ŠAMPIONI SA MARGINA

Pol, Kristofer, Džef i Stiv. To su bili njegovi mušketiri dok je odrastao. Điamati, Voken, Bridžis i Bushemi. Poker kraljeva. Zapravo, poker kečeva! I dok su svi voljeli i kopirali Stalonea, Vilisa ili kasnije Pita, on je ostao odan velikanima iz sjenke, šampionima sporednih uloga. Heroji njegovog djetinjstva nisu bili ni Blek, ni Zagor, već Grunf i Jeremija.

U vrijeme kada su svi ludjeli zbog Metalike, Nirvane i Pepersa, on je obožavao Pearl Džem, Rejdiohed i neprežaljene Cepeline. Da je kojim slučajem stasavao u vrijeme kada su žarili i palili Bitlsi i Sounsi, on bi vjerovatno tvrdio kako su Sajmon i Garfankl neprevaziđeni. Takav je bio. Takav je i ostao. Nije to radio namjerno, smišljeno. Prije bi se moglo reći da je bio izabran. Izabran da navija za vječite druge, za slabije, za one kojima su svi već okrenuli leđa otpisavši ih za svagda. Za one čiji će usud i sam podijeliti. Kao da ga je neka nevidljiva sila privukla na tu stranu na koju nikada u potpunosti ne pada svjetlo reflektora, već je ozrači srpom svjetlosti tek da i drugi vide da taj dio pozornice postoji.
Nikada ni sebi ni drugima nije mogao da objasni zašto voli Bogoljubova i Korčnoja, a ne, recimo, Kasparova ili Fišera. Prvi je dva puta gubio mečeve za titulu svjetskog prvaka od Aljehina, drugi od Karpova. Jednako, nikada nije mogao da shvati zašto on toliko uživa u tekstovima Harmsa i Kišona, dok drugi u zvijezde kuju Malufa ili Borhesa. Ta njegova sklonost ka onima sa margina, ka skrajnutim piscima, nedovoljno poštovanim muzičarima i podcijenjenim glumcima i dalje ostaje misterija.
Ali poznato je da ne mogu svi biti na tronu. Ne mogu svi i zvanično biti prvaci, iako to možda zaslužuju. I prvaci ne bi bili prvaci da nije onih poraženih, i Lovac na jelene ne bi bio isti film bez Vokena, i svijet bi se manje smijao da nije bilo Kišona… I on zbog toga više ne traži odgovore na pitanja koja ih i nemaju. Niti sanja da zasjedne na Olimp, jer zna da se to nikada neće desiti. Ne pati zbog toga zato što zna da i ovakav kakav je nekome nešto znači, možda i više nego što se usuđuje da usni.

Objavljeno na prozaonline.