STRAŠILO
Ne čuvaj staru košulju, ni iskrzan šešir,
ni izlizane pantalone na tregere, kaže mi Marija.
Strašilo više nećemo praviti.
Imalo je to smisla, kaže, kad je bilo
košuta i pjevica raznoraznih,
šepurećih fazana i srndaća rastrčanih.
Imalo je to smisla, ponavlja, kad je bilo
i šume i potoka i pašnjaka
na kojima planduju muzare i ovce
i kad je bilo života svakojakog,
od crva do drva,
od gljive do šljive.
Strašilo više nećemo praviti, odlučna je.
Koga da straši usred pustahije
od betona i asfalta?
Koga da spriječi da proturi njušku
u plastenik u koji tek sunčev zrak
može da priviri?
Ne, kaže i odmahuje glavom.
Strašilo više nećemo praviti.
Treba ga pustiti, ono pripada drugom vremenu,
dobu bilja i izobilja, kad je zemlja rađala
i nas i njemu slične.
Treba ga pustiti, neka odmori slamnatu glavu,
nije ona lagana kao što se misli,
kaže Marija.
Teža je i punija od mnogih ljudskih.
Strašilo više nećemo praviti,
jer koga ono i može da uplaši
u ovom prestrašnom svijetu?
Strašila su suvišna, govori Marija
i gleda nekud u daljinu,
negdje iznad goleti što je naslijedila
iskrčeni šumarak na proplanku.
Strašila su suvišna, ponavlja.
Mi smo strašila.
* Objavljeno u časopisu „Braničevo“.