva

nikog mog nema u glinovitom utroblju.

(Tek kapilari traže put do Save.)

Nedjelja je.

Koračam bezglasno i posmatram adu,

vratile se školjke, vidim, u plićaku.

Uporno, svaka je iskopala raku,

pa iz nje gleda u nebo, u nadu.

(A Sava-majka ih miluje i bodri.)

Nedjelja je.

Vrijeme je za rastanak po hiljaditi put.

Sve je tobož rečeno, a nedorečenost vri.

Za radost su potrebne tek sitnice tri:

Rijeka, dječak i vrbov prut.

(Sava se sjeća tih golicanja i namiguje.)

PRIČE „JEDNOG DANA“ I „LUGAREVO VRIJEME“

JEDNOG DANA

Jedan pas i jedna mačka dugo su bili nerazdvojni. Otkad je mačka nestala, pas u šetnji uporno vuče na jedno mjesto. Vlasnik ga pušta da njuška. Pas uzdiše, udiše, dugo srče miris. Potom produžava. I tako nedjeljama. Kao neki čudni ritual. A onda je jednog dana naprosto prestao da vuče na to mjesto. Jednog dana, pomisli vlasnik psa, biće divno ne morati koristiti tu neuhvatljivu vremensku odrednicu. Jednog dana… Jedan pas i jedna mačka. Jednog dana.


LUGAREVO VRIJEME

Lugar Matija život je proveo u šumi. U brvnaru na samom rubu šume došao je iz doma za siročad kao petnaestogodišnjak. Odatle je kretao u svakodnevne obilaske prilikom kojih je upoznavao ćudi prirode, posmatrao kako se smjenjuju doba i kako vegetacija mijenja garderobu. U toj brvnari naučio je slova, ne bi li mu poneka knjiga odagnala samoću i strah. Tu je tražio prave riječi da opiše zvukove kojim uzdiše šuma, a kad ih nije pronalazio on ih je izmišljao. Riječima kao što su jelotres ili bukvopuc, pokušavao je da označi zvuk kada izvaljeno stablo jele uz lomljavinu okolnog granja i šiblja tresne o zemlju, ili kad bukva puca od hladnoće, pa se raspukne poput prezrele dinje. U toj brvnari znao je budan dočekivati zoru, ali uvijek znajući koliko je sati: premda je slavuj bigeljisao takoreći cijele noći, zeba se oglašavala između pola dva i dva, od dva do pola tri pjevušila je crnoglava grmuša, nakon nje prepelica, pa od tri do tri i po ćurlikala je grmuša crvenotrbušna, poslije nje su se javljali kos, pa sjenica…
Gleda u lijep svjetlucav sat koji su mu darovali povodom pedeset godina službe. Potom mu pogled skreće na šaku i kofer koji ona pridržava. U njemu je sve što posjeduje. Rekli su da mu u staračkom domu ništa neće nedostajati. Možda je to istina, pomisli lugar, ali tamo nema ptica. Sve češće ostajem budan cijele noći, čak i onda kada ne moram. Staračka nesanica, reče u sebi. Kako ću znati koliko je sati, kad tamo gdje me šalju nema ptica? Nijedan sat to ne može da nadoknadi. Nema tog monotonog kuckanja koje može da nadomjesti prepoznatljiv, ali vječito nov i drugačiji pjev. Zastaje i ponovo pogledava na sat. Ovaj sat ne mjeri vrijeme, pomisli. On samo prati otkucaje tempirane bombe u mojim grudima. A kad mi srce konačno pukne za šumom i silnim životom u njoj i on će stati. Jedino što mi daje utjehu je pomisao da kad nikoga od nas više ne bude, kad se sve ure svijeta umrtve i stanu, neka sjenica će negdje početi cvrkut pred zoru.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“.