POBJEDE

Sva ta tanad
Ispaljena u vazduh
U znak pobjede
Odavno su pala u blato,
A po čahurama su
Patina i korozija
Već ispisali
Neodgonetljive hijeroglife.

Sve one šume koje
Su skrivale promrzle čete
I koje krošnjama upiše
Eho urlika: P O B J E D A!!
Posječene su, a
Njihova trupla seciraju
CNC mašine negdje
U fabrikama podno Alpa.

Sve one zastave
Što su vijorile
Pobjedničkom gordošću
Izjela je buđ
Potonjih gladnih godina.
Zamijenili su ih barjaci
Dovoljno slični da
Prošlosti ne daju da se upokoji,
Ali dovoljno različiti da
Se pod njima
Poju neke druge pjesme.

A sve one pjesme
Urimovane u čast pobjede
Uramljene su u nekom muzeju
Koji niko ne posjećuje.
Jer, doista,
Kome treba podsjetnik
Na negdašnje pobjede,
Kad nas toliko veličanstvenih
Pobjeda tek očekuje u
Svijetloj i herojskoj
Budućnosti?

*Objavljeno u ediciji „Tragovi“ Književnih susreta na Kozari, 2020.

„LIMNOLOŠKO PITANJE“ I „SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA“ U POVELJI

LIMNOLOŠKO PITANjE

Ne mogu više, reče žena i dodade tiho: ponestaje mi snage. Čovjek ćuti i gleda u zaobljene vrhove kućnih papuča. Moraš mi se pridružiti, ne mogu ovo sama, tiho nastavi žena. On i dalje gleda u polukružnu liniju papuča i na trenutak mu se ona učini kao jezerska obala. Ti si kao davljenik u jezeru, opušten i nijem, reče žena. Ali čak i u vodi, pretežak si. Počinjem i ja da se davim, gotovo uzviknu. Potom ga pogleda, uze ga za ruku i reče: nikad nećemo stići do obale ako mi ne pomogneš. Čovjek uzdahnu ne skidajući pogled sa papuča, a onda upita: kako se zove jezero?

SIMFONIJA POČASNIH PLOTUNA

Čuješ li kako pucaju? Zemlja podrhtava, trese se, reče dječak. Kao da plače. Starac ga zabrinuto gleda, osluškuje i čuje – zatišje. Ne čuje se ništa, odgovara mu. Artiljerija ne tuče već sat vremena, možda i duže, bodri ga starac. Ali ja i dalje čujem paljbu, uporan je dječak. Izdaleka, reče izvijajući glavu tako da uho uperi ka otvorenom prozoru. Kao jeka. Ih! Jeka izdaleka, veliš, nasmiješi se starac i pomilova unuka. Potom se uozbilji, stavi kažiprst u lijevo uho i načini nekoliko brzih gore-dole pokreta cijelom šakom. Onda potvrdi: ništa se ne čuje. Sigurno ti još bruji u glavi od pucnjave. Starac pogleda kroz prozor i vidje ratom ispražnjene ulice i treperenje vazduha iznad asfalta jednog poznog junskog dana.
Tog dana, u hiljadu četiri stotine i kusur kilometara udaljenoj Rigi, sahranjivali su Mišu Talja. U raku su, umjesto grumenja zemlje, bacane šahovske figure. Ta jedinstvena simfonija počasnih plotuna odzvanjala je nadaleko. Trebalo je nešto više od sat vremena da eho udaraca crnih i bijelih drvenih topova u kovčeg doputuje kroz vazduh do malog bosanskog grada. Ali ipak je stigao, u vrijeme primirja kratkog daha, taman da ga dječak čuje. Makar mu starac nije vjerovao. Premda ni sam sebi ne vjeruje, danas, gotovo trideset godina kasnije. Posmatram svoj odraz u prozorskom staklu: ista glava i iste uši, ali dječaka nema. Odavno se odmetnuo u nešto nalik na čovjeka. Tek, tišina ranog jutra ispunjena je nejasnom sumnjom i mišlju o tome da još nedovoljno opoganjene djetinje uši mogu da čuju i ono što se ne može čuti.

* Časopis „Povelja“ br. 1/2020, str. 18-19.

NEDJELJA

Nedjelja je.

Zurim u Savu s nasipa koji se kruni,

grlo je suvo, jednjak se steže.

Gušteri pod nogama u šiprag bježe.

Lako je, kažem, Vrbasu i Uni.

(Ali voljeti Savu, nakon svega…)

Nedjelja je.

Dan za tihovanje na lokalnom groblju,

ali niko moj ovdje ne počiva.

Ispod rogoza poleglog ko griva

nikog mog nema u glinovitom utroblju.

(Tek kapilari traže put do Save.)

Nedjelja je.

Koračam bezglasno i posmatram adu,

vratile se školjke, vidim, u plićaku.

Uporno, svaka je iskopala raku,

pa iz nje gleda u nebo, u nadu.

(A Sava-majka ih miluje i bodri.)

Nedjelja je.

Vrijeme je za rastanak po hiljaditi put.

Sve je tobož rečeno, a nedorečenost vri.

Za radost su potrebne tek sitnice tri:

Rijeka, dječak i vrbov prut.

(Sava se sjeća tih golicanja i namiguje.)

PRIČE „JEDNOG DANA“ I „LUGAREVO VRIJEME“

JEDNOG DANA

Jedan pas i jedna mačka dugo su bili nerazdvojni. Otkad je mačka nestala, pas u šetnji uporno vuče na jedno mjesto. Vlasnik ga pušta da njuška. Pas uzdiše, udiše, dugo srče miris. Potom produžava. I tako nedjeljama. Kao neki čudni ritual. A onda je jednog dana naprosto prestao da vuče na to mjesto. Jednog dana, pomisli vlasnik psa, biće divno ne morati koristiti tu neuhvatljivu vremensku odrednicu. Jednog dana… Jedan pas i jedna mačka. Jednog dana.


LUGAREVO VRIJEME

Lugar Matija život je proveo u šumi. U brvnaru na samom rubu šume došao je iz doma za siročad kao petnaestogodišnjak. Odatle je kretao u svakodnevne obilaske prilikom kojih je upoznavao ćudi prirode, posmatrao kako se smjenjuju doba i kako vegetacija mijenja garderobu. U toj brvnari naučio je slova, ne bi li mu poneka knjiga odagnala samoću i strah. Tu je tražio prave riječi da opiše zvukove kojim uzdiše šuma, a kad ih nije pronalazio on ih je izmišljao. Riječima kao što su jelotres ili bukvopuc, pokušavao je da označi zvuk kada izvaljeno stablo jele uz lomljavinu okolnog granja i šiblja tresne o zemlju, ili kad bukva puca od hladnoće, pa se raspukne poput prezrele dinje. U toj brvnari znao je budan dočekivati zoru, ali uvijek znajući koliko je sati: premda je slavuj bigeljisao takoreći cijele noći, zeba se oglašavala između pola dva i dva, od dva do pola tri pjevušila je crnoglava grmuša, nakon nje prepelica, pa od tri do tri i po ćurlikala je grmuša crvenotrbušna, poslije nje su se javljali kos, pa sjenica…
Gleda u lijep svjetlucav sat koji su mu darovali povodom pedeset godina službe. Potom mu pogled skreće na šaku i kofer koji ona pridržava. U njemu je sve što posjeduje. Rekli su da mu u staračkom domu ništa neće nedostajati. Možda je to istina, pomisli lugar, ali tamo nema ptica. Sve češće ostajem budan cijele noći, čak i onda kada ne moram. Staračka nesanica, reče u sebi. Kako ću znati koliko je sati, kad tamo gdje me šalju nema ptica? Nijedan sat to ne može da nadoknadi. Nema tog monotonog kuckanja koje može da nadomjesti prepoznatljiv, ali vječito nov i drugačiji pjev. Zastaje i ponovo pogledava na sat. Ovaj sat ne mjeri vrijeme, pomisli. On samo prati otkucaje tempirane bombe u mojim grudima. A kad mi srce konačno pukne za šumom i silnim životom u njoj i on će stati. Jedino što mi daje utjehu je pomisao da kad nikoga od nas više ne bude, kad se sve ure svijeta umrtve i stanu, neka sjenica će negdje početi cvrkut pred zoru.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“.

KRATKE PRIČE „IZLAZ“ I „KONCEPT RECIKLAŽE“ U „POVELJI“

IZLAZ

Kako ne razumijete, uzbuđenim glasom žena se obrati doktoru. Potom nenadana tišina. Oči ispraćaju na put dvije nečujne kapljice. Jedna, koju vidi žena, skliznula je kao niz tobogan iz vrećice u cijev koja vodi do ruke pacijenta. Drugu, koju vidi doktor, Zemljina teža sporo je teglila niz udolinu između obraza i usta žene. Ne umire samo tijelo, reče ona mirnijim tonom, ali glasom u kome i dalje drhti nemir. Svako umiranje je mnogostruko, zato toliko boli. S njim će ponovo umrijeti i oni davno upokojeni koje možda još samo on pamti. Sve što je vidio, okusio, zapamtio… Sve. U nepovrat će otići čitav svijet: i kudravi pas iz njegovog djetinjstva i fasade zgrada koje više ne postoje i uvojak prve simpatije i priče prababe o prohujalim vremenima i ljudima. Žena duboko udahnu, pa sporo i tužno slegnu ramenima. S njim će otići i dio mene, reče. Ona ja kakvu je on volio. Možda će nestati baš ona prava ja, a ne ovo što preostaje, ovaj zaostatak, krnjetak što stoji pred vama.

Doktor ćuti, ne gleda u ženu. Ne gleda ni pacijenta. Posmatra znak iznad vrata, strelicu i napis „IZLAZ“. Dođite, ispratiću vas do izlaza, konačno reče s neskrivenim olakšanjem. Blago vama, doktore, uzvrati žena tiho. Potom se okrenu i uputi još jedan pogled ka bolesničkom krevetu. Vi još vjerujete da postoji izlaz.

Izlaz

KONCEPT RECIKLAŽE

U naselje gdje živi gospodin D kontejneri za reciklažu su stigli prije desetak godina. Njemu, pripadniku ostarjelog iščezavajućeg knjiškog plemena, koncept reciklaže bio je potpuno jasan: potreba da se zaštiti priroda, da se smanji količina otpada kojim čovječanstvo nemilice zatrpava sve. Sve oko sebe. Sebe. Gospodin D je revnosno i pedantno odvajao plastiku, metal i staklo u svom domu, a potom ih odlagao u odgovarajuće kontejnere. Ali sa papirom je imao veliki problem. Znao je da se recikliraju ne samo ceduljice na kojima su ispisani spiskovi za nabavku ili kartonske kutije u koje se pakuje pica, već i knjige. Stare, relativno nove knjige, neželjene, poklonjene, nedočitane, pohabane, klasici, stručna literatura, studije koje je pregazilo vrijeme, književni časopisi, novine, raskupusane knjige, slavljene, prećutkivane, zaturene. Znao je gospodin D da sve to završava u nekim golemim presama gdje se skašeni miješaju Gete i lokalni pjesnik, u nekim bazenima sa hemikalijama koje izjedaju nečije napisane misli i nište osjećanja nekoć pretočena u riječi. Svaki put bi se stresao od pomisli na reciklirani toalet papir ili ubruse. Uprkos razumijevanju koncepta reciklaže gospodin D do smrti neće uspjeti da prihvati mogućnost da se nos briše Dostojevskim, prosuta kafa Kafkom, ili da se stihovi Kavafija opogane u toaletu na nekoj benzinskoj pumpi.

* Objavljeno u časopisu „Povelja“