SA PROMOCIJE „BUMERANGA“ U NUB RS

PROMOCIJA ROMANA „BUMERANG“

bumerang-plakatglas-28-11-2016-str-21„Bumerang“ će biti predstavljen u četvrtak 1. decembra u 19 časova u sali za promocije (sala 29) Narodne i univerzitetske biblioteke RS u Banjoj Luci. O knjizi će govoriti kritičar Mladen Vesković i autor, a moderatorka će biti Tanja Stupar Trifunović.

Najava na konkursiregionaekulturars.com

PREDSTAVLJEN „BUMERANG“

Na 61. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu, predstavljen je roman „Bumerang“ uz druženje s čitaocima.

BUMERANG -NAJAVA NOVE KNJIGE

bumerang-korice

Najavu knjige „Bumerang“ možete da pročitate i na ovom linku.

glas-6-okt-2016

* Bumerang će biti predstavljen na štandu IK Presing (galerija Hale 1) u toku 61. Sajma knjiga u Beogradu.

 

GLAZIRANI PRIMITIVIZAM

Prilično sam siguran da se svaki čovjek na Balkanu svakodnevno susreće s primitivcima: na poslu, u saobraćaju, u prodavnici, atakuju na njega sa TV ekrana… Ova konstatacija sama po sebi nije nikakvo otkrovenje, međutim, ukoliko zagrebemo površinu onog što nazivamo primitivnim, otkrićemo nove dimenzije skrivene iza tog pojma, dimenzije, koje mogu biti od koristi kako bi se stvari (konačno!) počele nazivati pravim imenom. Za potrebe dekonstrukcije poslužiću se promišljanjima Miloša Ilića objavljenim u izuzetnom tekstu „Primitivni savremeni čovek“ sad već davne 1974. (iz knjige „Kultureme“).

Ilić u uvodnom dijelu analize kaže: „Kad se za nekoga kaže da je primitivac, onda se tom tvrdnjom najpre aludira na to da je anahroničan u smislu zaostajanja za vremenom, za epohom. U blažim oblicima, to je nastojanje primitivca ili primitivaca da po svaku cenu zadrže status quo, da vegetiraju, da prežive…“. Potrebno je tek pogledati kroz prozor, ili otvoriti dnevnu štampu (a često ni to nije neophodno!) da bi se vidjelo zaostajanje za duhom vremena. Dakako, uzrok ovog kaskanja upravo treba tražiti u politici primitivaca koji višedecenijski istrajavaju (makar u nečemu!) na statusu quo. Ovome treba dodati važnu odliku predstavnika primitivnog mentaliteta – „nesposobnost da misli na budućnost, a naročito da stvaralački misli na budućnost“. Naravno, kako ističe Ilić, primitivac „nije u stanju ispravno da oceni ni prošlost, te ne zna kakav smisao ona može imati za njega“. Svjedoci smo stalnog revidiranja i naopakog ili nakaradnog čitanja prošlosti, što za posljedicu ima ne samo konfuziju u društvu, nego stalno tapkanje u mjestu, odnosno, izmicanje čvrstog oslonca na kome bi se gradila budućnost.

„Druga krupna i očigledna manifestacija primitivnog mentaliteta“, primjećuje Ilić, „vezuje se za socijalni i moralni plan života time što se on potvrđuje kao nesposobnost za uvažavanje drugog“. Ova osobina primitivnog mentaliteta zaista je evidentna, i to na različitim nivoima – od poznanika ili radnih kolega koji drže beskonačne monologe bez imalo sluha i osjećaja za osobu koja je ispred njih, do raznih direktora, menadžera i ljudi iz vladajućih struktura zaraženih kompleksom Boga i, prema tome, gluvim za bilo kakve sugestije/ideje/molbe. Naročito nezgodan dio primitivnog mentaliteta jeste onaj prema kojem je „on sam sebi porota i dozvoljava sebi sve ono što prođe kroz njegovu ličnu cenzuru koje – nema. Repertoar postupaka gotovo da i nije važan: krvna osveta, siledžijstvo u vidu ugrožavanja fizičkog integriteta drugih, kulturni genocid u bukvalnom smislu reči ili ispiranje mozga i duhovne manipulacije uopšte. Izvođač, doduše, može biti okoreli ili sirovi primitivac, a ponekad i primitivac ‘u rukavicama’, ‘glazirani primitivac’. To ništa ne menja na stvari, jer i jedan i drugi ne uvažavaju drugog čoveka“. Iz ove Ilićeve opservacije može se zaključiti da je primitivizam veoma šarolik, odnosno, da se nijansira, pa bi bilo veoma pogrešno iz kategorije primitivnog isključiti inteligentne ljude. U tom smislu, vjerujem da čitaocu neće biti teško prepoznati određene „likove“ u sljedećim rečenicama: „Nije redak slučaj da se pojedini primitivci, ili grupa primitivaca, eksponiraju kao izvanredno inteligentni ljudi. Njima se često ne može poreći ni sasvim izvesna vrsta intelektualne virtuoznosti koja dolazi do izražaja u kriminalističkim poduhvatima“. Primitivizam se, dakle, konstantno širi, osvaja nove sfere društva, prilagođava se uslovima i, što je simptomatično, podstiče kvantitet, a ignoriše kvalitet. Ranije je glupost bila glavna karakteristika klasičnog primitivca, a takve ljude bilo je relativno lako uočiti (i kloniti ih se). Međutim, danas su pripadnici primitivnog mentaliteta dekani, akademici, ministri… (Paralela u digresiji: nekad su lopovi bili obični grubijani, vucibatine i sjecikese, a danas su to ini menadžeri, biznismeni, lobisti, uštirkani ekonomisti ili brokeri.) Kad se sve sabere, ispada da smo potpuno okruženi primitivcima. Jesmo! I svi ti ispolirani i ulickani fikusi u foteljama (čast izuzecima), svi oni privjesci što vise sa dojki neke od državnih institucija, svi oni su – primitivci – ma kakvim se titulama kitili i ma kakvo im ordenje kačili na prsa. Treba ih tako imenovati i prema njima se, u skladu s tim, treba i ophoditi kao prema primitivcima.

Miloš Ilić je ispravno posmatrao fenomen primitivnog mentaliteta kao rušilački faktor, kao udarnu pesnicu degradacije i kao neprijatelja stvaralačkog mentaliteta. „Naša čežnja za višim vrednostima“, piše Ilić, „biva napadana od vrlo lukavog, podmuklog neprijatelja – primitivizma prerušenog u vrlo naivne i čak bezazlene, kvazinaučne, kvaziumetničke i kvaziemancipatorske kostime. I to u beskrajnim varijacijama“. Nema nikakve sumnje da je borba između stvaralačkog i primitivnog mentaliteta i danas aktuelna (na koncu, ona je permanentna). Ali, za razliku od vremena kad je nastao tekst Miloša Ilića, sa žalošću možemo konstatovati da je primitivizam izbrisao prefiks „kvazi“ iz oblasti nauke, kulture, umjetnosti, prosvjete, odnosno, da je delanje po njihovim principima, normama i moralnim vrijednostima (kojih – nema) postalo zvanično, institucionalizovano, društveno prihvatljivo i (takoreći) nedodirljivo.

Premda smo stiješnjeni i okruženi nadmoćnom silom, ipak vjerujem da bitka nije izgubljena. Budućnost možda jeste nepredvidljiva, ali jedno je sigurno: predaja nije opcija.

U OBLACIMA

   Nisam se raspitivao o iskustvima drugih roditelja, niti sam se o toj temi interesovao na internet forumima ili u stručnim žurnalima. To bi bilo bezrazložno gubljenje vremena. Jer. Šta god da su mi rekli i šta god da sam pročitao, ništa ne bi spriječilo čudno umiješeno tijesto tuge i ponosa da buja i narasta u meni onog trenutka kad sam shvatio da sam titulom sveznajućeg tate bio ovjenčan prekratko.

PRE – K R A T K O! Jer. Ma koliko svaki otac želi da njegova djevojčica stasa u fino vaspitanu pametnicu, možda je i jača ona želja koja pretpostavlja princezin što duži i što bezbrižniji boravak u oblacima[1] (među kojima će, razumije se, tata biti dežurni heroj).

Naša vrsta očigledno sa oblacima[2] ima nerješiv problem. Jer. Ljudi kad ih dosegnu kao da jedva čekaju da se spuste i ukopaju svoja stopala u zemlju, nesvjesni činjenice da se od zemlje i njenih plodova živi, ali da se živi za one trenutke provedene u oblacima[3]. I djeca jure da napuste paperjaste visine i siđu u mračni svijet odraslih zanesena, valjda, idejama o slobodi kojih je u stvarnosti svake godine sve manje i koje zapravo istinski postoje samo – u oblacima[4].

Kad malo bolje razmislim, moguće je da je u pitanju neka gadna greška u evoluciji (ako smo zahvaljujući njoj ovdje gdje jesmo). Jer. Kako drugačije objasniti činjenicu da današnji klinci još dok nisu čestito ni prohodali znaju da uključe igricu na tabletu, a da ipak ponavljaju istu glupost poput svih generacija u istoriji čovječanstva – užurbanost da se djetinjstvo okonča. Da, biće da tu nešto ne štima, jer (valjda) nema odraslog ljudskog stvora koji sa žalom i nostalgijom tu i tamo ne zabaci pogled ka dobu odrastanja. Ali kasno… Jer. Djetinjstvo je PREKRATKO, ono bespovratno nestaje kao izmaglica daha na ogledalu. Čak i bez raznih forsiranja budalastih roditelja i bez ratova i trauma i bez dobrovoljnog preuranjenog silaska sa oblaka[5] merdevinama mašte (koje su pri dnu, treba li to uopšte isticati, obrasle gustim bodljikavim korovom). Te je skale kasnije teško pronaći, a pravo je čudo ponovo se njima uspeti. Meni je, eto, to pošlo za nogom onog trenutka kad sam zakoračio u sobu porodilišta i ugledao Lenu u Marijinom naručju. Vrlo je moguće da nisam prvi kome je ovakva misao ispunila prostor između ušiju, ali evo je: ne postoji muzej koji posjeduje ljepšu sliku od ove; ne postoji snimak načinjen ogromnim Hablovim okom koji može da parira pogledu u majušne oči novorođenčeta; ne postoji drugi prizor u prirodi, ma kako grandiozan i ma kako unikatan koji može da zasjeni divotu novog života. Od tada, nas troje smo u oblacima[6].

   Uživao sam u toj visinskoj šetnji. Vazduh je gore rjeđi i čovjeku se pričinjava mnogo toga. Ili neke stvari uopšte ne vidi. Upravo to mi se desilo – potpuna obnevidjelost na ono što mi je bilo pred nosom. Uljuljkan u rolu koju sam godinama igrao, nisam primjetio da Lenu sve više zanimaju krpice i šminka, o čemu ne znam ama baš ništa. Sve je više vremena provodila s majkom, zatvarale su vrata preda mnom, šumorile o prvim simpatijama. Priznajem, bio sam pomalo povrijeđen, ali moju ljubomoru su držali na uzdama trenuci pažnje koje mi je Lena povremeno poklanjala. Ali nakon današnjeg razgovora…

   – Hoćeš li da ti tata čita o oblacima? –

   – Neću –

   – Hoćeš da pričamo o njima? –

   – Neću! –

   – A da prošetamo do parka da ih gledamo? –

   – Ne! Šta si zapeo sa tim oblacima, tata? Zar ne znaš da su oni samo vodena para?! –

Ćutao sam, snužden i pokisao (Osjećao sam se kao da veliki crni oblak lebdi nadamnom i bjesomučno prosipa svoju nutrinu samo na mene.).

Naša Lena je, sad je jasno, sišla sa oblaka.

Vrijeme je da pođem za njom.

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske.

[1] Leninu fasciniranost oblacima njena majka i ja uočili smo veoma rano. Isprva smo mislili da je to faza koja će vremenom iščiliti, ali, pošto se to nije dogodilo ni nakon nekoliko prvih godina njenog života, odlučili smo da potičemo i hranimo tu Leninu ljubav. Taj zadatak pripao je meni, propalom geografu koji je od nauke dobio samo bruh onomad kad je preseljavao gomile stručne literature iz jednog podstanarskog raseljeništva u drugo. Mislio sam da će te knjige uvijek biti tek nepotreban teret u skučenom životnom prostoru i podrugljivo podsjećanje na ugaslu karijeru koja nikad nije ni mogla (a, čini se, ni trebala) da zaživi. I dok joj je majka iščitavala bajke, ja sam joj čitao odjeljak o oblacima iz udžbenika „Klimatologije“ Dušana Dukića. Dabome, u to vrijeme ništa nije shvatala (a kako četvorogodišnjakinja da razumije rečenicu: „Prelazom vodene pare u tečno ili čvrsto stanje voda u atmosferi postaje vidljiva – ona se pretvara u oblake“?), ali bez obzira na to, njena pažnja je bila nestvarno prisutna, a njene oči gledale su omađijano u moje usne kao da vide svaku izgovorenu riječ.

[2] Za Lenu sam izmišljao razne priče o oblacima, a onda opet čitao naučna fakta. Pokatkad sam i sâm zapadao u nedoumicu, ne mogavši razlučiti šta je od izrečenog istina, a šta maštarija. (Na primjer, u Dukićevoj knjizi na strani 197 stoji: „U noći 22. i 23. jula 1892. god. u Bijeljini uz jak vjetar i kišu padale su na zemlju žive ribice. U kišomeru meteorološke stanice nađene su dve žive ribice, koje su plivale po kišnici“). Objašnjavao sam joj da su oblaci izvor života, jer da nije njih ne bi bilo kiše, a da nema kiše…

– Ne bi bilo ni breza, ni trave, ni mrava, je li tako tata? –

– Tako je, srećo tatina. Ni nas ne bi bilo, jer ni mi ne možemo bez vode –

– Aaaa ja bih mogla! Pijem sokove i mlijeko –

– Ni toga ne bi bilo da nema oblaka –

– Ne vjerujem ti! Kakve veze imaju oblaci sa sokom od borovnice i čokoladnim mlijekom?! –

[3] Stalno ih je crtala. Isprva su to bile žvrljotine nalik na mračne iskidane ledonosne oblake, da bi kasnije ti crteži poprimili fine i prepoznatljive konture. Ponekad ih je crtala rumene, obasjane zalazećim Suncem, ponekad svijetloplave, pokatkad modre, ali uvijek debele, zaokružene.

   – Zašto uvijek crtaš oblake? Čak i kad crtaš princezu, ili Pepeljugu, uvijek nacrtaš i oblake? –

   – Zato što su lijepi –

   – I ti si lijepa, pile tatino. I neponovljiva, baš kao oblak –

   – Da, ja sam kao oblak –

[4] Vremenom, Lena je nakon mojih nebrojenih čitanja upamtila da se prema obliku ili izgledu oblaci svrstavaju u tri osnovne grupe – gomilasti (cumulus), slojeviti (stratus) i perjasto-pramenasti (cirrus).

– Ti si, Leno, moj cirostratus –

– Zašto, tata? –

– Cirostratusi su visoooko, visoko, neuhvatljivi, baš kao ti kad se zaigraš. Tvori ih tanki bjeličasti veo od ledenih kristalića kroz koje se prelamaju svjetlosni zraci Sunca i Mjeseca. Tako nastaje svjetli krug na nebu koji se zove halo. Ti si taj svjetli krug na tatinom i maminom nebu! –

– Hi-hi-hi! HALO! Baš šašavo! Kao kad se javljaš na telefon –

[5] Kasnije, kad je Lena malo porasla, nas dvoje smo, zagledani u nebo, izvodili eksperiment. Bila je to, zapravo, njena ideja. Jer. Zapamtila je ono što sam joj čitao iz „Klimatologije“: „Za merenje oblačnosti ne postoji nikakav instrument. Ona se procenjuje slobodnim okom i to ovako: vidljivi deo neba podeli se najpre na 10 jednakih delova, a zatim se procenjuje koliko takvih delova pokrivaju oblaci. Kada je nebo sasvim vedro onda je oblačnost 0, ako je oblacima pokrivena samo jedna polovina onda je oblačnost 5…“

   – Kod mene je oblačnost sedam –

   – Kako, Leno, kad je više od polovine neba potpuno plavo, bez oblačka? –

   – Lijepo. Ti tata sigurno gledaš u pogrešno nebo –

   – Ne postoji pogrešno nebo. Ti samo vidiš ono što želiš da vidiš –

   – Baš me briga. Na mom nebu uvijek ima oblaka koji plove i zato je moje nebo ljepše –

   – Leno, nema kod neba moje i tvoje. Nebo je isto svima i ne može se dijeliti –

   – A kako smo ga onda ti i ja podijelili na deset dijelova? –

[6] – Kako to misliš kidanje oblaka? –

   – Pa tako se kaže. Vjetar ih rasparča, pokida i oduva dalje –

   – Dobro ako ti tako kažeš, ali smiješno je. A šta znači provala oblaka? –

   – To je kad iz oblaka padne kiša. Provali odozgo na zemlju –

   – To je glupo. Zašto se ne kaže samo pada kiša. Ovako, kao da su oblaci neki provalnici –

   – Može da se kaže i prolom oblaka. Eto, da ne budu oblaci kao neki lopovi –

   – Prolom je bolje, ali ja ne želim da se oblaci lome, da se kidaju. Želim samo da budu oblaci –

SLIKA

slika

Kako se obruč oko grada stezao, poslovi na izmještanju artefakata postali su panično užurbani. Jedan, dva, tri vagona. U njima: antičke skulpture, filigranski reljefi, dijelovi vizantijskih mozaika, figurine i grnčarija iz starina, biste imperatora i njihovih ljubavnica, predmeti koje su koristili Skiti, crkvene relikvije iz Jermenije i Gruzije, srednjovjekovni spisi, krasnopisne knjige unikatnih korica, kovčezi puni numizmatičkih zbirki iz raznih epoha i sa tri kontinenta, oprema oklopnika i vitezova, centralnoazijske i zakavkaske tapiserije, slike…
Gospode, koliko slika!
Sem nekoliko čuvara, u specijalnom vozu natovarenom umjetninama i upućenom ka Uralu nije bilo ljudi. Čak ni djece. Svi oni ostali su da brane Lenjingrad, da svojim tananim izmorenim tijelima, ako se ne mogne drugačije, koliko-toliko uspore nadiranje neprijatelja. Ostali su ljudi kao da su glave i ruke njihove i živa krv u njima manje vrijedni od djela koje nekad davno osmisliše neke druge glave i načiniše neke druge ruke.
Ostalo je još nešto: ramovi za slike na zidovima Ermitaža, prazni i odbačeni poput školjki koje iza sebe ostavljaju kolonije rakova-putnika.
Međutim, muzej nije bio pust. Njegove zgrade, hodnike, depoe i podrume ispunila je vreva obeskućenog naroda čiji domovi su porušeni u prvim mjesecima opsade. Tako je početkom 1942. u Ermitažu, pored upravnika i osoblja, živjelo oko dvanaest hiljada ljudi. Zajedno su gladovali, popravljali napukle zidove, prikupljali drvo za ogrjev i staklo rasprslih prozora. Zajedno su drhtali od studeni, bombi i neizvjesnosti.
Kustosi su, kažu, u trenucima zatišja, odlazili u prostrane sobe na čijim su zidovima visili masivni ramovi, čudno nakrivljeni detonacijama. Tamo su stanovnicima muzeja detaljno opisivali djela koja više nisu bila tu, pripovijedajući im o bojama i nijansama, svjetlosti i sjenci, perspektivi, potezima kista.
Oni su slušali, gledali i – vidjeli.
Gospode, kakva slika!

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske