STRAŠILO


STRAŠILO

Ne čuvaj staru košulju, ni iskrzan šešir,

ni izlizane pantalone na tregere, kaže mi Marija.

Strašilo više nećemo praviti.

Imalo je to smisla, kaže, kad je bilo

košuta i pjevica raznoraznih,

šepurećih fazana i srndaća rastrčanih.

Imalo je to smisla, ponavlja, kad je bilo

i šume i potoka i pašnjaka

na kojima planduju muzare i ovce

i kad je bilo života svakojakog,

od crva do drva,

od gljive do šljive.

Strašilo više nećemo praviti, odlučna je.

Koga da straši usred pustahije

od betona i asfalta?

Koga da spriječi da proturi njušku

u plastenik u koji tek sunčev zrak

može da priviri?

Ne, kaže i odmahuje glavom.

Strašilo više nećemo praviti.

Treba ga pustiti, ono pripada drugom vremenu,

dobu bilja i izobilja, kad je zemlja rađala

i nas i njemu slične.

Treba ga pustiti, neka odmori slamnatu glavu,

nije ona lagana kao što se misli,

kaže Marija.

Teža je i punija od mnogih ljudskih.

Strašilo više nećemo praviti,

jer koga ono i može da uplaši

u ovom prestrašnom svijetu?

Strašila su suvišna, govori Marija

i gleda nekud u daljinu,

negdje iznad goleti što je naslijedila

iskrčeni šumarak na proplanku.

Strašila su suvišna, ponavlja.

Mi smo strašila.

* Objavljeno u časopisu „Braničevo“.

Postavi komentar