SLIKA

slika

Kako se obruč oko grada stezao, poslovi na izmještanju artefakata postali su panično užurbani. Jedan, dva, tri vagona. U njima: antičke skulpture, filigranski reljefi, dijelovi vizantijskih mozaika, figurine i grnčarija iz starina, biste imperatora i njihovih ljubavnica, predmeti koje su koristili Skiti, crkvene relikvije iz Jermenije i Gruzije, srednjovjekovni spisi, krasnopisne knjige unikatnih korica, kovčezi puni numizmatičkih zbirki iz raznih epoha i sa tri kontinenta, oprema oklopnika i vitezova, centralnoazijske i zakavkaske tapiserije, slike…
Gospode, koliko slika!
Sem nekoliko čuvara, u specijalnom vozu natovarenom umjetninama i upućenom ka Uralu nije bilo ljudi. Čak ni djece. Svi oni ostali su da brane Lenjingrad, da svojim tananim izmorenim tijelima, ako se ne mogne drugačije, koliko-toliko uspore nadiranje neprijatelja. Ostali su ljudi kao da su glave i ruke njihove i živa krv u njima manje vrijedni od djela koje nekad davno osmisliše neke druge glave i načiniše neke druge ruke.
Ostalo je još nešto: ramovi za slike na zidovima Ermitaža, prazni i odbačeni poput školjki koje iza sebe ostavljaju kolonije rakova-putnika.
Međutim, muzej nije bio pust. Njegove zgrade, hodnike, depoe i podrume ispunila je vreva obeskućenog naroda čiji domovi su porušeni u prvim mjesecima opsade. Tako je početkom 1942. u Ermitažu, pored upravnika i osoblja, živjelo oko dvanaest hiljada ljudi. Zajedno su gladovali, popravljali napukle zidove, prikupljali drvo za ogrjev i staklo rasprslih prozora. Zajedno su drhtali od studeni, bombi i neizvjesnosti.
Kustosi su, kažu, u trenucima zatišja, odlazili u prostrane sobe na čijim su zidovima visili masivni ramovi, čudno nakrivljeni detonacijama. Tamo su stanovnicima muzeja detaljno opisivali djela koja više nisu bila tu, pripovijedajući im o bojama i nijansama, svjetlosti i sjenci, perspektivi, potezima kista.
Oni su slušali, gledali i – vidjeli.
Gospode, kakva slika!

* Objavljeno u Letopisu Matice srpske

UČEŠĆE NA 44. KNJIŽEVNIM SUSRETIMA NA KOZARI

dscn9083U prijedorskoj „Galeriji 96“ 22.9.2016. održano je književno veče u okviru 44. Književnih susreta na Kozari. Poeziju su čitali i govorili: Željko Galonja /Gradiška/, Berislav Blagojević /Banjaluka/, Kristina Plavšić /Novi Grad/, Branka Kovačević /Laktaši/, Siniša Tešanović /Kostajnica/, Dajana Balaban /Kozarska Dubica/ i Suzana Stupar /Prijedor/.

NAŠE PLEME

Mariji

Naše pleme
Nema poglavicu.
Tek dva para usana
Što šapatom dozivaju
Treći, još nerođeni.
Naše četvoronožno pleme
Nema šamana,
Ali nije obezglavljeno.
Mi znamo put,
I baš kao
Guarani indijanci
(naši daleki rođaci)
Tumaramo u
Potrazi za
Zemljom-bez-Zla.
Naše pleme
Nema proročicu,
Ali zna šta mu je
Činiti: Igrati!
Jer, kaže legenda,
Ako se u Raj i
Ne može stići
In concreto,
Onda ćemo onamo
Igrajući, igrajući…

(Iz zbirke „MI U MAGLI„)

Više o događaju na ovom linku.

U REDU

   Siguran sam da započinje slovom A. Aleks… Alek… Alen… Ne, nije Alen, to zvuči odveć francuski a gotovo sam siguran da se ta smrznuta jezičina nalazi negdje u Švajcarskoj. Doduše, moguće je da se baš u tom kantonu govori francuski. Aleš… Alef… Možda Aleč. Da, da, mogao bi da bude Aleč, ali nije ni važno. Kako bilo, red prema kasi pomiče se upravo brzinom lednika. I to onom gmižućom, kakva je bila prije industrijske revolucije i rupa na ozonskoj čarapi.

Divna zna da su redovi prirodni habitat ovdašnjeg čovjeka, ali to nikako ne znači da je u stanju da sklopi primirje sa tom spoznajom. Gurka ruku u kojoj držim simbolično ispunjenu korporativnu korpu boje krvi i primiče usne mome uhu:

   – Puknuću ako još jednom čujem nekog lokalnog mudraca kako izgovara onu beskorisnu poštapalicu: ko zna zašto je to dobro!?

Smješkam se. Klasičan primjer nemoći, univerzalni supstitut za utješnu misao, za primordijalni vrisak, za visoko podignut srednji prst, za pretis-lonac koji tišti i pišti negdje u čovjekovoj nutrini. Ljubim je u obraz i nastavljam da se smješkam. Vjerovatno pomalo ličim na zamrznutog šarana pored kojeg smo prošli desetak minuta ranije. U redu smo i ta tupava ekspresija lica je sve što mogu da ponudim. U redu smo i čini se da ne postoji mogućnost bijega. U redu smo, ali samo prividno dobrovoljno. Nisu nas ovdje doveli blještavi bilbordi, ni uvredljivo trivijalne reklame, čak ni primamljive ponude (za robu čiji rok upotrebe broji posljednje dane prije preobraćenja u zdravstveni hazard). Došli smo iz nužde i zbog nepopustljivog stiska raznih sniženja. Shiny Happy People se po treći put ori sa razglasa. Neko zadužen za muziku koja se pušta u tržnom centru baš forsira. Vjerovatno se plaši da bi masa pohrlila u odjel gdje se prodaju noževi i da bi došlo do masovnog samoubistva kad bi nekim slučajem zasvirala Everybody Hurts.

U redu smo, ali nered i nemir su svuda. Naokolo i u nama.

U redu smo i gotovo ništa nije u redu.

   Pokušavam da budem pozitivan, da sagledam stvari iz drugog kornera. I premda ne sumnjam da je stajanje u redu za kasu u tržnom centru poražavajući utrošak vremena, nalazim da ono nije potpuno beskorisno jer pruža jedinstvenu priliku za posmatranje ljudi i portretisanje jednog vremena. Svi otužni predstavnici smutne epohe su tu: narodni poslanik sa stereotipnim uvježbanim kezom i želatinastim podbratkom koji jedva viri iznad prepunih potrošačkih kolica; dedica koji prezrivo pogledava okruglastog poslanika i gunđa zato što se sniženje za penzionere odnosi na, recimo, prezervative, plazma televizore i sportsku opremu, ali ne i na mlijeko, hljeb ili bezobrazno mameće mirisne dinje; domaćica starog kova koja najprije nervozno gvirka u novčanik, a potom još jednom poredi spisak za kupovinu sa skromnim sadržajem korpe; mladi otac koji iz košare sluđeno vadi ono što je sinčić tamo krišom stavio, dok mu supruga bespotrebno objašnjava da si to ne mogu priuštiti; hipster umoran od predugog traganja za igračkom kojom će obradovati psića svoje djevojke; poluobnažene šiparice na rolerima koje iz drugog reda zadirkuju hipstera lascivnim lizanjem sladoleda u kornetu; bubuljičavi mršavko koji netremice bulji u šiparice na rolerima dok se nervozno poigrava sa falusoidnom konzervom proteinskog praha za bildanje mišića…

Bogdana Mitrić i Nikolina Knežević da se jave na informacije! Ponavljamo: Bogdana Mitrić i Nikolina Knežević da se jave na informacije! Svega nekoliko trenutaka kasnije dvije avetinjske prilike u uniformama provlače se kroz redove kupaca i zauzimaju svoja mjesta na blagajnama.

   – Zašto jednostavno ne kažu: Bogdana i Nikolina, vaših šezdeset sekundi pauze za pišanje je isteklo! Marš natrag na posao! I, naravno, ne zaboravite da se osmješkujete! – Divna je na ivici.

   – Tiše malo…

   – Pogledaj ih! Nije njima koža boje meduze samo zato što nedjeljama nisu vidjele sunce, već zbog toga što udišu ustajalost, neživost. Imam osjećaj da ove ventilacione cjevurde ne služe tek za upumpavanje recikliranog vazduha nego da se pomoću njih isisavaju duše zaposlenih –

Čvrsto stišćem Divnin dlan i ćutim. Ne znam šta da joj kažem. Uostalom, ne vidim zašto i ona ne bi malo ispustila paru kada je već poznat fakat da ljudi dok stoje u redu uobičavaju da pronađu odušak u sočnoj oralnoj šetnji kroz državu, crkveni kalendar i nebeski svod. Razmišljam o tome kako je nečovječno i neprirodno stajati u redu, o tome kako smo nekada zbijali redove da se odbranimo od zavojevača a danas smo svojevoljno zbijeni u redove trgovačkih lanaca tih istih nametnika. Trgovački lanac! Zar nikoga ne žulja barem asocijativni potencijal riječi lanac? Razmišljam o tome kako pristajemo na sve te silne redove uzrokovane tranzicijom iz tačke A u tačku B i ne pitajući se šta je tačno to B, nego bezumno vjerujući u bajku eldoradovske utopije. O tome kako me boli kičma i kako… Shiny Happy People šesti put. Odmah nakon reklame za baršunasti šampon na bazi aguamintike, provjereno nepostojeće biljke koja tobože raste samo na jednom zabačenom platou na Andima.

   – Sjećaš li se onog postapokaliptičnog sna koji si mi prepričavala? Onog kada su zbog neke katastrofe ljudi primorani da ne izlaze iz tržnog centra poput ovog? – započinjem razgovor da skrenem misli sa bolnih leđa zbog kojih se već primjetno gurim.

   – Sjećam se. Šta s tim? – odgovara Divna dok pretura po torbici tražeći bombon.

   – Ništa posebno, osim što mi se čini da živimo upravo taj san, ili tačnije, taj horor –

   – Kako to misliš?

   – Mislim da nema mnogo razlike između tvog sna i naše zbilje. U snu su ljudi prisiljeni da žive u tržnom centru, a na javi su primorani da žive i rade kako bi dan mogli da okončaju u kakvom hipermarketu.

   – Tržni centar kao imperativ, kao težnja, svrha. Redovi kao usud. Nije ni čudo što se ovdje osjećam kao u sarkofagu!

   – Ovo je grozno mjesto, ali mislim da ipak malo ne pretjeruješ –

   – Ne! Gušim se… Najozbiljnije! Pogledaj nas pogurene pod ovim neonom: kao da smo sad prešli Albaniju, kao da su nas upravo pustili iz gulaga. Reklamiraju akciju za ovo, akciju za ono! Evo im akcija! – dreknu, uze košaru iz moje ruke i baci je na pod.

Oči u zmijugavim redovima gledale su nas začuđeno dok smo se praznih ruku približavali izlazu. Divna se nasmijala. Prvi put otkako smo pošli u kupovinu. Bol u mojim leđima je popustio čim se Shiny Happy People pretvorila u nerazgovjetno mrmorenje iza nas.

   – Napraviću nam palačinke. Toliko imamo – reče dok smo zagrljeni prolazili pored butika u kome se preskupa bofl obuća reklamira pod sloganom sloboda nema cijenu!

* Objavljeno u „Politici“, 28.8.2016.

U REDU pdf

PRIČA „ONOM KOJI JE ČEKAO“ NA MALTEŽANSKOM JEZIKU

il-malti-2016-jpgKratka priča „Onom koji je čekao“ iz zbirke „Revolucionar“ objavljena je u časopisu Il-Malti u izdanju Akademije za maltežanski jezik. Priču je sa engleskog na maltežanski jezik preveo Kit Azzopardi.

PODVOJENO DOBA

U avgustovskom broju časopisa „Ljepota i zdravlje“

Podvojeno doba

%d bloggers like this: