REGIONALNA NAGRADA „SLAVITUDE“ ZA ZBIRKU „NOSTALGIJA ZA NEPOSTOJEĆIM“


U finalu izbora za nagradu „Slavitude“ bilo je pet autora: Bojan Babić sa knjigom „Kako se jede nar“ (Partizanska knjiga), Ana Marija Grbić sa djelom „Srneća leđa“ (Geopoetika), Elvedin Nezirović  sa ostvarenjem „Ono o čemu se ne može govoriti“ (Buybook),  Lazar Pavlović sa zbirkom „Priče o Adamu“ (PPM Enklava) i Berislav Blagojević sa zbirkom kratkih priča „Nostalgija za nepostojećim“ (Imprimatur), a 15. avgusta proglašen je pobjednik za najbolje prozno djelo 2021/2022 – knjiga „Nostalgija za nepostojećim“. Nagrada podrazumijeva prevod na francuski jezik i objavljivanje u francuskoj.

Tim povodom Ernest Zavila je razgovarao sa autorom:

Književna nagrada Slavitjud osnovana je sa ciljem da francuskoj javnosti, kroz prevode, predstavi novu generaciju slovenskih autora, ali i da otkrije mlade francuske autore slovenskog porijekla. Ovo prestižno kulturno priznanje pripalo je ove godine banjalučkom književniku Berislavu Blagojeviću.

Berislav Blagojević je odrastao i školovao se u Brodu, Pančevu i Banjaluci. Magistar je geografskih nauka. Blagojević je prvenstveno prozni pisac, ali piše i poeziju, eseje i književnu kritiku. Njegova najvažnija djela su: Revolucionar (kratke priče, 2012), Tiši od vode (roman, 2013), Mi u magli (poezija, 2015), Bumerang (roman, 2016), Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru (ilustrovani roman za djecu, 2019), Monument (kratke priče, 2020).

Nagradu Slavitjud dobio je za zbirku proznih minijatura „Nostalgija za nepostojećim“, objavljenu u izdanju banjalučke izdavačke kuće Imprimatur. Vijest o dodjeli nagrade nužno sa sobom vuče pitanje odnosa prema toj konkretnoj nagradi, ali i nagradama uopšte. Ovo nije prvo značajno priznanje koje je Blagojević dobio, ali jeste posebno po tome što ima vrlo značajnu međunarodnu dimenziju, u smislu otvaranja prozora prema književnoj publici francuskog govornog područja.
Blagojevića svako priznanje, pa tako i ovo, raduje i obavezuje istovremeno.

Smatra da je specifičnost ove nagrade činjenica da će zbirka biti prevedena, promovisana i distribuisana u Francuskoj i to je, kaže, zaista fantastična stvar. Književnost s ovih prostora je i ranije bila relativno malo prevođena, pa je ovo što čini Slavitjud u ovom i ovakvom vremenu možda još veći podvig. Ne očekuje ništa više od te izuzetne mogućnosti da frankofoni čitaoci imaju priliku da se upoznaju s njegovim djelom. Iskustvo koje je imao s prevodom romana „Tiši od vode“ na italijanski jezik bilo je takođe sjajno. Ova knjiga je tamo doživjela dva izdanja, a „kod kuće“ samo jedno.

Njegove kratke priče, kojima je stupio u domen književnih autora, su prema mom skromnom čitalačkom utisku izuzetno utopljene u poetsko. Taj utisak sjenovite lirske atmosfere čitaoci mogu posebno da steknu ako urone u svijet koji je ispleo u zbirci „Nostalgija za nepostojećim“. Ona odražava vrlo koherentan odnos prema svijetu. U njoj kao da želi napasti, da parafraziramo Kafku, presudno obilježje svijeta, trošnost.

Većina priča pisana je tokom 2020. godine, lomne i prevratničke u raznim sferama života. Otuda u pričama i takva atmosfera, potreba da se još više bavimo sobom, sudbinom čovjekovom, njegovom osjećajnošću i dušom. Svijet se, Blagojević kaže, uvijek mijenja, mijenjao se i ranije, ali ne treba žaliti što svijet kakav smo poznavali ide prema svom kraju. Treba žaliti što promjene koje dolaze nisu promjene nabolje. Nikad više rezolucija, političke korektnosti, zakona i odredaba koja štite ljudska prava, a nikad manje Čovjeka i čovječnosti. U tom smislu, želio je da ovim pričama makar malo ukaže na ovaj paradoks.

U Blagojevićevoj literaturi veoma su prisutne reference, književne i uopšte kulturološke. Čini se da, kao da profesor geografije iscrtava neku vlastitu imaginarnu kartu zarad vlastitog snalaženja ili bilježenja idejnih predjela kroz koje je prošao. Na pitanje koje bi književne i društvene uticaje istakao kao eventualne ključeve čitanja Nostalgije, kaže da je od svih, ova zbirka najmanje opterećena istorijom i geografijom. Međutim, i pored toga u njoj su vidljive neke reference na istorijske događaje, pa i na geografski prostor. Sudbina čovjeka u različitim okolnostima, u svakodnevnim situacijama, bilo je ono što ga je najviše zanimalo. Ovo se naročito odnosi na golemu otuđenost, na paradoks samoće u globalizovanom svijetu, na stare, bolesne, djecu u sirotištima, na koncu, na osjećaje životinja u tom i takvom svijetu. Јedini ključ za čitanje, ako je uopšte umjesno da govorim o tome, bilo bi posjedovanje empatije. Književnih uticaja ima svakako, što svjesnih, što podsvjesnih, ali možda bi jedno ime moglo da se izdvoji – David Albahari.

Nostalgija za nepostojećim objavljena je u izdanju Imprimatura, izdavačke kuće koja je sama po sebi jedan dirljiv izdavački napor, bez kojeg možda ne bi bilo ni ove nagrade. Blagojević radi kao bibliotekar u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske, te otuda može o našem izdavaštvu govoriti unutar dva koordinatna sistema. Za Imprimatur smatra da se može reći da je čudo, ali isto tako i za Imperativ ili za časopis Bokatin Dijak iz Lopara. Želi da kaže da uprkos svemu, mi i dalje imamo potencijal da uradimo dobre stvari, na visokom estetskom i vrednosnom nivou. Tako posmatrano, situacija kod nas jeste teška, ali nije izgubljena. I to što je dobro treba njegovati, podržavati i nadograđivati. Dobrih i loših knjiga (ovih drugih neuporedivo više) ima u bilo kojoj zemlji, samo što smo mi malo tržište i sa manjim brojem kvalitetnih autora. No, to je, čini se, čisto demografsko pitanje.

Prevođenje je, i pored napora uloženih proteklih godina kod nas, još uvijek prostor na kome ima mnogo toga da se uradi. Ova nagrada je divan povod za isticanje važnosti ulaganja u taj domen naše kulture, koji je poput vode za osjetljivu biljku.

Blagojević smatra da bi najveći pomak bio kada bi se inostrane izdavačke kuće javljale na neke konkurse i tamo prevodile i promovisale našu književnost. Književnost, tačnije čitanje, nije tek ubijanje dokolice, to je kulturna razmjena koja oplemenjuje. Ističe da, kao medijum, knjiga još nije potpuno izgubila tu moć prenosa informacije i vjeruje da bi se prevođenjem dobre literature na druge jezike dobilo mnogo u kontekstu boljeg razumijevanja i prihvatanja različitosti. Na mnoge načine je moguće dokazati svoje postojanje drugima, a jedan od najljepših i najplemenitijih je prevođenjem nekog književnog djela.

Ernest Zavila, urednik redakcije Kulturnog programa RTRS – dostupno na linku.

Meliha Pravdić razgovarala je s autorom u emisiji Krug 2 za Radio Beograd 2. Emisija dostupna na linku.

Milan Rakulj razgovarao je s autorom za Nezavisne novine – link.

Vijest o nagradi i izjava dostupni su na ovom linku (video).

Glas Srpske takođe je objavio detalje o nagradi „Slavitude“ (link).

Sofija Popović je razgovarala s autorom za portal Sinhro.rs

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s