Novogodišnja noć je prošla. Hvala nebesima, jer činilo se da nikad neće proći ta buka, vatrometi, petarde i da se stampedo ljudskih nogu nikad neće zaustaviti. Neki to nazivaju plesom, đuskanjem, ali jednoj mački to vjerovatno više liči na bezglavo sudaranje i šašavo mlataranje rukama i nogama. Sa završetkom ove noći konačno je utihnula i pucnjava uz pjesmu. Ili je to bila pjesma uz pucnjavu? Nije važno, važno je da je gotovo.
– Hvala nebesima! – otelo joj se uz glasan uzdah.
– Nemaju nebesa ništa s tim. Uostalom, ko zna postoje li uopšte jutros nebesa nad nama? Nebo se noćas rascjetavalo u stotinama boja, možda su ga vatrometima razbucali načisto – uzvrati joj iz prikrajka crni mačak, jedva primjetan u mutnim trenucima sumraka dok se noć i dan još uvijek grle. Koji minut kasnije dan će joj mahnuti za laku noć i noć će otići na spavanje. Noć takođe mora da odmara kako bi mogla da bude budna i bdije nad nama kad spavamo.
– Razbucali nebo! Ha-ha-ha! Tu je nebo, zar ne vidiš vrapce i vrane i golubove… –
– Vidim, kako da ne! I odmah ogladnim kad vidim ptičice –
– Ti mora da si strašno gladan pa ti mozak ne radi baš najbolje. Ako vidiš ptice kako lete, onda i nebo još postoji. Bez njega ne bi bilo ni ptica – reče zadirkujući ga i pogledavajući ka golim krošnjama lipa u kojima su se vrpoljili vrapci.
– Ti si neka načitana pametnica, zar ne? – uvrijeđeno frknu crni mačak.
– Ponešto umijem i da pročitam, to je tačno. Naučila sam uz ljude koji su me čuvali. Oni su mnogo voljeli knjige, kuća ih je bila puna. Voljeli su i mene, ali su odselili, a mene su ostavili kod komšinice dok se ne snađu –
– Otkud onda ovdje? –
– Nikako mi se nije svidjela ta žena, pa sam pobjegla. Stalno me je zatvarala u sobu, nije mi dozvoljavala da joj se sklupčam u krilu, ljutila se svaki put kad sam kopala zemlju iz saksija ili kad sam oštrila kandže o fotelju. A o penjanju na police mogla sam samo da sanjam. Najgore je što mi je uvijek davala iste granule za jelo… –
– Uh, baš strašno! Pravo mučenje! Eeee, šta bih dao za šaku granula! – mačak prekinu njenu tužbalicu, pa nastavi. – Ti si blesava, nakostriješenog mi brka! Možda su se tvoji ljudovi vratili po tebe, a tebe nije bilo! –
– Možda, ali gotovo je sad. Jednostavno, nisam više mogla da izdržim tu, tu, tu… Dosadu! Ta komšinica je očekivala od mene da ležim na istom mjestu i ne mrdam. Ma, pusti to, nego… Ne kaže se ljudovi nego ljudi – zaključi samozadovoljno i mlatnu repom.
– Samo ti vrijeđaj, pametnice. Ali, nema veze, nisam bez manira. Ipak ću s tobom podijeliti doručak. Sad ćeš vidjeti zašto me zovu „ptica-majstor“! I samo probaj da me ispraviš i kažeš „ne kaže se tako, već se kaže pica-majstor“! – reče crni mačak, isprsi se, pa podiže glavu kao neki maršal ili general i zakorači u snijeg prema najbižem stablu lipe.
Sa svakim novim korakom kroz hladnu bjelinu, crni mačak je gubio po jednu epoletu, činovi su padali s njega poput prezrelih trešanja i do lipe je došao kao običan regrut. Neki bi rekli „gušter“, ali nema smisla baš toliko obrukati mačka. Bilo kako bilo, ovaj mladić sjajne, ali smočene dlake, uzverao se nekako šeprtljavo na drvo, međutim, tamo više nije bilo nijedne ptičice. Od ptičjih vrsta jedino glineni golubovi imaju naviku da čuče u mjestu i čekaju sudbinu. Ove druge će na prvi znak opasnosti prhnuti. Običnom posmatraču, pa tako i lijepoj trobojnoj maci, on doista nije izgledao kao da predstavlja bilo kakvu opasnost. Osim za sebe, razumije se. Njegove silne akrobacije, bespotrebne piruete na najtanjim granama, proklizavanja, šlampava skakanja s grane na granu, sve je to djelovalo opasno po njega. Uostalom, na drvetu i nije bilo nikoga sem njega. Nažalost, bilo je snijega koji mu je stalno zagorčavao život padajući mu čas na rep, čas na njušku. Konačno, ova tužna predstava završena je tako što je mačak u pokušaju da otrese snijeg sa sebe izgubio ravnotežu i… Pljas! Crna mrlja na hrpi snijega. Kakav blam! Frajer koji sebe naziva ptica-majstorom neslavno je aterirao kao Ikar. On, dabome, ne zna ko je Ikar, ali znao je da zna ona ljepotica koja ga je gledala sve vrijeme i koja ga čeka da se pokunjen vrati iz neuspješnog lova.
– Hvala nebesima što si dobro – rekla je napola iskreno, a napola zezatorski.
– Rekao sam ti već da nebesa nemaju nikakve veze s tim – uzvrati mačak obješenih brkova.
– O, ali imaju, Ikare. Stvarno imaju – nije više mogla da izdrži i zacerekala se.
– Ko visoko leti, nisko pada! – začu se odjednom iz obližnjeg kontejnera. Uz šuštanje i krckanje koje se glasno čulo u tiho rano jutro, ubrzo se u zjapećim kontejnerskim ustima pojavila umorna uflekana narandžasta glava. Nakon što su mu se oči privikle na svjetlo, riđan promuklim glasom mjauknu:
– Tako sam i ja nekad letio, lovio, strah i trepet bio, a pogledaj me sad: čeprkam po otpacima –
– A ti si? – upita mačka pomalo nadmeno, ali očigledno u odbrani, kako bi prikrila iznenađenje i strah od prizora. A prizor doista nije bio prijatan, jer je mačorčina što je iskočio iz kontejnera lagano prilazio i izgledao gusarski zastrašujuće: bio je dugačak, premda premršav, imao je ogromnu glavu i na njoj dva uha od kojeg je pola jednog nedostajalo, ožiljke na vratu, čelu i desnom obrazu i ponekad je malo frfljao dok priča jer su mu nedostajali očnjak i još jedan zub pored.
– Rižobradi – reče mačorda kratko pošto se sasvim približio.
– Kako? – upitala je zbunjeno dok je pogledom tražila zrna riže na njegovoj njušci.
– Riđobradi! Čuveni Riđobradi, legenda ovog kvarta, zar ne?! – osokoljeno reče Ikar odnekud iz pozadine i blago je gurnu šapicom u fazonu: nemoj slučajno da mu se rugaš i nemoj da pametuješ. Tek tad je shvatila da se garavi ljepotan sve vrijeme krio iza njenog kitnjastog repa.
– Ja sam, glavom i riđom bradom – reče gotovo ponosno, ali se odmah potom nekako stuži i dodade – ali sve je više sijedih u mojoj bradi i sve me rjeđe zovu tako. Sad mi se najčešće obraćaju sa „Gdje si ti, Matori?“ ili „Matori, tvoje vrijeme je prošlo!“ –
– Zovem se ptica-majstor Đole, mada me ona zove po nekom Ikaru – reče crni mačak dok je njuškom pokazivao prema trobojnoj mački sa svoje desne strane.
– Meni su dali ime Lukrecija – prošaputa ona neočekivano stidljivo.
– Lukrecija?? – mjauknuše obojica istovremeno.
– Ništa me ne pitajte. Znaju ljudi tako izmisliti koješta. Zovite me Lulu –
– Drago nam je, Lulu – rekoše mačori, opet u isti glas, kao da su blizanci.
– Sad kad smo se ovako lijepo upoznali, ne mislite li da je vrijeme da se nešto prezalogaji? Ima li tamo išta? – Đole upita Riđobradog i uperi pogled ka kontejneru.
– Ništa! Ali, nije ovo moja prva „najluđa noć“ u životu. Znam ja kako to ide. Tek popodne, kad se razbude i razmrdaju, ljudi će početi da bacaju ostatke gozbe. Tad ćemo napasti kontejnere i kante! Biće svega, vidjećete – reče gotovo zanesenjački razdragano, kao da priča o piratskom pohodu, a ne o rovarenju po smeću.
– Do tada treba da se sklonimo negdje gdje je toplije – zaključi uz cvokot Đole, neopjevani lovac na ptice.
– Pratite me! – uzviknu Lulu i krenu preko ceste sigurnim korakom. – Nedaleko postoji jedan haustor koji se ne zaključava –
Tako je trojac bez žurbe krenuo do privremenog utočišta otresajući pahulje sa šapica nakon svakih pet ili šest pređenih koraka. Bili su tihi kako samo mačke mogu da budu tihe. Jedini zvuk bio je poneki prigušeni jauk Riđobradog koga je očigledno mučila reuma. Ali i kostobolju, baš kao i hladnoću, lakše je podnositi na pun želudac. Valjalo im je još neko vrijeme testirati strpljenje. S obzirom da mačke satima mogu da vrebaju plijen nikad ne bismo pomislili da je testiranje strpljenja mnogo težak test za njih. A istina je da je jedan od najtežih. Jer, pored strpljenja, mačku krasi još jedna osobina pomalo čudnog naziva – neizdrž. Upravo zbog neizdrža često upadaju u neprilike, ali o tome nekom drugom prilikom. Ili se kaže ne-prilikom? Uglavnom, tom neizdržu ćemo se vratiti drugi put.
Berislav Blagojević 