U organizaciji JU Narodne biblioteke Srbac, 10. avgusta je održana prva od tri večeri poezije u okviru manifestacije Večeri vina i poezije. Prve večeri učesnici su bili Mihaela Šumić i Berislav Blagojević. Razgovor je moderirala Dragana Nuždić.
Više na: radiosrbac glassrpske
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva u petak 24. aprila 2026. godine saopštio je da je Berislav Blagojević ovogodišnji dobitnik književne nagrade „Sovica“ za rukopis „Bajka o nevoljenima“. Saopštenje žirija:
„U pitanju je istinsko književnoumjetničko djelo, u kojem se kroz kratki roman i u njemu skrivenu autorsku bajku, kroz savremeni trenutak, progovara o djetinjstvu, izazovima odrastanja, o prijateljstvu i ljubavi, o čitanju knjiga i pisanju u vremenu u kojem vještačka inteligencija stoji pred ljudima kao izazov iza kojeg prijeti odumiranje mašte, radoznalosti, kreativnosti i slobodnog razmišljanja, o bićima koja gotovo nikome nisu na spisku omiljenih životinjica, o ekologiji, o ovoj našoj planeti koja svakim otkucajem nekog mehaničkog zavrtnja treperi između opstanka i nestanka. Rukopis počinje kao i sve bajke: „Nekad davno, davno“, da bi odmah uplovio u more umjetničkog izražaja kroz koji riječi kazuju više od svog značenja i šire se poput pjene talasa dodirujući obale izvan sebe samih: „ali ipak ne previše davno, jer toliko davno niko ne pamti, već nekako pomalo davno, dovoljno da se ne zaboravi a da pređe u legendu u kojoj se ne zna šta se stvarno dešavalo a šta je izmišljeno, dakle, nekad potaman-davno, postojala su neka bića i bićenca i postojao je predio gdje su oni živjeli.“ Autor prepliće dvije narativne niti – prvu plete u školi a drugu u mašti posebne djevojčice. Kroz upoznavanje jednog Konstantina koji zaviruje preko ramena u svesku i jedne Lene koja u tu svesku zapisuje bajku koju smišlja, jedan obični najobičniji produženi boravak u školi postaje poprište susreta dva svijeta – onog u kojem su knjige i književnost lijek za sve boljke, ponajprije za dosadu koja, dabome, za nekoga ko mnogo čita a usto i piše jednostavno ne postoji, i onog svijeta koji je svakodnevica većine današnjih mališana, čiji su dani (i dobar dio noći) ispunjeni igricama, internetom, društvenim mrežama i „enterom“ koji umjesto njih daje odgovore na sva pitanja i u kojem je dosada česta pa čak i samoj sebi dosadna, jer je mašta ustuknula pred virtuelnim svijetom, uspavala se negdje i sakrila da je tako tužnu i napuštenu niko ne vidi. Bogatstvo prenesenih značenja koja jezik i književnost nude onome ko čita i siromaštvo razumijevanja tog istog jezika kod onih koji ne čitaju, izviruju sa svake stranice ovog rukopisa ispisanog s mnogo ljubavi i razumijevanja za sve neravnine, pogreške, zablude, za sve kaprice, sujetice, zadirkivanja i zaljubljivanja koja u svijetu djeteta postoje. Lena i Konstantin su suočeni sa životnim izazovima koji nisu ni mali ni laki i izlaz iz njih traže u različitim kolosjecima, sve dok se ne upoznaju i dok nešto što prvo izgleda kao sudar različitosti ne preraste u susret u kojem se dva svijeta čvrsto zagrle i toplinom prijateljske (i one duge, malo „pravije“) ljubavi jedan drugog obogate, nadopune i oplemene. Istovremeno, pred čitaocem se odvija dvoboj u književnom stvaralaštvu između Lene i Konstantina (koji se služi vještačkom inteligencijom) i tokom kojeg se oboje sele u Leninu maštu u kojoj kroz Živi Dol teče Živa Voda i iz kojeg životinjice počinju da bježe ka Izmagličastoj Šumi i Tihoj Pećini, gonjene čovjekovim bespoštednim iskorištavanjem prirodnih resursa. Čovjek koji samo uzima a ništa Zemlji ne vraća, pokreće pravi životinjski egzodus. A te životinjice su, uz one koje su u pričama za djecu stalno prisutne (ptičice, srne, zečevi, vjeverice, leptiri), i one od kojih ponajčešće ustuknemo, pridajući im osobine koje one nemaju i plašeći ih se iz samo nama, ljudima, znanih razloga. Ta, „nevoljena“ bića (vrane, paukovi, daždevnjaci, žabe, krtice, gusjenice, bube i bubetine), postaju središte priče o borbi za opstanak, o potrazi za Rajskom Dolinom koja postoji onoliko koliko postoji vjera u nju, a te vjere i potrage ne može da bude bez saradnje, prijateljstva, udruživanja i bar privremenog odustajanja od svih čarki, svađa i prepirki, netrpeljivosti i neslaganja. Kroz svaki korak neobične životinjske družine, narasta i odnos između Konstantina i Lene, da bi se u jednom trenutku ta dva svijeta stopila u jedan. Posebnu vrijednost ovom rukopisu daje njegova otvorenost za čitoca, jer je autor ostavio prostor koji doslovno popunjava i dopisuje svako ko će knjigu čitati. Tako će svaki čitalac istovremeno biti pomalo i autor ove knjige, a ako mu mašta bude baš baš bogata, uspjeće i sebe da u knjigu ugradi kao lik. Nadamo se da će izdavač iznaći tehničku mogućnost da se svi ti pojedinačni dozidani čitalački svjetovi međusobno susretnu, ukrste, da otvore jedni prema drugima svoja vrata i prozore i da iz ove knjige iznikne čitav jedan prebogati književni lavirint kroz koji ćemo godinama šetati hvatajući riječi, koristeći ih kao Palčić kamenčiće i sklapajući svakim novim čitanjem svijet bolji, ljepši i plemenitiji od onoga u kojem živimo.
Iako članovi ovog žirija nisu ljubitelji traganja za poukama književnih djela, na kraju priznaju da rukopis „Bajka o nevoljenim“ pokazuje kako i ocvali i u nastavi istrošeni termin, kroz istinsku umjetnost, može da zadobije novi život. „Bajka o nevoljenima“ poučna je na najljepši mogući način, obgrljena ljubavlju prema svemu što živi i diše, protkana divnim humorom, satkana u slavu ideje slobode duha koji ne prihvata ono što je propisano i uobičajeno, nego teži ka plavetnilu mora i neba i uz to čvrsto za ruku drži i vodi svakoga u čijem oku bar na trenutak zaiskri tračak zvjezdane prašine mašte i snova.“
Žiri:
Prof. dr Sanja Macura
Jelena Kojović Tepić
Jelena Kalajdžija
O ovoj vijesti: Nezavisne novine, Glas Srpske
U Istočnom Sarajevu je 23. i 24. aprila 2026. održan prvi Festival književnosti za djecu i mlade, a prvog dana Berislav Blagojević družio se sa čitaocima i predstavio im knjige „Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru“ i „Bibliotečke mačke spavaju naopačke“, obje u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske.
Mi svakodnevno imamo priliku da vidimo stotine komentara na naslov neke vijesti, dakle ne na vijest, jer komentatori na društvenim mrežama se nisu potrudili ni da je pročitaju. Nečitanje je veoma opasno, s generacijom onih koji ne čitaju, ne njeguju kritičko mišljenje, biće još lakše manipulisati.
Riječi su ovo književnika Berislava Blagojevića koji je za portal Impuls govorio o književnosti za djecu i odrasle, knjizi “Bibliotečke mačke spavaju naopačke”, kulturnoj sceni kod nas i mnogo čemu još.
Razgovarala: Ilijana Božić
Dodao je da se sve pravda nedostatkom vremena, te da sažimanje neke kompleksne teme koju nam danas nudi umjetna inteligencija u nekoliko rečenica, najčešće nije ušteda vremena već sakaćenje, navođenje na pogrešne ili jednostrane zaključke i slično.
– Ne tvrdim da se ovaj proces mora (niti se može) zaustaviti. Samo ističem da mora postojati alternativa, mogućnost istraživanja i analiziranja različitih referenci. A za to su neophodne knjige i čitanje. Čitanje nas štiti od potpunog masovnog zaglupljivanja – objasnio je Blagojević.
U vremenu u kojem se kultura često gura na margine, a pisci preživljavaju između entuzijazma i neizvjesnosti, gdje danas vidite ulogu književnika: kao svjedoka, tumača ili tihog čuvara vrijednosti?
– Ne znam za druge kolege, ali u ovom kontekstu sebe doživljavam prvenstveno kao svjedoka. Moje stvaralaštvo je, prema tome, svjedočanstvo – nekad o vlastitim iskustvima, nekad svjedočanstvo o vremenu u kome živimo. Dakako, pisao sam i o prohujalim vremenima, ali to nije svjedočanstvo, jer to i ne može da bude, a nije ni tumačenje već naprosto skidanje prašine s nekih događaja. Konačni sud o tome da li vrijednosti koje su bile važeće i one koje nam se danas nameću zaslužuju da ih njegujemo i usavršavamo, ostavljam čitaocima. Smatram da književnik prije svega treba da postavlja pitanja, kako sebi tako i čitaocima.
Vaša knjiga “Bibliotečke mačke spavaju naopačke” postala je najprodavanija dječija knjiga 2025. godine u izdanju Zavoda za udžbenike iz Istočnog Sarajeva. Šta nam to govori, ne samo o knjizi, nego o potrebama djece (i odraslih koji im knjige kupuju) za tihim, zaštićenim prostorima mašte u vremenu buke i ubrzanja?
– Knjiga definitivno nije prevaziđena, to se vidi i po posjetama biblioteci, ali i po produkciji i prodaji. Presrećan sam što su „Bibliotečke mačke“ našle put do čitalaca i vrlo sam ganut činjenicom da svijet koji sam stvorio u literaturi čini dio nečijeg odrastanja. Ako su knjige i čitanje nekad bile uobičajena i očekivana pojava, danas je značaj knjiga i čitanja možda još važniji, upravo zbog raspirivanja mašte, zamišljanja i promišljanja, sticanja određenih znanja i pouka, kao i učenja strpljenju. Knjiga i čitanje zahtijevaju vrijeme, fokusiranost, pažnju, a toga je danas sve manje i kod djece i kod odraslih.
Foto: Ilustracije za knjigu radio Bratislav Kostić
Jednom prilikom ste rekli da su biblioteke “posljednji bedem znanja, kreativnosti i slobode”. Jesu li “Bibliotečke mačke” uputstvo za put do tih bedema najmlađim čitaocima ?
– „Bibliotečke mačke“ svakako jesu putokaz i otvorena pozivnica da se mladi više i češće druže s knjigama. U mojoj knjizi je opisan jedan čudnovati ambijent biblioteke, ali i više od toga, u samom tekstu postoji mnogo drugih, više ili manje poznatih naslova, koje sam ponudio djeci za neka buduća čitanja. Želio sam da se kroz avanture junaka barem malo zaljube u biblioteku, da se zainteresuju za druge knjige i nadam se da sam uspio u tom naumu.
Vaša djela za djecu često su duhovita, bude osjećaj za prave životne vrijednosti. Koliko je danas teško pisati za djecu, a ne podilaziti im, u svijetu u kojem se pažnja mjeri sekundama, a sadržaji se brzo troše?
– Preovlađujuće je mišljenje da je djecu lakše obmanuti nego odrasle, ali ja ne mislim tako. Iz brojnih susreta s najmlađim čitaocima shvatio sam da je njih takoreći nemoguće prevariti (nije da sam to poželio!), jer osjete iskrenost i čitaju emocije gotovo nepogrešivo. U tom smislu im se niti može niti treba podilaziti. Ne razmišljam previše o svemu tome u toku pisanja, ali vodim računa da im ne objašnjavam i „ne crtam“ sve u detalje, jer vjerujem u njihovu maštu i visoku sposobnost razumijevanja. Pretpostavljam da pisati za djecu nije ni mnogo lakše ni mnogo teže nego što je bilo ranije, pod uslovom da je priča zanimljiva, donekle duhovita i da postoji odgovarajuća dinamika. Dobre ilustracije takođe veoma pomažu.
Foto: Impuls
Pišete i za djecu i za odrasle. Da li su to za vas dva odvojena svijeta ili isti svijet posmatran iz perspektive djeteta koje još vjeruje i odraslog koji pokušava da se sjeti?
– Svijet je uvijek jedan, ma kako nam se nekad činilo. Postoje priče za odrasle koje sam napisao onako kako ih vidi i doživljava dijete. S druge strane, za djecu piše dijete u meni koje je još živahno i pustolovno. Kao pisac, stavljao sam se u ulogu ne samo djece i odraslih nego i životinja, psa ili mačke, na primjer. Sve to je stvaralački izazovno i zanimljivo i sve potiče od istog pisca i uvijek se zasniva na iskustvima svijeta koji svi dijelimo.
Ako biste morali izdvojiti jednu stvar koju biste voljeli da današnja djeca ponesu iz vaših knjiga u odrasli život šta bi to bilo: radoznalost, empatija, sloboda mišljenja ili hrabrost da ostanu “naopačke”, kad svi drugi stoje uspravno?
– Ovo je sjajno i ujedno veoma nefer pitanje! Nije fer, jer bilo bi idealno i u svakom smislu poželjno da sve što ste naveli krasi njihove ličnosti kad porastu. Zapravo, neki od ovih kvaliteta poput radoznalosti i slobode mišljenja idu ruku pod ruku. Ali ako bih morao da izdvojim jednu stvar, onda bih se opredijelio za hrabrost da ostanu „naopačke“.
Roman „Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru“ doživio je scensku adaptaciju u Dječijem pozorištu Republike Srpske. Kako ste doživjeli trenutak kada su vaši književni likovi progovorili sa scene? Da li biste voljeli da recimo i “Bibliotečke mačke” budu na sceni?
– Bilo je dirljivo i pomalo šašavo i nadrealno gledati „Gagarina“ na sceni. Uživao sam, svakako, a posebno me veselila činjenica što je i predstava na samom kraju pozivala gledaoce da čitaju knjigu. „Bibliotečke mačke“ imaju, čini mi se, još izraženiji potencijal za igranje na sceni. I više od toga, ovu knjigu je relativno lako zamisliti i kao animirani film. Ukoliko bi neka od adaptacija dobila šansu, vjerujem da bi bila uspješna i veoma gledana.
Bili ste i član stručnog žirija Festivala glumca “Zaplet” u GP “Jazavac”. Šta vam je to iskustvo reklo o savremenom glumištu kod nas i postoji li danas prostor za umjetnički rizik bez kompromisa?
– Pozorišta su, kao i biblioteke, takođe mjesta slobode i u to sam se dodatno uvjerio jesenas na „Zapletu“. Kompromisi, čini mi se, u nekom smislu (od)uvijek postoje, ali još ima hrabrosti na sceni i prostora da se „razveže jezik“, da se ukaže na mnogo toga što je loše i čak pogubno za ljudsko biće, jednu zajednicu, narod pa i čovječanstvo u cjelini.
Pišete li, možemo li očekivati nešto novo uskoro?
– Uvijek nešto pišem i zapisujem. Da ne brišem, bilo bi toga dosta i to uskoro. Međutim, čitaoci će ipak morati da budu malo strpljivi.
* Objavljeno na impulsportal.net
Pregled 17. Međunarodnog festivala glumca ZAPLET – Znam ja nas…
Gradsko pozorište „Jazavac“ bilo je organizator i domaćin 17. Međunarodnog festivala glumca „Zaplet“ od 19. do 25. oktobra 2025. godine.
Banjalučka publika imala je mogućnost da pogleda pet predstava u takmičarskom dijelu, te dvije premijere – jednu predstavu i jedan dokumentarni film. Prvo festivalsko veče otvorilo je Gradsko pozorište „Jazavac“ premijerom predstave „Iza tih očiju“. Autor teksta i reditelj Nebojša Cile Ilić donio je ostvarenje od sedam priča/scena koje povezuje zajednički imenilac – pas. Sagledavajući odnose ljudi prema psima kao i međuljudske odnose u jednom širem kontekstu, Ilić zapravo govori o nama, o svakodnevici takozvanih običnih ljudi. Premijerno izvođenje i odlična igra cjelokupnog ansambla izazvalo je čitavu nisku osjećanja kod publike, od smijeha, preko iznenađenosti i tuge, do zapitanosti o vlastitom ponašanju prema bližnjima (na dvije i četiri noge).
Takmičarski dio otvorila je predstava „Vrata do“ Teatra egzit iz Zagreba. Ovaj komad prvi put je igran u Parizu 2014. i predstavlja savremenu priču o isključivosti i otuđenosti, o tome kako moderni svijet udaljava ljude jedne od drugih i kako ih tjera u kolotečinu i osamu. Dva bezimena lika, „Ona“ i „On“, zapravo mogu da oslikavaju bilo koga od nas, naročito u urbanom miljeu ubrzanog života. Spajajući na sceni dva potpuno suprotna lika, reditelj Rajko Minković uspješno donosi inteligentne dijaloge, otvara neka lična, te socijalna i demografska pitanja, a sve to uz obilje humore, često protkanog ironijom i paradoksom. Treba istaći da su i Jadranka Đokić i Živko Anočić odlično odigrali svoje uloge.
Predstava „Eks“ Mesnog gledališča ljubljanskog bila je na repertoaru treće večeri i donijela je savremenu dramu ljubavnog trougla. Originalni tekst Mariusa fon Majenburga iz 2021. u Ljubljani se igra od kraja 2024. pod rediteljskom palicom Maruše Kink. Ova drama prikazuje početak krize srednjih godina, trenutak kad muž i žena počinju da preispituju odluke koje su ih dovele do toga da istinski ne vide jedno drugo, odnosno, da se
pitaju da li su njihovi životi mogli i trebali da budu drugačiji. Inače se igra kao kamerna, ali zbog titlova predstava je prilagođena za igranje na klasičan način, što nije umanjilo utisak i vrlo dobru i izražajnu glumu.
Treća takmičarska predstava bila je predstava „Tvoje i moje“ Pozorišta „Boško Buha“ iz Beograda. Ovaj komad se izdvojio po mnogo čemu: od same ideje koja počiva na vraćanju u djetinjstvo, preko kreativnog procesa u kojem su glumci zapravo stvarali tekst koji igraju, do realizacije u kojoj se emotivnost i kolektivna igra ispoljavaju u najljepšem vidu. Jedanaest autentičnih ispovijesti u cjelinu je odlično uklopila dramaturškinja Milena Depolo, a sjajna rediteljska rješenja Borisa Liješevića, koja, između ostalog, uključuju i interakciju s publikom, dodatni su kvalitet koji ovu predstavu čini specifičnom. Sve ovo prepoznali su i gledaoci koji su nagradu publike dodijelili predstavi „Tvoje i moje“.
Iz zagrebačkog Arterarija pred banjalučku publiku stigla je predstava „Kućica za pse“ kao četvrta u takmičarskom dijelu. Ova predstava imala je kamerno izvođenje, prema tome, pred malobrojnom publikom. „Kućica za pse“ bavi se temom ratnog silovanja i traume koju ono nosi ne samo za žrtve i njihove porodice, već i posljedice za širu zajednicu. Odigrana je kroz dva narativa i kroz dijaloge i unutrašnje refleksije hrabro i emotivno progovara oonome o čemu se veoma često, takoreći uvijek, ćuti. Tekst za predstavu djelo je cjelokupnog ansambla, dramaturgiju su uradili Dorotea Šušak i Romano Nikolić, dok je režija djelo Romana Nikolića.
Posljednje festivalske večeri igrana je predstava „Sve što nismo mogli reći“ pozorišta iz Prijedora. Komad u režiji Slobodana Perišića progovara o kompleksnom pitanju nasljeđa, u duhovnom i materijalnom smislu. Naročita aktuelnost predstave se ističe u kritici ekološke neosviješćenosti, odnosno, stavljanju ličnih interesa iznad javnog, društvenog i opšteg dobra kakvo je zdrava životna sredina. Ovaj komad veoma hrabro
govori o degradaciji kako društvenih, tako i prirodnogeografskih prilika u našoj okolini, te nedvosmisleno upozorava i pali alarm za neizvjesnu budućnost na ovom prostoru.
Stručni žiri festivala (Nataša Perić, Bojan Kolopić i Berislav Blagojević) najboljom predstavom proglasio je komad „Tvoje i moje“ Pozorišta „Boško Buha“. Nagrada za najbolju glumicu otišla je u ruke Mojce Funkl (predstava „Eks“), a za najboljeg glumca Živku Anočiću (predstava „Vrata do“). Najbolja mlada glumica je Marija Liješević („Tvoje i moje“), dok je nagradu za najboljeg mladog glumca osvojio Davor Tarbuk („Kućica za pse“).
Važno je istaći da je svih festivalskih dana bilo pregršt pratećih programa. Nakon svake predstave, uz moderiranje Aleksandra Vasiljevića, organizovani su okrugli stolovi i razgovori sa glumcima, rediteljima, dramaturzima. Posjetioci su mogli da čuju zanimljive detalje o nastanku neke predstave, o kreativnom procesu i izazovima s kojima se susreću članovi ansambla. Takođe, svako veče bili su upriličeni i razgovori s glumcima, pa je
publika bila u prilici da čuje Tanju Bošković, Nebojšu Cileta Ilića, Željka Stjepanovića i Nelu Mihailović. Svi ovi prateći programi bili su izuzetno dobro posjećeni od strane studenata Akademije umjetnosti u Banjoj Luci, što daje poseban kvalitet i dojam cjelokupnog festivala.
Na samom zatvaranju festivala premijerno je prikazan dokumentarni film o Stevi Grabovcu „Poslije zabave“, uz prigodan razgovor sa Grabovcem, rediteljom Stefanom Tomićem i producentom Nikolom Đakovićem. Film u koprodukciji „Didaskalije“ i „JU Službenog glasnika Republike Srpske“ prati književnika Stevu Grabovca posljednjih dana prije proglašenja dobitnika NIN-ove nagrade. Uz nesumnjive umjetničke kvalitete, film predstavlja jedinstveno svjedočanstvo i ima vrijednost dokumenta, jer, između ostalog, prikazuje trenutak kad pisac dobija poziv kojim mu saopštavaju da je postao laureat najprestižnije nagrade.
Imajući u vidu da je ovogodišnji 17. Međunarodni festival glumca „Zaplet“ održan pod naslovom „Znam ja nas…“ može se slobodno reći da je ovaj moto srećno izabran, jer svaka predstava, uključujući i premijeru GP „Jazavac“, upravo propituje: da li se zaista poznajemo? Ne samo jedni druge, već da li poznajemo sebe, da li možemo da garantujemo za vlastite reakcije u određenim okolnostima, jesmo li svjesni naših postupaka, koliko
dobro poznajemo bližnje, prve komšije… U svakom slučaju, festival „Zaplet“ omogućio je da svako od posjetilaca dođe na korak bliže odgovoru na ova pitanja. Preispitujući vlastita iskustva, sjećanja, stavove i opredjeljenja nakon svake odgledane predstave i nakon svakog razgovora, vjerujem da smo postali (samo)svjesniji i bolji ljudi, da smo postali otvoreniji za Druge i Drugost i da smo čulno osjetljiviji za brojne probleme savremenog
društva i čovjeka. I u tom kontekstu festival je u potpunosti uspio, a umjetnost je pokazala da i dalje ima potencijal da aktivno utiče na publiku i njena promišljanja u najboljem smislu ove sintagme.
* Štampano u časopisu „Нова стварност“ br. 18-19, jan-dec.2025.
Dostupno na: Nova stvarnost i Gradsko pozorište „Jazavac“
Berislav Blagojević 