RAZGOVOR ZA BL-PORTAL

Od – ne znaš ništa, do poznatog pisca: Berislav Blagojević o životu, jednom psu i ljubavi

Nešto prije svoje tridesete, pogledao sam se u ogledao i upitao: Pa dobro, čovječe, šta ti znaš da radiš sa toliko godina? Jer, da sam znao da popravljam bojler, radio bih to i lijepo živio, ali nisam. Onda sam sebi rekao – ako već ne znaš ništa, a voliš da piskaraš, hajde probaj. Tako svoju priču za BL portal započinje poznati banjalučki pisac, Berislav Blagojević. 

Za one koji ne znaju, Berislav je magistar geografskih nauka, ali ni sa magistraturom nije mogao da nađe posao u struci. Negdje u to vrijeme i počelo je ono njegovo “preispitivanje”.

“Bilo nas je puno u generaciji i nije bilo mjesta za sve. Zbog toga sam odlučio da se bavim naučnim radom i upisao sam postdiplomske studije, ali sam morao da pronađem privremeni posao na kojem sam ostao deset godina. Radio sam u proizvodnji zaštitne opreme, bio sam zadužen da vodim magacin i da radim neki komercijalni posao, a za to baš i nisam bio nadaren, pa im hvala što su me toliko dugo trpjeli”, priča Berislav i prisjeća se nekih divnih ljudi koje je na tom poslu upoznao.

Naročito, kako kaže, hrabrih dama koje su radile i po dva posla da bi hranile djecu, noseći “kamenje” na svojim plećima, ali sa toliko duha i životne energije.

“Zbog toga mi je bilo divno što sam radio u toj firmi i sa tim ženama, jer potrebno je da se i takvim životnim situacijama čovjek bavi u književnosti. Nažalost, i u pisanju je danas sve isprogramirano“, kaže Berislav i odmah dodaje da on takav ne može biti, jer onda to ne bi bio istinski Berislav, koji voli sve što mu se desilo, i lijepo i ružno.

Ta isprogramiranost današnjeg svijeta, sa previše obaveza i premalo vremena za knjige, nimalo mu se ne sviđa, jer mu se čini da se poenta svijeta i življenja svodi upravo na to – pomoću previše obaveza i brojnih internet sadržaja, ne dozvoliti ljudima da razmišljaju.

“Imati mjeru u svemu je posebna vještina, koja nije toliko teška koliko ljudi nisu svjesni da je potrebna. Mi smo stalno dostupni svima, pošalje ti neko poruku kasno, ako ne odgovoriš odmah – panika”, slikovit je Berislav.

Ujedno je uvjeren da se sve u životu dešava sa razlogom. Naravno, loša iskustva dovedu te do toga da pomisliš – zašto se baš meni to dešava, ali se onda ispostavi da je baš tako moralo biti.

,,Tako sam, radeći u preduzeću, počeo rukopis ,,Tiši od vode“ i poslao ga na konkurs. Jednog jutra, dok sam bio na merdevinama, zazvonio mi je telefon. Ovdje supruga Borislava Pekića, Ljiljana, čulo se sa druge strane. Ma, kad nisam pao sa tih merdevina kada se predstavila i rekla da sam dobitinik nagrade. Poslije svako pita šta za tebe nagrade znače, pa, eto šta znači. Znači sve“, objašnjava Berislav, ubijeđen da su baš merdevine bile pravo mjesto na kojem je dobio taj poziv, a ne neki kabinet.

Nakon toga dobija ugovor za knjigu, pozive za brojna gostovanja, život mu se mijenja na bolje, ali ipak ostaje da radi u firmi sve do svjetske ekonomske krize. Tada ostaje bez prihoda, ali ne i bez podrške. I tada i sada, tu je supruga Marija za koju kaže da je njegovo sve i da njegova brojna djela ne bi postojala bez nje.

“Kasnije se ponovo aktiviralo Udruženje književnika u kojem sam postao sekretar, pa sam nešto malo zarađivao. Nakon toga sam se sa suprugom preselio u Slatinu kod Banjaluke. Svi su govorili – vi niste normalni, gdje ćete tamo, šta ćete bez auta i bilo je stvarno naporno prvih nekoliko mjeseci. Ranije nismo živjeli na selu i nismo znali ništa”, kroz osmijeh priznaje Berislav.

Igrom slučaja, tokom te selidbe uspio je da se zaposli kao portir u Dječijem pozorištu Republike Srpske, ne bi li nekako ,,preklopio “ primanja. Tu je od kolege dobio stari laptop na kojem je počeo da zapisuje neke “bisere” i događaje sa psom. Tako je od neobaveznih zapisa i usred portirnice, i nastao dobar dio knjige.

“Nisam ni sanjao da će to biti štampano, a kamoli da će moja knjiga uskoro doživjeti adaptaciju na daskama tog pozoršta. Bilo je sjajno upoznati sve te ljude, način na koji pozorište radi i koliko je tu ljubavi. To je jedna ogromna porodica“, priča Berislav, čije je djelo ,,Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru “prekrojeno” u dječiju predstavu koju možemo očekivati naredne sedmice u Banjaluci.

Zahvalan je što će priča o njegovom obožavanom ljubimcu kojeg više nema, živjeti i na ovaj način i što će djeca upoznati njegovog psa, koji, kaže Berislav u svom stilu, sada maše repom po nebeskim visinama.

“Gagarina sam napisao u šaljivom tonu, za djecu, iako sam, u suštini, patio za njim. Sada Marija i ja ponovo imamo psa i još šest mačaka, to je bezuslovna ljubav, ali i velika obaveza. Pored toga, hranimo i druge životinje, koje su, kao, ničije. Životinje te nauče strpljenju, a život u prirodi osjećaju pripadanja, smjenama godišnjih doba, i ti postaneš dio toga. U gradu se to svodi da samo promijeniš sezonsku garderobu“, objašnjava Berislav, koji je sada zaposlen u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci.

I srećan je, jer mu je cijeli svijet inspiracija.

* Razgovarala Željka Pavlović, dostupno na linku.

RAZGOVOR O KNJIZI „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“ ZA RADIO BEOGRAD 2

U emisiji „Oko Balkana“ od 23. novembra 2022. (Radio Beograd 2) Berislav Blagojević je razgovarao sa Sašom Ćirićem o zbirci kratkih priča „Nostalgija za nepostojećim“. Kompletnu emisiju moguće je preslušati na ovom linku (razgovor je od 15.30 do 38. minute).

.

RAZGOVOR ZA „KNJIŽNI BLOK“ O PISANJU I KNJIZI „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“

U jednom ranijem razgovoru kazali ste da danas živimo u svijetu, gdje je virtuelna stvarnost za petama “stvarnoj” stvarnosti i sve je teže razlučiti šta je realno, a šta nije. Kako u takvim okvirima uopšte vidite mogućnosti stvaranja književnosti, koliko je njen prostor sužen ili ograničen?

Ne smatram da su virtuelna stvarnost i virtuelni prostor prijetnja za književnost. Književnost je postojala prije njih i postojaće, siguran sam u to, kad jednog dana virtuelne realnosti ne bude. Naprotiv, ovaj prostor pruža književnosti novo polje djelovanja u mnogim aspektima – od dostupnosti do marketinga – pa i u kontekstu otvaranja novih ideja za pisanje. Problem je, međutim, u tome što je virtuelni prostor dominantno iskorišten za pogrešne svrhe, za odvlačenje pažnje, za kreiranje iskrivljene slike stvarnosti. Događa se da se pojavljuju izuzetne zamisli, čak  veoma korisne i plemenite, kao na primjer E-tree program, čija namjena je da se ljudi kroz igru i skupljanje poena angažuju u rješavanju problema degradacije šuma u Keniji. Doista lijepo, ali to je tek dio rješenja posljedice a ne uzroka, to je ponovno podilaženje konzumentu kojem se pruža mogućnost da se osjeća dobro što je učinio nešto korisno iz sopstvene fotelje (koristeći pritom resurse zbog kojih su šume uglavnom i iskrčene). Sve će se učiniti samo da se ne izađe u realan svijet, da sami, recimo, zasadimo drvo u okolini. A to je jedini ispravan način. Nakon pandemijskih zatvaranja pokazalo se i sa književnim životom da su ljudi željni živih sajmova, promocija, druženja. Promocije preko Zoom platforme naprosto nemaju čar. I to je dobro, jer to pokazuje da još uvijek više cijenimo „stvarnu“ stvarnost od one druge.

Ono što bih u kontekstu prethodnog pitanja dodao, dojma sam da književnost danas hronično pati od nedostatka mašte, odnosno njenog zanemarivanja zarad manirizma autobiografizma ili onoga što se označava kao biografska fikcija, šta je ono što vas kao autora pokreće u novi tekst, te kako prilazite pitanju forme i iskaza?

Ima mašte, dabome, u zavisnosti koji žanr se preferira, ali ponekad i ja imam osjećaj da je autobiografizam postao neopravdano (sve)prisutan i opterećujući. Čini mi se da to nema toliko veze sa nedostatkom mašte koliko sa onim što ja zovem MC sindromom (prema nekadašnjoj reklami koja je svakom od nas poručivala „ja sam centar svijeta“). I pisci su ljudi, nisu imuni na ovakve boljke, još ako simptome razvije neko sa skribomanskim sklonostima, onda… Naravno da su i u tapiseriju mog stvaralaštva utkane niti autobiografskog, ali nastojim da tu pređu umjetnički obradim i tek potom ubacim u tkanje. Ovo ne činim iz potrebe da sakrijem sebe u vlastitom pisanju, već da izbjegnem banalizaciju koje u književnosti ima dosta. Na pisanje, dakle, može da me potakne razgovor, odgledana emisija ili dokumentarac, priča koju sam (na)čuo, knjiga ili kakav drugi tekst koji sam pročitao, ali i posmatranje prirode i ponašanja živog svijeta. U zavisnosti od potencijala ideje i nekog unutrašnjeg osjećaja, od nukleusa ponekad napišem pjesmu ili kratku prozu, a katkad neka zapažanja i razmišljanja razvijam u duže prozne tekstove ili eseje.

Kako je nastala vasa knjiga priča “Nostalgija za nepostojećim”, te šta je za vas bilo inicijalno poticajno da ovaj rukopis razvijate do oblika konačne knjige? 

Ova knjiga kratkih priča je nastala u specifičnim okolnostima. Osnovna struktura i većina priča nastali su u prvoj godini pandemije, u vrijeme kad se mnogo razmišljalo o životu i smrti, o poziciji jedinke u svijetu i ličnosti u jednom istorijskom trenutku, o samoći i otuđenosti, o ljudskim sudbinama i životu na Zemlji uopšte. Dakako, promišljanja na sve ove teme su mi bila bliska i ranije, ali stalna prisutnost neizvjesnosti, suočenost sa samim sobom i nešto više vremena da se sve detaljnije sagleda učinili su da se zbirka uobliči. Uz sve ovo, naročito važno mi je bilo bavljenje temom samog pisanja – zašto pisati, o čemu se sve može pisati, šta je priča, odnosno, šta sve može da bude i kako nastaje.

Ako bismo govorili o estetskim premisama, šta je za vas u tom smislu bila misao vodilja pri radu na ovoj knjizi?

Sažetost forme i pažljivo biranje svake riječi. Ovo je bilo neophodno kako bih ispunio jedini ograničavajući uslov koji sam postavio – priče ne smiju biti duže od jedne kucane stranice. U ovako postavljenim okvirima, razumljivo je da je pitanje stila i izražaja izbilo u prvi plan, a da je fabularnost svedena.

Iz naslovne sintagme vaše knjige zrcali se, mišljenja sam, nešto naizgled fantomsko. Čini mi se da u jednom širem rasponu generacija rođenih krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina prošlog vijeka to osjećanje fantomske boli, nedostajanja ili nostalgije za nečim što se suštinski nije ni živjelo jeste jedno od temeljnih određenja. Kako, ipak, vi poimate tu nostalgiju?

Nostalgija je višeznačan, fluidan pojam, koji svakako obuhvata i prostor i vrijeme. Nisam imao namjeru da se bavim nostalgijom za nekim određenim vremenom, pa čak ni za određenim prostorom, već nečim što bi se, slobodnije rečeno, moglo nazvati individualnim čežnjama. U naslovnoj priči zbirke zapravo se radi o piscu, a problematizacija nostalgije izmještena je u izmaštano, nenapisano, nepostojeće. U realnosti, nostalgija često ide ruku pod ruku sa idealizacijom nekog istorijskog perioda, a to je pogrešno (često i opasno) kako za „običnog“ čovjeka, tako i za književnika. Iskoristio sam ovu riječ u naslovu između ostalog zato što sugeriše na dvije važne karakteristike knjige: primat emotivnosti (jer nostalgija jeste emocija) i bunt protiv matematizacije i kvantifikacije svega (jer nostalgija je nemjerljiva, a sažetost priča u knjizi u potpunoj je koliziji sa količinom koja je imperativ u svakom segmentu života).

Šta za vas predstavlja pisanje, danas i ovdje gdje jesmo? Sudeći prema lirsko-meditativnom tonu koji se proteže kroz sve vaše dosadašnje knjige vi u književnosti nalazite izvijestan eskapistički prostor?

Vjerujem da me pisanje čini boljom osobom, zato što u stvaralačkom procesu mnogo vremena posvećujem razmišljanju o svijetu oko sebe, pa i mojoj ulozi u tom svijetu. A moja uloga je da ono što mogu učinim boljim, ljepšim, podnošljivijim. Ne hranim zablude o tome da pisac danas i ovdje ima moć da mijenja svije(s)t, ili da utiče na krupnije društvene tokove. Ipak, pouzdano znam da se, makar i sporadično, dešava da neki moj junak, neka situacija koju sam opisao, dodirne čitaoca, nasmije ga, zapanji, utješi. I to je dovoljna potvrda da treba pisati i, naročito, da treba čitati. Istina je da sam ranije, pa i dan-danas, pronalazio u pisanju (ali i čitanju!) prostor za svojevrsni bijeg, odmorište od trivijalnog ili svakodnevnog, neku vrstu sigurne zone. Međutim, više od svega, pisanje (i čitanje) me usrećuje i ispunjava.

Nedavno ste nagrađeni nagradom „Slavitjud“, šta vam znači ova nagrada?

Doista sam prezadovoljan što je knjiga osvojila ovu nagradu, jer veliki je uspjeh da djelo u cjelosti bude prevedeno na neki veliki jezik, a francuski to svakako jeste. Pored toga što je nagrada ponovo pobudila interesovanje za knjigu kod domaće publike, uzbuđen sam što će i frankofoni čitaoci imati priliku da čitaju moje priče.

* Razgovor vodio Đorđe Krajišnik, a kompletan razgovor dostupan je i na ovom linku.

PRIČE SU SVUDA I SVE JE PRIČA – RAZGOVOR NA PORTALU ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU ČITANJA SINHRO.RS

„Doista, pisanje i nije ništa nego lopovluk, krađa od svoje ili tuđe prošlosti, grabež sjećanja, bestidna pljačka mašte i, konačno, otimačina od vremena koje nam je dato“, reči su pisca Berislava Blagojevića, preuzete iz njegove zbirke Nostalgija za nepostojećim, koju je ove godine objavila banjalučka izdavačka kuća Imprimatur i za koju je nedavno osvojio nagradu „Slavitude“. Tim povodom razgovarali smo sa njim o nagrađenoj zbirci, ali i o izazovima pisanja kratke priče, značaju kvalitetnog prevoda, kao i ulozi koju u svemu tome imaju čitaoci…

Berislav Blagojević. Foto: Tajana Dedić Starović Ostić

Nedavno ste za zbirku Nostalgija za nepostojećim (Imprimatur, 2022.) osvojili nagradu Slavitude za najbolje prozno delo 2021/22. godine. Reč je o nagradi koja podrazumeva prevod dela na francuski jezik i njegovu promociju u frankofonim zemljama. Međutim, ovo ipak nije Vaša prva knjiga koja će doživeti prevod – kakva su Vaša očekivanja na osnovu dosadašnjeg iskustva, ima li mesta za autore sa ovih prostora među inostranim izdavačkim kućama? Kako je roman Tiši od vode prihvaćen među čitalačkom publikom italijanskog govornog područja?

Događa se (još uvijek) da prevedeno djelo autora sa ovog prostora doživi zapaženiji uspjeh u inostranstvu, ali to je uglavnom vezano za Evropsku nagradu za književnost i slične konkurse/projekte. Samostalno objavljivanje prevoda, dakle bez takve podrške u materijalnom i marketinškom smislu, zapravo je poduhvat ravan omanjem čudu. Velike izdavačke kuće koje mogu da približe prevedeno djelo publici u inostranstvu funkcionišu preko književnih agenata što je takođe jedan od problema, jer takva praksa kod nas praktično ne postoji. Ne treba prenebregnuti ni navike čitalaca – tu i tamo čitam članke o tome i ostanem zapanjen, recimo, koliko malo se u Americi čitaju djela koja nisu američka. Dakle, ne radi se čak ni o prevodu – rijetko se čitaju djela autora iz Britanije, ili Australije i drugih zemalja u kojima se govori i piše na engleskom jeziku. Ipak, vjerujem da se do određenog broja čitalaca može doći i da imamo šta da im ponudimo. To je pokazao primjer prevoda mog romana Tiši od vode na italijanski jezik. Naravno, prevod mora biti dobar i to je jedan od ključnih faktora za mogući uspjeh. Prevod tog romana djelo je Danila Kapasa i svi su rekli da je odličan. Ubijeđen sam da je kvalitet prevoda značajno uticao na to da knjiga doživi dva izdanja i da se u okviru nagrade Polski kot nađe među tri najbolja prevedena djela sa slovenskih jezika na italijanski te godine.

Sa kakvim se sve izazovima suočava pisac koji se opredeli za kratku formu? Pri tom ne govorimo samo o stvaralačkom procesu, nego i o recepciji njegovog dela – smatrate li da je kratka forma ponekad nepravedno zapostavljena među piscima, čitaocima i kritičarima, te da se više pažnje posvećuje romanu?

Paradoksalno, u vremenu kad je vrijeme postalo jedan od najoskudnijih resursa i kad se nema vremena za mnogo toga, a za čitanje naročito, roman i dalje neprikosnoveno drži primat. Čitaoci i izdavači (obrni-okreni, možda je trebalo da napišem izdavači i čitaoci) više vole romane, to mogu da potvrdim nakon tri objavljene zbirke kratkih priča. Dešavalo mi se, priznajem, da su neki izdavači odbijali rukopis priča ne zato što je loš, već naprosto zato što nije roman. To me, međutim, nije pokolebalo i nastavio sam da pišem kratke priče. Ne radi se o inatu, dabome, nego o osjećaju – pišem u formi u kojoj mi se piše u tom trenutku ili periodu i na način koji mi pričinjava zadovoljstvo. Zašto je to veoma često upravo kratka priča ne bih znao konkretnije da odgovorim. Biće da mi je to najprirodnije spisateljsko okruženje, a opet, dovoljno neistraženo kako bi svaki put bilo novo i drugačije.

U Nostalgiji za nepostojećim ukazujete na suštinsku usamljenost čoveka u svetu koji ga okružuje. Prozor i vrata (tačnije – ragastov, o kojem posebno govorite u jednoj od priča), kao lajtmotivi zbirke, možda najjasnije ukazuju na (ne)premostivu granicu koja se nametnula između čoveka i prirode iz koje se on izopštio, ali i između pojedinaca koji više nisu u stanju da čuju i razumeju jedan drugog. Kažete da „čovek odavno ne koristi uši za osluškivanje glasa drugog čoveka”. Koliko je zapravo (pogotovo u današnje vreme virtuelne realnosti) ozbiljan ovaj problem nedostatka komunikacije i međusobnog nerazumevanja? Može li se ipak prevazići postojeći jaz među ljudima?

Otvaranje usta i izgovaranje rečenica nije nužno razgovor, kao što ni pisanje/čitanje komentara na društvenim mrežama nije komuniciranje, a čitanje naslova na portalima informisanost. To su samo neke od mnogostrukih zabluda u kojima se svijet kaljuža. Prva zabluda, ona najstarija, bila je da povjerujemo u vječiti napredak, bezgraničnu moć nauke i mogućnost da živimo izvan prirodne sredine (sintagmu životna sredina sve manje ljudi doživljava kao sredinu u kojoj se živi!). Potom je došla zabluda da savremena sredstva komunikacije zbližavaju ljude. I došli smo, evo, u fazu gdje su neograničeni progres i bezgranično pričanje i tipkanje na kojekakvim aplikacijama postavili granice – između nas i prirode, između ljudi. Ne bih volio da budem pogrešno shvaćen, apsolutno vjerujem u nauku, vjerujem i u napredak, ali sve mora da ima mjeru. A mi odavno nemamo mjere u svojim prohtjevima. I sad smo tu gdje jesmo: osam milijardi stranaca (uprkos svemu) od kojih stotine miliona nemaju šta da jedu i piju, ali revnosno doprinose nesnosnoj buci višeglasja na internetu od koje se ne čuje lijepa riječ (a ona je uvijek saopštena tiho). Ovako sumorna slika, ipak, nije i jedina slika. Na mikro-nivou, odvijaju se prijateljstva, bliskosti, dešava se ljubav, ljudi doista slušaju i čuju jedni druge, čitalac razumije pisca… Djeluje depresivno ako pomislimo da od tolikih milijardi ljudi u svom životu imamo, na primjer, samo jednu osobu koja nas razumije i na koju se možemo osloniti. A zapravo, samo jedna je dovoljna. Za početak. Samo jedna osoba je dovoljna da svojim (duhovnim) rukama načini „lopovske merdevine“ pa da se lakše vidi tamo preko, s onu stranu granice. Jaz se prevazilazi najprije u sebi, potom u svom najbližem okruženju. Optimista sam, jer znam da se zatarabljenost može prevazići, potrebno je tek nešto volje, vjere i strpljenja.

Nadovezaćemo se na prethodno pitanje: u priči Dok mrtav pas odlazi niz ulicu upotrebili ste jedan lep oksimoron – “nemi razgovor”. Šta je za Vas onaj univerzalni jezik na kojem se takvi razgovori vode, da li je to empatija, koje kao da među ljudima ima sve manje, pa je stoga i ovakva vrsta komunikacije gotovo svedena na minimum?

Nijemi razgovori se odvijaju neprestano – pogledom, puštenom suzom, ekspresijom lica, gestikulacijom, gestom. I gotovo uvijek se tiču empatije, to ste divno primijetili. Empatije ima, ne sumnjam u to, ali je jedva primjetna zbog žurbe, jer malo ko ima vremena da zastane, uđe u tuđe cipele i iskreno shvati ono što drugi proživljava. I za empatiju, odnosno, komunikaciju na tom nivou opet je potrebno barem dvoje. U suprotnom, imamo nijemi monolog, što je nažalost najčešći slučaj. I još jedna stvar je bitna u ovom kontekstu: empatija je emocionalna, intimna i u savršenom je neskladu sa grudobusadžijskim načinom na koji svijet funkcioniše i komunicira.

Primećuje se da u zbirci pisac o sebi piše u trećem licu. S obzirom na ovakvo distanciranje, možemo li opravdano iz priča (posebno iz one pod nazivom Pertlanje) iščitati i jednu autopoetičku refleksiju? Da li je treće lice neka vrsta Vašeg pokušaja da se „raspetlja spetljano” u piščevoj svesti, vrsta „oslobađanja čvora” koji pisca steže u procesu stvaranja dela? Da li je uopšte korisno za pisca da se oslobodi sopstvenih emocija u toku pisanja i da se na taj način distancira od svog dela ili je to ono „ozdravljenje koje donosi smrt”, o kojem pišete u uvodu zbirke?

Kao i u svakom djelu, valjda, tako se i u ovoj zbirci kombinuju autopoetički elementi sa fikcijom, uz promjenljiv omjer. Neke priče su, dozvolite da se tako izrazim, u potpunosti moje, a neke je možda mogao da napiše i neki drugi pisac. Ono što je zajedničko za sve priče jeste moja emotivna predanost svakoj od njih. Drugim riječima, sebe sam u priče utkao neštedimice, bez distanciranja, bez kalkulisanja. Mislim da je to zdravo čak i ako je pogubno.

Osim što pišete prozu i poeziju, takođe se bavite i književnom kritikom. Kakvo je Vaše mišljenje o stanju u kojem se trenutno nalazi kritika na ovim prostorima, da li predstavlja pouzdan izvor informacija o kvalitetu aktuelne književne produkcije i u kolikoj meri joj šteti pristrasnost koja se prilikom ocenjivanja književnih dela javlja kod pojedinih kritičara?

Kritika se uglavnom svela na pisanje hvalospjeva i naduvavanje autorovog ega, to je činjenica. Da li su ti tekstovi naručeni (i plaćeni?) ili ne, to i nije toliko važno. Ono što je u takvoj atmosferi dobro (a inače je izuzetno negativno!) jeste fakat da se kritika povukla u specijalizovane zbornike i književne časopise koje prosječan čitalac svakako ne čita, pa u tom kontekstu neće biti zapljusnut pristrasnim člancima o nekom djelu i tako naveden na pogrešne zaključke. U godinama koje su prethodile ovakvom stanju takođe nije bilo realne recepcije nekog djela, nego su na sceni bili zaraćeni tabori koji su duvali svaki u svoj rog, najčešće bespotrebno podižući prašinu. Prikazi, ma kako to čudno zvučalo, još imaju koliko-toliko smisla. Na osnovu jednog takvog (dakle, ne kritike) 2009. sam, na primjer, odlučio da pročitam knjigu Molski akordi Mirka Demića. I do kraja života biću zahvalan tom prikazu. A još jedna žalosna strana ovakve kritike kakvu imamo je i to što se više ne vjeruje ni dobrim kritikama knjiga koje to istinski zaslužuju.

Koliko Vam kao piscu pomaže komunikacija sa Vašim čitaocima, kao i njihovo mišljenje? Smatrate li da je ovakva vrsta interakcije bitna u procesu usavršavanja jednog autora?

Više od deset godina uređujem vlastiti blog, pisao sam kolumne i navikao sam bio na komentare, sugestije i mišljenja čitalaca. Smatram da je takva vrsta komunikacije dobra i ne bježim ni od kuđenja, ni od priželjkivanja publikuma. Međutim, mišljenje čitalaca ne može da služi kao isključivi orijentir za pravce budućeg stvaranja. Postoje, dabome, različiti čitaoci i njihovo mišljenje vrednujem na različite načine. Idealni i prvi čitalac svega što napišem je moja supruga i njen sud mi je najvažniji (često se manifestuje nekim od vidova nijeme komunikacije). Značajan dio zbirke Nostalgija za nepostojećim bio je „na čitanju“ kod urednika nekoliko književnih časopisa i, nakon položenog testa, znao sam da priče zaslužuju da se štampaju kao knjiga.

Tvrdite da „pisac ne bira priče, one biraju njega”. Gde vidite sebe za 5-10 godina, da li ste kao autor manje-više ispričali sve priče koje ste želeli ili je ipak tako nešto više-manje nemoguće kada je reč o ovakvoj vrsti poziva?

Vidim sebe kako pišem. Priče su svuda i sve je priča.

Razgovor vodila: Sofija Popović

KNJIGA „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“ PREDSTAVLJENA NA FESTIVALU IMPERATIV

Zbirka priča „Nostalgija za nepostojećim“ predstavljena je tokom posljednjeg dana književnog festivala „Imperativ„. Razgovor sa autorom o njegovom dosadašnjem stvaralaštvu vodio je Branislav Predojević, a posebna pažnja posvećena je knjizi „Nostalgija za nepostojećim“ koju je objavila izdavačka kuća Imprimatur. 

Nekoliko dana nakon toga, u dnevnim novinama Glas Srpske, Branislav Predojević objavio je i razgovor s Blagojevićem povodom nove knjige.