Draganu Joviću Lisici
To je jedno od onih jadranskih ostrvcadi što ih čovjek takoreći može opkoračiti. Zapravo, taj komad kopna zalutao na pučinu više liči na oveću hrid ili na kakvu neman što je nakratko izronila da udahne prije nego što nestane u dubinama. Na starim vojnim kartama taj krnjetak je ucrtan, ali nema ime. Tako to biva s majušnim otocima i ljudima; za njihovo ime se ne zna. Oni veliki pak imaju i ime i nadimak.
Na to bezimeno ostrvo doveslao je sandolinom prije mnogo godina. Moglo se lako desiti da na njemu posije vlastite kosti, ali spasio ga je brod koji je slučajno prolazio. Sandolinu je sakrio u spilju, a veslo je ponio sa sobom na kopno. Čak i danas, kad spusti pogled na suvo, žedno veslo naslonjeno na zid kućerka usidrenog duboko u kontinentu, on mašta o tome da ga sandolina čeka. Kao vjerna ljubav, zatočena negdje daleko. Brine ga, kaže, porast nivoa mora. Plaši se da njegovu sandolinu plima ne otrgne iz pećinskih čeljusti. Šta bi ona sama na pučini, bez njega… Volio bih, veli, da se nađemo, da se sjedinimo kao nekad, pa da udahnem još jednom prije nego što nestanem u dubinama. U visinama, ispravljam ga tiho da me ne čuje. U visinama…
* Iz zbirke „Nostalgija za nepostojećim“, Imprimatur, 2022.
** Nešto više o slikaru Draganu Joviću Lisici na ovom linku.
Berislav Blagojević 