Čitalačka gozba kroz prostor i vrijeme

Knjiga Vuleta Žurića Vremeplov na raskršću (Službeni glasnik Republike Srpske, 2025) pred čitaoce donosi priče o junacima odumirućeg doba, dokumentarne pripovijesti koje otkrivaju, preispituju i podsjećaju na brojne ličnosti i događaje od devetnaestog vijeka do naših dana. Ispisujući životopise ili fragmente iz života junaka ove knjige, Žurić istovremeno ispisuje i nemjerljivo važne stranice o istoriji. Ovdje treba istaći da se autor prije svega fokusirao na kulturnu istoriju u najširem smislu, a potom i na političku istoriju i istoriju nauke. Sve ove „istorije“ našle su svoje mjesto u ovom Vremeplovu, nerijetko se preplićući i nadopunjujući. Sudbine junaka ovih priča ponekad su ispunjene doista nevjerovatnim obrtima, do te mjere nestvarnim da ih književnost možda i ne bi bila kadra izmaštati. Žurić nas iz stranice u stranicu podsjeća da stvarnost može da bude čudnovata, a dokumentujući sudbine junaka on to i dokazuje. Međutim, autor nije samo biograf i suvoparni dokumentalist. On svaku priču obogaćuje analogijama, referencama te nebrojenim poveznicama i uzgredicama. Kao rezultat ovako odabranog stvaralačkog postupka, te autorovog nesumnjivog istraživačkog dara i erudicije, čitalac pod krovom jedne priče susreće Milana Kašanina, Aleksandra Tišmu, Šarla Aznavura, Lordana Zafranovića, Viktora Korčnoja, Borisa Spaskog i „Ratove zvezda“. U priči o životu Koste Stojanovića, recimo, Žurić uz glavnog junaka pominje Donalda Trampa, Borislava Pekića, Nikolu Pašića, Mihaila Petrovića Alasa, Pavla Savića, Milutina Milankovića, Đorđa Vajferta, Živojina Mišića, Stevana Sremca, Ruđera Boškovića.   

Vremeplov na raskršću pored pomenutih, donosi i priče o Veljku Petroviću, Đorđu Lazareviću, Petru Protiću, Nikolaju Timofejevu, Nikoli Koturu, Henriju E. Volasu, Miri Cikoti, Vasi Pelagiću, Vojislavu Jovanoviću Marambou i drugim junacima odumirućeg doba. Žurić vješto upravlja vremeplovom, a pišući o prošlosti on bez izuzetka nalazi njen eho u savremenom trenutku. No, putovanje kroz vrijeme nije jedina karakteristika ove knjige, jer ona čitaoca vodi i na putovanje kroz prostor. Od sibirskih gulaga do Holivuda, od beogradskog sajma knjiga do sarajevskih ulica, od Pariza do Jasenovca, od Berlina do Prijedora, od Aleksinca do Soluna, od Nju Jorka do Kragujevca, Žurić premrežava zamašan dio planete prateći životne putanje i tragove kretanja svojih junaka. Detalji koje nam priče donose, čak i kad je riječ o uzgrednim kuriozitetima ili kratkim replikama epizodista, fascinantni su a često i duhoviti. Čitaocu će tako zasigurno osmijeh izmamiti pikanterija o susretu Čarltona Hestona i Mihaila Šolohova u studiju „Tventi senčeri foksa“ na, kako se to obično kaže, marginama Hruščovljeve posjete Sjedinjenim Američkim Državama.

Obilje građe poslužilo je autoru da ispriča ove priče. Gdjegdje je ona primarni izvor ili početna tačka za istraživanje, a ponekad samo „dopunska literatura“. Bilo kako bilo, od korespondencije M. Kašanina, preko knjiga Slobodana Bubnjevića, Mitra Papića, do spomenara Mine Karadžić i knjiga o Diku Čejniju ili Kler Andervud, Žurić nam predstavlja impozantnu i raznovrsnu biblioteku i poziva nas u neke nove rukavce koji pretpostavljaju i nova čitanja. Pored korištenja obimne literature, veoma su česte i uspjele digresije i analogije potkrijepljene filmskom umjetnošću, sportom i muzikom. Ovo, dakako, nije slučajno, jer Vule Žurić je izuzetan poznavalac ovih oblasti i tema, tako da su one potpuno prirodno integrisane u tekst. Čitalac, dakle, neće pronaći ništa neobično ako se na stranicama smjenjuju Benedikt Kamberbač, Moka Slavnić, „Muzički tobogan“, grupa „Parafi“, Dule Savić, filmovi „Openhajmer“ i „Otac na službenom putu“, Pižon, Đuza Stojiljković, Pavle Vuisić, „Mapet šou“… Međutim, ovo je tek mirođija ličnog pečata autora. Možda i najukusniji dio ove čitalačke gozbe Žurić servira u nekolikim ličnim, emotivnim pričama. U njima do izražaja dolazi Žurićev pripovjedački talenat, umješnost da vlastito sjećanje i iskustvo utka kao svjedočanstvo u sliku širih dešavanja, ali i njegova svijest o tome da su on i njegova porodica takođe aktivni učesnici istorijskih događaja. Upravo zahvaljujući ovoj činjenici, čitalac može da prepozna još jednu osobenost i kvalitet knjige Vremeplov na raskršću – autor je istovremeno i upravljač vremenskom mašinom i njen putnik. 

Treba još napomenuti da se ova knjiga može smatrati svojevrsnim nastavkom Žurićeve knjige Heroji i gubitnici iz 2023. u kojoj je autor istovjetnim pristupom pisao o Kočiću u Makedoniji, Bori Stankoviću, Savi Šumanoviću, Mladenu Stojanoviću, Pazoliniju, Branku Vukeliću i drugim manje ili više znanim ličnostima.

Objavljeno u časopisu „Nova stvarnost“, br. 20/21, 2026.

Uručenje nagrade „Sovica“ i objavljivanje „Bajka o nevoljenima“

Na 31. Međunarodnom sajmu knjiga u Banjaluci 24. septembra dodijeljene su nagrade „Zlatna sova“ i „Sovica“. Nagrada „Sovica“ koju Zavod za udžbenike i nastavna sredstva dodjeljuje za najbolji rukopis iz oblasti književnosti za djecu uručena je Berislavu Blagojeviću, a tom prilikom predstavljena je i knjiga „Bajka o nevoljenima“ koja je proistekla iz ovog konkursa.

UČEŠĆE NA 61. KOČIĆEVOM ZBORU

U Vijećnici Banskog dvora, 28. 8. 2026. održano je „Kočićevo veče“ u okviru 61. Kočićevog zbora. Nastupili su: Duško M. Petrović, Željka Avrić, Goran Mrakić, Zoran Radisavljević, Vlasta Cenić, Andrija Radulović, Slobodan Ristović, Predrag Bjelošević, Jelena Glišić, Senahid Nezirović, Radomir Jokić, Ranko Pavlović, Berislav Blagojević, Sava Guslov Marčeta, Zlatko Jurić, Danijel Gatarić, Radmilo Radovanović i Jovo Čulić.

VEČE POEZIJE U SRPCU

U organizaciji JU Narodne biblioteke Srbac, 10. avgusta je održana prva od tri večeri poezije u okviru manifestacije Večeri vina i poezije. Prve večeri učesnici su bili Mihaela Šumić i Berislav Blagojević. Razgovor je moderirala Dragana Nuždić.

Više na: radiosrbac glassrpske

Berislav Blagojević dobitnik nagrade „Sovica“

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva u petak 24. aprila 2026. godine saopštio je da je Berislav Blagojević  ovogodišnji dobitnik književne nagrade „Sovica“ za rukopis „Bajka o nevoljenima“. Saopštenje žirija:

„U pitanju je istinsko književnoumjetničko djelo, u kojem se kroz kratki roman i u njemu skrivenu autorsku bajku, kroz savremeni trenutak, progovara o djetinjstvu, izazovima odrastanja, o prijateljstvu i ljubavi, o čitanju knjiga i pisanju u vremenu u kojem vještačka inteligencija stoji pred ljudima kao izazov iza kojeg prijeti odumiranje mašte, radoznalosti, kreativnosti i slobodnog razmišljanja, o bićima koja gotovo nikome nisu na spisku omiljenih životinjica, o ekologiji, o ovoj našoj planeti koja svakim otkucajem nekog mehaničkog zavrtnja treperi između opstanka i nestanka. Rukopis počinje kao i sve bajke: „Nekad davno, davno“, da bi odmah uplovio u more umjetničkog izražaja kroz koji riječi kazuju više od svog značenja i šire se poput pjene talasa dodirujući obale izvan sebe samih: „ali ipak ne previše davno, jer toliko davno niko ne pamti, već nekako pomalo davno, dovoljno da se ne zaboravi a da pređe u legendu u kojoj se ne zna šta se stvarno dešavalo a šta je izmišljeno, dakle, nekad potaman-davno, postojala su neka bića i bićenca i postojao je predio gdje su oni živjeli.“ Autor prepliće dvije narativne niti – prvu plete u školi a drugu u mašti posebne djevojčice. Kroz upoznavanje jednog Konstantina koji zaviruje preko ramena u svesku i jedne Lene koja u tu svesku zapisuje bajku koju smišlja, jedan obični najobičniji produženi boravak u školi postaje poprište susreta dva svijeta – onog u kojem su knjige i književnost lijek za sve boljke, ponajprije za dosadu koja, dabome, za nekoga ko mnogo čita a usto i piše jednostavno ne postoji, i onog svijeta koji je svakodnevica većine današnjih mališana, čiji su dani (i dobar dio noći) ispunjeni igricama, internetom, društvenim mrežama i „enterom“ koji umjesto njih daje odgovore na sva pitanja i u kojem je dosada česta pa čak i samoj sebi dosadna, jer je mašta ustuknula pred virtuelnim svijetom, uspavala se negdje i sakrila da je tako tužnu i napuštenu niko ne vidi. Bogatstvo prenesenih značenja koja jezik i književnost nude onome ko čita i siromaštvo razumijevanja tog istog jezika kod onih koji ne čitaju, izviruju sa svake stranice ovog rukopisa ispisanog s mnogo ljubavi i razumijevanja za sve neravnine, pogreške, zablude, za sve kaprice, sujetice, zadirkivanja i zaljubljivanja koja u svijetu djeteta postoje. Lena i Konstantin su suočeni sa životnim izazovima koji nisu ni mali ni laki i izlaz iz njih traže u različitim kolosjecima, sve dok se ne upoznaju i dok nešto što prvo izgleda kao sudar različitosti ne preraste u susret u kojem se dva svijeta čvrsto zagrle i toplinom prijateljske (i one duge, malo „pravije“) ljubavi jedan drugog obogate, nadopune i oplemene. Istovremeno, pred čitaocem se odvija dvoboj u književnom stvaralaštvu između Lene i Konstantina (koji se služi vještačkom inteligencijom) i tokom kojeg se oboje sele u Leninu maštu u kojoj kroz Živi Dol teče Živa Voda i iz kojeg životinjice počinju da bježe ka Izmagličastoj Šumi i Tihoj Pećini, gonjene čovjekovim bespoštednim iskorištavanjem prirodnih resursa. Čovjek koji samo uzima a ništa Zemlji ne vraća, pokreće pravi životinjski egzodus. A te životinjice su, uz one koje su u pričama za djecu stalno prisutne (ptičice, srne, zečevi, vjeverice, leptiri), i one od kojih ponajčešće ustuknemo, pridajući im osobine koje one nemaju i plašeći ih se iz samo nama, ljudima, znanih razloga. Ta, „nevoljena“ bića (vrane, paukovi, daždevnjaci, žabe, krtice, gusjenice, bube i bubetine), postaju središte priče o borbi za opstanak, o potrazi za Rajskom Dolinom koja postoji onoliko koliko postoji vjera u nju, a te vjere i potrage ne može da bude bez saradnje, prijateljstva, udruživanja i bar privremenog odustajanja od svih čarki, svađa i prepirki, netrpeljivosti i neslaganja. Kroz svaki korak neobične životinjske družine, narasta i odnos između Konstantina i Lene, da bi se u jednom trenutku ta dva svijeta stopila u jedan. Posebnu vrijednost ovom rukopisu daje njegova otvorenost za čitoca, jer je autor ostavio prostor koji doslovno popunjava i dopisuje svako ko će knjigu čitati. Tako će svaki čitalac istovremeno biti pomalo i autor ove knjige, a ako mu mašta bude baš baš bogata, uspjeće i sebe da u knjigu ugradi kao lik. Nadamo se da će izdavač iznaći tehničku mogućnost da se svi ti pojedinačni dozidani čitalački svjetovi međusobno susretnu, ukrste, da otvore jedni prema drugima svoja vrata i prozore i da iz ove knjige iznikne čitav jedan prebogati književni lavirint kroz koji ćemo godinama šetati hvatajući riječi, koristeći ih kao Palčić kamenčiće i sklapajući svakim novim čitanjem svijet bolji, ljepši i plemenitiji od onoga u kojem živimo.

Iako članovi ovog žirija nisu ljubitelji traganja za poukama književnih djela, na kraju priznaju da rukopis „Bajka o nevoljenim“ pokazuje kako i ocvali i u nastavi istrošeni termin, kroz istinsku umjetnost, može da zadobije novi život. „Bajka o nevoljenima“ poučna je na najljepši mogući način, obgrljena ljubavlju prema svemu što živi i diše, protkana divnim humorom, satkana u slavu ideje slobode duha koji ne prihvata ono što je propisano i uobičajeno, nego teži ka plavetnilu mora i neba i uz to čvrsto za ruku drži i vodi svakoga u čijem oku bar na trenutak zaiskri tračak zvjezdane prašine mašte i snova.“

Žiri:

Prof. dr Sanja Macura

Jelena Kojović Tepić

Jelena Kalajdžija

O ovoj vijesti: Nezavisne novine, Glas Srpske