Gruzija, ukliještena između Velikog i Malog Kavkaza, između Crnog i Kaspijskog mora, zemlja je fantastičnih krajnosti – sa jedne strane, tu su bijeli i ledeni kavkaski vrhovi, a sa druge toplo more, plantaže čaja i citrusa; sa jedne strane, tu su plodne ravnice kolhidske nizije, postojbine Argonauta, a sa druge, tamo ka granici sa Azerbejdžanom, nalaze se sušni, veoma predjeli pogodni za vinogradarstvo; sa jedne strane, u Dmanisiju su pronađeni ostaci jednog od najstarijih humanoida, a sa druge, tu su veleljepne crkve i manastiri i religiozni narod; sa jedne strane, opet, tu su siromašni ljudi koji teško žive u smutnom vremenu beskrajne tranzicije i geopolitičke nestabilnosti, a sa druge, šepure se sa obronaka brojna zimovališta i moderni hoteli s najboljom turističkom ponudom. U toj i takvoj Gruziji takoreći sve je moguće – vidjeti veliki spomenik mitološkoj Medeji u Batumiju i grandiozni pozlaćeni spomenik Svetom Đorđu na Trgu Slobode u Tbilisiju, prošetati kroz pećinski grad u Uplisciheu i posjetiti rodnu kuću Josifa Visarionoviča Staljina u Goriju, voziti se lijepim vozom (u koji ne može da se uđe bez pasoša!) koji čak ima i malu biblioteku i prevoziti se maršrutkama, mini-busevima koji staju bilo gdje, prevoze bilo šta i bilo koga. Prirodna, kulturna, etnografska, istorijska i arhitektonska raznolikost je zapanjujuća, naročito kad se ima u vidu da Gruzija nije velika država. Međutim, njen geografski položaj uslovio je da se na ovom prostoru miješaju narodi i religije, sukobljavaju imperije, da se šire i preklapaju najrazličitiji kulturni uticaji – starogrčki, vizantijski, persijski, otomanski, ruski, jermenski… Uprkos svemu, Gruzini su ostali posebni, a najznačajnije specifičnosti su odanost hrišćanstvu, te jezik i pismo.
Gruzini su među prvim narodima koji su prihvatili hrišćanstvo kao zvaničnu religiju, još početkom 4. vijeka. Preobraćenje vladarske porodice, a vremenom i naroda, djelo je Svete Nine. Takozvani krst Svete Nine ili Gruzijski krst jedan je od simbola Gruzijske pravoslavne crkve. Posjetili smo manastir Bodbe u regiji Kaheti na istoku zemlje, gdje je i grobnica ove svetice. Ovaj manastir iz 9. vijeka je poznato mjesto hodočašća, a nedaleko postoji i uređeni čudotvorni izvor. To je, zapravo, veliki zdenac s ledenom vodom, a oni koji žele da se u njemu „okupaju“ oblače obične bijele haljetke koje se dijele na licu mjesta i potapaju se u vodu. Rečeno nam je da te halje slobodno ponesemo sa sobom, ali da ih ne trebamo prati, već obući u slučaju bolesti. Čuvamo ih neoprane, u ormaru. Zapadno od ovog svetog mjesta je glavni grad Tbilisi. Kao i mnogi drevni gradovi, u njemu se prepliću istorija i savremenost, moderne zgrade i stakleni pješački mostovi i stari hamami i banje sa sumporovitom vodom, crkve i ruševni kućerci s filigranskim ogradama i neobičnim balkonima. U Tbilisiju je sjedište Patrijaršije, na popločanom šetalištu u starom jezgru grada. Nedaleko se nalazi i najstarija sačuvana gradska crkva koja je još u funkciji – crkva Anchiskhati iz 6. vijeka. U ovoj crkvi je sjedište istoimenog hora koji je proslavio poznato gruzinsko polifono pjevanje, a u porti se studenti uče ikonopisanju. Baš tu, dok smo šetali i posmatrali uličnu prodajnu izložbu slika upoznali smo i poznatog slikara Davida Popiašvilija dok je bio na pauzi od rada sa studentima. Veoma blizu ovog lokaliteta je i jermenska crkva Svetog Đorđa iz 13. vijeka u kojoj se nalazi grobnica čuvenog pjesnika i trubadura Sajata Nove. U samom gradu postoji mnogo pravoslavnih crkava, a većina datira iz srednjeg vijeka. Međutim, krajolikom dominira nova crkva Svete Trojice ili Sameba na platou sa druge strane rijeke Mtkvari (Kure). Ovo je glavni hram Gruzijske pravoslavne crkve čija je gradnja trajala do 2004. i spada među najviše pravoslavne hramove, a po površini među najveće vjerske objekte uopšte u svijetu. I spoljašnjost i unutrašnjost ostavljaju bez daha, a mi smo naročito zanijemili kad smo na jednom od zidova vidjeli ikonu Presvete Bogorodice Trojeručice. Kad smo obilazeći crkvu naišli pored hilandarske ikone, pred njom je već gorjelo barem tuce svijeća. Bila je to pouzdana potvrda onoga što smo već u nekoliko navrata naslutili ili osjetili na vlastitoj koži – mnogi Gruzini znaju za Srbe, simpatišu ih i poštuju našu crkvu.
Svega dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Tbilisija nalazi se stara prestonica Mcheta. Ovaj grad, jedan od najstarijih u Gruziji, smješten je na mjestu gdje se sastaju rijeke Mtkvari i Aragvi, a iznad njega, na uzvišenju, nalazi se manastir Džvari iz 6. vijeka. Džvari, ili u prevodu krst, predstavlja klasičan primjer vjerske arhitekture, a poseban doživljaj je posjetiti ovaj manastir u vrijeme Krstovdana. Kompletan kompleks Mchete zajedno sa Džvarijem od 1994. se nalazi na Uneskovoj listi svjetske kulturn baštine. Dalje prema zapadu je drugi po veličini gruzijski grad – Kutaisi, mjesto gdje je, prema grčkoj mitologiji Jason ukrao zlatno runo kolhidskom kralju. U udaljenim kavkaskim selima još uvijek se gdjegdje ovčija vuna potapa u zlatonosne potoke, pa se u njoj nakuplja zlatno grumenje. Možda je upravo ovaj primitivni oblik skupljanja plemenitog metala bio inspiracija za mit? U neposrednoj blizini Kutaisija nalazi se još jedan manastirski kompleks sa Uneskove liste – Gelati, osnovan 1106. godine. Čitav kompleks, sa glavnom Bagrati katedralom, predstavlja impozantan primjer zlatnog doba gruzijske arhitekture i uopšte moći. Taj period trajao je od vladavine Davida Graditelja 1089. do prestanka vladavine kraljice Tamar 1213. Imali smo sreću da nas kroz ovaj lokalitet provede jedna tiha, skromna žena, supruga preminulog arheologa i konzervatora koji je dugo godina radio upravo tu. Svoje usluge ne naplaćuje, osim ukoliko turisti dobrovoljno da je nagrade. Vodeći posjetioce kroz kompleks, rekla nam je na kraju, imam osjećaj da na neki način nastavljam rad svog muža. Ova divna žena samo je potvrdila ono što smo primijetili putujući i posjećujući brojne vjerske objekte – žene u životu crkve imaju veoma zapaženu ulogu, najčešće one rade u crkvenim prodavnicama ili u suvenirnicama pri manastirima.
Dalje na jugozapadu, na obali Crnog mora, veoma blizu granice sa Turskom nalazi se Batumi, glavni grad Autonomne republike Adžarije. Batumi je osnovan kao starogrčka kolonija, a danas je glavna gruzijska luka i najvažnije primorsko mjesto. Dolazeći u grad željeli smo da vidimo neke znamenitosti za koje smo već čuli poput Alfabet-kule i spomenika Aliju i Nini, ali i da probamo adžarski hačapuri, jelo koje nam se mnogo svidjelo, upravo tu, u centru Adžarije. Alfabet-kula visoka 130 metara vidi se iz daleka i doista je originalan način da se istakne povezanost Gruzina i njihovog jedinstvenog pisma. Naime, trideset i tri slova u vidu DNK spirale uvijaju se oko građevine, aludirajući na „fizičku“ povezanost naroda i pisma koje im je „u krvi“. Spomenik Aliju i Nini, poznat i kao „statua ljubavi“ takođe plijeni ljepotom i originalnim dizajnom kipova koji se kreću. Ipak, sasvim neočekivano, najveće iznenađenje Batumi nam je priredio kad smo odlučili da odemo u crkvu Svetog Nikole. U ovu crkvu koju su izgradili batumski Grci u 19. vijeku otišli smo da prisustvujemo službi i čujemo čuveno polifono pjevanje, te da se upoznamo s ocem Davidom, starješinom hrama. Otac David bio je beogradski student, vrlo dobro govori srpski i mnogo cijeni i poštuje našu crkvu. Pričao nam je da su s njim bila još trojica Gruzina na bogoslovskim studijama. Izuzetno su svi zavoljeli Patrijarha Pavla, a i danas ga vole i šire lijep glas o njemu među narodom, pa dosta Gruzina veoma poštuje našeg upokojenog patrijarha. Iznenadilo nas je kad smo čuli ženski hor koji je iza naših leđa pjevao na ruskom. Kasnije nam je otac David rekao da je, bez obzira na rat koji je njegova zemlja nedavno vodila sa Rusijom i na loše međudržavne odnose, širom otvorio vrata vjernicima iz ruske zajednice koja živi u Batumiju. Posebnu privilegiju imali smo kad nas je strmim serpentinastim putem odvezao na uzvišenje iznad grada gdje se nalazi manastir Sameba. Odatle se pruža veličanstven pogled na grad, kompletan zaliv, a vidi se i granica prema Turskoj. Bilo je gotovo nestvarno slušati sve priče oca Davida, od one o napuštenoj (ukletoj!) kući u koju je, navodno, šef ozloglašenog NKVD-a Lavrentij Berija zatvarao neistomišljenike režima, preko one o tužnoj administrativnoj istini da kroz manastirski kompleks David Garedža tamo na istoku zemlje redovno prolazi pogranična patrola iz Azerbejdžana, do one o dimnim signalima koje su nakon razgraničenja jedni rođaci Gruzini slali drugima koji su ostali sa turske strane granice. Tako su, naime, javljali da je neko preminuo ili da je neko dijete rođeno.
Takva je Gruzija… Sva u pričama, u legendama i mitovima, u nesagledivoj ljepoti prirode i kulturno-istorijskog nasljeđa. Mnogo od onoga što smo čuli, vidjeli i osjetili teško je pretočiti u riječi, ali vrijedi pokušati, jer tako se budi želja i ljubav kod drugih. Na koncu, i mi smo se u ovu zakavkasku ljepoticu isprva zaljubili čitajući o njoj.
* Objavljeno u časopisu „Životorodni istočnik“ Eparhije Zvorničko-tuzlanske, april, 2023.
Berislav Blagojević 